Godina 1967. za Hrvatsku maticu iseljenika (ranije Maticu iseljenika…) – nije samo godina spomena na „Deklaraciju“, već i godina revolucionarnog zaokreta u djelovanju ustanove spram iseljeništva te godina kada je njezin predsjednik Većeslav Holjevac u Matičinu nakladnom zavodu objavio nultu i dosad najcitiraniju znanstvenu knjigu o dijaspori „Hrvati izvan domovine“
Napisao: dr. sc. Ivan Čizmić
U zagrebačkom Telegramu tiskana je Deklaracija
o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika 17. ožujka 1967. Deklaracijom je upozoreno na
neravnopravan položaj hrvatskog jezika kroz odluke Novosadskog dogovora, te je zatražena ravnopravnost svih jezikā
naroda u Jugoslaviji (slovenskog, hrvatskog, srpskog i makedonskog). Među
sastavljačima i potpisnicima teksta Deklaracije bio je niz hrvatskih
intelektualaca okupljenih oko Matice hrvatske i drugih uglednih znanstvenih
ustanova (Društvo književnika Hrvatske, Institut za jezik JAZU, Filozofski
fakultet, Matica iseljenika Hrvatske, Institut za historiju radničkog pokreta i
dr). Deklaraciju je bezrezervno
podržalo hrvatsko iseljeništvo, pa se taj čin može smatrati začetkom nacionalne
pomirbe hrvatske političke emigracije i hrvatskih komunista. Hrvatski
intelektualci u egzilu preveli su je na velike svjetske jezike kako bi bila
dostupna najširoj međunarodnoj javnosti. Osnovna tvrdnja izložena u Deklaraciji bila je ta da je nejasnoća formulacije
o »srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jeziku« u Ustavu SFRJ omogućila da
se srpski književni jezik silom nameće kao jedinstveni jezik za Srbe i Hrvate.
Odmah nakon objavljivanja Deklaracije uslijedio je oštar odgovor vlasti.
O Deklaraciji se raspravljalo
na najvišim instancama Jugoslavije (SFRJ), u čijem je sastavu bila Hrvatska do
osamostaljenja 1991. Njezini su potpisnici bili oštro napadnuti i osuđeni, a od
ustanova posebice Matica te njezino članstvo. Ali, unatoč žestokoj reakciji
tada vodećih krugova Komunističke partije i negativnim posljedicama koje je
odmah potom Matica osjetila u svom radu, taj je događaj označio početak
otvorenog istupanja njezinih članova u borbi oko temeljnih hrvatskih
nacionalnih interesa.
Naime, Deklaracija o nazivu i položaju
hrvatskoga književnog jezika bila je jednoglasno prihvaćena na plenarnom
sastanku Društva književnika Hrvatske, 15. ožujka 1967. u Zagrebu. Sastavljači
Deklaracije su bili: Miroslav Brandt kao „duša“ Deklaracije, Radoslav Katičić određen je da piše tekst, Tomislav
Ladan, Slavko Pavešić, Slavko Mihalić, Dalibor Brozović (za kojeg je Brandt
poslije tvrdio da nije bio) i tek se iza 1990. godine razjasnilo da je sedmi
koautor Deklaracije bio Vlatko
Pavletić.
Deklaraciju su potpisale sve
hrvatske književne i jezikoslovne ustanove i najmjerodavniji ljudi u pitanjima
jezika, književnici i jezikoslovci. Nasuprot toj jednodušnosti, jugoslavenski
policijski režim, temeljen na fikciji o političkom jedinstvu Južnih Slavena, a
u službi srpske hegemonije, nije mogao naći drugog odgovora na Deklaraciju o hrvatskom književnom
jeziku, negoli prijetnje i nasilja protiv njezinih potpisnika. Pojava Deklaracije, i još više njezina osuda sa
službene komunističke strane izazvale su brojne komentare u hrvatskom
iseljeničkom tisku.
Odjeci Deklaracije u iseljeništvu
Istaknute hrvatske
iseljeničke institucije i intelektualci ustvrdili su kako unatoč oštrim
reakcijama režima, Deklaracija ostaje
neuništiv dokument duboke rodoljubne i demokratske svijesti hrvatske
inteligencije, koja u zajednici s čitavim hrvatskim narodom brani temeljna
prava na nacionalno samoodređenje hrvatskog naroda. U povodu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog
književnog jezika oglasila se Hrvatska akademija Amerike. U Izjavi Akademija ustvrđuje da je većina
Hrvata oduvijek zvala svoj jezik hrvatskim, a većina Srba svoj srpskim, bez
obzira na službene nazive. Zato se zahtjev hrvatskih ustanova da se jezik
Hrvata i službeno naziva hrvatskim i bude
ravnopravan s ostalim jezicima u federativnoj Jugoslaviji, ne može
tumačiti kao ugrožavanje legitimnih interesa bilo kojeg drugog naroda ili
etničke skupine, kako to ističu napadači Deklaracije.
Osamnaest hrvatskih ustanova koje su donijele Deklaraciju predstavljaju najmjerodavniji i najreprezentativniji
skup za donošenje odluka u pitanju hrvatskog jezika. Zato Hrvatska akademija
Amerike prihvaća načela Deklaracije koja
su u Sjedinjenim Američkim Državama praktički provedena u više od 90% slučajeva
postojanjem posebnih novina i publikacija na hrvatskom i posebno na srpskom
jeziku. Dalje se u Izjavi ističe kako
su članovi Akademije zabrinuti vijestima o političkom pritisku na hrvatske
kulturne ustanove, napadima na književnike, jezične stručnjake, kulturne
radnike, te navještavanjem daljnjih progona potpisnika Deklaracije.
Iseljenička
intelektualna elita diže glas protiv represivnog režima u domovini
Svaka upotreba sile
da se Deklaracija povuče samo još
snažnije i dramatskije ističe njezino značenje. Nepriznavanjem i nasilnim
brisanjem ne rješavaju se, nego samo još više produbljuju problemi o kojima Deklaracija
govori. Članovi Akademije
osobno su zaprepašteni glasovima koji pozivaju čak na ubijanja, kao što
je to slučaj jednog beogradskog novinara koji je rekao dopisniku New York Timesa Richardu Ederu, kako
je bolje da «padne nekoliko glava, nego da poslije tisuće padnu u ratu…» (New York Times od 25. ožujka 1967.). Ista takva filozofija dovela je do
ubojstva Stjepana Radića i drugova u Skupštini u Beogradu 1928. i upravo
je to bio početak i uzrok krvavih obračuna između Srba i Hrvata, koji su zatim slijedili tijekom 20. stoljeća.
Spomenutu Izjavu Hrvatska akademija
Amerike objavila je 19. travnja 1967., poslavši je Matici hrvatskoj u Zagreb te
na sve onodobne relevantne adrese međunarodne zajednice na velikim svjetskim jezicima,
dok su tekst te Izjave objavili
brojni hrvatski iseljenički listovi.
