Friday 26 January 2018

Hrvatski iseljenički zbornik 2018 - Pozivnica


Hrvatska matica iseljenika
ima čast pozvati Vas
na
svečano predstavljanje
HRVATSKOGA ISELJENIČKOG ZBORNIKA 2018.


koje će se održati
u srijedu, 7. veljače 2018.
u 13 sati u HMI-ju,
Trg Stjepana Radića 3, Zagreb.

Zbornik će predstaviti:
ravnatelj HMI-ja prof. Mijo Marić,
izv. prof. dr. sc. Božo Skoko, Fakultet političkih znanosti;
doc. dr. sc. Marijeta Rajković Iveta, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu,
te urednica Vesna Kukavica.
Voditeljica promocije: Lada Kanajet Šimić.


*
Hrvatski iseljenički zbornik 2018. sa sažetcima na engleskom i španjolskom jeziku ima osam tematskih cjelina – naslovljenih Znaci vremena, Kroatistički obzori, Baština, Mostovi, Povjesnica, Duhovnost, Znanost te Nove knjige – koje se sastoje od 31 samostalnog autorskog priloga. Građa je raspoređena na 448 stranica i ilustrirana sa 110 fotografija, zrcaleći raznorodno iseljeničko stvaralaštvo. Središnja su tema većine autora ovogodišnjega sveska interaktivni učinci digitalnih medija u iseljeništvu, ali i izazovi egzodusa mladih iz Slavonske i Bosanske Posavine. Obrađeni su dosezi pojedinih hrvatskih znanstvenika i umjetnika u inozemstvu. Matičina serijska publikacija ima elektronsku  inačicu na mreži, a u svom 63. godištu dosegla je u digitalnom repozitoriju 28 000 stranica, njegujući potpunu tematsku i disciplinarnu otvorenost internetskog doba kada je svaki 35. stanovnik Zemlje međunarodni migrant. Autori Matičina godišnjaka iz domovine i inozemstva, čija mreža okuplja tristotinjak suradnika sa svih kontinenata, opisuju nam fascinantan mozaik stvaralaštva hrvatskog iseljeništva 21. stoljeća - čiji naraštaji stvaraju svoja djela izvan domovine u višejezičnim i višekulturnim sredinama razvijenoga svijeta. Poticajan je prilog o  iseljeničkoj filantropiji i Zakladi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, čija zagrebačka palača krasi naslovnicu ovoga zbornika.

Radujemo se susretu!


Digitalna kultura u Hrvatskom iseljeničkom zborniku 2018.

Digitalna kultura u Hrvatskom iseljeničkom zborniku 2018.

U novom svesku Matičina ljetopisa građa je raspoređena na 448 stranica i ilustrirana sa 110 fotografija. Središnja su tema većine autora ovogodišnjega ljetopisa interaktivni učinci digitalnih medija na dijasporu


Iz tiska je izišao Hrvatski iseljenički zbornik 2018., a koji se sastoje od 31 samostalnog autorskog priloga sa sažetcima na engleskom i španjolskom jeziku. Građa je raspoređena na 448 stranica i ilustrirana sa 110 fotografija, zrcaleći raznorodno iseljeničko stvaralaštvo u osam tematskih cjelina – znakovito naslovljenih Znaci vremena, Kroatistički obzori, Baština, Mostovi, Povjesnica, Duhovnost, Znanost te Nove knjige.


Središnja su tema većine autora ovogodišnjega sveska Matičina ljetopisa interaktivni učinci digitalnih medija u suvremenoj mobilnosti, ali i izazovi egzodusa mladih iz Slavonske i Bosanske Posavine. Opisana su u javnosti zapaženija postignuća naših umjetnika i znanstvenika u dijaspori iz dvadesetak zemalja s udaljenih meridijana. Autori tako propituju utjecaj tradicionalnih i modernih, starih i novih medija na iseljeničke zajednice, uključujući oblikovanje osobne kulture s posebnim naglaskom na tzv. digitalnoj kulturi. Doista, počevši od početka devedesetih godina – kada je 27. ožujka 1993. upućena prva međunarodna elektronička poruka iz Hrvatske – pa do danas svjedoci smo prave eksplozije primjena koje su više ili manje tiho prožele naše okruženje u domovini i inozemstvu nezamjetljivo mijenjajući naše osobne i društvene navike.
Tako virtualnu infrastrukturu u informatičkom dobu propituje koordinatorica digitalne transformacije humanističkih disciplina i umjetnosti Republike Hrvatske doktorica Koraljka Kuzman Šlogar. Nacionalni portal znanja Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža čitateljima iz domovine i dijaspore opisuju Irina Starčević Stančić i Cvijeta Kraus. Višejezičnu medijsku scenu dijaspore nedvojbeno razvija i Glas Hrvatske i cjelodnevni međunarodni peti program HRT-a koji se diljem svijeta sada može slušati preko Interneta. Konvergencija u području medijskih subjekata naše argentinske zajednice u fokusu je analize Paule Gadže, dok nam hispanistica Olja Ljubišić donosi hrvatski dragulj iz blogosfere Perua.

Matičina serijska publikacija ima elektronsku  inačicu na mreži, a u svom 63. godištu dosegla je u digitalnom repozitoriju 28 000 stranica, njegujući potpunu tematsku i disciplinarnu otvorenost internetskog doba kada je svaki 35. stanovnik Zemlje međunarodni migrant. Autori Matičina godišnjaka iz domovine i inozemstva, čija mreža okuplja tristotinjak suradnika sa svih kontinenata, opisuju nam fascinantan mozaik stvaralaštva hrvatskog iseljeništva 21. stoljeća, čiji naraštaji stvaraju svoja djela  izvan matične zemlje u višejezičnim i višekulturnim sredinama razvijenoga svijeta.
Matičin godišnjak podjednako ažurno prati one ljude koji su putovanje odabrali kao stil života, migrante raznih provenijencija na globalnim tržištima rada pa sve do naraštaja hrvatskih potomaka koji su se afirmirali u kulturama od Aljaske do Ognjene zemlje, juga Afrike, Australije i Novoga Zelanda kao i onih koji su svoj novi dom našli diljem Starog kontinenta. Nedvojbeno, u mrežnom okruženju svjedočimo i promjenama i u bržoj kulturnoj integraciji domovine i dijaspore ponajprije novim načinima sudjelovanja što ih donose socijalne internetske mreže s dinamičnim virtualnim strukturama u vidu bujanja portala hrvatskih kulturnih iseljeničkih zajednica i društava. Poticajan je prilog o  iseljeničkoj filantropiji i Zakladi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, čija zagrebačka palača krasi naslovnicu ovoga zbornika.

