Studia Croatica: 28 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918)

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje
DRUGI DIO - HRVATI I STVARANJE HRVATSKE DRŽAVE

TRECI DIO - SRBI I STVARANJE SRBSKE DRŽAVE

10. Pravci razvoja suvremene Srbije

Nije moj zadatak napisati poviest suvremene Srbije. Prikazivanje starijeg vremena napisao sam u namjeri, da iz njeg izdvojim one momente, koji nam se danas prikazuju kao razvojno-poviestni temelj današnje politike i družtva Srbije te koji su kao gotov naslieđen zbir doprli iz srbske prošlosti u srbsku sadašnjost. Pri tome bijaše moja polazna točka, da baš o toj prošlosti postoje mnoge krive predočbe, a često i pogrješna shvaćanja, pa sam nastojao da to razjasnim.

S obzirom na najnoviju srbsku poviest ograničit ću se na najnuždnije, polazeći sa stajališta, daje o tom predmetu znanje prilično razšireno.

A možda nije ni najzgodnije srbsku poviest od g. 1830. do 1914. htjeti prikazati u jednom odlomku. Jer to se razdoblje dieli očito u dva diela, jasno različitog obilježja, u razdoblje do objave nezavisnosti (1 878.) i od toga događaja do svjetskog rata.

Prvo razdoblje obilježeno je nastojanjem, da se razkinu sve niti, koje su zemlju vezale za otomansku carevinu i da se postigne podpuna nezavisnost. Pažljivom promatraču ne će izbjeći, da ovaj razvoj ide neobično brzim tempom i da je srbski narod radio na ovom zadatku usredotočujući na nj sve svoje sile pažnje vriednom dosljednošću i uztrajnošću. I premda vremenski razmak od 50 godina, koji bijaše potreban, da se taj cilj postigne, nije baš malen, ne treba iz vida izgubiti omjer snaga.

Na jednoj strani bijaše silna carevina, a na drugoj osiromašen, propao, malen narod, koji bez ikakvih novčanih i tehničkih sredstava ne mogaše osim toga u službu rada na oslobođenju staviti ni sve svoje narodne snage, nego samo one, koje bijahu u jednoj većoj, povoljno smještenoj pokrajini.

Ali ne treba dakako smetnuti s uma, da su nutarnje stanje i razvoj otomanske carevine kao i idejni pravac ostale Europe neobično pomagali srbska nastojanja. Otomanska carevina bijaše se popela na svoj vrhunac neprestanim ratovanjem, jer rat protiv nevjernika ne bijaše samo vjerska zapovied, nego običajna državna uredba u razdoblju uzpona: svakog proljeća morao je sultan krenuti u rat i osvojiti bar jednu pokrajinu. Temelji dotadašnjeg vojničkog ustrojstva, lenski sustav i janjičari, nalažahu se sad u punom razpadanju, a novo suvremeno vojničko ustrojstvo po zapadnoeuropskom uzoru još ne bijaše stvoreno. Upravo u razdoblju srbskih ratova za oslobođenje bijaše na vrhuncu ta kriza, koje posljedica bijaše propadanje carstva. Idejni temelj za obnovu trebalo je tek izvojštiti od konzervativnog vjerskog uvjerenja. Nekada vojnički silna turska država bijaše sad gotovo nenaoružana, a osim toga stalno pritiskivana s mnogih strana, poimence od Rusa. Pod ovim uvjetima bijaše i malim vojničkim sredstvima jednoga odlučnoga malenog naroda moguće, da se s uspjehom iztaknu.

S druge pak strane nalažaše se u biti otomanske carevine vladanje pravovjernih muslimana nad inovjercima. Sredstvo za osnivanje i održavanje ovih odnosa vladanja bijaše vojnička sila i moć. Zahtjev za vladanjem, osnovan na vjeroizpoviednom temelju, bijaše još ostao, kad je već nestalo vojničke sile i snage, koja bijaše potrebna, da se taj zahtjev stvarno održi. A silu, koje je stvarno nestajalo, nadomjestili su Turci, koji se puni straha borahu za održavanje svog vladanja, nasiljem i kršenjem ljudskih prava inovjeraca. Ova stalna pojava posljednjih 1 50 godina turske poviesti, koja je u svojim različitim oblicima postala stalnim izvorom nemira u međunarodnim odnosima, stvorila je u diplomatskom svietu Europe uvjerenje, da Turska načelno nije sposobna za vladanje nad stranim kršćanskim narodima, pa je Europa, osobito u početku 19. stoljeća, načelno podupirala pokrete za oslobođenje kršćanskih naroda turske carevine i priečila, koliko to bijaše moguče, da Turska u tom pogledu natrag stekne položaj, koji bijaše izgubila.

Te dvie činjenice pomogoše Srbima bitno, da postignu samostalnost, čime ne mislim umanjiti vriednost njihova djela.

Pod ovim uvjetima radili su Srbi od g. 1830. do. 1878,, da skinu posljednje spone, koje ih vezahu uz otomansku carevinu, a poradiše i na unutarnjem ustrojstvu svoje mlade države.

Od neobične važnosti za Srbiju bijaše protivnost između Rusije i Austrije. Ove dvie države otimahu se o prevlast na Balkanu. Budući da Srbija kraj Rumunjske bijaše najznatniji element na Balkanu, potrudiše se obje države, da zadobiju u Srbiji što više utjecaja. Kao što vidjesmo, Rusija bijaše u tom pogledu u mnogo boljem položaju, jer ne bijaše toliko zaokupljena napoleonskim ratovima i jer je svoju napadačku politiku prema Turskoj znala bolje izkoristiti na korist Srbije. Kad su između Srbije i Turske prestali neprestani ratni zapleti, nastojala je Monarhija, da diplomatskim podupiranjem stekne u Srba sklonosti i utjecaja. Mislim, da treba ustanoviti, da sav taj liepi trud bijaše uzaludan. Nikada Austrija nije u Srbiji mogla steći sklonosti! Štoviše, protivno od toga! Treba utvrditi, da su obje dinastije, koje se izmjenjivahu, redovito bile zbacivane s priestolja, kad su pokušavale, da kroz dulje vrieme budu austrofilske. Tako se god. 1858. Aleksandar Karađorđević morao zahvaliti najviše iz tog razloga; austrofilstvo bijaše dobrim dielom i razlogom propasti Obrenovića u svibnja g. 1903. Ova nas pojava mora tim više začuditi, stoje bila Srbija geografski i političko-gospodarstveno bezuvjetno upućena na Austro-ugarsku. S tom pojavom pozabavit ću se još kritički na drugom mjestu ove knjige.

Pod utjecajem tih momenata zbivao se razvoj Srbije od g. 1830. — 1878. Pošto su prilično poznati, nije potrebno prikazivati pojedine političke događaje, koji obilježuju odpadanje Srbije od turske carevine.

Ovdje ću samo zabilježiti, da se proglašenje srbske nezavisnosti god. 1878. pojavljuje opet kao sastavni dio jednoga rusko-turskoga mirovnog ugovora:

sanstefanskog mira. Na toj okolnosti ništa ne mienja činjenica, daje sanstefanski mirovni ugovor berlinskim kongresom bitno skraćen, ali za Srbiju bitno poboljšan u onom dielu koji se nje tiče. To je dokaz, daje takmičenje velesila bilo samo od koristi Srbima. Ali u dušu srbskog naroda ta činjenica nije prodrla; on je ostao uvjeren, da svoje podpuno oslobođenje ima zahvaliti samo svome moćnome sjevernom rođaku.

http://www.studiacroatica.org/pilar/pilar28.htm

CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE