Tuesday 26 April 2016

Muestra de Cine Europeo - partipación de Croacia


En ocasión del Día de Europa, desde el 5 al 22 de mayo de 2016 en Buenos Aires se llevará a cabo la XIII Muestra  de Cine Europeo organizada por la Delegación de la Unión Europea, en cooperación con las embajadas  de los estados  miembros de la Unión Europea en Argentina.
El programa de esta nueva edición de la Muestra Europea incluye 15 películas europeas (una por cada país participante). La cinematografía croata estará representada por la película „Vis-À-Vis“, 2013, dir. Nevio Marasović, galardonada en varios festivales europeos.
La película „Vis-À-Vis“ tendrá dos proyecciones: la primera el día 5 de mayo a las 18.30 horas en el auditorio del Instituto Italiano de Cultura (Marcelo T. de Alvear 1119) y la segunda el día  10 de mayo a las 20.30 horas en la Alianza Francesa (Av. Cordoba 936).
La participación de nuestro país cuenta con el apoyo de la Fundación Casa Croata-Croatia House y el Centro Audiovisual Croata.

Para más información, visitar nuestro sitio web  ar.mvep.hr/es

Atentamente,

Veleposlanstvo RH u Buenos Airesu/
Embajada de la República de Croacia en Buenos Aires
Gorostiaga 2104
(1426) Capital Federal, Argentina
tel: +54 11 4777 6409
fax: +54 11 4777 9159

Monday 25 April 2016

Iseljenička knjiga u fokusu čitatelja u Zagrebu


Iseljenička knjiga u fokusu čitatelja u Zagrebu

Tekst: Vesna Kukavica Fotografije: Glas Hrvatske
Iseljenička knjiga u fokusu čitatelja u ZagrebuMi-noc-k-01
 
Ovogodišnja je kulturna manifestacija Noć knjige uspješno održana 22. travnja u gotovo 250 gradova i mjesta, privukavši ukupno oko 100 000 ljubitelja pisane riječi i čitanja diljem Hrvatske. Tom se mnoštvu čitača u Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu pridružila odabrana skupina poznavatelja migrantske literature kao i svih vrsta zapisa o hrvatskom iseljeništvu (knjiga, članaka, blogova, zvučnih knjiga …), naročito književnosti s migrantskom pozadinom, prijevoda, stručnih i znanstvenih monografija o dijaspori, ali i suvremenih (foto)bilješki iz kiberprostora u Hrvata s udaljenih meridijana i paralela…
Program u Hrvatskoj matici iseljenika, koji se odvijao od 18 do 22 sata, sastojao se od pet povezanih cjelina: 1. Izložbe suvremenih knjiga i periodičnika iz dijaspore i knjiga o našoj dijaspori koja je obuhvatila 150 najvrednijih naslova iz 20 država na hrvatskom, engleskom i španjolskom jeziku; 2. Računalne prezentacije glavnih nakladnika knjiga s portretima autorica i autora monografija Hrvata izvan Republike Hrvatske; 3. Promocije fotomonografije voditeljice Matičina područnog ureda iz Splita Branke Bezić Filipović Tragovima Hrvata u svijetu o kojoj su nadahnuto govorili, uz Matičina ravnatelja mr. sc. Marina Kneziovića, dr. sc. Ivan Čizmić i dr. sc. Marin Sopta; 4. Okruglog stola/performancea pod sloganom Pun kofer knjiga i 5. Razgovora s autoricom filma o nobelovcu Ivi Andriću Ljubicom Benović (HRT) – budući iz tehničkih razloga nismo bili u mogućnosti projicirati najavljeni film pa se i ovom prilikom ispričavamo posjetiteljima i autorici. Srećom, razgovor s scenaristicom i književnicom Ljubicom Benović o njenom serijalu Pisci iz Bosne i Hercegovine na filmu (I. Andrić, A. B.Šimić, N. Šop, S. Vučičević) bio je slikovit pa je poveznica s ostalim Matičinim programima u Noći knjige bila veoma korisna.
Središnji događaj Matičine Noći knjige, bio je Okrugli stol/Performance: Pun kofer knjiga, koji se burno dovijao dva sata, privukavši veliku pozornost sudionika i odabranih posjetitelja.
Pun kofer knjiga pokazao se punim pogotkom! Bilo je zanimljivo, informativno, dinamično. Dobra ideja da se u kratko vrijeme dobije dosta informacija o knjigama, a predstavljači ne „zaglibe“, što se katkada zna događati na klasičnim predstavljanjima knjiga, naglasila je sveučilišna profesorica i znanstvenica Milana Černelić s zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta.
Iz “imaginarnog kofera“ vađene su reprezentativne monografije o hrvatskom iseljeništvu i manjinama, udžbenici i priručnici za sveučilišnu nastavu, historiografske studije, književne antologije i poetske zbirke, CDrom-ovi raznovrsne namjene od jezičnih tehnologija za poučavanje hrvatskog jezika do nosača zvučnih knjiga, čitani romani, sjajni krimići i fantastične zbirke kratkih priča. Ukratko, skoro tri tisuće stranica prepričali su na Matičinu čitalačkom maratonu duhoviti čitači poput dr. sc. Marinka Vukovića, mladih etnologinja Ane Klopotan i Bojane Poljaković, dr. sc. Marine Perić Kaselj, dr. sc. Aleksandre Šćukanec, urednice i književnice Grozdane Cvitan, esperantistice Marije Belošević, hispanistice dr. sc. Željke Lovrenčić, anglistice i teoretičarke književnosti dr. sc. Sanje Nikčević, dr.sc. Marina Sopte, spisateljice Tuge Tarle, kolumnistice Večernjeg lista i Matičine djelatnice Mirjane Piskulić, voditeljice Matičina područnog ureda iz Splita i publicistkinje Branke Bezić Filipović, dr. sc. Ivana Čizmića i drugih.
Tako je dr. sc. Vuković govorio o prvom metodički izvrsno napisanom domovinskom udžbeniku o hrvatskoj dijaspori 21. stoljeća pod naslovomMultipliciranje zavičaja i domovina – Hrvatska dijaspora: kronologija, destinacije i identitet autorice prof. dr. sc. Jadranke Grbić s zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koja je i sama uživala u prelistavanju izloženih knjiga u HMI. Mlade etnologinje Ana Klopotan i Bojana Poljaković atraktivno su predstavile zbornike (koji ukupno opsežu 1269 stranica) Tradicijska baština i etnokulturni identitet podunavskih Hrvata Bunjevaca, urednice renomirane znanstvenice prof. dr. sc. Milane Černelić s Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju FF Sveučilišta u Zagrebu, i zbornik skupine autora Bunjevci u vremenskom i prostornom kontekstu koji je rezultat istraživanja zagrebačkih profesora i studenata u Bajskom trokutu. Dr. sc. Marina Perić Kaselj s Instituta za migracije i narodnosti (čija je ravnateljica dr. sc. Sonja Podgorelec također bila među nazočnim ljubiteljima migrantskih knjiga) govorila je o zborniku radova s znanstvenog skupa o Tihomilu Rađi, uključivši se još jednom u izlistavanje kiberprostora građana globalnog sela hrvatskoga podrijetla. Potom je nastupila doc. dr. sc. Aleksandra Šćukanec, nagrađivana mlada autorica u području ekolingvistike starije hrvatske dijaspore, s Filozofskog fakulteta – najavivši novu knjigu o radnim migrantima iz Žumberka na relacijama domovina - Njemačka, Švicarska, SAD i Kanada. Antologičarka hrvatske književnosti izvan domovine na esperantu Marija Belošević u Matici govorila je o novim izdanjima Hrvatskog esperantskog saveza.
Esejistica Grozdana Cvitan iz AGM-a kao poticajna urednica proze s migrantskom pozadinom, osobito autora drugog i trećeg iseljeničkog naraštaja od Amerike do Australije – propitivala je njihove aktualne narative između nostalgije i života. Hispanistica i kroatologinja dr. sc. Željka Lovrenčić okupirala je našu pozornost s prevodilaštvom za hispanistički svijet ovom prigodom izbora suvremene hrvatske poezije u časopisu Most DHK-a u kojem je prevela naše vrsne pjesnike na španjolski, a zatim je govorila o elitnim piscima Čilea koje je Lovrenčićeva prevela na hrvatski jezik poput Andresa Moralesa Milohnića, Juana Mihovilovića, Ramona Diaza Eterovica i Oscara B. Bradasica. O anglofonom svijetu i hrvatskoj renesansi govorila je prof. dr. sc. Sanja Nikčević - predstavljajući antologiju hrvatske renesansne književnosti u novom prijevodu na engleski Vinka Grubišića i Vladimira Bubrina iz Kanade. Voditeljica Matičina Odjela za nakladništvo Vesna Kukavica govorila je o troknjižju misionara iz Švicarske fra Vladimira Vlade Ereša, a dr. sc. Marin Sopta o historiografskoj studiji posvećenoj Hrvatima u Kanadi. Svoje lirske oglede o nostalgiji čitala je spisateljica Tuga Tarle, dok je dr. sc. Ivan Čizmić govorio o sjajnoj monografiji dr. sc. Mije Korade s Hrvatskih studija pod naslovomIstraživači novih obzorja. Saznali smo da Korade u petodijelnoj knjizi biografskih, historiografskih, etnografskih i kulturno-povijesnih studija opisuje životne sudbine, postignuća, znanstvene i književne opuse te utjecaje poznatih i nepoznatih hrvatskih intelektualaca u inozemstvu za njihova skoro polutisućljetna sudjelovanja u važnim svjetskim zbivanjima i to u razdoblju od 16. do 20. stoljeća.
Svih pet knjižničnih i književnih zbivanja u HMI je pratio tijekom Noći knjigevišegodišnji predsjednik cijenjene Udruge iseljenih hrvatskih sveučilištaraca AMCA Toronto Nikola Demarin sa suprugom, čestitavši organizatorima na reprezentativnom programu iseljeničke knjige 21. stoljeća - posebno knjiga američkih i kanadskih Hrvata, preporučivši organizatoru da se ubuduće više skoncentrira na pojedine segmente knjižnog sektora dijaspore u svrhu učinkovitije prezentacije – što ćemo i poslušati iduće godine.
Doajen naše disidentske periodike i urednik glasovite londonske Nove Hrvatskepublicist Jakša Kušan, pohvalio je izložbu svježih naslova knjiga i novih časopisa iz iseljeništva na više jezika (Studia Croatica – Buenos Aires, Craotian Studies Review- Sydney, Journal of Croatian Studies – New York, Gaudeamus – Toronto, Živa zajednica – Frankfurt na Majni, Hrvatska riječ, Nova riječGodišnjak za znanstvene studije – Subotica, Hrvatske novine – Beč, Hrvatski glasnik – Budimpešta i ostali) za čiju se redovitost kao povratnik u domovinu i sam zalagao kada je bio na čelu Upravnog odbora Hrvatske matice iseljenika od 2001. do 2004.
Sociolog migracija dr. sc. Vlado Puljiz, član UO HMI, istakao je značaj ove revije iseljeničkih knjiga i knjiga o hrvatskom iseljeništvu za učinkovito kreiranje politika RH spram vlastitih migracija, osobito u vremenu kada migrira svaki 5 hrvatski građanin s fakultetskom diplomom i kada je svaki 35 građanin svijeta međunarodni migrant.