Autori priloga u Hrvatskom iseljeničkom zborniku 2018. su renomirani publicisti  sa niza prestižnih sveučilišta i kulturnih središta iz zemlje i inozemstva:  Walter F. Lalich, Tibor Komar, Paula Gadže, Krunoslav Malenica, Olja Ljubišić, Mirjan Damaška, Dubravko Barač, Božo Skoko,  Irina Starčević Stančić, Cvijeta Kraus, Koraljka Kuzman Šlogar, Lada Kanajet Šimić, Pavao Jerolimov, Vladan Čutura, Lucija Šarčević, Milan Bošnjak, Stjepan Blažetin, Dejana Dejanović, Marijeta Rajković Iveta, Tihomir Nuić, Naida Šehović, Stan Granic, Rajka Bućin, Ivan Čizmić, Joško Buljan, Boris Vulić, Vinko Grubišić, Marijan Lipovac, Tanja Rudež, Vesna Kukavica, Helena Sablić Tomić i Boris Beck.

Svečano predstavljanje Hrvatskoga iseljeničkog zbornika 2018. održat će se u srijedu, 7. veljače 2017. u 13 sati u HMI-ju,Trg Stjepana Radića 3, Zagreb.

Tekst: Marijana Matković




Wednesday 17 January 2018

35 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 7. Prielaz bogumila na islam

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje

DRUGI DIO - HRVATI I STVARANJE HRVATSKE DRŽAVE

TRECI DIO - SRBI I STVARANJE SRBSKE DRŽAVE

CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE


7. Prielaz bogumila na islam

Bosanske pokrajine, što ih tad Turci osvojiše, postadose zastrte tminom. Dok o Bosni iz predturskog doba posjedujemo bezbroj izvora u domaćim glagoljskim i ćirilskim, izpravama, u hrvatskim i ugarskim poviestnim izvorima, nadalje množtvo izprava u papinskim, mletačkim i dubrovačkim pismohranama, sve to naglo prestaje nakon osmanlijskog osvajanja. Tek tu i tamo dopire do nas kakva sitna viest, koja nam nipošto ne daje dubljeg pogleda u sudbinu Bosne.

Zato su naši podatci o poviesti Bosne u tursko doba vrlo nepodpuni. Tek u novije vrieme, odkako je Austro-Ugarska otvorila Bosnu i Hercegovinu svjetskom prometu a zapadnoeuropskoj kulturi, počinje mučno sakupljanje onog malog, što je još do nas doprlo, pa se stvorila osnovica za pouzdanije poznavanje i spoznanje poviesti toga doba. Zbog tog pomanjkanja pouzdanih viesti dogodilo se, da danas u znanstvenom svietu postoji množtvo krivih teorija i mišljenja, kojima je svima zajednička oznaka, da su na štetu Austro-ugarske monarhije. Zadatak je zato ovog djela, da unese svietlo u taj labirint i da pomogne konačnoj pobjedi istine.

Jedno je sasvim sigurno. Bosanski bogumili prešli su svi kao jedan na islam. U tome se slažu svi noviji pisci o Bosni, Navodim bosanskog pisca Savfetbega Bašagića.

On piše: »Od svega tog (t. j. od pokušaja Mađara i od njih zavisnih bosanskih kraljeva, da Bosnu privedu katolicizmu) ne imađaše Bosna ništa, nego samo ubrzanje vlastite propasti. Vjerska mržnja, koja se bijaše u bogumila stoljećima nakupila, prevršila je svaku mjeru. U tom kritičnom času zaključe bogumili žrtvovati nezavisnost i vjeru, i samo da se osvete kralju i papi.« 33 Tako postade Bosna zemljom, u kojoj bitni dio domaćeg, autohtonog pučanstva prigrli islam i posta time živom kopčom između zemlje i osmanlijske države. Ovdje treba izporediti odmah i srbske zemlje. I u Srba bijaše odmetnika, ali to bijahu samo pojedinci, koji se utopiše u osmanlijskoj bujici, dok Čitavi dielovi Srbstva nikad ne prigrlise islama. Srbstvo bijaše odviše učvršćeno s pomoću svoje narodne Crkve, a da bi se takvo što moglo dogoditi. To je vrlo važno, jer je upravo ta okolnost omogućila oslobođenje Srba od god, 1804. — 1816. i kasnije. Daje islamski dio pučanstva u Srbiji bio autohton ili čak potekao od nekadašnjeg vladajućeg sloja, ne bi Srbima nikada uspjelo, da ih razmjerno tako lako iztjeraju. Turci u Srbiji bijahu doseljenici, zato se razpršiše onako brzo, kao što i dođoše. Taj prielaz bogumila, potomaka tvrdoglavog starog hrvatskog plemstva na islam, tumači nam još i pojavu, da je Bosna i Hercegovina mogla tako dugo ostati na iztraknutom položaju osmanlijskog carstva, da su se pristaše islama u Bosni mogu tako dugo održati i da će se ondje još dugo održati. Sve to poradi toga Što su autohtona rasa i što je autohtonost u borbi naroda i rasa jedan od najjačih činbenika, s kojim treba računati svaki političar, koji znanstveno misli.

Po svojim nacionalnim i političkim posljedicama prielaz bosanskih bogumila na islam; tako je važan i sudbonosan moment za čitavu poviest južnih Slavena, da mu bezuvjetno moramo posvetiti još malo više pažnje.

