Monday, 20 September 2021

A novel by Canadian-Croatian writer Katarina Pejaković presented at Matica

A novel by Canadian-Croatian writer Katarina Pejaković presented at Matica

The bilingual edition of the novel “Angel” was presented by the writer Anita Martinac, the president of the UV CHF Milan Kovač, Sanja Pažin on behalf of the publisher, the reviewer Anto Pranjkić and the author

The bilingual edition of the novel “Angel,” organized by the Croatian Heritage Foundation and the Kerigma-Pia Publishing House, was presented on September 17 this year in the Great Hall of the Croatian Heritage Foundation.

Welcoming remarks were made by the CHF Director, Professor Mijo Marić. Also addressed the presents, on behalf of the Central State Office for Croats Outside the Republic of Croatia, Croatiana Gregurić, an advisor with a special position on Croatian emigration issues. Next addressed the audience an envoy of the Government of the Republic of Croatia, and the President of the Parliamentary Committee for Croats Outside the Republic of Croatia Mrs. Zdravka Bušić.

Representatives of the novel spoke about the novel: the writer from Mostar Anita Martinac, the president of the UV CHF Milan Kovač, Sanja Pažin on behalf of the publisher, the reviewer Anto Pranjkić and the author. Vesna Kukavica was the editor of the Croatian Emigrant Anthology. The vocal-instrumental ensemble "Gavrani" of a returnee family of musicians from Australia took care of the appropriate musical framework of the program by processing several popular hits.

It is a great honor for me to greet you all as the director of the Croatian Heritage Foundation, on the occasion of the promotion of the new book by Katarina Pejaković from Canada. The Croatian community there is one of our most active emigrant organizations in the world.

Canada belongs to the group of the most economically developed countries in the world with an exemplary parliamentary democracy, which was among the first to recognize the Republic of Croatia. It is the result of the efforts of our people who live in Canada, among whom was the writer Pejaković. Congratulations once again to the author and publisher Kerigma - Pia, said, among other things, director Marić.

Along with many distinguished returnees from emigration, members of the Zagreb academic community and associates on numerous Matica projects, the promotion was also attended by the National Director of Pastoral Care for Croats Abroad, Dr. Tomislav Markić, Envoy of the Minister of Foreign Affairs Gordan Grlić Radman Ivan Marić and Envoy of the Canadian Ambassador to Croatia His Excellency Alan Bowman, Mrs. Ida Mahečić Bajović.

In her presentation, the promoter Anita Martinac said: "This novel -" Angel "- is more than a expressed love for the homeland of the Croats, because the author, nurturing the historical truth, is carefully watching the future. It awakens the reader by recalling the last two wars, describing events at sites related to the characters of the novel, although the same image can be replicated in the entire area where Croats lived.

It describes the Second World War and the genocide of Croats from Kupres (BIH), and the suffering and horrors that Croats endured in defense of the author's native Osijek during the Homeland War. Especially significant is the description of the life challenges of the Catholic population in the totalitarian communist regime in the period after the Second World War until the seventies of the last century until the Croatian Spring.

Three waves of emigration, in 1945, after the massacre and persecution of Croats, from 1965 to 1970 as a result of poor communist economic policy, and after the Croatian Spring again arrests, intimidation, persecution, and the third wave of emigrants.

All this was carried out with the intention of exterminating Croats, because apart from the fact that such a policy was carried out within the state borders, it was even more obvious to act through Yugoslav diplomacy and the secret service, forcing people to declare themselves Yugoslavs and not Croats. To endure so much suffering and then have to prove the truth again is an even greater pain. But, from the greatest pain, the most beautiful love is born ", concluded the promoter Martinac, warmly recommending the novel to the readers.

The author of the presented novel is the Croatian poet and journalist Katarina Pejaković (Dalj, 1953), who has lived in Canada since 1969. She graduated in political science from the University of British Columbia in Vancouver, and has worked publicly in Croatian organizations. She is the founder and long-time editor of the Croatian television program in Toronto and the Croatian radio program in Vancouver.

She writes emigrant lyrics with special love and publishes them in numerous Croatian emigrant media. He writes songs, stories, articles and plays for children in Croatian and English, and publishes his works in Hrvatska revija, Hrvatica and Hrvatsko kalendar and other emigrant magazines. In the Library of the Croatian Review she published a collection of poems "Lonely Travelers" (Barcelona, 1989), and in Zagreb in 1994 a book of essays "Ten Commandments of Love" (Naklada Meandar), and in 2006 the poetry collection "Shadow in the Eye" (HKZ - Hrvatsko slovo).

Her novel "Angel" is a stylistically readable contemporary, autobiographical prose, published in Croatian and English, and covers about two hundred pages. The idea for the novel originated during the Homeland War, on the occasion of a lecture at a Canadian high school, where the student was particularly impressed by the story of an angel from a Christmas card she received from a dissident uncle.

This is how the short story "Paper Angel" was created, published in Storyteller, Canada's Short Story Magazine - which was chosen as the best story of the year in 1993. In her latest work, in her mature years, she returns to traditional prayers.

The reminiscences of the novel cover the narrator's displacement and homeland, her wanderings around the world from her native Slavonia through Toronto and Ottawa to Vancouver on the west coast of Canada, but also the cradle of her mother, Marica Pejaković née Smoljan, to whom she dedicates the novel. "Angel" can be recognized as an inspiring realistic novel for young people, but also read as an excellent intergenerational novel since it points to the transgenerational trauma of the Croatian peasantry.

After many nice words and mutual thanks, praise to the author and the work on the promotion, let's say a thought, a lesson of this self-denying writer who continues to write in search of the truth.

"There are only two types of writers: one encourages the reader to think and the other to dream," said English writer Brian Wilson Aldiss (1925-2017). I hope, said Katarina Pejaković in one of her interviews after the publication of this novel, that I belong to the first category because I believe that writers and poets must be the conscience of their people. It is up to them to warn, warn and point out the need for change.

Text: Diana Shimurina-Showfek

Photos: Snježana Radoš

See link:

https://www.youtube.com/watch?v=jpYCe-08NmM









 


Roman kanadsko-hrvatske književnice Katarine Pejaković predstavljen u Matici

Roman kanadsko-hrvatske književnice Katarine Pejaković predstavljen u Matici

Dvojezično izdanje romana “Anđeo” predstavili su književnica Anita Martinac, predsjednik UV HMI-ja Milan Kovač, Sanja Pažin u ime nakladnika, recenzent Anto Pranjkić i autorica

Dvojezično izdanje romana “Anđeo,” u organizaciji Hrvatske matice iseljenika i Nakladničke kuće Kerigma-Pia, predstavljeno je 17. rujna ove godine u velikoj dvorani Hrvatske matice iseljenika. Pozdravnu riječ izrekao je ravnatelj HMI-ja profesor Mijo Marić, u ime Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske prisutnima se obratila Croatiana Gregurić, savjetnica s posebnim položajem za pitanja hrvatskog iseljeništva, ujedno i izaslanica Vlade Republike Hrvatske, a potom i predsjednica saborskog Odbora za Hrvate izvan Republike Hrvatske Zdravka Bušić. 

O romanu su govorili predstavljači: književnica iz Mostara Anita Martinac, predsjednik UV HMI-ja Milan Kovač, Sanja Pažin u ime nakladnika, recenzent Anto Pranjkić i autorica. Umješna voditeljica programa bila je urednica Hrvatskoga iseljeničkoga zbornika Vesna Kukavica. Za prigodni glazbeni okvir programu pobrinuo se, obradom više popularnih hitova, Vokalno instrumentalni sastav „Gavrani“ povratničke obitelji glazbenika iz Australije.

Velika mi je čast da vas sve skupa mogu pozdraviti kao ravnatelj Hrvatske matice iseljenika, prigodom promocije nove knjige autorice Katarine Pejaković iz Kanade. Hrvatska zajednica ondje jedna je od naših najaktivnijih iseljeničkih organizacija u svijetu. 

Kanada pripada skupini gospodarski najrazvijenijih država svijeta s uzornom parlamentarnom demokracijom, koja je među prvima priznala Republiku Hrvatsku. Rezultat je to zalaganja naših ljudi koji žive u Kanadi, među kojima je bila i književnica Pejaković. Još jednom čestitam autorici i nakladniku Kerigma - Pia, rekao je, među inim, ravnatelj Marić.

Promociji je uz mnoge ugledne povratnike iz iseljeništva, članove akademske zajednice Zagreba i suradnike na brojnim Matičinim projektima nazočio i nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, dr. Tomislav Markić, izaslanik ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana Ivan Marić i izaslanica Veleposlanika Kanade u RH NJ. E. Alana Bowmana gospođa Ida Mahečić Bajović.