Hrvatski intelektualac iz Austrije Petar Tyran, urednik gradišćansko Hrvatskih novina (Beč) naglasio je značaj u domovinskoj Noći knjige (paralelno s Matičinim programom) promoviranja u Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu Biblije na gradišćanskohrvatskom jeziku, koju je preveo i u vlastitoj nakladi 2014. objavio svećenik Štefan Geošić. Riječ je o prvom cjelovitom prijevodu Biblije (Svetoga pisma staroga i novoga Teštamenta) na jezik gradišćanskih Hrvata, koji obuhvaća pet svezaka na ukupno 3800 stranica. Kad je u pitanju program u HMI Tyran je ocijenio poticajnim izložene knjige hrvatskih manjinaca iz 12 europskih zemalja, ističući kako se uredničkom opremom i likovnošću ističu knjige autora Znanstvenog zavoda gradišćanskih Hrvatov iz Trajštofa, Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj iz Pečuha te subotičkog Znanstvenog zavoda Hrvata iz Vojvodine.
Noć knjige, koja se petu godinu zaredom odvijala u svim hrvatskim kulturnim središtima s ciljem poticanja kulture čitanja, razgovora o literaturi, književnosti i svem onome što predstavlja svijet knjige u suvremenome društvu – privukla je rekordan broj sudionika (490 od čega 271 kulturni subjekt u Zagrebu) i ljubitelja knjige (ukupno oko 100 000 posjetitelja).
Zaključno, Noć knjige 2016. bila je u znaku obilježavanja dviju velikih obljetnica u svjetskoj književnosti – 400. obljetnice smrti Williama Shakespearea i Miguela de Cervantesa, kao i stogodišnjice objavljivanja Priča iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić.
Organizatori su Noći knjige Zajednica nakladnika i knjižara Hrvatske gospodarske komore, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Knjižnice grada Zagreba, Udruga za zaštitu prava nakladnika – ZANA, Knjižni blok – Inicijativa za knjigu te portal za knjigu i kulturu Moderna vremena Info.
I na kraju - hvala svima (u HMI i vanjskim suradnicima iz domovine i iseljeništva) koji su na razne načine (od medijske prezentacije do kreiranja programa te pisanja i čitanja) omogućili da se ove godine dostojno predstavi iseljenička knjiga, prijevodi s domicilnih jezika na hrvatski jezik i knjiga o Hrvatima izvan Hrvatske - objavljenih proteklih prvih 16 godina 21. stoljeća.
Osobno me se dojmilo pitanje koje je postavila sudionica Okruglog stola Pun kofer knjiga urednica AGM-a Grozdana Cvitan: Zašto Antonijo Skarmeta nije u školskoj lektiri u RH i zašto vi koji se bavite dijasporom to ne pitate hrvatskog ministra prosvjete i znanosti sada kada se taj program školske lektire u domovini formira. Svestrani umjetnik punim imenom Esteban Antonio Skármeta Vranicic, čiji su preci s otoka Brača, danas je jedan od najčitanijih i najprevođenijih pisaca hispanističkoga svijeta, što je više puta potvrđeno lukrativnom Planetinom nagradom za latinoameričku književnost Premio Iberoamericano de Narrativa Planeta - Casa América. Iako su mu djela prevođena na više od trideset jezika, čileanski pisac hrvatskih korijena ističe snažnu emotivnu povezanost sa zemljom svojih djedova i posebno se veseli hrvatskim prijevodima vlastitih djela.
  • Zagreb Mi-noc-k-01
  • Zagreb Mi-noc-k-02
  • Zagreb Mi-noc-k-03
  • Zagreb Mi-noc-k-04