Kako se zapravo odigrao taj prielaz i što mu bijaše povodom? U predhodnom poglavlju ukratko sam napomenuo zamamljiva obećanja Turaka u Bosni svima i svakome. Upravo zato. Što obećaše sve svima i svakome, ne mogahu obećanja izpuniti.

Između obećanja i izpunjenja bijaše uostalom uviek ogromna razlika. Svjetski rat pruža nam za to upravo klasične primjere. Obećanja Turaka bogumilima bijahu naprosto neizpunjiva iz dva razloga: bogumili bijahu ipak kršćani, a položaj kršćana u osmanlijskoj carevini bijaše javnopravno i crkvenopravno bezuvjetno uređen tako, da bi bosanska vlastela nakon osvojenja od Turaka dospjela u slabiji pravni položaj. A toga njihov ponos ne mogaše podnieti. Još važnije bijaše možda pitanje zemljištnog posjeda. Po osmanlijskom državnom pravu postaje osvojena zemlja vlastničtvom poglavara države: erazi-i-emirie, t. j. zemlja emirova, a sultan kao kalif, kao vjerski poglavar ne mogaše nikako nadieliti zemljom nevjernike, jer time ne bi samo prekinuo s vjerskim propisima islama, nego bi se ogriešio i o osmanlijsko državno pravo. Jedina mogućnost za tvrdokorne bogumilske izbjeglice i za potajne bogumile bijaše prieiaz na islam, zato da se opet domognu izgubljenog posjeda ili da sačuvaju posjed, što ga već jednom spasiše prividnim prelaženjem na katolicizam.
PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA

SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI




34 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 6. Sudbina Bosne kao bogumilske države

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje
DRUGI DIO - HRVATI I STVARANJE HRVATSKE DRŽAVE

TRECI DIO - SRBI I STVARANJE SRBSKE DRŽAVE

CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE

6. Sudbina Bosne kao bogumilske države

Hotimice sam se dulje zadržao prikazivanjem bogumilske teorije, da čitaocu omogućim stvaranje vlastitog suda o tome, kakav je morao biti utjecaj bogumilstva na kulturni i politički razvoj Bosne.

Kulturni utjecaj bijaše uglavnom povoljan. Onaj snažni asketski potez, koji je prožimao tu nauku, odgojio je triezni, umjereni i zato fizički sposoban narod. Obča dužnost rada, od koje ni svećenstvo ne bijaše izuzeto, stvorila je marljivi srednji stalež, koji se bavio obrtom. S time u vezi bijaše razmjerno blagostanje, koje se međutim nigdje ne mogaže razviti u bogatstvo, budući da trgovina i spekulacija bijahu prezrene »da ne bi ljudi podlegli« laži, zakletvi i prevari. Zato bijaše u doba bosanske samostalnosti trgovina u Bosni usredotočena gotovo izkljucivo u rukama Dubrovčana.

Ovu sliku, koja je u cielosti povoljna, dopunja još činjenica, da bogumili bijahu prilično načitani, što se može tumačiti prosvjećivanjem bogumila putem evanđelja.

Koliko bijaše ta slika s jedne strane povoljna, toliko bijaše s druge strane nepovoljna. A što bismo mogli i reći o političkom i državotvornom značenju jedne nauke, po kojoj je sve što se stvarnog oko nas nalazi, djelo sotone? A zadatak je države, da se bavi uglavnom stvarnom stranom ljudskoga života. Kakav je položaj države u toj nauci, ako je ono, što joj je glavni zadatak, djelo sotone i prema tome ne samo suvišno, nego i prezira vriedno? Kako da se razvija država, u kojoj se brak načelno zabacuje i podnosi samo per nefas, gdje su savršeni, viši i vodeći krugovi ljudskog družtva zbog zabrane braka i spolnog obćenja isključeni od rasplođivanja, a time nestaju upravo vredniji i savršeniji ljudi, kao što vidimo u slučaju gospara Vladka Vlavića. Kako da se razvija država, gdje se načelno prezire trgovina i promet zbog nekog bolestnog straha od »laži, zakletve i prevare«, gdje je nemoguće prikupljanje bogatstva, gdje je posjed zemljišta jedina mogućnost družtvenog uspona i gdje je prema tome čitavo pučanstvo podieljeno u seljake, u marljivi i radini, ali nepomični i neambiciozni srednji stalež i u stalež silne feudalne gospode? Pa onda još k tome i stroga zabrana ubijanja životinja i ljudi, koja je, koliko god simpatična, ipak jednaka načelnoj zabrani rata i vojevanja, koja je i tako ratničkom narodu, kakvi bijahu Hrvati uobće, a poimence Bosanci, morala oduzeti njegove ratničke vrline, te njegovu državnu tvorevinu učiniti nesposobnom za proširivanje i obranu?

Ne treba nam dalje više ništa istraživati i razmišljati, jer je na prvi pogled jasno: bogumilstvo bijaše politički opasan i poguban pa čak i protudržavan nauk.

Ova nam tvrdnja razjašnjuje mnoge pojmove o bosanskoj državnoj tvorevini. U njoj zapravo i ne bijaše nikakve snage, a u njeno najbolje doba bijaše njena ekspanzivna snaga vrlo umjerena, osobito kad Bosnu uzporedimo sa Srbijom. Ovo je tim napadnije, što bosanski Hrvati bijahu po svojoj naravi vrlo ratoborni. Razlog tomu bijaše vladajući bogumilski nauk. Jer država, u kojoj ne kola novac, koja nema oružja i koja se iz vjerskih razloga ne smije spremati na rat, takova država ne može pomišljati na proširivanje. Jedina snaga, koja se u toj državnoj tvorevini pojavila, bijaše odpor protiv katolicizma. To bijaše ona za Hrvate tako značajna upornost i odpornost, koju kasnije nalazimo kod katoličkih Hirvata s obziroom na Turke. Jedina bijaše razlika, što ta odpornost počivaše na bogumilskoj vjerskoj osnovi i bijaše uperena protiv Mađara, a tamo na katoličkoj osnovici i uperena protiv Turaka.