Na europskom tlu
koje nije bilo zahvaćeno komunizmom, s druge strane planete, na svojoj prvoj
odborskoj sjednici 19. rujna 1967, a nakon objavljivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, Odbor
Hrvatskoga povijesnog instituta u Rimu odlučio je javnosti objaviti svoju Izjavu. Članovi Odbora ističu kako je
pojava Deklaracije pravi i nedvojbeni
dokaz da hrvatski narod u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji
nema slobode da svoj književni jezik nesmetano njeguje i služi se njime na
svima područjima svoga narodnog života i da ga zove njegovim jedinim pravim
imenom. Oni koji su protiv potpisnika Deklaracije
poduzeli nedostojnu, nekulturnu hajku i nasilje dobro su osjetili da je ona
više nego samo jezično i pravopisno pitanje. Nepriznavanjem posebnoga hrvatskog
književnog jezika i njegovim potiskivanjem beogradske vlasti htjele su hrvatski narod poniziti, učiniti ga
malodušnim i prisiliti da se odreče sebe, svoje prošlosti i budućnosti. Ustavši
na obranu hrvatskoga jezika, hrvatski su književnici, filolozi i pisci i pred
svojim narodom i pred međunarodnom javnošću, bez obzira na različnost
ideoloških i stranačko-političkih gledanja, rekli ono što je njihov narod od
njih očekivao. Tim svojim povijesno važnim činom, koji razbija mnoge
predrasude, a i kriva shvaćanja o hrvatskom književnom jeziku, oni zaslužuju
priznanje i punu potporu sve hrvatske javnosti. Hrvatski povijesni institut u
Rimu pridružuje se u tome smislu izjavama solidarnosti s Deklaracijom u nepokolebivu uvjerenju da će hrvatski narod i
njegovi kulturni radnici složnim i hrabrim zalaganjem znati suzbiti sve napade
na hrvatski književni jezik te očuvati i razvijati to svoje dragocjeno blago u skladu
i u živom kontinuitetu s hrvatskom jezičnom i književnom tradicijom. Hrvatska revija je prontno 1967. objavila
integralni tekst Deklaracije s
imenima svih potpisnika i to na hrvatskom, engleskom, francuskom i njemačkom
jeziku. U istom broju objavljen je i Apel
hrvatskih književnika i pisaca u iseljeništvu u kojem se kaže da je Deklaracija prvorazredni
dokument u obranu kulturne samobitnosti hrvatskoga naroda, koji
posjeduje svoj jezik s njegovim vlastitim
imenom. Isto tako i svoju književnost, koja je slijedila razvoj europske
književne kulture od njezina početka pa sve do naših dana i dala velikih djela
nacionalnoga i općega značenja. U Apelu se
upozorava na to da se u komunističkoj Jugoslaviji čini otvoreno nasilje nad
hrvatskim jezikom i književnosti te im prijeti opasnost da se pod direktivama nasilnih državnih zahvata izgube i napokon
zamjene srpskim jezikom i književnosti, koji uglavnom potječu tek iz prošloga stoljeća.
Prvi korak nacionalne pomirbe egzilanata i
hrvatskih komunista
Hrvatski književnici i jezikoslovci te razne ustanove
i organizacije s književno-jezičnoga
područja videći ozbiljno ugroženu najveću i najdragocjeniju kulturnu baštinu
svojega naroda, svoj jezik, stavili su se, iako pod vrlo teškim okolnostima, na
branik neotuđivih stoljetnih tekovina i književno-jezičnih tradicija. To je bio
autentični krik za slobodom kulture i kulturnoga stvaranja, vapaj za punim
izrazom europskoga slobodarskoga i univerzalnoga duha. Tako su hrvatski
književnici i intelektualci postali lideri za najviše vrijednosti naše
civilizacije. Zato mi, hrvatski književnici i pisci u iseljeništvu, ističe se u
Apelu, iskazujemo njima zasluženo i
dužno priznanje. U toj pravednoj borbi mi se s njima solidariziramo te im
dajemo svu našu moralnu potporu. Apel završava
riječima: «Mi, njihovi sunarodnjaci, hrvatski
književnici i pisci u slobodnome svijetu, upravljamo ovom prigodom Apel na svjetsku javnost, posebno na
internacionalne i nacionalne kulturne ustanove i organizacije: da bi oni u ovom odlučnom času ustali u obranu hrvatskih književnika i jezikoslovaca i slobode kulture u Hrvatskoj te svojim intervencijama zaštitili
slobodni razvoj hrvatskoga jezika
i književnosti, koji su u suvremenoj Federativnoj Socijalističkoj Republici
Jugoslaviji predmet diskriminacije, razaranja i uništenja.» Apel su 30. travnja 1967. potpisali:
Luka Brajnović (Španjolska), Luka Fertilio (Chile), Alan Horić (Kanada),
Andrija Ilić (Engleska), Nada Kesterčanek Vujica (SAD), Lucijan Kordić
(Švicarska), Predrag Kordić (SAD), Ivo Lendić (Argentina), Enver Mehmedagić
(Argentina), Vinko Nikolić (Francuska), Borislav Maruna (SAD), Antun Nizeteo
(SAD), Gracijan Raspudić (SAD), Mirko Čović (Austrija), Krunoslav Draganović
(Austrija), Jere Jareb (SAD), Bogdan Radica
(SAD), Stjepan Ratković (Italija), Franjo Trogrančić (Italija), Dušan Žanko
(Venezuela).