  • Zagreb Mi-noc-k-05

Friday 22 April 2016

Hrvatska akademija Amerike/ The Croatian Academy Of America - 63 years


Rođendan Hrvatske akademije Amerike
Hrvatska akademija Amerike/ The Croatian Academy Of America, (HAA/CAA) http://croatianacademy.org/ ovih dana bilježi 63. obljetnicu uspješnog djelovanja. Akademija je utemeljena na vrhunsku prošlostoljetne hladnoratovske podjele svijeta za proučavanje hrvatske literature, kulture i povijesti u Sjevernoj Americi sa sjedištem u New Yorku 19. travnja 1953. HAA u 21. stoljeću razvija jedan od najuglednijih periodičnika u iseljeništvu - Journal of Croatian Studies, koji obiluje znanstvenim radovima iz hrvatske kulture povijesti, književnosti, likovne i glazbene umjetnosti, sociologije, filozofije, teologije, etnologije kao i ekonomije. HAA počinje djelovati na poticaj profesora sociologije Clementa S. Mihanovića (1913.-1998.) koji je predavao na St. Louis Universityju i profesora povijesti na Fordham University School of Education Waltera J. Reevea (1915.-1958.), te našeg egzilantskog pjesničkog klasika Antuna Nizetea (1913.-2000.).
Prvi predsjednik Akademije bio je profesor Clement S. Mihanovich, a aktualni predsjednik je pravnik John Kraljic. Članovi povijesne osnivačke skupštine koji su svojim stručnim djelovanjem afirmirali hrvatske kulturne i etničke vrijednosti u SAD-u bili su: Vlasta Cvitanović, Ignatius D. Duišin, Nicholas Fabijanić, Bonaventure Haggia, Ivan Ilijić, Jerome Jareb, Bruno Kolega, Clement S. Mihanović, Nicholas Milosevich, Anthony Oštrić, John Pintar, Ante Pivac, Walter J. Reeve, Lucian Reichherzer, Ivo Sivrić, Anselm Slišković, te Luka Zlošilo. Od početnih sedamnaest osnivača Akademija danas ima 274 člana.
Aktualno vodstvo Akademije čine predsjednik John P. Kraljic; podpredsjednik Michael Young; tajnik Mladen Lolich i rizničarka Emily Erceg. U Nadzornom odboru HAA djeluju dr. sc. Maria Tuskan i Suzanne Grimm. Članovi sadašnjeg Izvršnog odbora su: dr. sc. Aida Vidan (Cambridge, Massachusetts), dr. sc. Zlatko Bacic (West Windsor, New Jersey), Denis Butkovic (Morganville, New Jersey), dr. sc. Ante Cuvalo (Ljubuški, Bosnia i Hercegovina), dr. sc. Marija Dalbello (New Brunswick, New Jersey), dr. sc. Mia Mestrovic Deyrup (Glen Rock, New Jersey), Dr. Vinko Grubišić (Kitchener, Ontario, Canada), dr. Jerome Jareb (Charlottesville, Virginia), Vesna Jureško Herman (Westport, Connecticut), Mladen Lolich (Hicksville, New York), Vcdran Joseph Nazor (Riverdale, NY), Anne Pavlich (Bethesda, Maryland), dr. sc. Maria Kroeker-Tuskan (Cincinnati, Ohio) i Lillian Zakarija (Chicago, Illinois).
HAA je najduže vodio legendarni publicist i urednik Karlo J. Mirth (Otočac, 15. 7. 1917. - Farmington, 21. 12. 2013.), čiji je mandat – počevši od godine 1958., demokratskim putem potvrđivan sljedećih osam godišnjih glavnih skupština HAA. Dr. sc. Maria K. Tuškan, profesorica sa Sveučilišta Cincinnati, uz legendarnoga Mirtha – afirmirala se kao uspješna i zaslužna Akademijina predsjednica osobito u razdoblju od 1988. do 1999. Prva žena na toj dužnosti - iznimno je pridonijela razvoju hrvatskog kulturnog identiteta u SAD-u i svim aktivnostima Akademije u različitim područjima ljudske djelatnosti.
Američkog povjesničara, čija majka potječe iz vinkovačkog Nuštra, Waltera J. Reevea mnogi smatraju ocem HAA i prvim inicijatorom časopisa i to na modernome lingua franca - engleskom, a ne na onodobno ugroženom hrvatskom jeziku, ne samo zbog jezične barijere spram domicilne sredine, već radi ispravne procjene da će hrvatska tematika u akademske krugove prije dospjeti na tako moćnom svjetskom jeziku poput engleskog. Prvo se izdanje Journala of Croatian Studies pojavilo u ožujku 1960. Tako je Hrvatska akademija u Americi tijekom druge polovice 20. stoljeća stvorila kultni periodičnik na čitanom velikom svjetskom jeziku zahvaljujući visokoj motiviranosti erudita i poliglota kakvi su Karlo Mirth i Jere Jareb. Okupili su cvijet hrvatskih intelektualaca u emigraciji i povezali se s odvažnim domovinskim autorima. Ono što je hrvatskoj kulturi burnog 20. stoljeća dao krug intelektualaca okupljenih oko emigrantske Hrvatske revije na materinskom jeziku urednika Vinka Nikolilća, istovjetnu je vrijednost ostvario krug suradnika JCS-a urednika Mirtha i Jareba na engleskome jeziku. Veoma je nezahvalno izdvajati među stotinama i stotinama suradnika Akademije i njezina Journala, bilo koga jer je svatko ponaosob, izlažući svoj život nerazumijevanju društvene sredine bilo Amerike bilo ondašnje SRRJ - uložio svoj maksimum i svakom ponaosob valja iskazati duboku zahvalnost.
O toleranciji i propitivanju memorije hrvatskoga naroda tijekom burnog drugog tisućljeća na sjevernoameričkom se kontinentu posebno dokazao povjesničar Jere Jareb (94) sa otoka Prvića. Utjecajni urednik Akademijina časopisa JCS-a i jedan od njezinih utemeljitelja, koji već 64 godine živi u SAD-u, unatoč ožiljcima teškog sedmogodišnjeg života u austrijskom izbjeglištvu nakon 1945., na Columbia Universityju studira i doktorira (1964.) modernu europsku povijest s disertacijom The Adriatic Question, from June 1919 to February 1924 (Jadransko pitanje od lipnja 1919. do veljače 1924.). Do umirovljenja, 1992. godine, predavao je europsku povijest na Saint Francis College, Loretto (PA), obnašajući i pročelničku dužnost Odsjeka za povijest i političke znanosti pune dvadeset i dvije godine. Interesantno je da se Jarebov historiografski opus i časopisna aktivnost u JCS-u nakon četvrt stoljeća od uspostave neovisne Republike Hrvatske i pada Berlinskoga zida u domovini još uvijek prešućuje.
Ipak, na Marulićevim je danima, uglednoj kazališnoj i književnoj manifestaciji koja se održava u rodnome gradu oca hrvatske književnosti Marka Marulića – Splitu, Akademijin časopis prije par godina dobio prestižno domovinsko priznanje - Davidias, nagradu za najbolji prijevod hrvatske književnosti. Nagradu su osvojili dr. sc. Vinko Grubišić i dr. sc. Vladimir Bubrin kao gostujući urednici JCS-a za antologijski izbor Croatian Renaissance Poetry i Croatian Renaissance Plays objavljen u Akamemijinom časopisu JCS. Legendarnim urednicima Karlu Mirthu i Jeri Jarebu, koji su obilježili 20. stoljeće iseljeničke periodike, pridružuju se očito u zadnje vrijeme gosti urednici JCS-a Vinko Grubišić i Vladimir Bubrin iz Kanade.
Građa nagrađenih svezaka časopisa JCS (45-46, 2004. -2005.; 47, 2006.) potom je pretvorena u jedinstvenu knjigu s antologijskim izborom The Glory and Fame / Dike ter hvaljen'ja – priređivača Vladimira Bubrina i Vinka Grubišića. Knjigu je HAA tiskala u New Yorku 2015. na čak 590 stranica. Autori ilustracija na koricama knjige su umjetnici Anton Cetin i Boris Matas, našijenci iz Toronta. Knjiga uz pogovor, predgovor i uvod Johna P. Kraljica, Branislava Lučina i Vladimira Bubrina i Vinka Grubišića, sadrži izbor poezije ( s engleskim prijevodom) Šiška Vlahovića Menčetića, Džore Držića, nepoznatih pjesnika, Marka Marulića, Mavra Vetranovića, Petra Hektorovića, Hanibala Luciće, Antuna Sasina, Nikole Dimitrovića, Mikše Pelegrinovića, Dinka Ranjine, Dominka Zlatarića, Brne Karnarutića i Jurja Barakovića. Zastupljeni su i dramski ulomci Marulića, Vetranovića, Dž. Držića, Lucića, Nikole Nalješkovića, M. Držića i Martina Benetovića. Proza je zastupljena Legendom Aureom, Zapisima popa Martinca, Marulićem, Planinama P. Zoranića, A. Dalmatinom, A.Vramcem, S. Konzulom Istraninom, I. Pergošićem i F. Vrančićem. Zaključno, knjiga obuhvaća 50 reprezentativnih djela i 21-og autora čija su djela pisana prije gotovo pola tisućljeća. Do sada u Americi, unatoč velikom broju slavističkih katedri, nije bilo ovako metodički obrađenog antologijskog izbora naše renesansne književnosti.
Renesansu u hrvatskoj književnosti možemo odrediti kao stilsku formaciju koja traje od sredine 14. do kraja 16. stoljeća te preuzima naslijeđe humanizma, razvijajući se pod sve snažnijim utjecajem talijanske književnosti. Istovremeno, u njoj nastaju djela srednjovjekovnih poetičkih obilježja, ali se rađaju i novi književni oblici - lirskih, epskih i dramskih žanrova. Početkom 16. stoljeća veliki dio dalmatinskoga zaleđa zapada pod tursku vlast, obalna Dalmacija sve do 1797. godine ostaje u sastavu Mletačke Republike, Banska je Hrvatska (ostaci ostataka) u sklopu Habsburške Monarhije, kojoj će pripasti i Slavonija nakon habsburško-turskoga rata, a Dubrovačka Republika zadržava status vazalne države Osmanskoga Carstva sve do pada pod francusku vlast 1808. godine. Hrvatsku je renesansu ponajviše obilježila nova lirika koja je nastajala pod utjecajem talijanskoga petrarkističkog pjesništva, a prvi se ljubavni kanconijeri pojavljuju u Dubrovniku. (Ranjina, Menčetić, Dž. Držić). Ljubavnu liriku pod utjecajem Petrarke i Bemba pisat će i Hvaranin Hanibal Lucić. Najplodniji hrvatski stihotvorac svojega doba bi je Dubrovčanin Mavro Vetranović Čavčić. Najbliži srednjovjekovnoj poetici u svojemu religioznom pjesništvu ostao je Splićanin Marko Marulić. Zanimljivo je da su hrvatski autori, kada su pisali na talijanskome jeziku, rado posezali za sonetom, dok ih je u hrvatskoj književnosti sačuvano tek nekoliko nepoznatih autora te oni iz Barakoviće Vile Slovinke. Poslije kojih ih neće biti sve do 19. stoljeća. Nadalje, epove pišu Brne Karnarutić i Antun Bratosaljić Sasin, Dubrovčanin Mavro Vetranović i Zadranin Jure Baraković. Planine (napisane 1536., tiskane 1569.) Petra Zoranića smatraju se prvim romanom, i to pastirskim romanom nastalim pod utjecajem Arcadie Jacopa Sannazzara. Hvaranin Petar Hektorović piše pak narativno djelo u stihu Ribanje i ribarsko prigovaranje (Venecija, 1568.). U hrvatskoj su renesansnoj književnosti najproširenije dramske vrste komedija, dramska pastorala i tragedija, a gotovo su svi zastupljeni u Dubrovniku. Glavni je predstavnik eruditne komedije Marin Držić , a pastorale, omiljene u doba poklada i na pirovima, pišu uz Marina Držića i Džore Držić i Dominko Zlatarić. Nikola Nalješković proslavio se i žanrom farse, a treba spomenuti kako u renesansi nastaje i prva svjetovna drama na hrvatskome jeziku - Lucićeva Robinja.
Izbor The Glory and Fame / Dike ter hvaljen'ja nedvojbeno jest iznimni prinos prevođenju starije hrvatske književnosti - poezije, proze i drame - na engleski jezik u 21. stoljeću. Naslovivši knjigu početnim stihom Marulićeve Judite (1521.) Dike ter hvaljen'ja presvetoj Juditi, smina nje stvore(n)'ja hoću govoriti; zato ću moliti, Bože, tvoju svitlost, ne hti(j) mi kratiti u tom punu milost…ukazali su na neprolaznu baštinsku, književnopovijesnu vrijednost i duhovnu veličinu hrvatske riječi kroz minulih pola tisućljeća. Izbor su obavili znalački, što uključuje i rječnik, te podastirući izabrane ulomke, rijetko čitava djela (dakako, ona kraća), nastojeći olakšati razumijevanje današnjem čitatelju ovih, za hrvatsku književnost antologijskih tekstova.
Ostaje nam samo čestitati Hrvatskoj akademiji Amerike njezin 63. rođendan.
Tekst: Vesna Kukavica