Bogumilstvo nam tumači i nestalno držanje bosanskih vladara. Pada u oči. kako bijahu uviek brzo spremni zatomiti svoju vjeru i primiti katolicizam, i kako su brzo opet upali u bogumilsko krivovjerje, čim nestade vanjske sile, koja ih primoravaše da prime katolicizam. Moram priznati, da sam ovo ponašanje dugo smatrao bezkarakternošću, balkanizmom, kao što to drži Thalloczv. Tek kad sam se zadubio u bit samog bogumilstva, našao sam, u čemu je stvar. Gotovo da je obrnuto; ovo ponašanje nije posljedica bezkarakternosti, nego krute nužde, od koje je nastala nepostojanost, koja još i danas karakterizira Bošnjaka. Bosanski kraljevi bijahu stvorovi, koje bi trebado žaliti. Jedva bismo mogli držati, da od prirode nadareni Bosanci nisu uvidjeli, da s bogumilstvom u političkom pravcu ne će mnogo napredovati. Ali država bijaše postala na bogumilskom temelju, pa bi odricanje bogumilstva značilo napuštanje temelja države, a narod se osim toga tvrdokorno držao uz tu vjeru, koju bijaše zavolio. Bosanski vladari nalažahu se tako u stalnome škripcu, s bogumilstvom ne mogahu vladati, a niti protiv njega, jer u tom slučaju imali bi protiv sebe sve državotvorne, hrvatske bogumilske elemente. Te česte promjene vjere, ta okretanja fronte brjahu zapravo samo zdvojno bacanje beznadno pritisnutog organizma, koji htjede, ali ne mogaše, živjeti.

U bosanskoj poviesti nailazimo tako na bana Sebeslava, koji bijaže gorljiv katolik, jer mu papinski dvor izdaje svjedočbu, da je »sicut lilium inter spinas«. Ali kao bosanski ban proigrao se za nekoliko godina, pa ga zanaviek nestade.

Kotromanići, ta sposobna bosanska dinastija, koja je vještim upravljanjem podignula zemlju na kraljevinu, imađahu dovoljno uviđavnosti. da spoznaju praktičnu političku vriednost pravoslavlja. To pitanje nije još sasvim razjašnjeno, ali vele, da simpatizirahu s pravoslavljem. Ja to podpuno shvaćam i uvjeren sam, daje tako, jer bi bilo čudno, kad jedna sposobna dinastija, uviđajući beznadnost stanja, u kome se nalazi, ne bi pokušala, da makar i tim putem izađe iz tog zdvojnog položaja.

Stjepan Tvrdko (1353. — 1391.), u mladosti bogumil, kasnije pravoslavac, a u zrelijim godinama katolik — čime je dobio slobodnije ruke prema papi i prema Mađarima — pokuša zasliepljen srbskim uspjesima nasljedovati Srbe i povesti Bosnu na put kojim se razvijaše srbska država. Kad godine 1371. Nemanjići ostadoše bez potomaka, sjeti se on, da i u njegovim žilama teče nemanjićka krv i zauzevši susjedne dielove srbskih zemalja, poimence veći dio današnjeg Novopazarskog Sandžaka, okruni se na grobu sv. Save u Mileševu dvostrukom krunom Bosne i Srbije i stade se po uzoru srbskih kraljeva nazivati: »Stefan Tvrdko, po milosti Gospoda Boga kral Srblem, Bosni, Primorju, Hlmsci zemli, Dolnim krajem, Zapadnim stranam, Usori, Soli, Podrinju i k tome«, Krunitba na grobu sv. Save dovoljno nam jasno govori, kakva bijaše politička zamisao ovog formalnog čina, jer smo se već namjerno podrobnije pozabavili ovim zanimljivim svetcem anatolske crkve. Budući da sv. Sava bijaše zastupao misao, da je pravoslavlje najzgodnija vjera za južne Slavene, jasno je, da vezanje jednog državničkog Čina na i spomen sv. Save nije ništa drugo, doli okretanje fronte u pravcu pravoslavlja.

Samo što je taj pokušaj sasvim neuspio. Uzprkos njegovoj nemanjićkoj krvi, ne htjedoše Srbi ništa znati o vladaru, koji bijaše u svojoj prošlosti bogumil, a isto tako ne htjedoše da znaju ništa ni o zajednici s krivovjernom Bosnom, Ali i Bošnjaci, većinom — još bogumili, ne htjedoše ništa da znadu o nekoj političkoj zajednici s pravoslavnim Srbima. Pokušaj Stjepana Tvrdka ostade tako bez [kakovih znatnijih političkih posljedica. Ambiciozni Stjepan Tvrdko bijaše bogatiji za jedno razočaranje, bosanski kraljevski naslov za jedno zvučno ime, a potomstvu ostade školski primjer za tvrdnju, da poviestni razvoj ide pravilima, koja se ne mogu po volji mienjati.

Ova se ista igra ponovila još jednom. Nekadašnja Crvena Hrvatska podielila se s vremenom u tri područja: U Zetu, koja se kasnije sasvim posrbila, u slobodni grad Dubrovnik, koji je izprva romanski, kasnije sasvim pohrvaćen, i u Humsku zemlju sa susjednom Travunjom, koja je privremeno podpala pod Nemanjiće za vrieme njihova najsnažnijeg razdoblja, ali je kasnije od Nemanjića oteše bosanski kraljevi (1325.), pa ona dospije konačno u područje bosanske državne tvorbe, gdje je i ostala. Na taj je način postala i dionikom njene sudbine i njenih težkoća zbog nepovoljnih unutarnjih utjecaja bogumilstva. Geopolitički prilično jedinstvena Humska zemlja, razvila se u područje snažne feudalne vlasti obitelji Vukčić. Što slabija bijaše središnja vlast feudalnih gospodara, to se jače uzdizala moć feudalne gospode, a poimence vojvode Hrvoja Hrvatinića i Stjepana Vukčića (Kosače). Čini se, da seje Stjepan VukČić, u čijoj se zemlji bijahu veoma proširili bogumili u doba katoličke reakcije u Bosni, htio onako slično preorientirati kao i bosanski kralj Tvrdko. Ali izgleda, da je on kušao zapadnoeuropske i istočnoeuropske pomoćne činbenike staviti u službu podizanja svoje vlasti. On si dade god, 1 440. od cara Fridrika IV. podariti službu čuvara groba sv. Save s naslovom »herceg svetog rimskog carstva«, a njegova zemlja zvaše se odtada »Hercežtvo sv. Save«, od čega nastade današnje skraćeno ime Hercegovina. Ali sve to osta bezuspješno kao i kod kralja Stjepana Tvrdka.

Na ovim primjerima vidimo, kako se posvuda služilo sv. Savom i njegovom predajom kao utjelovljenjem razvitka južnoslavenske moći.

PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA

SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI





33 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 5. Politicka pozadina bogumilskog pokreta

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje

DRUGI DIO - HRVATI I STVARANJE HRVATSKE DRŽAVE

TRECI DIO - SRBI I STVARANJE SRBSKE DRŽAVE

CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE


5. Politička pozadina bogumilskog pokreta

Vidjeli smo, kako je u Hrvatskoj kao uztuk na romanizatorsku tendencijo katoličke Crkve nastala narodna stranka, i znamo, da su borbe između narodne i latinsko-klerikalne stranke hrvatsku državu toliko oslabile, da su Mađari mogli započeti i uspjeti sa svojim težnjama. Vidjeli smo nadalje, da se u tom času hrvatska narodna stranka uzprotivila i Mađarima, ali bude potučena na Gvozdu od Mađara i Hrvata, pristaša mađarske stranke, kojom je prilikom poginuo i Petar Svačić, posljednji hrvatski kralj domaće krvi.

No bilo bi krivo misliti, daje nakon ovog poraza netragom nestala hrvatska narodna stranka, koja je u sebi osjetila nagon za samostalnim životom čitavog jednog žilavog i ustrajnog naroda, kakav bijaše hrvatski. Pa što učini, što morade učiniti ta stranka?

Njeni pristaše moradoše se izseliti iz krajeva, koji stajahu pod utjecajem njihova protivnika, klerikalnih Hrvata, primorskih Romana i Mađara. Pošto su klerikalni Hrvati, primorski Romani i Mađari zavladali samo obodnim područjem, povukla se hrvatska narodna stranka u unutarnjost zemlje, a to bijaše zbog oblika tla hrvatskih zemalja upravo Bosna i Hercegovina. Goroviti, težko pristupačni predjeli Bosne, postadoše utočište neslomivog hrvatskog narodnog plemstva i njegovih pristaša, koji se onamo skloniše i nađoše toliko zaštite, da su mogli uztrajati u svom odporu protiv Romana, protiv klerikalno-papinske politike i protiv težnja ugarskih kraljeva.

Ovom seobom jednog politički aktivnog narodnog elementa u Bosnu bijaše udaren temelj kasnijem stvaranju bosanske države.

Što ta seoba hrvatske narodne stranke u Bosnu nije izazvala u Hrvatskoj i Dalmaciji pokret protiv mađarskog vladanja, bijaše uvjetovano time, što narodna stranka ostade nakon poraza na Gvozdu oslabljena. A prije nego što je imala vremena da se u Bosni oporavi, umre početkom godine 1114. Koloman. Smrt ovog spretnog i snažnog vladara i političara, kao i pojavu nedoraslog Stjepana II. na ugarskom priestolju, izkoriste odmah Mletci pod duždem Ordelatom Falierom, da bi se domogli Dalmacije; A jedva deset godina kasnije započnu borbe ugarskih kraljeva protiv Komnena, pod kojima je Bizant posljednji put pokušao prodrieti prema sjeveru.

Krivo bismo shvatili silnu mržnju Hrvata prema Romanima i njiiovu odvratnost od svega bizantskog, kad bismo držali, da će oni ovakve prilike izkoristiti, da ustanu protiv mađarskih kraljeva. U tom slučaju morali bi se oni pojaviti kao saveznici Mletčana ili Bizantinaca. A to se ne može očekivati od Hrvata, te u doba bizantskih ratova vidimo, kako su se Hrvati upravo približili Mađarima. Sredinom II. st. pomažu čak Bosanci pod banom Borićem oružjem Mlađarima protiv Bizanta.

Ali vidimo također, da je spomenuti ban Borić gonio bosanske katolike.26 To je jedan od važnijih temelja za naše shvaćanje bosanske poviesti. Hrvatskom narodnom plemstvu, koje se sklonilo u Bosnu, nije moglo ostati tajnom, da katolička Crkva u državi, koju su oni osnovali, pomaže jednostrano dalmatinske Romane, Pa budući daje katoličko-klerikalna stranka u Hrvatskoj bila Hrvatima nenakionjena, naravno je, da je hrvatska narodna stranka morala biti orientirana antiklerikalno, pa i protukatolički. Odrazilo se to tako, da prvi bosanski ban, koji se pojavljuje i samostalno nastupa kratko iza seobe hrvatske narodne stranke u Bosnu, pokazuje protukatoličku, orientaciju.

Godine 1163. nestade bana Borića, a Bosna, kao i sve ostale hrvatske zemlje, dolazi pod bizantsko vrhovništvo. U jednoj izpravi iz godine 1155. spominje se i Bosna u naslovu Manuela Komnena. A kad je nestalo bizantsko-komnenske bujice godine 1180. nakon smrti Manuelove, pojavi se u Bosni već bogumilstvo. Sliedeći bosanski ban Kulin, koji još i danas živi u predaji naroda u Bosni, već je gorljiv bogumil, a bogumila imade već u to doba u Bosni na desetke hiljada.

