Thursday 29 August 2019

Završena Ljetna škola hrvatskog identiteta 2019. u okviru projekta „Korijeni“


https://hrvatiizvanrh.gov.hr/vijesti/zavrsena-ljetna-skola-hrvatskog-identiteta-2019-u-okviru-projekta-korijeni/4581



Tijekom sedmodnevnog boravka u Vukovaru od 19. do 25. kolovoza 2019., zahvaljujući suradnji Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske s Gradom Vukovarom i Osnovnom školom Dragutina Tadijanovića iz Vukovara, 59 učenika u dobi od 11 do 14 godina iz Austrije, Slovenije, Srbije i Bosne i Hercegovine upoznali su bogatu povijesnu i kulturnu baštinu Grada Vukovara kao i njegove prirodne ljepote te posjetili Grad Ilok.
 
Svoje vještine i kreativnost polaznici su dodatno obogatili sudjelovanjem na dramskoj, folklornoj, tamburaškoj, foto/video i radionici kreativnog pisanja, a stečena znanja i vještine predstavili su prigodnim programom i izložbom fotografija na završnoj priredbi u Hrvatskom domu Vukovar.
 
Hrvatski identitet koji je snažno prisutan u svim sudionicima, pokazao je da nas spaja unatoč državnim granicama; da njegujemo iste običaje, istu kulturu, isti hrvatski duh. U druženju vršnjaka stvorena su nova prijateljstva čime je potvrđeno zajedništvo jednog i nedjeljivog hrvatskog naroda.
 
Ljetna škola hrvatskog identiteta u sklopu projekta „Korijeni“ završena je 25. kolovoza 2019. nedjeljnom svetom misom u Crkvi sv. Filipa i Jakova koju je predvodio fra Ivica Jagodić. Uz pokoju suzu zbog rastanka, mladi Hrvati krenuli su prema svojim domovima, duboko ukorijenjeni u svom hrvatskom identitetu i zajedništvu koje se ovim projektom promiče i njeguje. 

Monday 19 August 2019

Započela je Ljetna škola hrvatskog identiteta "Korijeni"


Ljetna škola hrvatskog identiteta 2019. sastavni je dio projekta „Korijeni“ na kojoj sudjeluje 59 učenika od 11 do 14 godina iz Austrije, Slovenije, Srbije i Bosne i Hercegovine.

Kroz bogato ispunjen sedmodnevni program, polaznici Ljetne škole upoznat će bogatu kulturnu i povijesnu baštinu Grada Vukovara kao i njegove prirodne ljepote, a na zanimljivim radionicama i sportskim aktivnostima imat će priliku usvojiti nova znanja i vještine te sklopiti prijateljstva sa svojim vršnjacima iz Vukovara.

Toplu dobrodošlicu sudionicima su zaželjele zamjenica gradonačelnika Grada Vukovara, gospođa Ivana Mujkić i ravnateljica OŠ Dragutina Tadijanovića, gospođa Lidija Miletić.
  

Monday 5 August 2019

Govor vrhovne glavarice Sestara Milosrdnica Časna Majka iz Zagreba, s. Miroslava Bradica




Poštovane dame i gospodo!

Čast mi je i radost u ime Družbe sestara milosrdnica -/ sv. Vinka Paulskoga s generalnom Kućom maticom u Zagrebu / iskreno i toplo pozdraviti sve ovdje prisutne.

S posebnim poštovanjem  pozdravljam: predsjednika Hrvatskog sabora gosp. GORDANA JANDROKOVIĆA, Izaslanika  Predsjednice RH, dr TOMISLAVA MADŽARA, Izaslanika Predsjednika Vlade i ministra zdravstva dr. MILANA KUJUNDŽIĆA, te gradonačelnika grada Zagreba MILANA BANDIĆA,

Iskreno pozdravljam delegata uzoritog kardinala  i generalnog vikara mons. TOMISLAVA SUBOTIČANEC, kao i Rektora HK Sveučilišta ŽELJKA TANJIĆA.

S poštovanjem pozdravljam Veleposlanika  države Izrael u RH mr. ILANA MORA , Rabina LUCIANA MOŠE PRELOVIĆA izaslanika židovske općine u Zagrebu, te sve ostale crkvene i državne dužnosnike.