Uz taj snažni aktivizam Nikolićeva pokreta začetog oko Hrvatske revije, izdvajaju se u
onodobnoj međunarodnoj medijskoj javnosti trojica uglednih hrvatskih
intelektualaca Mate Meštrović (New York University), Bogdan Radica (Fairleigh Dickinson
University), Stanko Vujica
(Wilkes College) koji su 18. travnja 1967. dali svoju potporu Deklaraciji putem iseljeničkog tiska,
koji je u to vrijeme na sjeverno američkome kontinentu imao oko 400 glasila. Za
njih je Deklaracija važan istup koji
je izazvao golemu pozornost; kako u domovini, tako i u inozemstvu. Svaki narod
ima neotuđivo pravo na svoje narodno ime i jezik. To se pravo hrvatskom narodu
niječe i, štoviše, čini se sve da se hrvatski jezik potisne i konačno izbriše.
Zasluga je
hrvatskih kulturnih djelatnika u domovini i emigraciji da su, bez obzira na
ideološko opredjeljenje i druge razlike koje među njima postoje, jednoglasno
ustali u obranu jezika svog naroda tražeći da se Ustavom zajamči pravo Hrvata
da svoj jezik zovu hrvatskim. Ta Deklaracija
ne može se nipošto označiti kao šovinizam, jer u njoj hrvatski kulturni radnici
nisu nikoga omalovažili niti su tražili posebne povlastice za hrvatski narod,
nego samo ravnopravnost s drugim narodima Jugoslavije, izjavila su ta trojica
intelektualaca, naglasivši da su zaprepašteni vijestima o kaznenim mjerama
protiv potpisnika Deklaracije pa oni
odlučno protestiraju protiv gaženja osnovnih prava Čovjeka i ugušivanja slobode
izražaja hrvatskog naroda.
U New Yorku je 13.
svibnja 1967. održan sastanak američko-hrvatske
inteligencije, na kome se raspravljalo o pitanju zagrebačke
inteligencije i njezinih povijesnih odluka pri proglašenju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnoga jezika. Na
sastanku su bili: dr. Stanko Vujica, Nada Kesterčanek-Vujica, dr. Mate
Meštrović, inž. Karlo Mirth, predsjednik Hrvatske akademije u Americi,
Bonaventura Hadžija, prof. Duško Dujišin, velečasni dr. Častimir Majić, Drago Šporer i Krunoslav Mašina. Nazočni su izrazili
svoje duboke simpatije za sve pokretače Deklaracije,
te za sve potpisnike, ističući njihove velike zasluge za kulturnu neovisnost
hrvatskog naroda. Također su se složili da je Deklaracija o hrvatskom jeziku izazvala diljem cjelokupnog
hrvatskog iseljeništva jednoglasnost, kakva se godinama nije vidjela u odnosima
iseljeništva prema hrvatskoj inteligenciji kod kuće. Nezavisno od ideoloških
razmimoilaženja, istaknuta je solidarnost sa svima hrvatskim književnicima,
koji se kod kuće hrabro podigoše, riskirajući svoje položaje i svoj život, za
pravo hrvatskog naroda, da svoj jezik zove hrvatskim jezikom.
Kanadski "Hrvatski glas" jedan od najčitanijih iseljeničkih
hrvatskih novina na sjeverno-američkom kontinentu toga doba donio je u broju od
8. travnja 1967. uvodnik predsjednika Hrvatske seljačke stranke, dr. Jurja
Krnjevića, pod naslovom "Neopisiv dojam zahtjeva za ravnopravnost hrvatskog jezika u domovini i stranom
svijetu".
Krnjević u članku kaže kako je dojam zahtjeva za
ravnopravnost hrvatskog jezika, koji su podignule najvažnije hrvatske
književne, kulturne i znanstvene organizacije i ustanove, golem. U Jugoslaviji
je taj zahtjev postao glavni predmet javnih i privatnih, kulturnih i političkih
razgovora. Potisnuo je u pozadinu sva ostala pitanja, koja su do tada bila na
dnevnomu redu. A budući da su u Jugoslaviji imali svoje dopisnike, velike strane novine koje prate tamošnji
razvoj događaja, i u njihovim je izvještajima objavljenim u londonskim,
pariškim i drugim velikim europskim novinama istaknut taj veliki korak i
mogućnost nesagledivih posljedica. Krnjević upozorava kako nitko nije više
iznenađen tim razvojem nego li sami zagrebački potpisnici Deklaracije, u kojoj je zahtjev sadržan. Prihvat i provedba toga
zahtjeva značili su ispravak najgore jezične nepravde, pune imperijalističkih
srbijanskih pothvata, što je moralo prije ili poslije buknuti i tražiti
uspostavu stvarne i potpune ravnopravnosti. Kada se toliko ističe
ravnopravnost, onda i Hrvati sigurno imaju toliko pravo na svoj jezik koliko i Makedonci,
Slovenci i Srbi. Napadi na Deklaraciju
putem zagrebačkih novina i zagrebačkog radija, i nakon toga putem komunističke
partijske organizacije u Hrvatskoj pokazuje da beogradska srbijanska
birokracija, ima glavnu riječ i u zagrebačkim novinama i u zagrebačkom radiju i da gospodari
partijskom organizacijom u Hrvatskoj. Sve reforme i sve velike riječi o
samoupravama u Hrvatskoj pokazale su se upravo u tome kao pripovijesti i laži,
zaključio je Krnjević.
Ante Vikario,
predsjednik Hrvatskog kulturnog kluba "Dr. Josip Frank" u Buenos
Airesu nije mogao izbjeći da se s određenom dozom kritičnosti, a i sarkazma ne
osvrne na Deklaraciju. Vikario kaže
kako nema dvojbe da je Deklaracija u
prvome redu izraz jednog kulturnog nezadovoljstva u obranu nesporne hrvatske
stoljetne kulturne tekovine, te da će hrvatska inteligencija u tom kulturnom
obrambenom ratu protiv velikosrpskih šovinističkih nasrtaja na hrvatski
kulturni život, računati na moralnu potporu cijelog hrvatskog naroda, koji neće
smetnuti s uma spoznaju da su baš potpisnici Deklaracije jednim dijelom izravni krivci za zlo koje pritišće
hrvatski narod i njegov književni jezik. Iseljeni slobodni Hrvati, velika
hrvatska politička emigracija, marljivo prati događaje u Domovini, te smatra da
su hrvatski komunistički
intelektualci potpisujući Deklaraciju samo
obavljali svoju dužnost prema hrvatskom narodu, koji ih je rodio, a kojega su
bili iznevjerili. Vikario zaključuje kako bi Deklaracija trebala biti jedan d mnogih kulturnih oblika hrvatske
prirodne samoobrane od velikosrpskih nadiranja, ona je prema izričaju kulturna manifestacija
ojađene i razočarane komunističke i prokomunističke inteligencije Hrvatske, a
prema duhu mogla bi biti nacionalna brana, nacionalistički otpor agresivnim
valovima velikosrpstva, koje zapljuskuje svu Hrvatsku s ciljem da izbriše
hrvatsku tradiciju, kulturu, nacionalno ime, te nacionalnu, političku i državnu
individualnost.