Pa što nas uči ta pojava? ProtukatoliČka orientacija Hrvata, koja bijaše već zapažena u doba bana Borića, pošla je za korak dalje. Hrvatsko-bosansko plemstvo prešlo je naprosto bogumilstvu, upravo zato, jer je u bogumilstvu, koje bijaše načelni protivnik katolicizmu, našlo najpovoljniji izraz svojem razpoloženju. Tome je zacielo pridoniela i okolnost, Što su u bogumilstvu gledali narodnu slavensku vjeru, koja je puku prijala: u bogumilstvu naidoše na slavenski jezik u crkvi, za koji se uzalud borahu u vlastitoj državi. I njihovo nastojanje za nezavisnom državnom Crkvom nađe priliku da se ostvari, jer bogumilstvo bijaše organizirano u Crkve po zemljama. Sigurno je također bizantsko vladanje u Bosni od g. 1163. do 1180. pokušalo sve moguće, da u Bosni unapriedi pravoslavlje, a nesklonost Hrvata bizantinizmu i pravoslavlju bijaše zacielo samo daljnji poticaj za prielaz na bogumilstvo. Ono bijaše jednako neprijateljski razpoloženo i prema katolicizmu i pravoslavlju, pa prielazom na bogumilstvo bijaše postavljena brana protiv jednog i protiv drugog.

PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA

SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI




32 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 4. Bogumili

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje

DRUGI DIO - HRVATI I STVARANJE HRVATSKE DRŽAVE

TRECI DIO - SRBI I STVARANJE SRBSKE DRŽAVE

CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE


4. Bogumili

Kad se tokom drugog i trećeg stoljeća po Kristu kršćanstvo stalo pobjednički širiti na iztok i na zapad, sudarilo se na iztoku sa Zoroastrovom ili Zaratustrinom naukom, koja bijaše u perzijskom carstvu zavladala kao državna vjera. Iz mješavine obiju nauka i upotriebivši gnostičke elemente stvorio je Perzijanac Mani (216. — 276, poslije Krista) jednu novu kršćansku nauku, manihejstvo, koja je preuzela bitne momente Zaratustrine nauke, kao na pr.

stari arijski dualizam i propise o hrani. Kad se ta nauka stala velikom brzinom širiti u Bizantskom carstvu, uzprotivi joj se odlučno državna vlast. Jer basileus ne bijaše samo svjetovna, nego i duhovna glava države (cezaropapizam). Uslied okrutnih progona od strane države razpade se manihejstvo u čitav niz sekta, od kojih ću spomenuti samo: paulikijance, masilijance, markionite, boketiste, borborite i tondrakijce, koje bijahu također izvrgnute progonima. Jedna od tih vrsta progona sastojala se u tome, što je Biziant od 6. do 10. stoljeća ponovno silom naseljivao navedene krivovjerce na bizantsko-bugarskoj granici, da ih upotriebi kao »topovsku hranu« protiv napadačkih Bugara. Ovi krivovjerci iz Sirije i Male Azije prebjegoše međutim na stranu Bugara i napraviše tamo prozelite, tako da se ovo krivovjerje stalo naglo širiti i u Bugarskoj.

U Bugarskoj se pojavi u prvoj polovici 1 0. st. neki domaći, slavenski svećenik, pop Jeremija, koji iz ovih krivih naučavanja, u biti manihejskog sadržaja, sastavi jednu novu nauku upotriebivši stare slavenske poganske običaje i predočbe; on si nadjene ime Bogumil i stade naučavati svoj nauk. Ovaj nauk razširi se doskora po Bugarskoj, to brže, što kršćanstvo još ne bijaše uhvatilo čvrstog koriena, budući da se protiv njega iz političkih razloga pojavila u zemlji jaka oporba, koja je, sasvim opravdano, gledala u kršćanstvu samo oruđe bizantskih težnja. Tako se ovaj nauk proširi u Bugarskoj i Macedoniji, zahvati vši i Srbiju. Tamo bijahu međutim već na vlasti Nemanjići, koji u svemu, pa i u tome točno oponašahu Bizantince, pa stadoše progoniti bogumile i tlačiti krivovjerce u njihovoj zemlji okrutnim kaznama (trganjem jezika i t. d.). Bogumili na Balkanu, također poznati pod imenom »babuni«, 23 dođoše u Bosnu izravno iz u Bugarske, a i bježeći iz Srbije, te se doskora snažno podignu. Pokraj političkih momenata, s kojima ćemo se kasnije pobliže pozabaviti, doprinielo je tome neobično mnogo također nedovoljno ustrojstvo katoličke Crkve u Bosni. Već sam spomenuo, da je katolička Crkva u hrvatskoj državi nastojala polatiniti pučanstvo. Praktična posljedica tog nastojanja bijaše, da su se sjedišta katoličkih nadbiskupa nalazila ponajćešće u latinskim primorskim gradovima i da su ti crkveni velikaši, većinom Talijani, zbog pomanjkanja poznavanja jezika i lokalnih prilika, mogli tek samo malo doprinieti ustrojstvu u unutarnjoj Bosni. Osobito zanemariše brigu oko odgoja domaćeg svećenstva, a poslani strani legati ne mogahu nikada steći u zemlji dovoljnog utjecaja.

Na taj način bijahu prilike katoličke Crkve u Bosni i Humskoj zemlji vrlo nepovoljne, pa seje bogumilstvo, koje je zbog svojih perzijsko-arijskih i staroslavenskih elemenata vrlo prijalo državotvornim arijsko-slavenskim Hrvatima, moglo brzo proširiti, tako da je povremeno sasvim iz zemlje iztisnulo katolicizam.

Tako postade bogumilstvo kroz tri stoljeća najjačim činbenikom političkog, kulturnog i duhovnog razvoja Bosne, Pada u oči, da su povjestničari prešli preko velikog političkog utjecaja ovog vjerskog pokreta u Bosni. Dogmatskim dielom ovog pokreta pozabavit ćemo se sad sasvim ukratko.