O ponašanju nekih veleposlanika u Hrvatskoj


Prošloga tjedna održan je sastanak veleposlanika nekih zemalja članica Europske unije i SAD-a Zagrebu na kojem se razgovaralo o slobodi medija u Hrvatskoj. Veleposlanici su se sastali na inicijativu austrijskog veleposlanika Andreasa Wiedenhoffa što je na Twitteru obznanila američka veleposlanica Julieta Valls Noyes. Ovaj susret komentirala je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović sljedećim riječima: „To bi mi bilo jako čudno budući da se veleposlanici ne mogu i ne smiju miješati u unutarnje stvari zemlje primateljice“.
Ponašanje dijela veleposlanika u RH za Portal komentiraju: Đuro Vidmarović, Ante Čuvalo, Antun Babić, Joško Čelan, Jure Zovko i Stipe Kutleša.

Đuro Vidmarović: Trabanti unutarnjih političkih snaga

Sveto je pravilo diplomatske službe: Veleposlanici se ne smiju (javno) miješati u unutarnje poslove zemlje primateljice, ali moraju o svemu što vide i procijene zanimljivim za svoju zemlju, obavijestiti Ministarstvo vanjskih poslova svoje države ili državnog poglavara. Ako postoje neki prijepori na bilateralnoj razini tada veleposlanici reagiraju na nekoliko diplomatskim protokolom predviđenih načina, npr.: „papir koji ne postoji“, „nota“,“usmena nota“,“protest“, „povlačenje na konzultacije“... Ovo što se dogodilo u Hrvatskoj, ako su izvještaji točni, razlog je za zabrinutost, budući se sastalo nekoliko veleposlanika i iznijelo mišljenja koja su suprotna diplomatskom protokolu. Predsjednica ih je na vrijeme upozorila. Kao bivša ministrica vanjskih poslova i veleposlanica dobro poznaje pravila diplomatske službe.
Međutim, budimo realni, navedeni veleposlanici dolaze iz zemalja s kojima želimo održavati što bolje diplomatske odnose. Premda su zaslužili da se njihova država upozori na nedopustivost takvog ponašanja, pa čak da ih se zamoli za odstup, treba procijeniti što je u danim trenutku najbolje za RH. Prisjetimo se bivšeg američkog veleposlanika kojega su zvali Pera Traktorista, za kojega gospodin Šarinić u svojoj knjizi kaže kako je vrlo glup. I doista, taj je čovjek učinio vrlo mnogo štete, a neke je glupe poteze i pogreške kasnije javno priznao. No, tim je pogreškama, ili svojim amaterskim procjenama i histeričnim reakcijama, utjecao na povijest InteresiKao bivši veleposlanik iznenađen sam ponašanjem kolega akreditiranih u RH koji su pogazili norme boljih diplomatskih običaja i sveli se na trabante nekih unutarnjih političkih snaga. No, da, tu je i „region“ i hrvatsko inzistiranje da Srbija prekine političku i juiridičku agresiju na RH, što nekim državama ne odgovara. Mudrost. Prisjetimo se iskustva najprije Georgije, a zatim Grčke. „Ne postoje stalni državni neprijatelji, niti stalni državni prijatelji – stalni su jedino državni interesi!“ Nisu Englezi bez razloga tu parolu istaknuli na svome ministarstvu.hrvatskog naroda. Učinio je nepopravljivu štetu. Predsjednik Tuđman se ljutio na njega, ali se morao pomiriti s činjenicom kako je riječ o žabi koju mora progutati, ako želi sačuvati kravu.
Bio sam veleposlanik i shvaćam delikatnost situacije. Stoga sam zabrinut. Navedeni veleposlanici su stali na stranu totalitarizma, de facto su zanijekali demokratskiKARAKTER legitimno izabrane Vlade RH i osporili joj pravo donošenja odluka koje smatra najboljima za svoj narod. Ovaj diplomatski skandal djelo je bivše ministrice, a za pretpostaviti je kako su sadašnji hrvatski veleposlanici u nekim zemljama, umjesto obrane interesa zemlje koju zastupaju, svojim neformalnim, pa i formalnim diplomatskim vezama prikazali novu Vladu u RH kao nedemokratsku, pa čak i fašističku, a ako je takva, tada ju treba onemogućiti i srušiti. Lako je moguće očekivati hrvatski uzmak, jer bi u protivnom mogao uslijediti niz financijskih ucjena. Otežavajuća je okolnost što je bivša Vlada zahladila odnose s hrvatskim tradicionalnim prijateljima na međunarodnoj sceni: Mađarskom, Njemačkom, Austrijom i Vatikanom.
Pred hrvatskim Ministrom vanjskih poslova težak je zadatak djelovati mudro, dostojanstveno i suverenistički.
Kao bivši veleposlanik iznenađen sam ponašanjem kolega akreditiranih u RH koji su pogazili norme boljih diplomatskih običaja i sveli se na trabante nekih unutarnjih političkih snaga. No, da, tu je i „region“ i hrvatsko inzistiranje da Srbija prekine političku i juiridičku agresiju na RH, što nekim državama ne odgovara. Mudrost. Prisjetimo se iskustva najprije Georgije, a zatim Grčke. „Ne postoje stalni državni neprijatelji, niti stalni državni prijatelji – stalni su jedino državni interesi!“ Nisu Englezi bez razloga tu parolu istaknuli na svome ministarstvu.