Promotorica Anita Martinac je u svom izlaganju ocijenila: „Ovaj roman – „Anđeo“ – više je od iskazane ljubavi prema domovini Hrvata, jer autorica njegujući povijesnu istinu brižno pazi na budućnost. Osvješćuje čitatelja podsjećajući na dva posljednja rata, opisujući događaje na lokalitetima vezanim za likove romana, mada se ista slika može preslikati na cjelokupni prostor gdje su živjeli Hrvati. 

Opisuje Drugi svjetski rat i genocid nad Hrvatima s Kupresa (BIH), te patnju i strahote koje su Hrvati podnijeli u obrani autoričina rodnoga Osijeka tijekom Domovinskoga rata.   Posebno je značajan opis o životnim izazovima katoličkog pučanstva u totalitarnom komunističkom režimu u periodu poraća druge svjetske kataklizme pa sve do sedamdesetih prošloga stoljeća do Hrvatskog proljeća. 

Tri iseljenička vala , i to 1945., nakon masovnog pokolja i progona Hrvata, dalje od 1965. do 1970. kao posljedica loše komunističke gospodarske politike, a nakon Hrvatskog proljeća opet ponovna hapšenja, zastrašivanja, progon, pa nastupa treći iseljenički val. 

Sve se to provodilo s nakanom istrebljenja Hrvata, jer osim što se takva politika provodila u državnim granicama, još je očitije bilo djelovanje putem jugo-diplomacije i tajnom službom, tjerajući ljude da se izjašnjavaju kao jugoslaveni a ne Hrvati. Podnijeti toliku patnju , a nakon toga opet morati dokazivati istinu  još je veća bol.  No, iz najvećeg bola se rađa najljepša ljubav“, zaključila je promotorica Martinac, preporučivši toplo roman čitateljima.

Autorica predstavljenog romana hrvatska je pjesnikinja i novinarka Katarina Pejaković ( Dalj, 1953.) koja u Kanadi živi od 1969. godine. Na University of British Columbia u Vancouveru diplomirala političke znanosti, a javno je djelovala u hrvatskim organizacijama. Utemeljiteljica je i dugogodišnja urednica hrvatskog televizijskog programa u Torontu i hrvatskog radijskog programa u Vancouveru. 

S posebnom ljubavlju piše iseljeničku liriku i objavljuje u brojnim hrvatskim iseljeničkim glasilima. Piše na hrvatskome i engleskome jeziku pjesme, priče, članke i igrokaze za djecu, a svoje radove objavljuje u Hrvatskoj reviji, Hrvatici i Hrvatskom kalendaru i ostalim iseljeničkim časopisima. U Knjižnici Hrvatske revije objavila je pjesničku zbirku „Samotni putnici“ (Barcelona, 1989), a u Zagrebu 1994. knjigu eseja „Deset zapovijedi ljubavi“ (Naklada Meandar). a 2006. pjesničku zbirku „Sjena u oku“ (HKZ – Hrvatsko slovo).

Njen roman „Anđeo“ stilski je čitka suvremena, autobiografska proza, objavljen na hrvatskome i engleskome jeziku, a opseže dvjestotinjak stranica. Ideja romana nastala je još tijekom Domovinskog rata, prigodom književničina predavanja u jednoj kanadskoj srednjoj školi, gdje se učenika posebno dojmila priča o anđelu s jedne božićne čestitke koju je primila od ujaka disidenta. 

Tako je nastala kratka priča „Paper Angel“, objavljena u časopisu Storyteller, Canada’s Short Story Magazine – koja je izabrana za najbolju priču godine 1993. Književnica se i u svom najnovijem djelu, u zrelim godinama, vraća višeslojnoj metafori anđela, bogatome poetskome svijetu iz dječje tradicijske molitvice. 

Reminiscencije u romanu zahvaćaju izmještenost i zavičajnost naratorice, njena lutanja svijetom  od rodne Slavonije preko Toronta i Ottawe do Vancouvera na zapadnoj obali Kanade, ali i kupreške kolijevke svoje majke, Marice Pejaković rođene Smoljan, kojoj roman i posvećuje. „Anđeo“ može biti prepoznat kao inspirativan realistični roman za mlade, ali i čitan  kao odličan međugeneracijski roman budući ukazuje na transgeneracijsku traumu hrvatskoga selilaštva.

Nakon mnogih lijepih riječi i međusobnih zahvala, pohvala autorici i djelu na promociji, izrecimo i misao, pouku ove samozatajne književnice koja nastavlja pisati u potrazi za istinom.

„Postoje samo dvije vrste pisaca: jedni potiču čitatelja na razmišljanje, a drugi na sanjarenje“, kazao je engleski pisac Brian Wilson Aldiss ( 1925. – 2017.). Nadam se, izjavila je Katarina Pejaković u jednom od svojih intervjua nakon izlaska ovoga romana, da pripadam prvoj kategoriji jer držim da pisci i pjesnici moraju biti savjest svog naroda. Na njima je opominjati, upozoravati i ukazivati na potrebu za promjenama.

Tekst: Diana Šimurina-Šoufek

Fotografije: Snježana Radoš


Vidi link:

 









Wednesday, 1 September 2021

In memory of the Academician Stjepan Babić (1925-2021)

 

The clear spirit of the Croatian language

Academician Stjepan Babić (Oriovac, November 29, 1925 - Zagreb, August 27, 2021) left a great work permanently woven into the language culture of the Croatian people and Slavistic literature. He has collaborated with the world's leading linguists of his time, including our linguists in exile.

Text: Vesna Kukavica

Photo: HMI-FCE Archive

One of the most important Croatian linguists, Academician Stjepan Babić, a full member of the Croatian Academy of Sciences and Arts, died in Zagreb at the age of 96. He was born on November 29. 1925 in Oriovac, studying in his hometown, Osijek and Zagreb, and perfecting himself throughout Europe.

He has been a full professor throughout his working life at the Zagreb Faculty of Philosophy, defending his doctorate at the parent university, training generations of Croatian language teachers.

Since 1977 he is an associate member of the Croatian Academy of Sciences and Arts, and since 1991 full member at the Department of Philological Sciences.

He was editor of “Jezik” magazine from 1963, and from 1970 to 2005 he was editor-in-chief, member of the Main Board of Matica hrvatska (1989-1992) and member of the Croatian Philological Society and its Presidency.

From 1993 to 1997 he was a member of the Chamber of Regions (Zupanias) of the Sabor (Parliament) of the Republic of Croatia elected in the county of Brod-Posavina. He participated as a polyglot of scholarly education in numerous scientific congresses and slavistic congresses in the country and abroad.

He was awarded the highest scientific and state awards of the Republic of Croatia - the “Bartol Kašić” Prize for his significant scientific activity in the field of social sciences and humanities in the field of the study of the Croatian literary language (1991), the "Order of Danica hrvatska with the figure of Ruđer Bošković" for his special merits in science (1995), the "Commemorative Medal of Gratitude of the Fatherland" for honorable and exemplary service over a period of five years (1995), the “Order of Ante Starčević” (1996) and the State Award for his life work (2004).

Academician Stjepan Babić dealt mainly with the problems of contemporary Croatian literary language, especially word formation.

His complete bibliography includes more than a thousand bibliographic elements. During the Croatian Spring of 1971, together with academics Milan Moguš and Božidar Fink, he drew up the "Croatian Spelling-Hrvatski pravopis", which was destroyed in 1971 for political reasons after printing, and was reprinted in London in 1972, for tha treason the smuggled work is known in history as the "London" edition.

The complete Croatian Spelling (Hrvatski pravopis) was first printed in 1990, after which it was published several times.

SYNERGY OF PHILOLOGISTS

According to linguists, in the most challenging period in the development of the Croatian literary language, from the end of World War II to the proclamation of the independent and sovereign Republic of Croatia, the linguist Stjepan Babić proved to be a scientist at the height of the goal of standardization and the most complete description of the Croatian language.

More than other linguists in the homeland, despite the danger, he restored human dignity to the persecuted Croatian writers in exile.

This serene scholar was a brave and honest man, so he worked fearlessly for years with the leading linguists of his day during the world divide of the Cold War, including Croatian linguists in exile who taught at the most prestigious universities in the West , from the French Sorbonne, several German universities, Sweden, England, Canada, the United States, Argentina, Venezuela to Australia, in whose faculties experts such as Branko Franolić, Vinko Grubišić, Anthony Knežević, Christopher Spalatin and Luka Budak taught, as well as also by priests linguists such as Karl Kosor, Jeronim Šetka, Gracijan Biršić and others.

Stjepan Babić is precisely the mainstay of Croatian linguistic studies, whose intellectual force united emigrated Croatia and homeland in the early 1970s, in the same way that Tuđman united the Croatians before the fall of the Wall of Berlin

Academician Babić gave lectures, printed spelling and grammar manuals among our emigrants and wrote articles for the Croatian press in exile from Nikolić's cultured “Croatian Review-Hrvatska Revija”, “Studia Croatica” edited in Argentina, to the esteemed American magazine "Journal of Croatian Studies" directed by Mirth and Jareb, writing about linguistic culture (outside the ideological framework chained by the so-called “Croatian silence”) and encouraging migrants to establish independent Croatian language centres and departments in the 1980s in Australia and Canada, and other migrant destinations in Western democracies who wanted to teach their children their mother tongue, whose name could not even be pronounced in the Homeland, and could only be named in variants of the two-part Yugoslav name Croatian-Serbian.