Srdačno pozdravljam ravnatelja bolnice KBC-a „SESTRE MILOSRDNICE“ dr. Maria Zovaka kao domaćina i cjelokupno medicinsko osoblje.
S posebnom zahvalnošću  želim pozdraviti ovdje prisutnog gosp. MARKA DANONA koji nas  je svojim  neumornim istraživačkim radom, zajedno sa ekipom marljivih liječnika, doveo do ove svečanosti. 

U ovom značajnom povijesnom trenutku za Družbu sestara milosrdnica, radosna sam što je konačno skinut plašt mukotrpne šutnje o životu i plemenitom djelovanju uzoritog kardinala Alojzija Stepinca i sestara milosrdnica  u njihovoj vlastitoj bolnici na Vinogradskoj cesti i što će konačno zasjati istina u pravom svjetlu.

Stoga od srca zahvaljujem svima koji su uložili veliki trud da mukotrpnim istraživanjem otkriju jedinu i pravu istinu o liječenju i spašavanju pripadnika Židovskog naroda, nasuprot tolikih laži koje su izrečene na plemenito djelovanje kardinala Stepinca, sestara milosrdnica  i cijelog hrvatskog naroda.
Vjerujem da je mnogima od vas poznato da su ovu bolnicu izgradile sestre milosrdnice  1893 g. uz velika materijalna odricanja i žrtve sestara. Sestre milosrdnice bile su vlasnice bolnice sve do pojave komunističkog režima, te su vodile cjelokupno njezino poslovanje.

U to vrijeme, bolnica sestra milosrdnica sa svojih 9 paviljona, brojnim dodatnim odjelima,  najmodernijom medicinskom opremom i sa svojih 1155 bolesničkih ležaja slovila je kao najopremljenija bolnica u ovom dijelu Europe. Da bi se postigla što bolja kvaliteta rada u sklopu bolnice sestara milosrdnca otvorena je 1931.g. Škola za bolničarke koja je imala za cilj izobrazbu kvalitetnih sestara bolničarki, prvenstveno redovnica. Uz liječnike predavače, službu nastavnice bolničke škole vršila je i s. Blanda Stipetić prva ravnateljica škole.

Bolnica se isticala po visokoj medicinskoj stručnosti i kvaliteti liječničkog i sestarskog rada. Uz liječnike i ostalo osoblje,  152 sestre milosrdnice djelovale kao sestre bolničarke u dvorbi bolesnika a jedan manji broj sestara djelovao je kao pomoćno osoblje. Uz 52 liječnika, brojno osoblje u pomoćnim službama te duhovnike i ispovjednike bolnica sestara milosrdnica imala je snažan tim visokih moralnih načela spreman podnijeti svaku žrtvu u obrani temeljnih ljudskih vrijednosti: života i slobode.

U najtežem razdoblju II. svjetskog rata i prvim počecima komunističkog režima vodstvo bolnice preuzela je izvanredno sposobna i mudra redovnica milosrdnica s. Bogoljuba Jazvo, dotadašnja ravanateljica Ženske realne gimnazije na  Savskoj. Bila je obdarena velikim organizatorskim sposobnostima, snažna duha i čvrsta karaktera. Više o njoj i njezinu radu možete pročitati u Katalogu tiskanom za ovu prigodu.

Uz kardinala Stepinca i ostalo osoblje upravo nju možemo smatrati   središnjom osobom za spašavanje ugroženih Židova  u bolnici sestara milosrdnica za vrijeme II. svjetskog rata. Ostvarila je usku suradnju s uzoritim kardinalom Stepincem i mudrim vodstvom bolnice kroz diskretnu suradnju s medicinskim osobljem pod cijenu vlastitog života i života brojnih liječnika i sestara pridonjela je spašavanju brojnih nedužnih ljudi  progonjenih zbog njihove židovske nacionalnosti. 

Sam kardinal Stepinac prvi je došao na ideju da u Bolnicu sestara milosrdnica, koja je bila privatna i samostalna, i kao takva nije podlijegala policijskim pretragama,  smjesti pod vidom teških bolesnika mnoge ugrožene Židove. To mu je i uspjelo uz izvanrednu suradnju sa vodstvom bolnice i bolničkog tima kojeg su uz hrabre liječnike mahom činile sestre milosrdnice.