Prof. dr. sc. Ante Čuvalo: Gdje su dežurni veleposlanici bili zadnjih nekoliko godina?!

Prvo, i ovaj "slučaj" ukazuje koliko su vlasti u samostalnoj državi Hrvatskoj dopustile da nam se drugi petljaju u život, od svjetskih moćnika i veleposlanika do samozvanih dežurnih čuvara svakojakih "prava" i povijesnih "istina". Očekivanja su da će Hrvatska uvijek popustiti! Sluganstvo nikome nije donijelo ništa dobra!
Drugo, poznato mi je i iz osbnog iskustva da dobar broj onih koji dođu u svijet iz Hrvatske na skupove (seminare,simpozije...), posebice kad se radi o društvenim i humanističkim temama, slijede već uhodani format: prvo treba ocrniti (ne samo biti kritičan) nekog ili nešto u hrvatskoj sadašnjosti ili prošlosti da bi sebe "prodali" kao moderne, progresivne i ideološki korektne u očima svijeta kojem čeznu, i time iskazuju kompleks manje vrijednosti.
Znam da je bilo slučajeva da su neki pobjegli u trenucima napada na Hrvatsku jer su bili u službi režima ili djeca režimlija i dok je rat buktao i ginulo se za samostalnost i slobodu oni su vanjskom svijetu tumačili kako su za sve krivi jednako Hrvati i Srbi, svi su isti itd., ali su se ipak vratili u "nedemokratsku" Hrvatsku i u njoj se uhljebili. Oni i slični i dalje sebe "prodaju" ocrnjujući Hrvatsku i hrvatski narod, i u pomoć zazivaju sve moguće "progresivne" snage svijeta. Nisam ništa nikada gore čuo i čitao o Hrvatskoj i Hrvatima od nekog stranca nego što je netko od Hrvata napisao ili rekao. Sad se širi panika jer će "nazadnjaci" upropastiti kulturu i slobode. Nije rijč o slobodama i kulturi, nego o uhljebeljnjima i državnom novcu.
Treće, nadati se je da se gospoda veleposlanici nisu svjesno pridružili twittomaniji današnjih "revolucionarnih snaga" protiv svega što se ne uklapa u njihov nedemokratski svjetonazor. Uostalom, gdje su dežurni veleposlanici bili zadnjih nekoliko godina?!

Antun Babić: Hrvatska svijest o svojoj državnoj samostalnosti još nije sazrijela!

Predsjednica Republike Hrvatske ispravno je reagirala kad je rekla da se strani veleposlanici ne smiju i ne bi trebali miješati u unutarnje poslove zemlje prijateljice, u ovom slučaju Republike Hrvatske. No, to je u dvadesetom stoljeću postalo običajno pravo, ali samo za velike i moćne države. Treba međutim odmah istaknuti da gotovo svi međunarodni ugovori imaju svoj korijen u Westafskom ugovoru tj. Westfalskom miru koji je potpisan 24. listopada 1648. godine. Westfalski mir označio je i kraj Tridesetgodišnjeg rata u Europi.
Taj, i sve ostale kasnije međunarodne ugovore i konvencije, donosile su uglavnom u to vrijeme najmoćnije države svijeta, a isključivo zbog vlastitih interesa. Ništa, se nije, nažalost, u tom pogledu do danas promijenilo.
Još iz antičkog doba velike zemlje rade što hoće, a male što im veliki dozvole. Povremeno kod malih naroda pojavi se pokret ili vođa, kao što je kod nas Hrvata bio prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman, koji nisu spremni biti tuđe sluge i ne žele žrtvovati interese svojeg naroda zbog svojih osobnih i oportunističkih interesa. Nakon smrti predsjednika Tuđmana Hrvatska nije imala takvog vođu. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović povremeno daje izjave koje se mogu protumačiti kao ustajanje u obranu hrvatskih državnih interesa na međunarodnom planu, i to je za pohvalu.
Nažalost, u nedavnoj smo prošlosti imali i predsjednika države (Ivu Josipovića) i predsjednika Vlade – Zorana Milanovića, koji su radili sve drugo samo ne za nacionalne interese hrvatskog naroda, na unutarnjem i vanjskom planu. Danas imamo šizofrenu situaciju u kojoj postoje goleme smetnje na vezama između Pantovčaka i Banskih dvora, iako je HDZ na vlast doveo i Predsjednicu Republike i premijera Tihomira Oreškovića. Predsjednica ima iza sebe legalitet i legimitet izbora, dok je na mjesto čelnog čovjeka Vlade došao voljom predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, koji je popustio pod ucjenama MOST-a.
U takvoj velikoj unutarnjoj krizi i nefunkcionirajućoj državnoj vlasti, nije ni čudo što strani veleposlanici naprosto ignoriraju sva pravila ponašanja i postavljaju se kao gubernatori u Hrvatskoj. Kad bi se bilo koji strani veleposlanik javno ponašao u zemljama kao što su SAD, Velika Britanija ili današnja NR Kina, na način koji se strani veleposlanici ponašaju u Hrvatskoj, njihova ministarstva vanjskih poslova brzo bi ih pozvala na razgovor i održala oštru lekciju. Naravno, to rade države koje su svjesne svoje moći i čiji narod je ponosan na svoju državu, bez obzira kakav politički sustav vladao u toj državi.
Budući da se nalazim izvan Hrvatske, u Australiji, ne mogu pratiti što je sve Vlada Republike Hrvatske učinila da održi MiješanjeHrvatski narod će morat baciti u smeće pokvarene glave i na njihovo mjesto, na ovaj ili onaj način, izabrati one domoljube i vođe, koji se neće klanjati ni Washingtonu, ni Londonu, ni Berlinu, ali ni Bruxsellesu. To nikako ne znači tražiti sukob s velikim silama, nego im samo poslati snažnu poruku, preko njihovih veleposlanika u Zagrebu, da Hrvatska neće dopustiti njihovo miješanje u unutarnju politiku Republike Hrvatske, kao što ni te zemlje ne dopuštaju da se hrvatski diplomati miješaju u njihovu unutarnju politiku.lekciju stranim veleposlanicima u ovom slučaju, pa i američkoj veleposlanici. Je li ministar vanjskih i europskih poslova RH dr. Miro Kovač dao barem oštre javne poruke tim veleposlanicima, ako ih već nije pozvao u Ministarstvo vanjskih poslova.
Hrvatskoj će se nastaviti događati takve, pa i još mnogo gore stvari, zato što kao narod, u cijelini, nismo još uvijek dovoljno svjesni što znači imati svoju državu niti osjećamo potrebu za stvarnu identifikaciju s tom državom.
Međutim, i u tom pogledu moraju postojati vođe i elite koje će svojim primjerom učiti i podučavati šire slojeve društva, od učenika do umirovljenika, koliko je važno imati svoju vlastiti državu. Nakon smrti predsjednika Tuđmana, hrvatske su elite bile ili pljačkaške ili sluganske tuđim interesima. Došlo je vrijeme da se to promijeni. Kako? U ovom trenutku nemam još jasnu formulu. Stara narodna poslovica glasi «da riba smrdi od glave». Hrvatski narod će morat baciti u smeće pokvarene glave i na njihovo mjesto, na ovaj ili onaj način, izabrati one domoljube i vođe, koji se neće klanjati ni Washingtonu, ni Londonu, ni Berlinu, ali ni Bruxsellesu. To nikako ne znači tražiti sukob s velikim silama, nego im samo poslati snažnu poruku, preko njihovih veleposlanika u Zagrebu, da Hrvatska neće dopustiti njihovo miješanje u unutarnju politiku Republike Hrvatske, kao što ni te zemlje ne dopuštaju da se hrvatski diplomati miješaju u njihovu unutarnju politiku. Tek tada će nas Hrvate i našu hrvatsku državu cijeniti i strani veleposlanici i njihove vlade koje su ih poslale u Hrvatsku da u Hrvatskoj zastupaju interese svojih država, a ne da se miješaju u unutarnja pitanja Hrvatske.