Contrary to the claims of the time of the communist regime, no major differences were noted in attitudes and views on the development of the Croatian literary language in the second half of the 20th century between Croatian linguistics in the homeland and in the emigrant and their main referents.

Acting in synergy, despite the stereotype of the so-called “ustasha spelling”, the aforementioned Croatian linguists experienced the realization of their life's dream, centred on the affirmation of the Croatian language in the homeland and in the international community.

The copies prohibited in the Homeland of the "Croatian Spelling - Hrvatski pravopis" by Babić, Finka and Moguš from 1971 and the "Revision of the grammar of the Croatian literary language - Pregled grammatike hrvatskoga književnog jezika" by Stjepan Babić and Stjepko Težak (1973 ), were published in thousands of copies by Kušan's “Nova Hrvatska” magazine in London, reaching all Croatian households in the Free West, a decade before the “Croatian Spelling” could be found on the shelves of Croatia.

The beginning of the 1970s, after all the tests caused by the publication of the “Declaration” through which the Croatian language passed, brings a new perspective and renewed strength in the struggle to preserve the uniqueness of the Croatian literary language, in which the role of Stjepan Babić is invaluable.

The crown of Babić's scientific achievements is "The formation of words in the Croatian literary language" (1986), which is published as a capital project of the so-called "Great Croatian Grammar" of the Academy (HAZU), alongside the "Syntax of the Literary Language" by Radoslav Katičić, while in the field of linguistic lexicography began the publication of the "Dictionary of the Croatian Literary Language from the Croatian Renaissance to Ivan Goran Kovačić" by Julij Benešić.

As the culmination of this effort by the Academy, the first complete Croatian phonetics is published, ie the “Historical Review, Voices and Forms of the Croatian Literary Language” by Stjepan Babić and Ivo Škarić and associates (1991).

LEXICOLOGICAL WEALTH

In addition to major philological books, Babić has published hundreds of articles and discussions in national and foreign Croatian and Slavistic journals and anthologies, mainly on contemporary Croatian language and orthography as well as on the history of the language.

He also wrote on Croatian literature and prepared editions of the oldest Slavonian writers. Professor Stjepan Babić collaborated with the Croatian Emigration Foundation on the magazine “Matica”, as well as the “Anthology of Croatian Emigrants” with valuable philological articles. As a textbook and manual writer, Stjepan Babić has permanently indebted many generations and has indelibly marked the culture of the Croatian language.









Tuesday, 31 August 2021

En memoria del académico Stjepan Babić (1925-2021)

El espíritu diáfano de la lengua croata

El académico Stjepan Babić (Oriovac, 29 de noviembre de 1925 - Zagreb, 27 de agosto de 2021) dejó una gran obra entretejida permanentemente en la cultura idiomática del pueblo croata y la literatura eslavística. Ha colaborado con los principales lingüistas del mundo de su tiempo, incluidos nuestros lingüistas en el exilio.

Texto: Vesna Kukavica

Foto: Archivo HMI-FCE

Uno de los lingüistas croatas más importantes, el académico Stjepan Babić, miembro de pleno derecho de la Academia de Ciencias y Artes de Croacia, murió en Zagreb a la edad de 96 años. Nació el 29 de noviembre. 1925 en Oriovac, estudiando en su ciudad natal, Osijek y Zagreb, y perfeccionándose en toda Europa.

Ha sido profesor titular durante toda su vida laboral en la Facultad de Filosofía de Zagreb, defendiendo su doctorado la universidad matriz, formando generaciones de profesores de lengua croata.

Desde 1977 es miembro asociado de la Academia de Ciencias y Artes de Croacia, y desde 1991 miembro de pleno derecho en el Departamento de Ciencias Filológicas.

Fue editor de la revista “Jezik” desde 1963, y de 1970 a 2005 fue editor en jefe, miembro del Comité Principal de Matica hrvatska (1989-1992) y miembro de la Sociedad Filológica Croata y de su Presidencia.

De 1993 a 1997 fue miembro de la Cámara de las Regiones (Zupanias) del Sabor (Parlamento) de la República de Croacia elegido en el condado de Brod-Posavina. Participó como políglota de educación erudita en numerosos congresos científicos y congresos de eslavística en el país y en el extranjero.

Fue galardonado con los más altos premios científicos y estatales de la República de Croacia: el Premio “Bartol Kašić” por su actividad científica significativa en el campo de las ciencias sociales y las humanidades en el campo del estudio de la lengua literaria croata (1991), la” Orden de Danica hrvatska con la figura de Ruđer Bošković” por sus méritos especiales en la ciencia (1995),  la “Medalla Conmemorativa de Gratitud de la Patria” por el servicio honorable y ejemplar durante un período de cinco años (1995), la “Orden de Ante Starčević” (1996) y el Premio Estatal por su obra de vida (2004).

El académico Stjepan Babić se ocupó principalmente de los problemas de la lengua literaria croata contemporánea, especialmente la formación de palabras.

Su completa bibliografía incluye más de mil elementos bibliográficos. Durante la Primavera Croata de 1971, junto con los académicos Milan Moguš y Božidar Fink, redactó la “Ortografía croata-Hrvatski pravopis”, que fue destruida en 1971 por razones políticas después de imprimirse, y fue reimpresa en Londres en 1972, razón por la cual esa obra realizada de contrabando es conocida en la historia como edición “londinense”.

La Ortografía Croata (Hrvatski pravopis) completa se imprimió por primera vez en 1990, después de lo cual se publicó varias veces.

SINERGIA DE FILOLOGOS

Según los lingüistas, en el período más desafiante en el desarrollo de la lengua literaria croata, desde el final de la Segunda Guerra Mundial hasta la proclamación de la República de Croacia independiente y soberana, el lingüista Stjepan Babić demostró ser un científico a la altura del objetivo de la estandarización y la descripción más completa del idioma croata.

Más que otros lingüistas de la patria, a pesar del peligro, devolvió la dignidad humana a los escritores croatas perseguidos en el exilio.

Este erudito sereno era un hombre valiente y honesto, por lo que trabajó sin miedo durante años con los principales lingüistas de su época durante la división mundial de la Guerra Fría, incluidos lingüistas croatas en el exilio que dictaban cátedras en las universidades más prestigiosas de Occidente, desde la Sorbona francesa, varias universidades alemanas., Suecia, Inglaterra, Canadá, Estados Unidos, Argentina, Venezuela hasta Australia, en cuyas facultades impartían clases expertos como Branko Franolić, Vinko Grubišić, Anthony Knežević, Christopher Spalatin y Luka Budak, así como también por lingüistas sacerdotes como Karl Kosor, Jeronim Šetka, Gracijan Biršić y otros.

Stjepan Babić es precisamente el pilar de los estudios lingüísticos croatas, cuya fuerza intelectual unió a la Croacia emigrada y en la patria a principios de la década de 1970, de la misma manera que Tuđman unió al ser político croata antes de la caída del Muro de Berlín.

El académico Babić impartió conferencias, imprimió manuales de ortografía y gramática entre nuestros emigrantes y escribió artículos para la prensa croata en el exilio desde la culta “La Revista Croata-Hrvatska Revija” de Nikolić, “Studia Croatica” editada en Argentina, hasta  la apreciada revista estadounidense “Journal of Croatian Studies” dirigida por Mirth y Jareb, escribiendo sobre la cultura lingüística (fuera del marco ideológico encadenado por el llamado “silencio croata”) y alentando a los emigrantes a establecer centros y departamentos de lengua croata independientes en la década de 1980 en Australia y Canadá, y otros destinos de emigrantes en las democracias occidentales que querían enseñar a sus hijos su lengua materna, cuyo nombre no podía siquiera ser pronunciado en la Patria, y solamente podía ser nombrado en variantes del nombre yugoslavo de dos partes croata-serbio.

Contrariamente a las afirmaciones de la época del régimen comunista, no se notaron grandes diferencias en las actitudes y puntos de vista sobre el desarrollo de la lengua literaria croata en la segunda mitad del siglo XX entre la lingüística croata en la patria y en la emigrante y sus principales referentes.

Actuando en sinergia, a pesar del estereotipo de la llamada “ortografía ustasha”, los lingüistas croatas antes mencionados experimentaron la realización del sueño de su vida, centrado en la afirmación del idioma croata en la patria y en la comunidad internacional.