Hrvatski
iseljenički tisak i Deklaracija
Hrvatski
iseljenički tisak donosio je vijesti i komentare o događajima u Hrvatskoj u
vezi s objavljivanjem Deklaracije.
Tako je list "Danica" iz Chicaga izvijestio svoje čitatelje da su
konačno „ustali predstavnici najuglednijih hrvatskih kulturnih i jezičnih
ustanova u Domovini, te jasno digli svoj glas u obranu hrvatskog jezika i hrvatske kulture uopće. Čime se hrvatski narod usprotivio unitarističkom režimu jugoslavenskih vlasti,
što može svatko vidjeti iz Amerike čitajući komunističke novine i
slušajući njegove radio-vijesti. Režim je isključivo odgovorio političkim napadom na hrvatske kulturne
krugove. Režim niti ima stručno-znanstvenih argumenata da ih protiv njih
iznese, a niti ima iza sebe ni jednoga ozbiljnoga i sposobnoga čovjeka da bi stvarnim dokumentima
pobio Deklaraciju“.
"Danica"
piše kako je upravo smiješno gledati pisma, što ih donose komunističke novine,
gdje napadaju Deklaraciju.
To su samo
nepismeni ljudi ili gdjekoji smušenjak, koji se dodvorava vlastima. Ta je
okolnost ne manje važna nego li sama Deklaracija,
koja je prema tome naišla na potpuno odobrenje hrvatske javnosti. Ako protivnik
kaže da mu je hrvatski jezik ugrozio "bratstvo i jedinstvo", ili
"temelje države", to prave hrvatske rodoljube, koji se bore za
slobodu svoga naroda i njegova jezika,
može samo veseliti.
"Danica"
je također zabilježila da je "New
York Times" donio reportažu o jednom razgovoru sa Srbima u Beogradu koji
su, komentirajući hrvatsku jezičnu Deklaraciju,
rekli da će se stvar urediti ako se "skine nekoliko glava". Jednako
je bilo zabilježeno u jugoslavenskim novinama, kako armija neće dopustiti da se
dira u njezino jedinstvo, tj. da se u njoj upotrebljava bilo koji drugi jezik
osim srpskog.
U hrvatskom Saboru, makar i komunističke prirode, pobunilo se nekoliko
srpskih zastupnika tražeći najoštrije mjere protiv hrvatskih intelektualaca
koji su se usudili tražiti nešto "što im Ustav jamči." List "Nova Hrvatska" pisao je kako se odjek koji je
Deklaracija imala u hrvatskom narodu zahvaljujući dobrim dijelom baš napadima
režima, ne može mjeriti s odjekom ni jednog drugog poslijeratnog događaja. Ona
je tjednima bila jedini predmet razgovora i mnoge je potaknula da misle o
problemima o kojima prije nisu mislili. Pojavom Deklaracije došli su u središte pozornosti hrvatski intelektualci,
članovi Partije, a u prvome redu Miroslav Krleža. Svima je jasno da samo zajedničkoj suradnji partijskih i
izvanpartijskih elemenata treba zahvaliti uspjeh i učinak koji je postigla ta
akcija. Kod toga autoritetu Krleže
i njegovu nepokolebljivu držanju pripada
najveća zasluga. Krleža je zato
postao najpopularnija osoba hrvatske javnosti, koja ga sada više slavi i složno mu odobrava nego ikada u njegovoj dugogodišnjoj karijeri.