Joško Čelan: Miješanje veleposlanika-tweeteraša u unutrašnje hrvatske poslove je liberalni fašizam na djelu!

Ova intervencija skupine veleposlanika-tweeteraša je važna i mnogoznačna.
Prvo, ona je znak da u Europi i u većem dijelu svijeta, posebno ovog zapadnog, živimo u režimu liberalnog fašizma, čija je jedna sastavnica – samo naizgled proturječno – i, za nas starije nezaboravljeni, Brežnjevljev koncept „ograničenog suvereniteta“.
Takva intervencija je i dokaz da je hrvatsko „ravnopravno“ sudjelovanje u bajnim euroatlantskim integracijama, o kojima su nam pjevali pjesme u prozi, gola sprdačina. Ravnopravni smo samo kada treba slati vojsku u Afganistan ili kada trebamo prihvatitiPredsjednicaHrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ipak je izgovorila „veleposlanici se ne mogu i ne smiju miješati u unutarnje stvari zemlje primateljice“ i to je, ako se dobro sjećam, prvi takav znak otpora i nemirenja sa zlosiljem od Tuđmana na ovamo. Svi drugi – Mesić, Josipović, Sanader i Kosor – natjecali bi se u autoflagelaciji (samobičevanju). Molimo Boga da naša Predsjednica ostane dostojna svoje uzvišene dužnosti i ne poklekne pred ucjenama.naređeni nam kontingent muslimanskih bliskoistočnih izbjeglica. Inače smo – i to nam gospoda veleposlanici ovim pokazuju – puki protektorat više „OHR-ova“ („ureda visokih predstavnika“), europskih i prekooceanskih, s diktatorskim „bonnskim ovlastima“, čak i ispod razine jedne Bosne i Hercegovine, koja je i nominalni protektorat, ali s puno više stvarne slobode od Hrvatske.
Drugo, činjenica da spomenuti veleposlanici-tweeteraši sada pričaju o „neslobodi tiska“ podsjeća na devedesete, kada su iz istih razloga bezočno otvoreno (s)rušili predsjednika Tuđmana. Činjenica njihova flagrantnog sljepila na stvarnu neslobodu medija, ali, potpuno suprotno, na štetu sadašnje vlasti koja koliko-toliko ipak predstavlja poniženu katoličku većini – kao i njihova šutnja u vrijeme kad je otvoreni jugokomunist Radman u jednom potezu s HTV-a smijenio i četrdesetak urednika i novinara – njihova je svjesna imperijalno-politička strategija drskosti, kojom nam poručuju: vi i vaša („nezavisna“) država nitko ste i ništa, a mi i naši geopolitički probitci smo sve! Stoga vam i ne dugujemo nikakva suvisla i razumna objašnjenja – vaše je samo da slušate i postupite „po komandi“.
Treće, neka ne iznenadi što je „inicijativu povela“ (mor'te si zamisliti!) Austrija. Nije ona naš „prijatelj“ i protektor od jučer – sjetite se da se NATO-ova (jedinstvena u povijesti!) pljačka Hercegovačke banke, kao uvod u uništenje Hrvatske republike Herceg-Bosne i početak tihog genocida nad Hrvatima u BiH, dogodila za vladavine austrijskog OHR-a Petritscha. Usput, i masonsko „svjetlo“ u „slobodnu“ i „nezavisnu“ Hrvatsku ušlo je tom istom (austrijskom) rutom.
I, konačno, najvažnije: hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ipak je izgovorila „veleposlanici se ne mogu i ne smiju miješati u unutarnje stvari zemlje primateljice“ i to je, ako se dobro sjećam, prvi takav znak otpora i nemirenja sa zlosiljem od Tuđmana na ovamo. Svi drugi – Mesić, Josipović, Sanader i Kosor – natjecali bi se u autoflagelaciji (samobičevanju). Molimo Boga da naša Predsjednica ostane dostojna svoje uzvišene dužnosti i ne poklekne pred ucjenama.
Hrvati su, naime, narod na putu nestajanja i ako ne nauče „do posljednjeg daha“ (J.L. Goddard) braniti svoje probitke, umjesto podvrgavanja onim imperijalnim, nestat će s lica Zemlje, konačno i neopozivo. Dobro bi, u tom smislu, bilo proučiti mađarsko i poljsko iskustvo.
P. S. Na prvom sljedećem sastanku Hrvatskog nacionalnog etničkog sudišta, čiji sam član, predložit ću njemačkog socijaldemokrata hrvatskih korijena Juratovića, koji je u prvim redovima hajke na zemlju iz koje je potekao, za titulu „počasnog veleizdajnika“ (budući da spomenuti jamačno ima njemačko državljanstvo). Njegovo ljigavo držanje lekcija s visoka izaziva čovjeka da mu kaže: ne pojavljuj se ovdje, stoj tamo gdje jesi, promijeni prezime, postani Juratoglu ili kako god drugačije! Takvih besprizornika i lignjuna kao ti imamo dovoljno i previše i ovamo kod kuće...

Prof. dr. sc. Jure Zovko: Inicijative veleposlanika treba pozdraviti

Upozorenje predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović stranim diplomatima na potrebu poštivanja suvereniteta zavjeđuje podrobniju analizu. Naime, pitanje je u kojem je pogledu ugrožen suverenitet RepublikeCenzuraTakve inicijative uvijek treba pozdraviti s obzirom da postoji cenzura medija i da medijski talibani vuku glavne konce u kreiranju politike u Hrvatskoj. Suverenitet države je ugrožen prije svega gubitkom vlastitog energetskog sustava, urušavanjem gospodarstva, povećavanjem zaduživanja države i građana.Hrvatske? Osobno smatram da suverenitet države nije ugrožen time što je austrijski veleposlanik u Hrvatskoj pokrenuo pitanje ograničavanja slobode medija, a to podržala američka veleposlanica. Takve inicijative uvijek treba pozdraviti s obzirom da postoji cenzura medija i da medijski talibani vuku glavne konce u kreiranju politike u Hrvatskoj. Suverenitet države je ugrožen prije svega gubitkom vlastitog energetskog sustava, urušavanjem gospodarstva, povećavanjem zaduživanja države i građana.
Moj je dojam da se stanje slobode medija u Hrvatskoj drastično pogoršalo u posljednja tri mjeseca što je razumljivo s obzirom na jačanje “partijskog” modela upravljanja državom; jedan vođa, jedan model domoljublja, jedno jedinstveno mišljenje.
Dobio sam više dobronamjernih upozorenja iz vrha struktura vlasti da pripazim što pišem, da svatko treba voditi računa o samocenzuri. Moram priznati da četvrt stoljeća nakon uspostave demokracije ne usuđujem se više napisati slobodno što mislim, jer sve češće čujem ozbiljna upozorenja kako “lete” gume s automobila, kako “kočnice” neočekivano znaju zakazati. Pisao sam za različite portale i novine, te mogu reći da me jedino nije cenzurirao portal dnevno.hr.
Dobio sam jasnu poruku kako kao filozof mogu slobodno pisati o Kantu, Hegelu i Heideggeru, ali nijepoželjno da analiziram društvenu situaciju dok domoljubi upravljaju državom.

Stipe Kutleša: Što rade naša diplomacija i politika?