Las copias prohibidas en la Patria de la “Ortografía croata – Hrvatski pravopis” de Babić, Finka y Moguš de 1971 y la “Revisión de la gramática de la lengua literaria croata- Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika” de Stjepan Babić y Stjepko Težak (1973), se publicaron en miles de copias por la revista “Nova Hrvatska” de Kušan en Londres, llegando a todos los hogares croatas en el Occidente libre, una década antes de que se pudiera encontrar la ortografía del idioma croata en los estantes de Croacia.

El comienzo de la década de 1970, después de todas las pruebas provocadas por la publicación de la “Declaración” por la que pasó la lengua croata, aporta una nueva perspectiva y una fuerza renovada en la lucha por preservar la singularidad de la lengua literaria croata en la que el rol de Stjepan Babić es invaluable.

La corona de los logros científicos de Babić es “La formación de palabras en la lengua literaria croata” (1986), que se publica como proyecto capital de la llamada “la gran Gramática Croata” de la Academia (HAZU), a la par de la “Sintaxis de la Lengua Literaria” de Radoslav Katičić, mientras que en el campo de la lexicografía lingüística comenzó la publicación del “Diccionario de la Lengua Literaria Croata desde el Renacimiento Croata hasta Ivan Goran Kovačić” de Julij Benešić.

Como culminación de este esfuerzo de la Academia, se publica la primera fonética croata completa, es decir, la “Reseña histórica, voces y formas de la lengua literaria croata” de Stjepan Babić e Ivo Škarić y asociados (1991).

RIQUEZA LEXICOLÓGICA

Además de los principales libros filológicos, Babić ha publicado cientos de artículos y debates en revistas y antologías de croatística y eslavística, nacionales y extranjeras, principalmente sobre temas de la lengua y ortografía croatas contemporáneas, así como también sobre historia de la lengua.

También escribió sobre literatura croata y preparó ediciones de los escritores eslavonios más antiguos. El profesor Stjepan Babić colaboró con la Fundación para la Emigración Croata en la revista “Matica”, así como con la “Antología de Emigrantes Croatas” con valiosos artículos filológicos. Como escritor de libros de texto y manuales, Stjepan Babić ha endeudado permanentemente a muchas generaciones y ha marcado de manera indeleble la cultura de la lengua croata.










Monday, 30 August 2021

In memoriam Akademik Stjepan Babić (Oriovac, 29. XI. 1925. – Zagreb 27. VIII. 2021.)

 

Vedri duh hrvatskoga jezika

Akademik Stjepan Babić (Oriovac, 29. XI. 1925. – Zagreb 27. VIII. 2021.) ostavio je velik opus trajno utkan u jezičnu kulturu hrvatskoga naroda i slavističku literaturu. Surađivao je s vodećim svjetskim lingvistima svoga doba, uključujući naše jezikoslovce u egzilu


Tekst: Vesna Kukavica

Foto: Arhiva HMI

U Zagrebu je u 96. godini života umro jedan od najznačajnijih hrvatskih jezikoslovaca akademik Stjepan Babić, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Rodio se 29. XI. 1925. u Oriovcu, školujući se u rodnoj sredini, Osijeku i Zagrebu, a usavršavajući se diljem Europe. Redoviti je profesor čitav radni vijek na zagrebačkome Filozofskome fakultetu po obrani doktorata na matičnom sveučilištu, odgojivši naraštaje profesora hrvatskoga jezika. Od 1977. član je suradnik HAZU, a od 1991. redoviti član u Razredu za filološke znanosti. Bio je urednik časopisa Jezik od 1963., a od 1970. do 2005. glavni i odgovorni urednik, član Glavnoga odbora Matice hrvatske (od 1989.-1992.) te član Hrvatskoga filološkoga društva i njegova Predsjedništva. Od 1993. do 1997. bio je zastupnik Županijskoga doma Sabora Republike Hrvatske izabran u Brodsko-posavskoj županiji. Sudjelovao je kao poliglot eruditske naobrazbe na mnogim znanstvenim skupovima i slavističkim kongresima u zemlji i inozemstvu.

Nagrađen je najvišim znanstvenim i državnim nagradama RH: Nagradom Bartol Kašić za značajnu znanstvenu djelatnost područja društveno-humanističkih znanosti u sferi proučavanja hrvatskog književnog jezika (1991.), Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za osobite zasluge u znanosti (1995.), Spomenicom Domovinskog rata za svekoliki djelatni način (1995.), Spomenicom domovinske zahvalnosti za časnu i uzornu službu za razdoblje od pet godina (1995.), Redom Ante Starčevića (1996.) i Državnom nagradom za životno djelo (2004.).

Akademik Stjepan Babić bavio se prvenstveno problematikom suvremenoga hrvatskoga književnoga jezika, posebno tvorbe riječi. Potpuna njegova bibliografija obuhvaća više od tisuću bibliografskih jedinica. U doba Hrvatskog proljeća 1971., zajedno s akademicima Milanom Mogušem i Božidarom Finkom, izradio je Hrvatski pravopis koji je zbog političkih razloga nakon tiska bio uništen 1971., te je 1972. ponovno tiskan u Londonu, zbog čega je to prokrijumčareno djelo u povijest ušlo pod nazivom Londonac. U cijelosti je Hrvatski pravopis prvi put tiskan tek 1990., nakon čega je doživio više izdanja.

SINERGIJA FILOLOGA

U najizazovnijem razdoblju u razvoju hrvatskoga književnog jezika, ocjenjuju lingvisti, onom od završetka Drugoga svjetskog rata pa do proglašenja samostalne i suverene Republike Hrvatske jezikoslovac Stjepan Babić pokazao se na visini znanstvenog cilja vezanog uz normiranje i cjelovitiji opis hrvatskoga jezika. Više od drugih jezikoslovaca iz domovine, unatoč pogibelji, vraćao je ljudsko dostojanstvo progonjenim hrvatskim piscima u egzilu. Taj znanstvenik vedroga duha, bio je i hrabar i pošten čovjek pa je bez ikakvoga straha godinama surađivao s vodećim lingvistima svoga doba tijekom hladnoratovske podjele svijeta, uključujući hrvatske jezikoslovce u emigraciji koji su držali katedre na najprestižnijim sveučilištima na Zapadu od francuske Sorbone, raznih sveučilištā Njemačke, Švedske, Engleske, Kanade, SAD-a, Argentine, Venezuele do Australije na čijim su fakultetima predavali stručnjaci kao što su Branko Franolić, Vinko Grubišić, Anthony Knežević, Christopher Spalatin i Luka Budak, ali i svećenici jezikoslovci poput Karla Kosora, Jeronima Šetke, Gracijana Biršića i drugih. Upravo je Stjepan Babić stup jezikoslovne kroatistike, čijom se intelektualnom snagom vrlo rano sjedinila iseljena i domovinska Hrvatska već od kasnih sedamdesetih 20. stoljeća i to na onaj način na koji je Tuđman sjedinio hrvatsko političko biće uoči pada Berlinskoga zida. Akademik Babić je držao predavanjā, tiskao pravopisne i gramatičke priručnike među našim emigrantima i pisao članke za hrvatski tisak u egzilu od kultne Nikolićeve Hrvatske revije, argentinske Studie Croatice do Mirthovā i Jarebovā cijenjenog američkoga Journala of Croatian Studies, pišući o jezičnoj kulturi Hrvata (izvan ideološkog okvira okovanog tzv. hrvatskom šutnjom ) i hrabreći iseljeništvo u osnivanju centarā i katedri samosvojnog hrvatskoga jezika 1980-ih u Australiji i Kanadi, te ostalim iseljeničkim destinacijama u zapadnim demokracijama koje su željele svoju djecu poučavati materinski jezik, čije se ni ime u matičnoj zemlji nije smjelo izgovarati nego u varijantama dvočlanog jugoslavenskog naziva hrvatsko-srpski.  Suprotno tvrdnjama iz vremena komunističkog režima - velike opreke u stavovima i viđenjima razvoja hrvatskoga književnog jezika u drugoj polovici 20. stoljeća između domovinske i emigrantske jezikoslovne kroatistike i njezinih prvaka  nisu primijećene. Djelujući u sinergiji, unatoč stereotipu o tzv. ustaškim pravopiscima, spomenuti jezikoslovni kroatisti doživjeli su ostvarenje svoga životnoga sna usredotočenog na afirmaciju hrvatskoga jezika u domovini i međunarodnoj zajednici. Kod kuće zabranjeni primjerci Hrvatskoga pravopisa Babića, Finke i Moguša iz 1971. te Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika Stjepana Babića i Stjepka Težaka (1973.), objavljeni u nakladi londonske Kušanove Nove Hrvatske, doživjeli su više izdanja s tisućama primjeraka, stigavši u svaki hrvatski dom na slobodnome Zapadu, desetljeće ranije prije nego se pravopis hrvatskoga jezika smio naći na policama u Lijepoj Našoj. Početak 1970-ih prošloga stoljeća, nakon svih kušnji prouzrokovanih objavom Deklaracije kroz koje je prošao hrvatski jezik, donosi ipak novi pogled i jednu svježu snagu u borbi za očuvanje posebnosti hrvatskoga književnog jezika u čemu je uloga Stjepana Babića neprocjenjiva. Kruna Babićevih znanstvenih postignuća je Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku (1986.), koja izlazi kao kapitalni projekt tzv. velike Akademijine gramatike hrvatskoga jezika, pored Sintakse hrvatskoga književnoga jezika Radoslava Katičića, dok je na planu jezične leksikografije počelo izdavanje Rječnika hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do Ivana Gorana Kovačića Julija Benešića. U finalu tog Akademijina pothvata izlazi i prva cjelovita hrvatska fonetika, odnosno Povijesni pregled, glasova i oblika hrvatskog književnog jezika Stjepana Babića i Ive Škarića sa suradnicima (1991.).

LEKSIKOLOŠKO BLAGO

Babić je objavio, uz kapitalne filološke knjige, više stotina članaka i rasprava u kroatističkim i slavističkim časopisima i zbornicima, domaćima i stranima, uglavnom o pitanjima suvremenoga hrvatskog jezika i pravopisa, ali i iz jezične povijesti. Pisao je i o hrvatskoj književnosti i priređivao izdanja starijih slavonskih pisaca. Profesor Stjepan Babić surađivao je s Hrvatskom maticom iseljenika u časopisu Matica, kao i Hrvatskom iseljeničkom zborniku s vrijednim filološkim prilozima. Kao pisac udžbenika i priručnika Stjepan Babić trajno je zadužio mnoge naraštaje i neizbrisivo obilježio hrvatsku jezičnu kulturu.









Friday, 27 August 2021

Conferencia anual de embajadores, cónsules generales y enviados militares de la República de Croacia

 

Conferencia anual de embajadores, cónsules generales y enviados militares de la República de Croacia

 

Croacia nunca ha sido más fuerte en política exterior

 

Hoy, Croacia tiene la posición de política exterior más sólida desde que es un estado reconocido internacionalmente, dijo el Primer Ministro Andrej Plenković en la Conferencia anual de Embajadores, Cónsules Generales y Enviados Militares de la República de Croacia, señalando los próximos objetivos que son el espacio Schengen y el euro..

 

Texto: Vesna Kukavica

Foto: MVEP

 

La Conferencia Anual de Embajadores, Cónsules Generales y Enviados Militares de la República de Croacia se llevó a cabo en el Hotel Westin en Zagreb los días 26 y 27 de agosto de 2021.

La conferencia fue inaugurada por el Primer Ministro de la República de Croacia, Andrej Plenković, con la participación de un invitado especial, el ex Primer Ministro del Reino Unido de Gran Bretaña e Irlanda del Norte Tony Blair.

Al comienzo de la conferencia, los diplomáticos escucharon la presentación del Ministro de Asuntos Exteriores y Europeos Gordan Grlić Radman, y las presentaciones de la Vicepresidente de la Comisión Europea y Comisionada Dubravka Šuica ydel miembro del Tribunal de Cuentas Europeo Ivana Maletić.

El presidente del Parlamento croata, Gordan Jandroković, pronunció una conferencia en un almuerzo de trabajo, seguido de mesas redondas en las que dio su contribución, junto con el viceprimer ministro y ministro del Interior, Davor Božinović, el viceprimer ministro y ministro de Finanzas, Zdravko Marić y el gobernador del Banco Nacional de Croacia (Banco Central) Boris Vujčić.

En el segundo día de la conferencia, el 27 de agosto, los embajadores y cónsules generales participarán en mesas redondas sobre la política exterior actual y los desafíos de seguridad y diplomacia cultural. Escuchamos una presentación del director de SOA (Agencia de Seguridad e Inteligencia de Croacia), Daniel Markić, y la ministra de Cultura y Medios de Comunicación, Nina Obuljen Koržinek.

"La política exterior de Croacia nunca ha sido más fuerte, nuestros próximos objetivos son Schengen y el euro. Croacia tiene hoy la posición de política exterior más sólida desde que es un estado reconocido internacionalmente", declaró el primer ministro Andrej Plenković en la Conferencia anual de embajadores, cónsules generales y Enviados militares de la República de Croacia, que tuvo lugar en medio de la crisis en Afganistán.

El primer ministro citó la recuperación económica, la crisis en Afganistán y los posibles flujos migratorios como desafíos inmediatos, mientras que el presidente del parlamento croata, Gordan Jandroković, dijo que la atención se mantendría en la pandemia de coronavirus, la recuperación económica, el cambio climático, los acontecimientos en Oriente Medio, la crisis de Afganistán y la crisis de la posible ola de migrantes.

"Nuestros principales objetivos son unirnos a Schengen lo antes posible, dado lo que está sucediendo en Afganistán, y en lo que respecta a la economía y las finanzas, es muy importante ingresar a la eurozona", dijo el presidente del Parlamento, Jandroković. Jandroković advirtió sobre el fortalecimiento de China, India, Brasil y que la UE puede actuar como fuerza solo con la acción conjunta de sus miembros. "Si miramos a los países por separado e individualmente, vemos que no son fuerzas, pero si la UE actúa de manera única en términos de mercados, protección de sus intereses económicos, entonces la influencia de la UE en la economía mundial es todavía muy grande", agregó. Dijo Jandroković.

La situación en Kabul es caótica, ya que miles de personas buscan huir de Afganistán antes del 31 de agosto, fecha límite para la retirada de las tropas estadounidenses. La crisis en Afganistán plantea el problema de los refugiados y los posibles nuevos flujos migratorios. "La sostenibilidad del orden mundial se está poniendo a prueba en Kabul en este momento. El mundo se ha vuelto vulnerable, se está violando el derecho internacional", dijo el ministro Grlić Radman y pidió una acción multilateral y el respeto de los derechos humanos y el estado de derecho.

El Servicio Europeo de Acción Exterior ha pedido a los miembros de la UE que acepten personal de la UE de Afganistán, alrededor de 500 habitantes locales, en su mayoría traductores, especialistas en logística y sus familias. Croacia recibirá a 20 personas y su llegada está coordinada por el Ministerio de Relaciones Exteriores.

El Presidente de la República, Zoran Milanović, se reunió con los participantes de la Conferencia anual de Embajadores, Cónsules Generales, Cónsules y Enviados Militares de la República de Croacia, que finalizó el 27 de agosto con una recepción en la Oficina del Presidente de la República. En su discurso a los embajadores, cónsules generales, cónsules y enviados militares, el presidente Milanović habló sobre las relaciones de Croacia con los países vecinos, enfatizando, entre otras cosas, lo importante que es para Croacia construir relaciones amistosas y de buena vecindad con Bosnia y Herzegovina mientras se cuida de igualdad para los croatas en Bosnia y Herzegovina como pueblo constitutivo.

Además, habló sobre la posición de Croacia dentro de la Unión Europea y la necesidad de un uso mejor y más eficiente  de los fondos europeos disponibles, y dijo que esperaba más beneficios financieros para Croacia como miembro de la UE. En su discurso, también expresó sus puntos de vista con respecto a la entrada prevista de la República de Croacia en Schengen y la Eurozona. El presidente Milanović hizo especial hincapié en la necesidad de adoptar una posición clara y firme de la República de Croacia en las relaciones internacionales cuando se trata de la protección de los intereses nacionales y el cuidado de los ciudadanos croatas.

Mencionemos que el primer día de la conferencia anual, un invitado especial fue el ex primer ministro británico Tony Blair, quien se dirigió brevemente a la prensa después de reunirse con los embajadores. El primer ministro croata, Andrej Plenković, dijo que el propósito de la visita del ex primer ministro británico era la "cooperación potencial" entre Croacia y su Instituto para el Cambio Global.






Annual Conference of Ambassadors, Consuls General and Military Envoys of the Republic of Croatia

Croatia has never been stronger in foreign policy

Today, Croatia has the strongest foreign policy position since it was an internationally recognized state, said Prime Minister Andrej Plenković at the annual Conference of Ambassadors, Consuls General and Military Envoys of the Republic of Croatia, pointing to the next goals of Schengen and the euro.

 

Text: Vesna Kukavica

Photo: MVEP

 

The Annual Conference of Ambassadors, Consuls General and Military Envoys of the Republic of Croatia was held at the Westin Hotel in Zagreb on August 26 and 27, 2021.

The conference was opened by the Prime Minister of the Republic of Croatia Andrej Plenković, with the participation of a special guest, former Prime Minister of the United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland Tony Blair.

At the beginning of the conference, the diplomats listened to the presentation of the Minister of Foreign and European Affairs Gordan Grlić Radman, and the presentations of the Vice President of the European Commission and Commissioner Dubravka Šuica and a member of the European Court of Auditors Ivana Maletić.