Za sestre milosrdnice čin spašavanja  života drugih nije bilo ništa novo. Po svojoj karizmi i redovničkim zavjetima posvetile su svoj život Bogu te odlučile biti na pomoć svakom čovjeku koji je u nevolji bez obzira na njegovu vjersku, nacionalnu i društvenu pripadnost, uključujući  najmanju, djetinju dob pa sve do duboke starosti. Činile su to hrabro pod cijenu vlastitog života, što su pojedine i mučeništvom dokazale.

Svjesne tolike patnje nedužnih ljudi  sestre milosrdnice stavile su i svoj samostan u Frankopanskoj 17 u službu spašavanja ugroženih skrivajući progonjene majke s djecom do njihova odlaska na sigurnije mjesto.
U tim teškim i opasnim vremenima kardinal Stepinac je, uza sve svoje brojne obaveze, često odlazio u Bolnicu sestara milosrdnica da pohodi bolesnike, da ih ispovijedi i utješi. Ponekad bi ostajao i po više sati a jednom prigodom proveo je čitav dan neprimjetan u bolničkim vinogradima u molitvi i razmišljanju stvarajući nove planove za spašavanje  ljudi. 

Ponekad bi znao rano ujutro nazvati i odlučnim glasom narediti da se primi na pregled određena redovnica iz Karmela jer se sumnja na opasnu bolest. Sestri Bogoljubi bilo je odmah jasno o kome se radi te bi u najvećoj diskreciji pripremila liječnički tim i osigurala bolničku sobu. Nisu li sva ova plemenita djela uzoritog kardinal Stepinca dokaz da je sve činio kako bi spasio tolike prognane i unesrećene ne praveći razlike zbog njihove vjerske ili nacionalne pripadnosti. Odakle onda tolike laži kojima se blati njegov plemeniti lik?

Nastupom komunističkog režima prestala je svaka mogućnost spašavanja ugroženih Židova u Bolnici sestara milosrdnica a uprava bolnice prešla je u ruke komunističkih vlasti. Sestre milosrdnice samo su još prividno upravljale bolnicom. Proživljavale su teška poniženja i zlostavljanja sve do 1949.g. kada im je nasilno oduzeta bolnica i sve okolno zemljište.  Sve sestre njih 95 među kojima i bolesne starice morale su napustiti bolnicu bez da su išta smjele i mogle ponjeti. I tako sve do danas.

U tim teškim vremenima pale su i krvave žrtve iz redova sestara milosrdnica. U razdoblju između 1944.g. i 1946.g. ubijeno je sedam sestara milosrdnica kao žrtve komunističkog režima ubijene iz mržnje prema vjeri zbog privržene ljubavi Crkvi i narodu.  Jedna od njih bila je i s. Blanda Stipetić nastavnica i prva ravnateljica Bolničke škole sestara milosrdnica na Vinogradskoj cesti. 29. lipnja 1945.g. presudom Vojnog suda Komande grada Zagreba osuđena na smrt a dan kasnije 30. lipnja odvedena upravo iz ove bolnice i pogubljena strijeljanjem u 56 godini života. Mjesto strijeljanja i njezin grob da danas nam nisu poznati.

Nažalost u komunističkom  režimu takva je bila sudbina i cijelog hrvatskog naroda kojemu su i kardinal Stepinac i sestre milosrdnice kroz povijest časno i s ljubavlju služili. Stoga nam teško padaju laži koje nas optužuju da smo u Jastrebarskom ubijale djecu koju smo s najvećom ljubavlju njegovale, okružene partizanskom stražom koja je s bajonetama na puškama pratila svaki naš korak.

Neka ovo moje izlaganje bude zraka svjetla u razotkrivanju dugo skrivane istine o nesebičnom zalaganju kardinala Stepinca, hrabrih liječnika vinogradske bolnice i požrtvovnih sestara milosrdnica u spašavanju nedužnih ljudi čija je krivnja u kobnom trenutku vremena bila pripadnost vlastitom narodu.



Palabras de la Superiora General de la Congregación de las Hermanas de la Caridad de San Vicente de Paul de Zagreb, madre Miroslava Bradica

Estimadas damas y señores

Es un honor y alegría para mí, en nombre de la Congregación de las Hermanas de la Caridad de San Vicente de Paul de Zagreb, el saludar sincera y cálidamente a todos los aquí presentes.