Po sebi je jasno i posve normalno da veleposlanici pojedinih zemalja rade u službi vlastitih država i vlada. Samo to isto DestabilizacijaNedvojbeno je cilj nekih država EU da Hrvatska bude što manje stabilna, siromašna i sl. Tako se ponašaju i njihovi veleposlanici bez obzira na licemjernu diplomatsku retoriku. Tako je bilo i u nedavnoj prošlosti, a biti će i u budućnosti. Sve dotle dok naša diplomacija i politika ne drže previše do sebe i svoje države tim više neće držati ni veleposlanici posebno oni koji su tradicionalno „naštimani“ raditi na destabilizaciji Hrvatske.nisu uvijek radili veleposlanici Hrvatske u drugim zemljama, a možda ne rade ni sada. Oni su često bili antidržavno raspoloženi. Ni vlast u Hrvatskoj, barem jedan njezin dio, ni oporba još uvijek nisu nadišli mentalitet sebičnosti i vlastitih interesa. Njima nije na prvom mjestu interes države, barem onda kada obavljaju odgovornu i važnu državnu službu. Kako samo hrvatska diplomacija prezentira hrvatske probleme i interese u svijetu? Najvjerojatnije gotovo nikako. Iznimaka naravno ima. Ali su to nažalost samo iznimke. Ako tako rade domaći političari i diplomati za vlastitu državukako će onda strani veleposlanici imati razumijevanja za interese Hrvatske? A kamoli da bi zastupali te naše interese. Pa to im i nije posao.
Veleposlanici drugih država mogu se sastajati i razgovarati o raznim problemima, ali ne mogu razgovarati, posebno odlučivati, niti ucjenjivati Hrvatsku o bilo kojemu pitanju koje predstavlja njezinu unutrašnju stvar. A oni se sastaju ne javno već tajno i o tome hrvatska javnost dozna s Twittera. Što rade hrvatske sigurnosne službe? To je u svakom slučaju prilično nekorektno od veleposlanika što pokazuje da dotični veleposlanici i ne drže puno do Hrvatske. Ti isti poslanici i njihovi šefovi sigurno ne bi dopustili takvu vrstu miješanja u unutrašnje stvari svojih zemalja. Zamislite koliko je tim EU demokratima stalo do slobode medija u Hrvatskoj. Nisu se u stanju založiti za nezavisne medije u Hrvatskoj nego su u službi samo režimskih medija i/ili medija koji su na istom interesnom tragu koji odgovara njihovim zemljama. Kada se tiče svih vrsta sloboda, pa i medijskih, bilo bi im pametnije da se pozabave tim problemima kod svoje kuće.
Veleposlanici naravno ne rade ono što bi se nama sviđalo nego ono što im njihovi poslodavci narede, tj. ovisno o tome kakva je politika njihove zemlje prema Hrvatskoj. Nedvojbeno je cilj nekih država EU da Hrvatska bude što manje stabilna, siromašna i sl. Tako se ponašaju i njihovi veleposlanici bez obzira na licemjernu diplomatsku retoriku. Tako je bilo i u nedavnoj prošlosti, a biti će i u budućnosti. Sve dotle dok naša diplomacija i politika ne drže previše do sebe i svoje države tim više neće držati ni veleposlanici posebno oni koji su tradicionalno „naštimani“ raditi na destabilizaciji Hrvatske. A u tome im pomažu domaći „dušobrižnici“ kojih još uvijek nije mali broj. A što se ideje o nemiješanju u unutrašnje poslove neke zemlje ona je načelna i poželjna stvar, ali što je zapravo u praksi? Svi takvi i slični postupci veleposlanika sami nas tjeraju na zaključak o čemu se radi. A što radi naša diplomacija i politika?
Davor Dijanović

Konwicki, hrvatsko društvo i potreba lustracije - Ante Čuvalo

Poznati poljski pisac i filmski redatelj Tadeusz Konwicki (1926-2015.) u svojoj knjizi Kalendarz i klepsydra/Kalendar i klepsidra(1976.) zapisao je i slijedeće: "Smeta me nekakva sitna žgaravica ali sam ozbiljno zabrinut.

Mogao bih ja bez poteškoća opravdati moju cijelu biografiju. Mogao bih dostojanstveno protumačiti i one najzamršenije događaje u mom životu. Ali, ipak, kroz moju biografiju provlači se jedna nit koju ne mogu opravdati, niti može ona ikada biti opravdana. Ona je moj život zauvijek okaljala. Ako današnje i buduće generacije možda to i zaborave, pa čak kad one to nebi ni zamijetile, to je na meni ostavilo jezovit ožiljak, kao stigmu na kakvu lopovu.
Ovdje mislim na nekoliko, možda jednu desetinu, mojih članaka napisanih kroz godine koje nažalost nazivamo kao 'vrijeme pogrešaka i krivih prosudbi'. Ne sramim se ja nijedne moje knjige niti se ijedne odričem. Za dobro ili zlo, one su dokumenti, autentičan dokaz stanja tadašnje svijesti, moje i mojih suvremenika. One mogu biti korisne povjesničarima – barem za kakve statistike.
Ali moje političko novinarstvo, članci koje ne ću navesti radi srama i mučnine, koji su mi se nametnuli posebnom histerijom onovremenoga ozračja i mojom vlastitom histerijom, ti članci su moji kurvini sinovi koje ne mogu uljepšati kao tragične kicoše, ili u noći potajno utopiti u vodi dubokoj".
Uskoro nakon poraza nacizma Konwicki je uvidio što je donijela nova komunistička vlast za koju je iskreno vjerovao da će ostvariti bolju budućnost, novi svijet. Shvatio je da je bio poklonik krivih bogova i da je njegova vjera u komunizam bila osobni smrtnih grijeh, koji se može oprostiti ali ne zaboraviti, ako drugi i zaborave on ne može. Nije ga uzelo dugo da to i javno prizna i napiše; lustrirao je sam sebe pred poljskom i svjetskom javnošću, puno prije pada Berlinskog zida! Tu i je veličina njegova karaktera i čovječnosti.
Gdje su Hrvati koji su bili dio "ondašnje histrije", naročito oni koji su tu histeriju nametnuli drugima i njome manipulirali? Tko od njih prizna da ima "žgaravicu" koja ga "ozbiljno zabrinjava", da ga muči; da u svojoj biografiji imaju "nit" koja je na njihovu životu ostavila trajan "ožiljak"?
Suprotno od Konwickog, neki od njih u svojoj "histeriji" ne samo da i danas žive, nego ju nastoje i opravdati. Ali ne će imati mira ni oni ni hrvatsko društvo dok oni sami sebe ne lustriraju.

Ante Čuvalo

Monday 18 April 2016

Roman Krznaric popular philosopher and his new book Carpe Diem Reclaimed

Roman Krznaric popular philosopher and his new book Carpe Diem Reclaimed


Roman Krznaric is a cultural thinker and writer on the art of living and social change. His bestselling books, which include Empathy, The Wonderbox and How to Find Fulfilling Work, have been published in over 20 languages. His writings have been widely influential  political and environmental campaigners, education reformers, social entrepreneurs, psychologists and designers. He is founder of the world’s first Empathy Museum and is also a founding faculty member of The School of Life. Roman has been named by The Observer as one of Britain’s leading popular philosophers.

http://www.croatia.org/crown/articles/10826/1/Roman-Krznaric-popular-philosopher-and-his-new-book-Carpe-Diem-Reclaimed.html

Friday 15 April 2016

Los Croatas de la Argentina - reprint

KRIVODOL PRESS celebra los DOCE años de venta ininterrumpida del libro LOS CROATAS DE LA ARGENTINA de Carmen Verlichak con un reprint a precio promocional de 150 pesos. Pedidos a: krivodolpress@gmail.com

Wednesday 13 April 2016

Blanka Matkovic - On Jasenovac


Blanka Matkovic
Warwick University - Faculty Social Sciences Politics and International Studies