The President of the Croatian Parliament Gordan Jandroković lectured at a working lunch, followed by panel discussions at which he gave his contribution, along with Deputy Prime Minister and Minister of the Interior Davor Božinović, Deputy Prime Minister and Minister of Finance Zdravko Marić and Governor of the Croatian National Bank Boris Vujčić.

On the second day of the conference, August 27, the ambassadors and consuls general will take part in panel discussions on current foreign policy and security challenges and cultural diplomacy. We heard a presentation by SOA (The Security and Intelligence Agency of Croatia) Director Daniel Markić and Minister of Culture and Media Nina Obuljen Koržinek.

"Croatia's foreign policy has never been stronger, our next goals are Schengen and the euro. Croatia today has the strongest foreign policy position since it was an internationally recognized state," Prime Minister Andrej Plenković stated at the annual Conference of Ambassadors, Consuls General and Military Envoys of the Republic of Croatia, which took place in the midst of the crisis in Afghanistan.

The prime minister cited economic recovery, the crisis in Afghanistan and potential migrant flows as immediate challenges, while Croatian Parliament Speaker Gordan Jandrokovic said the focus would remain on the coronavirus pandemic, economic recovery, climate change, Middle East developments, the Afghanistan crisis and the possibility of migrants wave.

"Our main goals are to join Schengen as soon as possible, given what is happening in Afghanistan, and when it comes to the economy and finances, it is very important to enter the eurozone," said Parliament Speaker Jandroković. Jandroković warned of the strengthening of China, India, Brazil and that the EU can act as a force only with the joint action of its members. "If we look at countries separately and individually, we see that they are not forces, but if the EU will act uniquely in terms of markets, protection of its economic interests, then the EU's influence on the world economy is still very large," Jandroković said.

The situation in Kabul is chaotic as thousands of people seek to flee Afghanistan by August 31, the deadline for the withdrawal of U.S. troops. The crisis in Afghanistan raises the issue of refugees and potential new migrant flows. "The sustainability of the world order is being tested in Kabul at the moment. The world has become vulnerable, international law is being violated, "said Minister Grlić Radman and called for multilateral action and respect for human rights and the rule of law.

The European External Action Service has called on EU members to accept EU staff from Afghanistan, around 500 local people, mostly translators, logisticians and their families. Croatia will receive 20 people, and their arrival is coordinated by the Ministry of Foreign Affairs.

The President of the Republic Zoran Milanović met with the participants of the annual Conference of Ambassadors, Consuls General, Consuls and Military Envoys of the Republic of Croatia, which ended on 27 August with a reception at the Office of the President of the Republic. In his address to ambassadors, consuls general, consuls and military envoys, President Milanovic spoke about Croatia's relations with neighboring countries, emphasizing, among other things, how important it is for Croatia to build friendly and good neighborly relations with Bosnia and Herzegovina while taking care of equality for Croats in Bosnia and Herzegovina as a constituent people.

Furthermore, he spoke about Croatia's position within the European Union and the need for better and more efficient use of available funds from European funds, saying that he expected more financial benefits for Croatia from EU membership. In his address, he also stated his views regarding the expected entry of the Republic of Croatia into Schengen and the Eurozone.

President Milanović especially emphasized the need to take a clear and firm position of the Republic of Croatia in international relations when it comes to the protection of national interests and care for Croatian citizens.

Let us mention that on the first day of the annual conference, a special guest was former British Prime Minister Tony Blair, who addressed the press briefly after meeting with the ambassadors. Croatian Prime Minister Andrej Plenković said that the purpose of the former British Prime Minister's visit was "potential cooperation" between Croatia and his Institute for Global Change.






Godišnja konferencija veleposlanika, generalnih konzula i vojnih izaslanika Republike Hrvatske

Godišnja konferencija veleposlanika, generalnih konzula i vojnih izaslanika Republike Hrvatske 

Hrvatska vanjskopolitički nikad nije bila jača Hrvatska danas ima najsnažniji vanjskopolitički položaj otkad je međunarodno priznata država, ocijenio je premijer Andrej Plenković na godišnjoj Konferenciji veleposlanika, generalnih konzula i vojnih izaslanika Republike Hrvatske, ukazujući na iduće ciljeve Schengen i euro 

Tekst: Vesna Kukavica 
Foto: MVEP 

Godišnja konferencija veleposlanika, generalnih konzula i vojnih izaslanika Republike Hrvatske održana je u zagrebačkome hotelu Westin u Zagrebu, 26. i 27. kolovoza 2021. Konferenciju je otvorio predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković, uz sudjelovanje posebnog gosta, bivšeg predsjednika Vlade Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske Tonyja Blaira. 

 Na početku konferencije diplomati su saslušali izlaganje ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana, te izlaganja potpredsjednice Europske komisije i povjerenice Dubravke Šuice i članice Europskog revizorskog suda Ivane Maletić. 

Predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković predavao je na radnom ručku, nakon kojeg su uslijedile panel-rasprave na kojima su svoj obol dali, uz potpredsjednika Vlade i ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, potpredsjednik Vlade i ministar financija Zdravko Marić te guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić. 

 Drugoga dana konferencije, 27. kolovoza, veleposlanici i generalni konzuli sudjelovat su u panel-raspravama o aktualnim vanjskopolitičkim i sigurnosnim izazovima te kulturnoj diplomaciji. Čuli smo izlaganje ravnatelja SOA-e Daniela Markića te ministrice kulture i medija Nine Obuljen Koržinek. 

„Hrvatska vanjskopolitički nikad nije bila jača, idući ciljevi su nam Schengen i euro.Hrvatska danas ima najsnažniji vanjskopolitički položaj otkad je međunarodno priznata država“, izjavio je premijer Andrej Plenković na godišnjoj Konferenciji veleposlanika, generalnih konzula i vojnih izaslanika Republike Hrvatske koja se odvijala u jeku krize u Afganistanu. Premijer je kao neposredne izazove naveo gospodarski oporavak, krizu u Afganistanu i potencijalne migrantske tokove, dok je predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković rekao da će u fokusu ostati pandemija koronavirusa, gospodarski oporavak, klimatske promjene, zbivanja na Bliskom istoku, kriza u Afganistanu i mogućnost migrantskog vala. 

„Naši glavni ciljevi su ulazak u Schengen, što je prije moguće s obzirom i na ono što se zbiva u Afganistanu, a kada su u pitanju gospodarstvo i financije, tu je jako važno ući u eurozonu“, rekao je predsjednik Sabora Jandroković. Jandroković je upozorio na jačanje Kine, Indije, Brazila i da EU jedino uz zajedničko djelovanje članica može djelovati kao sila. „Ako gledamo izdvojeno zemlje i pojedinačno, vidimo da nisu sile, ali ako će EU djelovati jedinstveno u smislu tržišta, zaštite svojih ekonomskih interesa, onda je utjecaj EU-a na svjetsko gospodarstvo još uvijek jako velik“, rekao je Jandroković. 

 Stanje u Kabulu je kaotično jer tisuće ljudi nastoje pobjeći iz Afganistana do 31. kolovoza, roka za povlačenje američkih vojnika. Kriza u Afganistanu povlači problem izbjeglica i potencijalnih novih migrantskih tokova. „Održivost svjetskog poretka testira se u Kabulu ovog trenutka. Svijet je postao ranjiv, međunarodno pravo se krši“, rekao je ministar Grlić Radman i pozvao na multilateralno djelovanje i poštovanje ljudskih prava i vladavine prava. 

Europska služba za vanjsko djelovanje pozvala je članice Unije da prihvate osoblje EU-a iz Afganistana, oko 500 domaćih ljudi, a riječ je uglavnom o prevoditeljima, logističarima i njihovim obiteljima. Hrvatska će primiti 20 osoba, a njihov dolazak koordinira MVEP. 

 Predsjednik Republike Zoran Milanović sastao se sa sudionicima godišnje Konferencije veleposlanika, generalnih konzula, konzula i vojnih izaslanika Republike Hrvatske koja je 27. kolovoza završila prijemom u Uredu predsjednika Republike. U svom obraćanju veleposlanicima, generalnim konzulima, konzulima i vojnim izaslanicima, predsjednik Milanović je govorio o odnosima Republike Hrvatske sa susjednim državama istaknuvši, između ostalog, kako je od velike važnosti za Hrvatsku graditi prijateljske i dobrosusjedske odnose s Bosnom i Hercegovinom uz istovremenu brigu za ravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini kao konstitutivnog naroda. 

Nadalje, govorio je o položaju Hrvatske unutar Europske unije i potrebi boljeg i efikasnijeg korištenja raspoloživih sredstava iz europskih fondova, pri čemu je kazao da očekuje više financijske koristi za Hrvatsku od članstva u EU. U obraćanju je iznio i svoje stavove vezane uz očekivani ulazak Republike Hrvatske u Schengen i eurozonu. 