Con particular respeto saludo: al Presidente del Sabor Croata señor GORDAN JANDROKOVIĆ, al representante de la Presidente de la República de Croacia, dr TOMISLAV MADŽAR, al representante del Presidente del Gobierno y Ministro de Salud dr. MILAN KUJUNDŽIĆ, y al Alcalde de la ciudad de Zagreb MILAN BANDIĆ.

Saludo sinceramente al delegado de Su Eminencia el Señor Cardenal y Vicario General monseñor TOMISLAV SUBOTIČANEC, así como al Rector de la Universidad Católica de Croacia ŽELJKO TANJIĆ.

Saludo con respeto al Embajador del Estado de Israel en la República de Croacia magistar ILANA MORA, al Rabino LUCIANO MOŠE PRELEVIĆ representante de la comunidad judía en Zagreb, así como los demás funcionarios eclesiásticos y estatales.

Cordialmente saludo al director del hospital KBC „SESTRE MILOSRDNICE“ dr. Mario Zovak como anfitrión y al conjunto de su personal médico.

Con particular agradecimiento  deseo saludar al aquí presente señor MARKO DANON quien con su incansable trabajo investigativo con su equipo de diligentes médicos, nos condujo a esta celebración.

En este significativo momento histórico para la Congregación de las Hermanas de la Caridad, es mi satisfacción que finalmente se quitó el doloroso manto del silencio sobre la vida y noble actuar del ejemplar cardenal Alojzije Stepinac y de las Hermanas de la Caridad en su propio hospital en la calle Vinogradska y que finalmente se conoce la verdad en su verdadera luz.

Por eso agradezco de corazón a todos los que hicieron un gran esfuerzo para que con una investigación concienzuda acerca de la única verdad de los cuidados médicos y salvación de integrantes del pueblo judío, en lugar de tantas mentiras que se impusieron sobre el noble actuar del cardenal Stepinac, de las Hermanas de la Caridad y de todo el pueblo croata.

Creo que muchos de que a vosotros es conocido que este hospital lo construyeron las Hermanas de la Caridad en 1893 con gran renuncia material y sacrificio de las Hermanas. Las Hermanas de la Caridad fueron sus dueñas, hasta que apareció el régimen comunista, y conducían la totalidad de sus operaciones.

En ese tiempo, el Hospital de las Hermanas de la Caridad con sus 9 pabellones, numerosos departamentos adicionales, equipamiento médico de última generación y con sus 1155 camas, era conocido como el hospital más equipado de esta parte de Europa. Para lograr la mejor calidad de trabajo posible dentro del hospital, las hermanas abrieron en 1931 una Escuela de Enfermeras que tenía como objetivo una instrucción de calidad de las enfermeras, principalmente religiosas. Además de profesores médicos, tambien fue profesora de la Escuela de Enfermería la hermana Blanda Stipetić, primera directora de la Escuela.

El hospital se destacaba por su alto profesionalismo médico y por la calidad del trabajo de los médicos y de las enfermeras. Además del personal médico y otros, 152 Hermanas de la Caridad actuaban en el cuidado de los enfermos y una pequeña parte de religiosas trabajaba como personal auxiliar.
Junto a 52 médicos, numeroso personal en servicios auxiliares así como sacerdotes y confesores del hospital, las Hermanas de la Caridad tuvieron un importante equipo con altos principios morales dispuestos a soportar cualquier sacrificio en defensa de los valores humanos: la vida y la libertad.

En los más dificiles momentos de la Segunda Guerra Mundial y en los comienzos del régimen comunista el hospital era conducido por la extraordinariamente capaz y sabia religiosa de la Caridad la hermana Bogoljuba Jazvo, hasta ese entonces directora del Colegio Secundario Real para mujeres de la calle Savska. Estaba dotada de una gran capacidad organizativa, un espiritu fuerte y un sólido caracter. Más sobre ella y su trabajo puede leerse en el Catálogo impreso para esta ocasión.

Junto al Cardenal Stepinac y el resto del personal justamente a ella podemos considerar la persona central en salvar a los judíos vulnerables en el Hospital de las Hermanas de la Caridad durante la Segunda Guerra Mundial. Trabajó muy de cerca con el ejemplar Cardenal Stepinac y con su sabia conduccion del Hospital mediante la cooperación discreta con el personal médico, al precio de su propia vida y de la vida de numerosos médicos y enfermeras s ha contribuido al rescate de muchos inocentes perseguidos debido a su nacionalidad judía.

El propio Cardenal Stepinac fue el primero que llegó a la idea de que en el Hospital de las Hermanas de la Caridad, que era privada e independiente, y como tal, no estaba sujeto a registros policiales, ubicaran a muchos judíos quienes estaban en peligro, entre enfermos graves. Logró hacerlo con la cooperación extraordinaria de la administración del hospital y del equipo del hospital, que además de los valientes médicos, consistía principalmente en las Hermanas de la Caridad.

Para las Hermanas de la Caridad el hecho de salvar la vida de otros no era nada nuevo. Por su carisma y votos religiosos consagraron su vida a Dios y decidieron ayudar a todas las personas que se encuentran en desgracia sin importar su pertenencia religiosa, nacional o social, incluyendo desde los más pequeños hasta los de mayor edad. Lo hicieron con valentía con el peligro de su propia vida, lo que algunas han demostraron por el martirio.

Conscientes del sufrimiento de tantas personas inocentes, las Hermanas de la Caridad pusieron su propio convento de la calle Frankopanska 17 al servicio de salvar a los que estaban en peligro, escondiendo a las madres perseguidas con sus hijos hasta su partida a un lugar más seguro.

En esos tiempos duros y peligrosos el Cardenal Stepinac, a pesar de todos sus numerosos compromisos, con frecuencia salía al Hospital de los Hermanas de la Caridad para visitar a los enfermos, para confesarlos y confortarlos. A veces se quedaba varias horas y en una ocasión pasó todo el día desapercibido en los viñedos del hospital en oración y pensando creando nuevos planes para salvar a las personas.

A veces llamaba temprano en la mañana y con voz decidida pedía que se reciba para revisación a una cierta religiosa del Carmelo porque se sospechaba que tenía una enfermedad peligrosa. A la hermana Bogoljuba le era enseguida claro de que se trataba y en la mayor discreción preparaba un equipo médico y aseguraba una habitación de hospital.

¿No son acaso todas estas acciones del ejemplar Cardenal Stepinac prueba de que todo se hacía para salvar a tantos perseguidos e infelices sin hacer diferencias debido a su pertenencia religiosa o nacional?. ¿De donde tantas mentiras con las que se ensucia su noble figura?

Con el advenimiento del régimen comunista, cesó cualquier posibilidad de rescatar a los judíos en peligro en el Hospital de las Hermanas de la Caridad y la administración del hospital pasó a manos de las autoridades comunistas.

Las Hermanas de la Caridad solo aparentemente administraban el hospital. Sufrieron severas humillaciones y abusos hasta 1949. cuando les quitaron por la fuerza el hospital y toda la tierra circundante. Todas las 95 hermanas, incluidas ancianas enfermas, tuvieron que abandonar el hospital sin que se les permitiera tomar nada. Y así hasta el día de hoy.

En esos tiempos dificiles cayeron también como víctimas sangrientas Hermanas de la Caridad. En el período entre 1944 y 1944 fueron asesinadas siete hermanas de la Caridad como víctimas del régimen comunista, muertas por odio, por su fe y su amor a la Iglesia y la nación.

Una de ellas fue la hermana Blanda Stipetić, profesora y primera directora de la Escuela de Enfermeras de las Hermanas de la Caridad en la calle Vinogradska. El 29 de junio de 1945 por sentencia del Tribunal Militar del Comando de la ciudad de Zagreb fue condenada a muerte y al otro día el 30 de junio fue llevada justamente desde este hospital y fusilada a los 59 años de vida. El lugar de su fusilamiento y su tumba hasta el día de hoy no son conocidos.

Lamentablemente en el rágimen comunista tal fue el destino de todo el pueblo croata, a quien el Cardenal Stepinac y las Hermanas de la Caridad, a lo largo de la historia, han servido con honor y amor. Por eso, mal nos caen las mentiras que nos acusan de matar en Jastrebarsko a los niños que cuidábamos con el mayor amor, rodeados de una guardia partisana que, con bayonetas en sus rifles, seguía cada uno de nuestros pasos.

Que estas palabras mias sean un rayo de luz para revelar la verdad largamente oculta del compromiso desinteresado del cardenal Stepinac, de los valientes médicos del Hospital de la calle Vinogradska y de las sacrificadas Hermanas de la Caridad para salvar a personas inocentes, cuya culpa en ese tiempo fatal era pertenecer a su propio pueblo.