Za bogumilski nauk je značajno, što je preuzeo stari arijski dualizam u gledanju na sviet, koji je značajan za Zaratustrin nauk. Svietom vladaju dva načela: Bog, načelo dobra, i Lucifer ili sotona, načelo zla. S obzirom na to nastade doskora razcjep u taboru bogumila. Jedni postaviše tvrdnju, da ova dva načela postoje odavno nezavisno jedno od drugoga; bijahu to absolutni dualisti. Ali, time bi bilo ukinuto bitno načelo kršćanstva: jednobožtvo. I zbog toga pojavi se druga struja, »koja nastojaše tome izbjeći naučavajući posredovni nauk: Samo Bog kao načelo dobra postoji od iskona, a sotona je anđeo, kao načelo zla, stvoren od Boga, ali se od Boga odmetnuo.

PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA

SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI




31 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 3. Bosna je hrvatska zemlja

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje
DRUGI DIO - HRVATI I STVARANJE HRVATSKE DRŽAVE

TRECI DIO - SRBI I STVARANJE SRBSKE DRŽAVE

CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE


3. Bosna je hrvatska zemlja

Kada određujemo etničku pripadnost Bosne, treba nam početi s njenim naseljivanjem.

Uzročnik čitave pometnje u ovom predmetu je Konstantin Porfirogenet, carski povjestničar, koga poznati bizantolog Gfrorer ne naziva sasvim krivo »jadnim mazalom«. Njegovu pristranost, nepouzdanost i politički namjerno pisanje utvrdili su već mnogi znanstveno, a poimence Rački s obzirom na hrvatsku poviest.

Uostalom djelo »De administrando imperio«, u kome se nalazi to prikazivanje naseljenja, politički je tendenciozno, pisano ad usum delphini, te Rački utvrđuje, da se po osnovi u uvodu može razdieliti na četiri diela: U prvom dielu (poglavlje 1.. — 12.) pokazuje nam pisac, koji su narodi opasni po carstvo i kako ih se može držati na uzdi s pomoću drugih naroda, u drugom dielu (poglavlje 13.) pokazuje nam, kako se njihovi zahtjevi mogu zaobići i izigrati, u trećem dielu (poglavlje 14. — 46.) govori o podrietlu, običajima i uređajima ovih naroda, o njihovu odnosu prema Bizantskom carstvu i međusobno, a konačno u četvrtom dielu (poglavlje 47. — 53.) bavi se događajima i promjenama na dvoru i u carevini.

Zbog toga očekujem, da će se smatrati opravdanim i uvidjeti, da ne možemo primiti ovu poviest o naseljenju, jer je sasvim tendenciozna na štetu Hrvata i na korist Bizantu sklonih Srba, a osobito je lažna s obzirom na Bosnu.

1 . Nije nam težko u srednjovjekovnoj grčkoj književnosti naći dokaza za obaranje Porfirogeneta. Joannes Kinnamos, jedan od bizantskih dostojanstvenika Manuela Komnena piše (Lib. III. p. 104 ed. Bonn): a to hrvatski znači: »Bosna nije podložna srbskom velikom županu, u njoj živi i vlada jedan drugi nezavisni narod.« Taj »drugi narod« ne treba nam dugo tražiti. Pošto to nisu Srbi, mogu da budu jedino Hrvati. Ovo nam je svjedočanstvo tim vrednije što se Bizant, kako sam već spomenuo, upravo u doba Manuela Komnena jako bavio srbskim poslovima i bio Srbima naklonjen, tako da se s bizantske strane nikako ne treba bojati jednog suda, koji bi prema Srbima bio nepravedan.

2. Zadubemo li se u stare izvore, primietit ćemo, da je i tamo ovo pitanje mjestimice zbrkano, ali da se sve više iztiču Hrvati i sve više stupaju u pozadinu Srbi, što više pođemo natrag. Ne ću čitaoce zamarati suvišnim teretom izvora, te ću se još samo ukratko pozvati na Cedrena, koji potvrđuje, da Hrvati graniče s Bugarima, a tu granicu tražiti nam je na sjeveru, poglavito u današnjoj kraljevini Srbiji; pozvat ću se još i na Flavija Blonda, koji Bosnu označuje pokrajinom kraljevine Hrvatske i na bilježku u registru samostana sv. Petra kod Solina u Dalmaciji, po kojoj je Bosna cjelovit sastavni dio Hrvatske, te se bosanski ban označuje izbornim knezom kod biranja hrvatskoga kralja, a ovu činjenicu spominje i Helfert; pozvat ću se još na opetovane mletačke izvještaje, koji glase »appertenendo la Bossina a la Croazia« i t. d. Sve nam to mora znatno uzdrmati vjeru u Porfirogenetovu poviest naseljenja, jer je težko shvatiti, da bi zemlja naseljena Srbima stalno bila u vezi s Hrvatskom, a ne sa Srbijom.

3. Nisam ja uostalom jedini, koji pobijam Porfirogenetovu poviest o naseljenju. To su učinile već i poviestne veličine kao Krause i ugledni austrijski povjestničar Ernest Dümmler koji među ostalim veli: »AH jedva će nam dostajati da razjasnimo onu ranu vojničku snagu Hrvata, ako uzmemo ušće Vrbasa u Savu kao krajnju sjeveroiztoćnu granicu stare Hrvatske, nego izgleda da je potrebno i Bosnu, smatrati izvorno ne kao srbsko područje, nego kao nekadašnji hrvatski posjed.« Ovo se podpuno slaže s našim tvrđenjem, da su Bugari u 10. st. bez ikakvog odpora pregazili Srbe, dok su ih Hrvati dva puta osjetljivo porazili: prvi puta pod njihovim vojskovođom Alogoboturom, a drugi puta pod samim njihovim moćnim carem Simeunom. Odatle se jasno vidi, da su Hrvati izprva morali biti brojniji i razšireniji narod od Srba, premda nas poštovani Porfirogenet želi uvjeriti o protivnom.

4. Ne ću moje čitaoce zaokupljati učenim raspravljanjem. Svoju ću tvrdnju radije podkriepiti u neku ruku zornom geografsko-političkoru obukom. Prilazem maleni zemljovid trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

To su neosporno hrvatske zemlje, jer još danas čine Hrvati u Hrvatskoj i Slavoniji 62,5% 17 , a Srbi 24,6%, a u Dalmaciji čak Hrvati 82,5%, a Srbi 16,3% prema popisu od godine 1910.