Predsjednik Milanović je posebno istaknuo potrebu zauzimanja jasnog i čvrstog stava Republike Hrvatske u međunarodnim odnosima kada su u pitanju zaštita nacionalnih interesa i briga za hrvatske građane. 

 Spomenimo, prvog dana godišnje konferencije poseban gost bio je bivši britanski premijer Tony Blair koji se nakon susreta s veleposlanicima kratko obratio novinarima. Hrvatski premijer Andrej Plenković rekao je da svrha posjeta bivšeg britanskog premijera „potencijalna suradnja“ Hrvatske s njegovim Institutom za globalne promjene.

Thursday, 8 July 2021

Reprezentativna monografija o Hrvatima iz Urugvaja

Nove knjige Reprezentativna monografija o Hrvatima iz Urugvaja Masovnije doseljavanje Hrvata u Urugvaj zabilježeno je od 1924. do 1936. godine, uočava pisac i počasni konzul RH iz Montevidea Eduardo R. Antonich. Unatoč nedaćama useljeničkog života, Hrvati nikada nisu okrenuli leđa rodnoj grudi Tekst: Vesna Kukavica Foto: Arhiva Hrvatskog doma, Montevideo Jedinstvena monografija „Hrvatska i Hrvati u Urugvaju“, autora Eduarda R. Antonicha, objavljena je ovih dana u Zagrebu u sunakladničkom pothvatu AGM-a (https://www.agm.hr/hr/) i Hrvatske matice iseljenika (https://www.matis.hr), čiji ravnatelji Stjepan Bekavac i Mijo Marić potpisuju predgovor. Izvorno Antonichevo historiografsko djelo „Croacia y los croatas en Uruguay“, tiskano prije petnaestak godina, s pravom je dočekalo svoje hrvatsko izdanje, bogato ilustrirano dosad neobjavljenim fotografskim zapisima jednog od pionira iseljeničke fotografije Srećka Dumića. Monografiju, izišlu u sklopu prestižne AGM-ove biblioteke Res Gestae, prevela je sa španjolskoga jezika Željka Lovrenčić. Građa knjige opsega 248 stranica velikog formata, raspoređena u sedamnaest poglavlja, znatno pridonosi razumijevanju višedesetljetnog života i stvaralaštva naraštaja hrvatskih useljenika u Istočnu Republiku Urugvaj (República Oriental del Uruguay), ali i skidanju ideološke stigme s tamošnje hrvatske emigracije burnog XX. stoljeća. Danas u toj zemlji živi oko pet tisuća ljudi hrvatskih korijena. Pisac i pravnik Antonich razborito iščitava hrvatsku povijest novoga vijeka u njezinu svjetskom kontekstu, napose povijest iseljeništva u borbi za rješenje tzv. hrvatskog pitanja uz njezine odjeke u hrvatskim zajednicama zemalja Južne Amerike od 1918. do 1991. godine. Autor pregledno otkriva problematiku kulturnog naslijeđa pionira hrvatskog useljeništva u Urugvaj, posebice njihove periodike i arhivske građe iseljeničkih urugvajskih organizacija, dok u globalnim ključnim povijesnim procesima biva usredotočen na hrvatsku političku povijest XX. stoljeća, ali i izazove naše nacije suvremenog doba nakon pada komunizma u Europi (1989.). Stilska usklađenost U tom smislu Antonich znakovito naslovljava pojedina poglavlja svoje knjige: 1. Tragovima pionira; 2. Iseljavanje i Urugvaj kao cilj; 3. Od stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca do atentata u Skupštini; 4. Smrt Stjepana Radića i osnivanje Hrvatskog doma u Montevideu; 5. Domobrani i prisutnost ustaša u Urugvaju; 6. Hrvati na jugoslavenskoj liniji: Kulturno društvo jugoslavenskih useljenika „Bratstvo“; 7. Institucionalizacija vjerskih aktivnosti: stvaranje Hrvatske katoličke zajednice; 8. Srpska diktatura jugoslavenskog kralja Aleksandra i patnja hrvatskog naroda; 9. Pogled iz Urugvaja na Nezavisnu Državu Hrvatsku; 10. Hrvatsko useljeništvo i njihov „stari kraj“; 11. Međusobna pomoć i prinosi domovini; 12. Društvene, kulturne i sportske aktivnosti hrvatske zajednice Urugvaja; 13. Kriza Informbiroa: posljedice prekida veza između Tita i Staljina; 14. Tisak i radio Hrvata u Urugvaju; 15. Vrebanje diplomacije; 16. Veze između hrvatskih udruga u Urugvaju: dugi i teški put prema razumijevanju, te posljednje poglavlje: 17. Od „bratstva i jedinstva“ do hrvatske neovisnosti. Proučivši dostupne izvore o iseljeništvu od prvoga urugvajskog Hrvata Bračanina Šimuna Matulića naovamo u domaćim i stranim arhivima, autor Antonich ispisuje nepristrano historiografsko štivo čija se stilska odlika očituje u sretnom spoju znanstvene akribije s publicističkim diskursom, nastojeći da u svjedočanstvima iseljenika pronađe motive za zaključke te da na temelju dokumentacije progovori o vremenu najmasovnijeg selilaštva u Urugvaj s europskoga kontinenta (počevši od osamdesetih XIX. st.) tijekom rane industrijalizacije pa sve do početaka globalizacije. Na taj način autor je u knjizi stvorio uravnoteženu metodologiju, koja s podjednakom znatiželjom gleda na značajke velikih povijesnih epoha čovječanstva i ondašnju ulogu na južnoameričkim tržištima rada siromašnih hrvatskih težaka, radnika i pomoraca - koji su iz povijesnih hrvatskih zemalja (pretežno iz dalmatinskoga priobalja) odlazili u Ameriku – redovito s mišlju da će se jednog dana vratiti imućniji u domovinu. Zaključuje kako najveći broj Hrvata u Urugvaj stiže nakon Prvoga svjetskog rata, točnije između 1924. i 1936. godine. Pečalbarska drama Studiozno Antonich prati običnoga hrvatskog pečalbara u vremenskom odsječku malo manjem od stotinjak godina, tumačeći etape rješenja hrvatskog pitanja krajem drugog tisućljeća dok je Hrvatska bila u sastavu Austro-Ugarske Monarhije te prve i druge Jugoslavije, uzroke hrvatskog jugoslavenstva (Supilo, Trumbić…), iseljeničku potporu postupnoj hrvatskoj nacionalnoj integraciji, kao i proces rekroatizacije 1990-ih onih naših iseljeničkih zajednica koje su se davno odselile kada Lijepa Naša nije bila suverena država niti subjekt međunarodnog prava. Poglavlja su mu opremljena iscrpnim bilješkama, ilustrirana preslikama izvornih dokumenata (autor ih je istraživao gotovo pet tisuća) koji dočaravaju hrvatsku južnoameričku dijasporu, čiji se treći i četvrti naraštaj ubrzano penje s radišnošću i fakultetskim obrazovanjem na društvenoj ljestvici Urugvaja. Argumentirano izdvaja vodeće figure političkoga i kulturnoga života hrvatskog iseljeništva poput predsjednikā tamošnjih hrvatskih društava iz Montevidea među kojima su najzastupljeniji čelnici Hrvatskog doma, Hrvatskog domobrana, „Bratstva“, Hrvatske katoličke zajednice, Naše tamburice, radijskog programa, kao i nastave hrvatskoga jezika… Od bespuća do samostalnosti Hrvatske Vremenski luk ove dosad neobrađene useljeničke hrvatske zajednice iz Južne Amerike zatvara se pričom o svim urugvajskim Hrvatima koji su pridonijeli priznanju Republike Hrvatske od Urugvaja 16. siječnja 1992., dok se otvara pustolovnim zgodama o spomenutome prvome Hrvatu u Urugvaju iz Postira s otoka Brača koji je upisan u tamošnje arhive kao Simón Matulich početkom XIX. stoljeća. Njegova obiteljska loza imala je među unucima jednog od najuglednijih urugvajskih liječnika dr. Teodora Vilardebóa, sina Matulićeve jedinice Martine i Miguela Antonija Vilardebóa. Nakon studija u Barceloni i Parizu (1847.), Šimunov unuk vraća se iz Europe u Urugvaj i liječi epidemiju žute groznice od koje i sam umire deset godina kasnije (1857.). Knjiga izlazi prigodom 70. obljetnice suradnje Hrvata iz Urugvaja i Hrvatske matice iseljenika. Procesi kroatizacije Spomenimo, u razdoblju od 1924. do 1936. stariji hrvatski doseljenici naseljavali su unutrašnjost Urugvaja i bavili se poljoprivredom, dok su se novije pridošlice useljavale u glavni grad Montevideo ili njegovu bližu okolicu, radeći u industriji, trgovini ili javnim službama. Naselili su i mjesta Cochillas (radnici u kamenolomima), te mjesta Colonia i Carmelo gdje su se bavili pomorstvom i bili vlasnici jedrenjaka te ugostiteljskih objekata. Iseljenici su uglavnom podrijetlom bili iz ruralnih krajeva. Dio njih bavio se poljoprivredom, neki pomorstvom, a najviše poslovima u građevinarstvu, preuzevši na kraju i poslove vezane uz trgovinu. Hrvatska nacionalna ideja braće Radića, koja je zahvatila sve slojeve naroda u prvoj polovici XX. stoljeća, uspjela je ukorijeniti nešto što bi se moglo nazvati modernim hrvatskim identitetom u svim segmentima hrvatskog društva, uključujući i našu zajednicu u Urugvaju, koja ondje osniva 28. IV. 1928. Hrvatski dom u Montevideu koji je postao najbrojnije i najutjecajnije tamošnje hrvatsko iseljeničko društvo. Autor u knjizi iznosi vrlo vrijedne do sada neobjavljene činjenice o osnivanju ovoga važnoga iseljeničkog društva, koristeći izvore prve vrste (Zapisnike društva i dokumente Ministarstva obrazovanja i kulture). Atentat na vodstvo HSS-a i smrt Stjepana Radića postala je uporišna točka njihova zajedništva, pripadnosti i svrhe postojanja. Stjepan Radić bio im je uzor i moralna vertikala. Nova nada rađa se 1989. kada u domovini Franjo Tuđman osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu, koja se proširila kao nacionalni pokret za hrvatsku državnu samostalnost u matičnoj zemlji, kao i u iseljeništvu. HDZ osniva svoje ogranke diljem svijeta, uključujući ogranak HDZ-a u Montevideu koji je utemeljen 1990., a koji će zajedno s ostalim hrvatskim društvima iz Montevidea kod tadašnjega urugvajskog ministra vanjskih poslova dr. Héctora Grosa Espiellea pokrenuti postupak za priznanjem nove hrvatske države. Hrvatski dom 1991. godine povukao se iz Koordinacijskog odbora jugoslavenskih institucija i povezao se ponovno s Hrvatskom katoličkom zajednicom. Oba društva organizirala su tijekom Domovinskoga rata vjerske, kulturne i humanitarne priredbe za pomoć obiteljima poginulih u Domovinskome ratu. Hrvatska dijaspora u Urugvaju odigrala je važnu ulogu kako u materijalnoj tako i u moralnoj potpori domovini predaka, a pojedini iseljenici odnosno njihovi potomci uključili su se kao dobrovoljci Domovinskoga rata. „U ovoj knjizi na primjeru hrvatske iseljeničke zajednice u Urugvaju vidljiva je dinamična priroda etničkog identiteta sklonog stalnom redefiniranju“, ocjenjuje recenzentica dr. sc. Marina Perić Kaselj. „Kroz povijesni prikaz iseljeničke zajednice autor problematizira različite oblike kolektivne identifikacije iseljenika: Slaven/Hrvat, Jugoslaven, pri čemu je između njih nerijetko dolazilo do međusobnog nadopunjavanja. Biti Jugoslaven, Hrvat, opcije su koje je iseljenik hrvatskog podrijetla odabrao rukovodeći se situacijskim momentom. Na etničku identifikaciju iseljenika izravno je utjecala društveno-politička situacija u zemlji podrijetla i način na koji je ona predstavljena i shvaćena od lidera hrvatske iseljeničke zajednice. Dominantnu poziciju u iseljeničkoj zajednici u Urugvaju od osnutka Hrvatskog doma imala je neizbježno koncepcija politike Stjepana Radića. Unatoč prihvaćanju jugoslavenske opcije i legitimiziranjem jugoslavenske države od strane iseljenika, poglavito članova Hrvatskog doma, nakon Drugoga svjetskog rata hrvatstvo i jugoslavenstvo nikada nisu niti bile isključive već kumulativne kategorije. Kao što se saznaje iz knjige, za vrijeme Domovinskoga rata i nakon proglašenja neovisnosti i osnutka Republike Hrvatske započeo je proces kroatizacije i danas je u Urugvaju iseljenička zajednica kroatizirana. Ova knjiga pruža nam nova saznanja i horizonte te predstavlja veliki doprinos za daljnje istraživanje povijesti hrvatske iseljeničke zajednice u Urugvaju.“ Recenzentica Perić Kaselj preporučuje knjigu i stručnjacima i laicima, počevši od znanstvene do najšire čitateljske javnosti. Životopis autora Eduardo R. Antonich rođen je u Montevideu 1963. godine. U rodnome gradu studirao je na urugvajskome Državnom sveučilištu (Universidad de la República), stekavši diplomu iz područja pravnih i društvenih znanosti 1990. pa od tada uspješno razvija karijeru odvjetnika. Od 2003. godine počasni je konzul Republike Hrvatske u Urugvaju. Po očevoj strani je unuk hrvatskih doseljenika iz Bribira (Hrvatsko primorje), koji su u Urugvaj došli 1925. godine. Od djetinjstva je vezan uz hrvatsku zajednicu u toj južnoameričkoj zemlji, sudjelujući kreativno i društveno angažirano u kulturnim aktivnostima društava „Bratstvo“, „Naša domovina“ i „Hrvatski dom“ (Hogar Croata) u Montevideu. Član je tog društva gotovo četiri desetljeća, točnije od 1984. godine. U upravi „Hrvatskog doma“ (Hogar Croata) neprekidno je od 1988. godine. Također sudjeluje u hrvatskome radijskom programu, kao i ostalim aktivnostima zajednice. Godine 1987. dobio je stipendiju Hrvatske matice iseljenika u Zagrebu za učenje hrvatskoga jezika i proučavanje hrvatskoga folklora. Oženjen je Milkom Kršul Musa, unukom doseljenika hrvatskih korijena. Imaju sina Ivu, kojem su prenijeli ljubav za Lijepu Našu te je i on pohađao Sveučilišnu školu hrvatskog jezika i kulture (2019.) u organizaciji Hrvatske matice iseljenika. Predavao je i predaje u zemlji i inozemstvu na znanstvenim konferencijama i stručnim skupovima koji se bave povijesnim i kulturnim temama europskih migracija s posebnim osvrtom na izazove hrvatskog iseljeništva. Naslovnica knjige Među mnoštvom događaja opisanih u knjizi su potresne, ali i poticajne stvarne anegdote naših običnih malih ljudi - siromašnih iseljenika, koji su se hrabro otisnuli u svijet. Jedna od tih dogodovština, opisana na str. 68., našla je svoje mjesto i u likovnom rješenju naslovnice. Riječ je o brodolomu „Princippesse Mafalde“, čije je stradanje preživjelo jedanaestero (11) Hrvata iz Vela Luke, nastanivši se u glavnome gradu Urugvaja Montevideu. Taj čin – plovidbe iz Europe u nepoznati svijet na južno-američki kontinent, koji je našim siromašnim ljudima u to vrijeme značio mnogo – poput žarkoga sunca, simbola uzdizanja urugvajske nacije. Nije li ta optimistična simbolika Sunca, u modrini oceana, kojim plovi parobrod na relaciji Europa – Amerika, s povijesnom hrvatskom trobojnicom na krmi, slika naslovnice za pamćenje. Naslovnicu su kreirali dizajneri u nakladi AGM. Posebnu vrijednost ovoj knjizi daje autorova osobna posveta knjige djedi i baki Maksu i Mariji Antonić, uz koje kaže da je naučio voljeti domovinu Hrvatsku. Zanimljivost Antonch u knjizi otkriva jednog od pionira iseljeničke fotografije Srećka Dumića (1901. – 1978.), rođenog na otoku Malome Ižu, a koji stiže u Urugvaj 1923. Svladavši u zavičaju likovne tehnike ulja, akvarela, ugljena i pastela, u Montevideu je od jednoga ruskog emigranta brzo nauči složeno umijeće fotografije, otvorivši vlastitu radnju. Od sredine 1930-ih do 1960-ih Foto Arte Dumić smješten je u ulici Cerrito 228, ostavivši u svakoj hrvatskoj kući mnogobrojne uspomene u obliku fotografskoga zapisa na tužne i vesele trenutke koje su proživjeli ti useljenici. Antonichev ključni cilj je ostaviti autentično svjedočanstvo o burnom razdoblju života hrvatskoga naroda kako u domovini tako i u domicilnoj urugvajskoj sredini, ocijenila je recenzentica Antonicheve knjige dr. sc. Marina Perić Kaselj, ravnateljica Instituta za migracije i narodnosti. Više https://matis.hr/vijesti/reprezentativna-monografija-o-hrvatima-iz-urugvaja/ Knjiga se može nabaviti putem interneta: https://www.agm.hr/hr/shop/hrvatska-i-hrvati-u-urugvaju,864.html