Medijski
istupi Nove Hrvatske u korist Deklaracionista
"Nova
Hrvatska" pripisivala je Deklaraciji
iznimnu političku važnost tvrdeći kako ona ima povijesnu važnost jer je
izazvala krizu i razotkrila apsurdnost položaja Hrvatske, jer je pokrenula i
opredijelila snage te ubrzala evolucijski razvoj. Ono što slijedi nije više
samo skroman zahtjev u pitanju jezika, nije traženje ovog ili onog nacionalnog
prava. Deklaracijom počinje otvorena borba za potpunu hrvatsku afirmaciju, koja
je moguća samo kroz potpuno samostalnu hrvatsku politiku. To je borba protiv
svega što stoji na putu hrvatskom političkom i socijalnom, kulturnom i privrednom
razvitku. Prema pisanju "Nove Hrvatske" Deklaracija je pokazala
hrvatskoj javnosti da Savez komunista nema više ni inicijativu ni sposobnost
rješavati međunacionalna pitanja. Pokazalo se da nasuprot demokratskim i
sporazumnim mjerama koje predlažu hrvatska i srpska inteligencija, komunističko
vodstvo dolazi samo s preživjelim kompleksom straha, sa starim i već otrcanim
avetima iz prošlosti, s primitivnom generalizacijom i proširenjem krvavog
obračuna iz prošlog rata na svako buduće radikalno rješavanje hrvatsko-srpskog
problema. "Nova Hrvatska" zaključuje kako je Deklaracija na
jedinstven način provocirala komunističke vrhove u Zagrebu i Beogradu, koji su
otvoreno potvrdili da je njima i samo njima u interesu stalno odgađati sporna
pitanja između Hrvata i Srba. Zato je Deklaracija
iz temelja izmijenila stanje u Hrvatskoj. Prijašnja ravnodušnost, koja je
bila dosta raširena, kao da je preko noći nestala. Mnogima se vratilo
izgubljeno samopouzdanje. Mnogi su dobili ideje kako treba ubuduće raditi. I što
se samog jezika tiče, nitko Deklaraciju ne
shvaća kao neuspjeh. Dapače, ona je početak jednog novog hrvatskog preporoda
koji ima sve uvjete prekinuti stagnaciju i potpuno obnoviti hrvatsku kulturu i
hrvatsku politiku.
Deklaracija otvorila put k
hrvatskoj samostalnosti
Poslije 1990.
godine, a osobito 1997. u povodu 30. obljetnice ( te 2007. u povodu 40.
obljetnice), objavljivanja Deklaracije,
te danas kada obilježavamo 50. obljetnicu Deklaracije
dosta se pisalo i raspravljalo na prigodnim znanstvenim skupovima o Deklaraciji i njezinu iznimno povijesnom
značenju. No, 1967. godine u vrijeme kad je bila objavljena, sredstva
priopćavanja donosila su samo vijesti osude tadašnjeg režima. Jedino se u
inozemstvu, među iseljenim Hrvatima, moglo i smjelo slobodno vrednovati Deklaraciju. Danas i sa polustoljetne povijesne
udaljenosti, možemo slobodno odati puno priznanje hrvatskoj političkoj
emigraciji, koja je dobro shvatila i ocijenila kako Deklaracija znači početak novog razdoblja u političkom životu
Hrvata. Već početkom 1970. održan je X. plenum Saveza komunista Hrvatske, na
kojem je osuđen glavni protagonist napada na Deklaraciju, Miloš Žanko. Za njega je Savka Dapčević-Kučar rekla da
je bio glavni zagovaratelj velikosrpskog programa prema Hrvatskoj. Godine 1970.-1971.
razdoblje je masovnog pokreta i Hrvatskog proljeća. Ta je reformatorska
politika ostvarila put prema Ustavu iz 1974. na čijim je načelima 1991. godine
proglašena neovisna Hrvatska. U tome lancu događaja Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika bila
je prva karika.
Matica iseljenika Hrvatske proglašena je od strane komunističkih
vlasti žarištem hrvatskog nacionalizma, dok su njezini onodobni lideri i predsjednici
– predvođeni Većeslavom Holjevcem – trajno udaljeni iz javnog života hrvatskoga
naroda u domovini i inozemstvu. Tim je činom bio šokiran naš narod u domovini i
u dijaspori diljem slobodnoga svijeta na Zapadu.
Maticu iseljenika
Hrvatske (danas Hrvatsku maticu iseljenika) vodili su zadnjih 50 godina ugledni
intelektualci i predstavnici naše elite poput prvoga predsjednika MI dr. Zlatana
Sremca, preko Većeslava Holjevca, kada se devedesetih vraćaju naši disidenti sa
Zapada poput Borisa Marune i Vinka Nikolića, te Ante Belje i Zdenke Petričević.
Godina 1967. za
Hrvatsku maticu iseljenika – nije samo godina spomena na Deklaraciju, već i godina revolucionarnog zaokreta u djelovanju
spram iseljeništva te godina kada je njezin
predsjednik Većeslav Holjevac u Matičinu nakladnom zavodu objavio nultu i dosad
najcitiraniju znanstvenu knjigu o dijaspori Hrvati
izvan domovine.
Ver
también / See also / Gledaj isto:
The
1967 Declaration and related texts, in 5 languages
Croatian
Matica iseljenika i Deklaracija o nazivu
i položaju hrvatskoga književnog jezika - Ivan Čizmić
Deklaracija o Nazivu i položaja
Hrvatskog Književnog jezika i emigracija – Joza Vrljicak
Deklaracija o nazivu i položaju
hrvatskog književnog jezika (1967) - Hrvatska Revija, godina
XVII, svezak 1-2 (65-66), München, Kolovoz 1967
Apel hrvatskih književnika i pisaca u
emigraciji – Hrvatska Revija, godina XVII, svezak 1-2 (65-66),
München, Kolovoz 1967
Od Baščanske ploče do zagrebačke
Deklaracije (1076-1967) – Vinko Nikolić - Hrvatska Revija, godina
XVII, svezak 1-2 (65-66), München, Kolovoz 1967
http://studiacroatica.blogspot.com.ar/2017/04/od-bascanske-ploce-do-zagrebacke_6.html
Borba za hrvatski književni jezik (1967) –
Krsto Spalatin - Hrvatska Revija, godina XVII, svezak 1-2 (65-66), München, Kolovoz
1967
Spanish
Los croatas en defensa de su idioma
nacional - Ivo Bogdan, Buenos Aires - Studia Croatica, Año VIII,
Buenos Aires, 1967, N° 24-27
La declaración sobre la denominación y
la situación actual del idioma literario croata - Studia
Croatica, Año VIII, Buenos Aires, 1967, N° 24-27
Proyecto de resolución de un grupo de
escritores servios - Studia Croatica, Año VIII, Buenos Aires,
1967, N° 24-27
La lengua croata - Zdravko
Sancevic, Caracas, Venezuela - Studia Croatica, Año VIII, Buenos Aires, 1967,
N° 24-27
German
Deklaration
über die Bezeichnung und Stellung der kroatischen Schriftsprache - Hrvatska Revija, godina XVII, svezak 1-2 (65-66),
München, Kolovoz 1967
Appell
kroatischer Schriftsteller im Exil - Hrvatska Revija, godina XVII, svezak 1-2 (65-66), München, Kolovoz
1967
French
Declaration
sur l'appellation de la langue littéraire croate et sur sa situation dans les
circonstances actuelles (1967) - Hrvatska Revija, godina XVII, svezak 1-2 (65-66), München, Kolovoz
1967
Appel
des écrivains croates en exil (1967) - Hrvatska Revija, godina XVII, svezak 1-2 (65-66),
München, Kolovoz 1967
English
Serbo-Croatian
or Serbian and Croatian? Considerations on the Croatian Declaration and Serbian
Proposal of March 1967 –
Includes the Declaration Concerning the
Name and the Position of the Croatian Literary Language - Christopher
Spalatin - Journal of Croatian Studies, VII-VIII, 1966-1967, Annual Review of
the Croatian Academy of America, Inc., New York
Statement
of the Croatian Academy of America Regarding the Zagreb Language Declaration
(1967) - Journal of
Croatian Studies, VII-VIII, 1966-1967, Annual Review of the Croatian Academy of
America, Inc., New York
No comments:
Post a Comment