Public engagement and media coverage - On Jasenovac

The eminent American historian James M. McPherson said that 'that revision is the lifeblood of historical scholarship. History is a continuing dialogue, between the present and the past. Interpretations of the past are subject to change in response to new evidence, new questions asked of the evidence, new perspectives gained by the passage of time. There is no single, eternal, and immutable “truth” about past events and their meaning.
The unending quest of historians for understanding the past — that is, revisionism — is what makes history vital and meaningful...Without revisionist historians, who have done research in new sources and asked new and nuanced questions, we would remain mired in one or another of these stereotypes.'
However, not everywhere in the world was such a quest for new knowledge allowed.
Stathis Kalyvas stated that any study of violence must consider the thorny problem of data: most available indicators of political violence tend to be unreliable and inconsistent across nations and over time, and the available data are overly aggregate. Therefore, data on violence can be wildly distorted; meaning victim numbers could be overestimated or underestimated. Many distortions result from the political process, and they do not only affect the information on the total number of fatalities but also each side’s share. (1) Timothy Snyder argues that by repeating exaggerated numbers, Europeans release into their culture ‘millions of ghosts of people who never lived’. That means that once history is removed, the numbers go upward and memories go inward. (2) These authors highlight the problem of demographic losses in circumstances when they can be manipulated. This should be especially taken into account when researching demographic losses and war crimes in those countries where totalitarian regimes took power when the war ended. After all, history is written by the victors.
In the Soviet sphere of influence and in Yugoslavia, investigating war and post-war crimes committed by communist regimes, as well as a revision of the 'official history' about the events that took place during the Second World War, was not possible until 1990, after the democratic changes in Eastern Europe. Resolution 1481/2006 of the Council of Europe Parliamentary Assembly strongly condemned human rights violations committed by totalitarian communist regimes and the 2008 Prague Declaration on European Conscience and Communism stated that these crimes were comparable with Nazi crimes but, very few people have been tried for committing such crimes. Moreover, 26 years later, in former Yugoslav republics this topic is still a matter of political and scientific debates, and those who dare to ask 'new and nuanced questions' are often labeled as the revisionists who should be treated by medical specialists.
I started my own research project in spring 2006 with the aim of asking 'new' questions and searching for new evidence. I was conducting it on my own until autumn 2007 when Stipo Pilic joined me. Together we have been researching in all archives in Croatia and Slovenia and our findings have been published in numerous academic papers and books. Our paper 'Postwar Concentration camp Jasenovac: Witness Testimonies and Newer Archival Sources', published by the Institute for Historical Sciences of the Croatian Academy of Sciences and Arts in Zadar in December 2014, raised particular interest. Several authors previously concluded that this camp continued to exist after the end of the Second World War, but their conclusions were based on testimonies and they were often not taken seriously. Documents found in the State Archive in Sisak and published for the first time in our paper finally proved that this camp did indeed exist between 1945 and 1948, and possibly longer. (3) Our findings also indicate that many postwar concentration camps had been set up by local police, with Soviet advice and guidance of some kind, such as the one in Jasenovac where the commander of the POW camp in 1946 was Anatolij Avramov, probably of Russian origin.(4)
According to the 'official history' and the Memorial Site Jasenovac, there are no documents or witnesses who can confirm that POWs were indeed kept in the Jasenovac camp. The buildings of the former Ustasha camp were in ruins, rendering them completely unusable for prisoner accommodation. The group of about 600 prisoners, known as the ‘Sisak Forced Labour Institution - Jasenovac Detail’, was brought from the ‘Sisak Forced Labour Institution’ to Jasenovac and kept there from the autumn 1945 until the autumn 1947. There were no killings in Jasenovac and the columns of prisoners-of-war returning from Bleiburg did not pass through or stay in Jasenovac. (5) However, all the documents found in the State Archive in Sisak, supported by the documents from the Croatian State Archives in Zagreb, confirm just the opposite. (6) What is important to mention here is the problem of the victims of post-war camp Jasenovac. According to the documents of the State Commission for the Determination of Crimes Committed by Occupiers and their Collaborators, somewhere between 6 May 1945 and 31 May 1946 two police officers of the former NDH - Josip Batarelo and Marko Radić - were executed in Jasenovac. (7) Both names are listed as the ‘victims of fascist terror’. A source for the first one was a book published in Yugoslavia in 1974 and for the second one the list of victims from 1964. (8) This was not the only case when serious mistakes had been made (for further reading see first half of my MPhil thesis Case studies chapter). Not only were the archival sources not used as evidence, but the Jasenovac Memorial Site keeps ignoring them once documents like these are presented to the public. If the victims of the post-war camp Jasenovac are continued to be added to the list of those killed in that camp before May 1945, it is not possible to say how many of them actually died in Jasenovac during the Second World War.
Moreover, in the last several years it has been discovered that many victims who allegedly died in Jasenovac during the Second World War had been killed elsewhere. For example, according to Yad Vashem database Bencion Kaveson from Sarajevo, Bosnia and Herzegovuina, died on 12 May 1945 in Valetta, Malta, while Fric Oppenheimer from Vrsac, Serbia, was killed in the concentration camp Sajmiste, Serbia, in 1941. However, according to the Memorial Site Jasenovac website they were both killed in Jasenovac in 1942.


Kaveson1
Kaveson2


Oppenheimer1
Oppenheimer2


In January 2015 we wrote to the Memorial Site Jasenovac and Croatian Ministry of Culture asking them to update their 'official history' with new evidence. In May 2015 we also wrote to the Croatian President Kolinda Grabar Kitarovic whose adviser is the director of the Memorial Site Jasenovac. We repeated our request in October 2015. In January 2016 we wrote to the new minister of culture Zlatko Hasanbegovic. Nobody has ever replied and 'official history' has never been updated.
This example demonstrates how far Croatian society, including official politics, is from coming to terms with the past, particularly crimes committed by the Communist regime. Silence of the institutions responsible for researching this topic opens more space for further manipulations.
'Without revisionist historians, who have done research in new sources and asked new and nuanced questions, we would remain mired in one or another of these stereotypes.'

REFERENCES:
1) Stathis N. Kalyvas, The Logic of Violence in Civil War (Cambridge, 2009), pp. 48-49.
2) Timothy Snyder, Bloodlands, Europe between Hitler and Stalin (London, 2011), p. 406.
3) Stipo Pilic and Blanka Matkovic, ‘Poslijeratni zarobljenicki logor Jasenovac prema svjedocanstvima i novim arhivskim izvorima’, Radovi, No. 56 (2014), pp. 323-408.
4) Državni arhiv u Sisku (State Archive in Sisak), f. 321, Mjesni narodni odbor Jasenovac, u. z. za 1946., 777. DASK, f. 019, NOK Novska, kut. 3, Kotarski gradjevinski aktiv, Zapisnici – Zapisnik od 1. VIII. 1946.
5) Memorial Site Jasenovac – FAQ. Available at http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7619 (15 May 2015).
6) Pilic and Matkovic, ‘Poslijeratni zarobljenicki logor Jasenovac’, pp. 323-408.
7) Hrvatski Drzavni Arhiv, Zagreb (Croatian State Archives), f. 306, ZKRZ, kut. 379, series Zh 28326 and 28327.
8) Marinko Peric, Sinj i Cetinska krajina u borbi za slobodu (Sinj, 1974), p. 136. Jelka Smreka and Djordje Mihovilovic, Poimenicni popis zrtava koncentracijskoga logora Jasenovac 1941 – 1945 (Jasenovac, 2007), pp. 175, 1361.

VIDEO
Co-author Stipo Pilic talking about our paper "Postwar Concentration Camp Jasenovac"
Co-authors Stipo Pilic and Igor Vukic talking about the book "Jasenovac camps-Research"

PRESS
Interview with Stipo Pilic, Hrvatski list, 20 January 2015
Stipo Pilic: Camp Jasenovac continued to operate after the Second World War, Vijenac, Matica hrvatska, No.546, February 2015
Interview with the co-author Josip Dukic, Slobodna Dalmacija, 29 June 2011
Interview with the co-author Josip Dukic, Slobodna Dalmacija, 8 March 2011
NOTICE BOARD:
In my work I strongly support the right of every family to know where and how their loved ones died. This is why I also support the work of other individuals and organisations whose research is driven by the same goal.
INFORMATION ABOUT WAR CRIMES IN HERZEGOVINA IN 1944 REQUESTED
An Italian association studying the History of Venezia Giulia and Dalmatia between 1943 and 1945 is currently researching on a soldier's story who probably died in Zavala, Herzegovina, killed by commmunist partisans in October 1944. During the massacre, it is told that the partisans drowned in the river some captured soldiers from the 49th Italian legion of San Marco. If you have any information about this event, please contact me orAssociazione "Comitato 10 Febbraio" (e-mail:bari@10febbraio.it).
Department of Politics and International Studies
Social Sciences Building, The University of Warwick, Coventry, CV4 7AL, United Kingdom