Treba samo pogledati crno označene hrvatske zemlje i Bosnu, koja je ostala bielom.

Kako si možemo zamisliti, daje u jednoj zemlji oblika izpruženog šestara nastao jedan narod, a u zemlji, koja se nalazi unutar tog šestara, da je prebivao jedan drugi narod?

Nije potrebna osobita moć spoznaje, da se uvidi, da je postojanje hrvatskog naroda u Trojednoj kraljevini — a to je činjenica, koju nam očigledno dokazuju poznata vojnička djela Hrvata u teškim borbama svjetskoga rata — i u Bosni izprva morala biti narodotvorna sila. Postanje jednog naroda na području Hrvatske, Slavonije i Dalmacije naprosto je geopolitički i antropoložki nemoguće, ako se tom području ne doda i Bosna. Razvoj je mogao usliediti samo na način, kako sam već prikazao, da su se Hrvati iz svog prvotnog središta, koje se prostiralo do Vrbasa, tokom prvih dvaju stoljeća proširili koliko prema jugu i sjeveru, toliko i prema iztoku, i tu zemlju postupno naselili, preslojili, njome zavladali, tamošnje slavenske i neslavenske elemente asimilirali i tako započeli stvaranje jednog hrvatskog naroda.

Jednako kao po svom naseljenju tako je i politički Bosna hrvatska zemlja. To sliedi već iz razmatranja, do kojih je morao doći svatko, tko samostalno misli, kad promatra priloženi zemljopisni nacrt. Ako su današnje zemlje Hrvatska, Slavonija i Dalmacija nekada pripadale hrvatskoj državi, onda joj je nuždno pripadala i Bosna. Jer kao što je nemoguće stvoriti jedan narod, tako je nemoguće stvoriti ijednu državu u zemlji tako nemogućeg oblika, kakvog su spomenute današnje tri hrvatske zemlje. Ali i osim toga posebno ću dokazivati pripadnost Bosne hrvatskoj državi.

1. Da je Bosna bila sastavni dio hrvatske države, najbolje dokazuje političko ustrojstvo i kasniji razvoj zemlje u samostalnu državu. Od svog ulazka u poviest do proglašenja kraljevinom stoji na čelu Bosne ban. 18 Banska čast je izključivo hrvatska ustanova, koja se u banu Dalmacije, Hrvatske i Slavonije očuvala do danas. Kasnije, u doba državne zajednice Hrvata i Mađara, prešla je banska čast i u mađarsko državno pravo, te je imala značenje namjestničtva u južnoslavenskim pokrajinama, kao što to još danas dokazuje Banat u južnoj Mađarskoj i poviestne banovine Macso, Szorenvi i 1 druge. Srbi ne znaju za ustanovu bana. U njih bijaše samo župana i velikih župana, iz kojih je proizašlo i srbsko kraljevstvo. Nigdje u srbskoj poviesti ne nailazimo na bansku čast, nego samo u hrvatskoj. Odatle je jasno, daje zemlja, u kojoj se ustrojstvo države razvilo iz ustanove bana, morala etnički i državno pripadati Hrvatima.

2. Bosanski ban bijaše po hrvatskom državnom pravu hrvatski stjegonoša i hrvatski izborni knez, i to prvi izborni knez u hrvatskoj državi. Upućujem na već prije spomenutu viest samostana kod Solina. 

3. Ugarska je stekla Bosnu uno actu s Hrvatskom kao sastavni dio hrvatske države.  Ovo je Činjenica, koju Mađari ne priznavaju, jer svoje pretenzije osnivaju na nekom vojničkom osvajanju Bosne.

Ali razlozi, kojima Mađari podkrepljuju svoju tvrdnju, ne mogu me uvjeriti, pa moram i nadalje zastupati uvjerenje, koje sam stekao.

Mađarska poviest počinje odnose Mađarske prema Bosni obično od Bele III. Sliepog (1135.). Ali se ne može mimoići, da postoji izprava iz godine 1103., koja glasi: »In nomine domini Jesu Christi. Anno ab incarnatione Christi MCIII, die XV junii Colomanus dei gratia Hungarie, Dalmatie, Chroatie, Rameque Rex.«  Pa tko sad misli, daje puki slučaj, što se godinu dana nakon križevačkih Pacta conventa, kojim su Hrvati i Kolomana priznali svojim zakonitim kraljem, Bosna spominje u naslovu ugarskih kraljeva, zacielo je na krivome putu. Jer to je silan dokaz, da je Koloman zajedno s krunom, kojom bijaše okrunjen u Biogradu na Moru, stekao i pravo na Bosnu. To vriedi čak i za slučaj, da je navedena izprava krivotvorena, kao što to tvrde neki povjestničari. Ali u tome slučaju nije krivotvoritelj, koji mora da je dobro poznavao prilike, uzeo pukim slučajem godinu 1103., za početak ugarsko-bosanskih odnosa, nego je htio izraziti, da je Ugarska zajedno stekla Hrvatsku i Bosnu. A on je svakako morao imati bolji pregled o stvarnim prilikama, nego što ga mi danas imamo. Kad bismo pak početak tih odnosa stavili tek od vremena Bele Sliepog, mogli bismo već iz osobina tog slabog i sliepog kralja zaključiti, da je uzimanje bosanskog naslova više politička posljedica stjecanja Hrvatske, i da stvarno znaci izticanje prava, nego stvaran posjed. Ovu stvar treba prosuđivati ovako tim više, što nam se ne spominju nikakvi dovoljni dokazi, daje Koloman oružanom rukom zauzeo Bosnu, a tako velika područja kao Stoje Bosna, ne stječu se bez većih naprezanja, što mogu posvjedočiti Austrijanci i Mađari iz godine 1878. i Srbi iz godine 1914.. a također je mnogo teže ovo područje
osvojiti, nego zadržati.


PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA

SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI