Sunday, 14 August 2022

Uspješno protekla Matičina Ljetna škola hrvatskog folklora u Zadru

 Uspješno protekla Matičina Ljetna škola hrvatskog folklora u Zadru

 Sinoćnja svečana završna priredba ovoljetne sesije Škole hrvatskog folklora pokazala je svu raskoš programskih etnoloških i etnomuzikoloških sadržaja Jadranskoga područja, koje su odlično usvojili mladi polaznici s udaljenih prekooceanskih kontinenata kao i bližeg europskoga susjedstva, ocijenio je povjesničar i etnolog dr. sc. Ivan Tepeš, zamjenik ravnatelja Hrvatske matice iseljenika, čestitavši i seminaristima i stručnome timu ŠHF-a.

Desetodnevni program Jadranske zone započeo je u organizaciji Hrvatske matice iseljenika  4. kolovoza i održavao se deset dana do 13. kolovoza 2022. u Hi Hostelu na Boriku.

Više od 60 seminaraca, sudionika Ljetne škole povezala je ljubav prema hrvatskoj tradicijskoj kulturi i folkloru i sudjelovali su u  tri grupe: ples, tambure i tradicijska glazbala  te učili pjesme i plesove jadranskog područja uz teorijska predavanja o razvoju etnokoreologije, narodnoj plesnoj kulturi, narodnim nošnjama i drugim temama potrebnim za vođenje ansambla.

Glavni cilj ovog stručno-znanstvenog programa je očuvanje autohtonosti i izvornosti u području glazbeno-scenske izvedbene umjetnosti, jer ples, pjesma i glazba su najprivlačniji i najčešće izvođeni dio hrvatske narodne umjetnosti, pogotovo kad je riječ o kulturno-umjetničkom djelovanju Hrvata izvan RH koji za izražavanje svoje pripadnosti hrvatskom nacionalnom biću najčešće odabiru neki od segmenata folklora. Glavni voditelj škole je Andrija Ivančan koji vodi i Ples, Tibor Bun, voditelj tamburaške sekcije te Vjekoslav Martinić koji vodi tradicijska glazbala.

Gost predavač je maestro Siniša Leopold a program predaju vrsni folklorni stručnjaci i renomirani istraživači i čuvari hrvatske narodne kulture: Tonči i Marica Tadin, Vidoslav Bagur, Nenad Milin,  prof. dr. Goran Oreb, Katarina Horvatović i Kristina Benko Markovica.

Ovogodišnji seminarci dolaze skoro sa svih kontinenata: imamo predstavnike Sjeverne i Južne Amerike, polaznike iz Njemačke, Švedske, Austrije, Rumunjske, Mađarske, Bosne i Hercegovine, Srbije i iz raznih krajeva Lijepe Naše. Lucas Mihalić iz Malmoa, Švedska je na tradicijskim glazbalima i uči svirati tamburu samicu, a kaže da će naučiti svirati sve vrste tambura. Tako je i s plesom, puno je tu različitih koraka, stilova, i potrebno je i više puta dolaziti na školu da bi se baš sve gradivo svladalo, a predavači su nepresušno vrelo priča i informacija s terena, literature, dugogodišnjeg iskustva, istraživanja… Zdenka Korperich, voditeljica HKZ Croatia iz Hamburga zato i vrijedno sve bilježi i piše: „dovela sam dvije djevojke iz KUD-a da plešu u usvajaju korake i stil, a ja sve zapisujem što voditelj priča i naglašava, kako bismo što više naučili i prenijeli ostalim članovima našeg društva.“ Možda je polaznicima iz Argentine malo teže pratiti jer oni tek uče hrvatski jezik, ali ih to ne smeta: Federico Bano Albani, Karen Bauk i Paula  Espinosa Alvarez iz Argentine odmah su se uklopili i usprkos jezičnoj barijeri lako usvajaju plesne korake i sviranje glazbala, a grupa je skladna i pomažu jedni drugima, uskaču, usmjeravaju, došaptavaju, lijepo ih je sve za vidjeti kako zagrljeni u velikom krugu pjevaju Vidoslavu Baguru pjesmu za sretan rođendan.

 Naravno da zabave nije izostalo: „Plešemo, pjevamo i družimo se i već smo stekli nova prijateljstva s Hrvaticama i Hrvatima iz cijeloga svijeta. Veže nas ljubav prema narodnoj tradiciji. Svi mi želimo očuvati naše običaje pa i naš identitet, gdje god bili.“, Jelena Garić. Neki su se već povezali i dogovorili buduće susrete, turneje, druženja. Tako je Valentina Capek iz Njemačke postala pridružena članica hrvatskog KUD-a Klokotić iz Rumunjske i KUD-a Klas iz Podsuseda…puno je tu priča i jednostavno trebate doći i pridružiti se ovoj velikoj folklornoj „obitelji“.

Svi su zadovoljni voditeljima i predavačima koji su nesebično dijelili  znanje i ohrabrili polaznike da nastave prenositi dalje i tako budu dio lanca kako bise očuvala naša kulturna tradicija. I tako cijeli dan prođe u pjesmi, svirki i plesu, pa i u kratkim stankama i navečer nakon radnog školskog dana. Ima nešto posebno na Ljetnoj školi hrvatskog folklora – ljubav je to to prema tradiciji, ljubav koja ispunjava, pomaže polaznicima u rastu kroz kulturu i budi kreativnost i stvaralački duh. Upravo zato je uvijek veselo i zanimljivo na  #LJŠHF2022. A završili smo Sijelom uz prigodne riječi zamjenika ravnatelja HMI dr. sc. Ivana Tepeša,  gdje su svi polaznici prikazali djelić naučenog i kroz pjesme Lijepa se Mare udala, s Lastova….tamburaškog aranžmana Dalmatinski biseri sa solistom Filipom Martinićem…., Kaštelanskim plesovima-Izrasla ruža Rumena i brojnim drugim izvedbama oprostili se od Zadra i zakazali ponovni susret već na Zimskoj ili ponovo na Ljetnoj školi sljedeće godine.

 

Tekst i fotografije: Mr. sc. Snježana Jurišić

 







Monday, 30 May 2022

Sorpresa para el “Instituto Cristo Rey” de Dock Sud - El tesoro del orfebre de August Šenoa

Con motivo de cumplirse el septuagésimo quinto aniversario del nivel secundario del Instituto Cristo Rey de Dock Sud, dicha escuela dio comienzo a una serie de eventos que tendrán lugar a lo largo del presente año. 

Las Hermanas Vicentinas provenientes de Croacia, que dieron vida a la institución, pertenecen a la congregación de San Vicente de Paul de Zagreb. Por tal motivo, y gracias a la intervención de la familia Anich, que puso en contacto a una de las profesoras con los traductores de “El Tesoro del Orfebre”, el colegio recibió en donación, diez volúmenes de la mencionada novela, el día 21 de mayo del corriente año. 

La señora Adriana Ivana Smajić y el Señor Joza Vrljičak, recibieron cariñosamente a la docente y le hicieron entrega de diez volúmenes de la primer novela histórica croata, traducida al castellano: “El tesoro del orfebre” de August Šenoa.

El alumnado recibió con muchísima felicidad y agradecimiento la donación y ya se encuentra leyendo y disfrutando de sus primeros capítulos. 

Toda la institución agradece este hermoso gesto que, más allá de nutrir a los jóvenes con literatura de calidad, hará posible que a través de su lectura puedan conocer, en parte, la tierra de donde proviene la simiente de este querido colegio apreciado por muchísimas generaciones de alumnos y ex alumnos






Wednesday, 18 May 2022

Uspješno predstavljena knjiga dr. sc. Dinaka Šokčevića „Kratka povijest Hrvata iz Mađarske“

Uspješno predstavljena knjiga dr. sc. Dinaka Šokčevića „Kratka povijest Hrvata iz Mađarske“

 Izdanje prate i vrlo zanimljive karte i grafikoni današnje rasprostranjenosti Hrvata u Mađarskoj. Opći prikazi hrvatske povijesti uglavnom nisu uzimali u obzir Hrvate u Mađarskoj, ali poslije Šokčevićeve knjige nemaju opravdanje za takvu krupnu pogrešku. Knjigu su, osim autora,  predstavili  prof. dr. sc. Željko Holjevac i  dr. sc. Robert  Skenderović

Naklada Croatica, neprofitno poduzeće posvećeno kulturnoj, informativnoj i izdavačkoj djelatnosti koje je utemeljila Hrvatska manjinska samouprava u Mađarskoj, objavilo je nedavno kao dvojezično izdanje (na mađarskome i hrvatskome) „Kratku povijest Hrvata u Mađarskoj“ (A magyarországi horvátok rövid története), a knjiga je na 9. Kliofestu, festivalu povijesti promovirana u organizaciji Hrvatske matice iseljenika 17. svibnja u Nacionalnoj  i sveučilišne knjižnici u Zagrebu. Knjigu su, osim autora dr. sc. Dinka Šokčevića,  predstavili renomirani povjesničari prof. dr. sc. Željko Holjevac, ravnatelj Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar te nagrađivani historiograf dr. sc. Robert  Skenderović s Hrvatskog instituta za povijest.

Predstavljanju u NSK su nazočili Robert Jankovics, izaslanik predsjednika Hrvatskoga sabora, izaslanik i savjetnik ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana Karlo Kolesar; r. sc.d Milan Bošnjak, savjetnik s posebnim položajem za pitanja hrvatske nacionalne manjine u inozemstvu iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH; mađarski veleposlanik u RH Csaba Demcsák ,  predsjednik Hrvatske državne samouprave iz Mađarske Ivan Gugan, ravnatelj Mađarskog kulturnog instituta János Dezső i ataše za kulturu Veleposlanstva Republike Mađarske u Hrvatskoj Zoltán Thuróczy; kao i nakladnik knjige i ravnatelj Naklade Croatica Čaba Horvat iz Budimpešte. Uz tajnicu Hrvatske matice iseljenika,  promociji su nazočili državni tajnik Zvonko  Milas u svojstvu izaslanika predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića; Karlo Kolesar kao izaslanik i savjetnik ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana; dr. sc. Milan Bošnjak, savjetnik s posebnim položajem za pitanja hrvatske nacionalne manjine u inozemstvu iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Izaslanica ministrice kulture Iva Mostarčić, voditeljica Službe za bilateralnu i multilateralnu kulturnu suradnju.

Autor knjige je istaknuti povjesničar i kroatist Dinko (Dénes) Šokčević, rođen u Baji 1960. godine. Šokčević je, baveći se poviješću i kulturom Hrvata u Mađarskoj, kao i vezama Hrvata i Mađara, radio i surađivao s nizom znanstvenih institucija i ustanova visokog školstva poput Filozofskoga fakulteta Sveučilišta Janus Panonius u Pečuhu, Znanstvenoga zavoda Hrvata u Mađarskoj, Hrvatskoga instituta za povijest u Zagrebu, Instituta za povijest Mađarske akademije znanosti… Povjesničar i kroatist Šokčević je bio i ravnatelj Mađarskoga instituta u Zagrebu. O ugledu Šokčevića među hrvatskim povjesničarima svjedoči i nagrada „Jaroslav Šidak“ Hrvatskoga nacionalnog odbora za povijesnu znanost i Društva za hrvatsku povjesnicu koju je primio 2019. godine.

Zbog poznavanja povijesti, ali i sadašnjeg stanja hrvatske zajednice u Mađarskoj, Dinko Šokčević je bio idealna osoba za oblikovanje ovakve knjige. Nije uvijek slučaj da hrvatske manjinske zajednice u svojim redovima imaju osobe koje se mogu uhvatiti takvog zadatka kao što se to dogodilo Hrvatima u Mađarskoj.

Naseljavanje Hrvata na području današnje Mađarske nije događaj koji se dogodio naglo, u jednom dahu, nego je rezultat složenih migracijskih kretanja od VII. do XVIII. stoljeća, ističe Šokčević. Posljedica  tih složenih migracija je iznimna brojnost i slojevitost hrvatskih subetničkih skupina u predmodernoj i suvremenoj Mađarskoj. Preci suvremenih pripadnika hrvatske zajednice u Mađarskoj došli su iz različitih područja današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine i u različito vrijeme, što je ostavilo traga i na njihovu identitetu. Unatoč tome, autor naglašava kako je postojala istodobno i stalna svijest o međusobnoj povezanosti tih raznolikih skupina.

Autor se u knjizi posebno pozabavio s predodžbom o Hrvatima u Mađarskoj kao pripadnicima jednostavnih, seoskih zajednica. Činjenica da su se Hrvati u ovoj zemlji uglavnom sveli na seljaštvo i malobrojnu inteligenciju, to jest malu skupinu seoskih svećenika, rezultat je novijih društvenih procesa. Prvotno, Hrvati su imali punu društvenu strukturu koja je obuhvaćala i vlastito plemstvo i građanstvo. Tek snažna mađarizacija od kraja 18. i početka 19. st. dovela je do asimilacije viših društvenih slojeva i svojevrsne socijalne degradacije hrvatske zajednice. U tom smislu posebno je dojmljiva povijest mađarskih Hrvata tijekom 18. st., „zlatnog doba“ ove skupine hrvatskoga naroda. Njega je obilježilo moćno i bogato hrvatsko građanstvo u mjestima poput Pečuha, Baje, Segedina, Budima, Sent Andreje…

Utjecaj „ilirizma“ na Hrvate u Ugarskoj bio je ruban i uglavnom skroman. Posebnost ove hrvatske zajednice predstavlja i njezino opredjeljenje tijekom revolucionarnih događaja 1848. i 1849., kada se ona mahom priklonila ugarskoj vladi nasuprot bečkome dvoru i Jelačiću. Posljednje razdoblje do 1918. obilježio je ugarski zakonodavni okvir koji je formalno jamčio zaštitu manjina, no u praksi nije sprečavao njihovu asimilaciju. Unatoč tome, asimilacija Hrvata bila je razmjerno mala jer se hrvatsko seljačko stanovništvo uglavnom samo nakratko susretalo s mađarskim, asimilacijskim školskim sustavom živeći u svome vlastitom svijetu malih i zatvorenih seoskih sredina. Relativno slaboj asimilaciji krajem 19. i početkom 20. st. pridonio je i „preporod“ Hrvata u Mađarskoj, početak sustavnog rada na čuvanju vlastite kulture i identiteta.

Prijelomno razdoblje za Hrvate u Mađarskoj predstavljao je Prvi svjetski rat i neposredno poraće. Tada su bile prekinute jake veze ove hrvatske zajednice s Hrvatskom i kulturom matice. Tek sada nastupa razdoblje jačeg utapanja Hrvata u većinsku mađarsku zajednicu. Nove probleme Hrvatima u Mađarskoj donio je Drugi svjetski rat i zatim sukob komunističkih vlasti u Mađarskoj i Jugoslaviji. Desetljećima su mađarske vlasti nametale Južnim Slavenima na svom području, pa tako i Hrvatima, neki zajednički, južnoslavenski identitet. To se postupno počinje mijenjati tek od kraja 60-ih godina 20. st.

Konačan raskid s „južnoslavenskim“ identitetom donio je tek slom komunizma u Mađarskoj. U novom, demokratskom poretku hrvatska zajednica konačno je dobila čvrst, institucionalan okvir, no autor postavlja pitanje je li do toga došlo prekasno? U novim uvjetima asimilacija je brza i teško zaustavljiva. Unatoč tome, Šokčević je uvjeren kako Hrvati u Mađarskoj imaju budućnost.

Autor u posebnom poglavlju navodi i niz imena kulturnih djelatnika i kulturnih pojava koji za cjelokupnu hrvatsku kulturu nisu od marginalnog značenja, nego joj daju važan doprinos i poseban ton. To posebno vrijedi za franjevačko visoko učilište u Budimu koje je potkraj baroknog razdoblja imalo snažan utjecaj na prosvjetu i kulturu cjelokupnoga hrvatskog naroda.

Premda razmjerno sažeta, Šokčevićeva „Kratka povijest Hrvata u Mađarskoj“ vrlo je važno djelo. Šokčević je oblikovao tekst koji je nesumnjivo stručan, ali i čitljiv najširoj čitateljskoj publici. Knjiga je puna podataka, ali oni ne guše mogućnosti čitateljeve znatiželje. Autor se uspijeva snaći čak i u onim slučajevima kada su povijesna istraživanja pojedinih pojava i razdoblja nedostatna ili čak nepostojeća. Dvojezično izdanje ovog djela nije hir nego nužnost, rezultat prihvaćanja činjenice kako mnogobrojni Hrvati u Mađarskoj ne znaju u tolikoj mjeri hrvatski jezik da bi se služili jednom ovakvom stručnom publikacijom. Knjigu prate i vrlo zanimljive karte i grafikoni današnje rasprostranjenosti Hrvata u Mađarskoj. Konstatirajmo na kraju da opći prikazi hrvatske povijesti uglavnom nisu uzimali u obzir Hrvate u Mađarskoj. Poslije Šokčevićeve „Kratke povijesti…“ nemaju opravdanje za takvu krupnu pogrešku.

 

Tekst: Marin Knezović

Foto: Snježana Radoš







Zbivanja na književnoj sceni izvan matične domovine

 Zbivanja na književnoj sceni izvan matične domovine

Koliko god komunikacija s matičnim tijekom nacionalne književnosti i recentne iseljeničke književnosti bila problematična ili ambivalentna – veza postoji i uvijek može biti bolja.

U Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu održana je 12. svibnja polemička tribina Bez cenzure propitujući temu „Kako se brinemo za hrvatske pisce u iseljeništvu?“, koju pronicljivo moderira književnica Lada Žigo Španić, a u raspravi su sudjelovali hispanistica dr. sc. Željka Lovrenčić, književni povjesničar Đuro Vidmarović i publicistkinja migrantske literature Vesna Kukavica. U raspravu su se poticajno uključili američko-hrvatski pisac prof. dr. sc. Vladimir Peter Goss i književnik Stjepan Šešelj kao autentični sudionici legendarne Sekcije za iseljeničku književnost Društva hrvatskih književnika, koja je u osvit hrvatske samostalnosti i pada Berlinskoga zida nemjerljivo doprinijela u raznovrsnim integrativnim procesima raseljenog hrvatskog naroda i naših umjetnika s obje strane granice. Razvoj književnosti u dijaspori pun je diskontinuiteta, istaknuo je Vidmarović. Kao društvo sustavnije se brinemo o hrvatskoj knjiženosti u iseljeništvu danas, negoli smo se brinuli u prošlosti, konstatirala je dr. sc. Lovrenčić, dodavši kako je hrvatska književna historiografija uvijek iznova pokušavala stabilizirati odnos naše književne dijaspore s matičnom literaturom. Tribinu su pratili odabrani ljubitelji književnosti s migrantskim iskustvima.

Kad je u pitanju prekooceansko iseljeništvo, govorimo o književnoj tradiciji na hrvatskom jeziku od 130 godina. Kad su u pitanju hrvatske manjine u europskome susjedstvu, govori se o knjiženoj tradiciji na hrvatskome jeziku od četvrt tisućljeća. No, kad je u pitanju književnost hrvatskih pisaca izvan RH na jezicima domicilnih zemalja vremenske okomice su malo kraće i zahvaćaju tek dvije trećine 20. stoljeća. Općenito, inozemna se Croatica susreće na više od 12 jezika, sudeći prema ubaštinjenim književnim djelima i njihovoj bibliografiji u Leksikonu hrvatskoga iseljeništva i manjina (HMI, 2020.), ali i katalogu najveće znanstvene biblioteke svijeta The British Library, kazao je Đuro Vidmarović.

Prema ocjeni Vesne Kukavice „Najprisutnija je španjolska Crotica, dok je anglofono područje – unatoč dostupnosti knjiga na najvećoj internetskoj knjižari – paradoksalno manje istraživano. Španjolska Croatica je cjelovitije obrađena u esejističkom opusu hispanistice dr. sc. Željke Lovrenčić, počevši od 2001., te urodivši desetljeće kasnije i doktorskom disertacijom objavljenoj u knjizi „Od pustinje do ledenjaka – književnost čileanskih Hrvata“ (2013.) Uz znanstveni opus, Lovrenčićka je objavila i velik broj prijevoda proze naših pisaca španjolskog govornog područja zadnja dva desetljeća.

„Pisci njemačkog govornog područja obrađuju se također od početka 21. stoljeća. Njemačka Croatica je predmet interesa kroatiste dr. sc. Milana Bošnjaka (2022.), čija je disertacija objavljena nedavno“, podsjetio je dr. sc. Vladimir Goss.  

Prva naša antologija u inozemstvu datira s početka 20. st. kad je Josip Marohnić 1900. u Americi tiskao antologiju usmene hrvatske poezije. Prva domovinska antologija je „Skupljena baština“ Stjepe Mijovića Kočana iz 1993. No, 21. stoljeće donosi niz književno-teorijskih preglednih pothvata iseljeničke književnosti od knjige Tuge Tarle u biblioteci DHK- a Most (2000.) pod naslovom „Hrvatska / Australija i Novi Zeland. Povijesni i kulturni odnosi“ i knjige kod istog izdavač Jerka Ljubetića o čileansko-hrvatskim književnim vezama, a koje geografski zahvaćaju južnu hemisferu od Australije i Novoga Zelanda do Čilea. Slijede teorijski pregledi profesorice sa Sveučilišta u Rijeci dr. sc. Branke Kalogjera usredotočeni na anglofonu i hispanofonu dionicu sjeverne polutke („Pisci između dviju domovina“; „Izlaz iz iluzija“, 2003., 2007.).

Kad su manjine u pitanju tu je opus književnog povjesničara Đure Vidmarovića koji je zahvatio temeljito prostor europskog susjedstva, a najizrazitiji mu je znanstveni doseg u monografijama o književnom djelu Jurice Čenara (Austrija) i Josipa Gujaša Đuretina (Mađarska), podsjetila je Vesna Kukavica.  Kroaatologinja s Hrvatskih studija dr. sc. Sanja Vulić također ostvaruje iznimne rezultate u opisu korpusa hrvatskih manjina iz europskoga susjedstva. Akademik Nikola Benčić cjelovito je opisao književnost gradišćanskih Hrvata.

Objavljena je doktorska disertacija Stjepana Blažetina usredotočena na književnost Hrvata u Mađarskoj (2017), uz koju on danas ima objavljene i dvije reprezentativne  antologije: Rasuto biserje (2010.) i Sjajna igra, pregled knjiženosti za djecu (2010). Disertacija mu je dostupna online u Dabru, digitalnoj bazi doktorskih disertacija u RH.

Akademik Ante Sekulić je istražio i objavio povijest književnosti podunavskih Hrvata u istočnome susjedstvu. Njegovo stvaralaštvo je nastavio krug esejista oko Tomislava Žigmanova, koji je objavio niz pregleda suvremenog književnog stvaralaštva u Vojvodini u tamošnjoj književnoj periodici i zasebnim monografijama, uključujući bibliografiju književnosti Hrvata u Vojvodini. Pisci iz toga područja uvršteni su u Leksikon podunavskih Hrvata, kojeg je objavilo Hrvatsko-akademsko društvo u Subotici u suradnji s Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata, pojasnio je Đuro Vidmarović.   

Za trenutno oblikovanje slike o korpusu tekstova hrvatskih pisaca u iseljeništvu, autora, zbirki poezije, proznih i dramskih knjiga, tiskovina zborničkog karaktera s knjiženo-teorijskim osvrtima, periodike, nakladnika, migrantskih književnih udruženja – sazrelo je vrijeme i neophodno je sačiniti napokon neku reprezentativnu antologiju poezije izvandomovinskih autora kako bismo mogli zaključiti da se kvalitetno i sustavno brinemo o piscima iz iseljeništva, naglasila je hispanistica Željka Lovrenčić.

Podsjetimo, sustavnija briga za korpus hrvatske književnosti iz iseljeništva i za hrvatske pisce izvan RH počinje godine 1989. baš u Društvu književnika Hrvatske kada je organiziran legendarni okrugli stol „Književnost između dvije domovine“ u suradnji s nacionalnim institucijama koje su se već bavile navedenim korpusom (tadašnjom JAZU, Kršćanskom sadašnjosti, Nacionalnom i sveučilišnom bibliotekom i Maticom iseljenika Hrvatske).

Panoramski pregled Hrvatske književnosti u egzilu Vinka Grubišića tiskan je u Barceloni 1991. (Knjižnica Hrvatske revije) i njime je prokrčen put svim književnopovijesnim radovima o književnosti u dijaspori od osamostaljenja RH 90-ih naovamo.

Pregled emigrantske književnosti, Šimuna Šite Ćorića, naslovljen 45 hrvatskih emigrantskih pisaca (1991.) u  Zagrebu, nastoji prikazati književnu produkciju u iseljeništvu do 90-ih 20. st.   No, unatoč demokratizaciji društva i ovaj pregled - koji je doživio više izdanja - ograđuje se od reprezentativnosti korpusa.

Sekcije DHK za hrvatsku književnost u iseljeništvu, osnovana u 90-ima, koju je vodio njezin predsjednik Stjepan Šešelj ispunila je svoju misiju odlično i obnovila veze s našim autorima i njihovim organizacijama po svijetu. Časopis Korabljica, tijekom svog višegodišnjeg izlaženja zahvatio je reprezentativno živost književne scene izvan domovine i prava je šteta da su ga nedostaci financijske naravi ugasile.

Nadalje, ako pogledamo cjelovite povijesti hrvatske književnosti od kojih se nužno očekuje reprezentativni izbor, najuspjelije su one u više izdanja Dubravka Jelčića i Slobodana P. Novaka. Obje knjige, i Jelčićeva (1997) i Novakova cjelovita povijest književnosti (2003) odgovorne su prema korpusu.  Godinu dana nakon 2. izdanja Novakove povijesti književnosti, 2005. objavljena je studija Borisa Škvorca Australski Hrvati: mitovi i stvarnost.

Ona je dostupna u Digitalnoj NSK u Zagrebu, zahvaljujući naporima dr. sc. Ivane Hebrang Grgić koja priređuje digitalnu bibliografiju hrvatskih knjiga izvan RH u okviru projekta Odsjeka za informacijske znanosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.

Djela nastala na hrvatskome jeziku u iseljeništvu estetske relevantnosti većinom su uvrštena u Hrvatsku književnu enciklopediju (2010.) i to pod natuknicom Emigrantska književnost (2010.), ne baveći se odveć terminološkom raznovrsnošću našega doba – što bi trebalo s vremenom dopuniti.

Zaključno, rezimirala je voditeljica tribine Lada Žigo Španić, pisci iz dijaspore integrirani su u cjelovite hrvatske povijesti književnosti od devedesetih naovamo, a raznovrsna književna scena u svoje programe uvrštava promocije knjiga autora iz dijaspore.

Književnopovijesne činjenice su da je korpus od 1997. integriran u cjelovite hrvatske povijesti književnosti i da su primjerice u reprezentativnoj nacionalnoj ediciji Stoljeća hrvatske književnosti do sada tiskana izabrana djela Antuna Bonifačića (1996.), Antuna Nizetea (2004.), Rajmunda Kuparea (2005.), Lucijana Kordića (2006.) i Viktora Vide (2011.), da se korpusom bavi veći broj hrvatskih istraživača i da se o njemu pišu i objavljuju doktorske disertacije.

 

Od književnih rodova najdominantnija je poezija, dok je proznih pisaca i dramatičara nešto manje. Međutim, često se objavljuju esejistička i memoarska djela. Susrećemo sve veći broj autobiografskih knjiga visoke estetske razine i snažne poruke o izazovima života i stvaralaštva u višekulturnim sredinama na udaljenim meridijanima.

To je evidentno i prema nagradama: najviše je pisaca iz iseljeništva nagrađeno na Goranovu proljeću  za životno djelo (Boris Maruna, Jasna Melvinger, Mario Suško…). Za književnu kritiku nagrađeni su Srećko Lipovčan i Tomislav Žigmanov. ..Za prozu, a i poeziju bila je nagrađena Irena Vrkljan s polustoljetnom berlinskom adresom…Rajmund Kupareo nekoć, a nedavno Tena Štivičić s londonskom adresom za dramsko pismo...

Koliko god komunikacija s matičnim tijekom nacionalne književnosti i recentne iseljeničke književnosti bila problematična ili ambivalentna – veza postoji i uvijek može biti bolja.

Važno je uključivati pisce iz iseljeništva u književne manifestacije i književnu periodiku u domovini, otvoriti natječaje za književne nagrade i inozemnim autorima naših korijena, te učiniti njihove knjige lako dostupnima čitateljstvu u RH u knjižarama, ali knjižnicama na sveučilištima diljem RH.

Žalosno je da otkup knjiga za knjižnice u RH ne otkupljuje knjige autora iz dijaspore ni 30 godina od osamostaljenja RH.

Tekst: Darko Jelić

Foto: Marija Belošević

 



 

Sunday, 3 April 2022

Preminuo istaknuti publicist iz Australije Fabijan Lovoković

Preminuo istaknuti  publicist iz Australije Fabijan Lovoković

Primili smo tužnu vijest iz Australije da nas je zauvijek napustio u 95 godini života naš cijenjeni Fabijan Lovoković, istaknuti publicist i kulturni djelatnik

Publicist, višedesetljetni urednik iseljeničkog tjednika i kulturni djelatnik Fabijan Lovoković rođen je u Slavoniji 18. 1. 1927. Školovao se u rodnom Podgoraču pokraj Našica, zatim Osijeku, Zemunu i Zagrebu, te nastavio u emigraciji. Kao mladić biva u progonstvu od 7. svibnja, 1945. pa u Austriji gdje boravi pet godina u izbjegličkim logorima (Enns, Steyer, Voecklabruck, Asten i Wegscheide) nastavio je tehničku školu u Linzu 1949.

No, sljedeće godine prije 72 godine, točnije 18. studenog, 1950., stiže u Sydney gdje je radio u tvornici vojnog namještaja i tvornici električnih uređaja. Suosnivač je i dugogodišnji tajnik i rizničar prvog Australsko-hrvatskoga društva u Sydneyju (1951.). Imenovan je za Sudca mira 1968., a od 1974. je član Savjetodavnog odbora tumača i prevoditelja. Na Sveučilištu New South Wales u Sydneyu stekao je diplomu za državnog tumača i prevoditelja (1976.), a od 1987. tumač je III. stupnja. Završio je tečaj posebnog legalnog tumača na Sveučilištu Western Sydney (2001.).

Bio je aktivan oko organiziranja pomoći hrvatskim izbjeglicama u Australiji 1950-ih i u nastojanjima za priznanjem hrvatskog jezika osamdesetih. Bio je delegat 10. konvencije useljenika u Canberri, član prvog odbora Hrvatske znanstvene zaklade i tajnik središnjeg odbora Hrvatskog društava Australije. Organizirao je javne nastupe hrvatske zajednice povodom raznih manifestacija, bio je učitelj hrvatskog jezika u Auburnu, delegat Svjetske anti-komunističke lige na kongresima u Južnoj Koreji, Taiwanu i Urugvaju.

Posebno se istakao devedesetih oko prikupljanja i slanja humanitarne pomoći Republici Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata. Neizbrisiv trag je utkao u memoriju našega naroda u dijaspori tijekom pet desetljeća, izdajući i uređujući hrvatski tjednik Spremnost (1957.-2007.).

Temeljem te publicističke aktivnosti napisao je, kao krunu svoga novinarskog rada, opsežnu knjigu „Hrvatske zajednice u Australiji. Nastojanja i postignuća“ (Kingsgrove, NSW, 2010). Ta knjiga sadrži i fotografsku građu iznimne vrijednosti za hrvatsku zajednicu pod Južnim križem iz druge polovice 20. stoljeća.

Fabijana Lovokovića je autor i jedinstvenog dnevnika putovanja u domovinu delegacije australskih Hrvata u turbulentnom vremenskom odsječku od 7. do 17. rujna 1991. i to prigodom uručenja prikupljene ogromne iseljeničke humanitarne pomoći ratnoj Vladi Republike Hrvatske. Dnevnik je to hrabrog disidenta Slavonca koji je nakon punih 46 godina egzila u Zagrebu zagrlio svoga rođenog brata toga ratnoga rujna, a zapisima je pridružio mnoštvo vjerodostojnih činjenica i povijesnih fotografija, čija građa na 125 stranica donosi Lovokovićeve zapise kao autentičnog sudionika hrvatske emigracije kojoj je zajednički cilj bio stvaranja moderne neovisne države Hrvatske na temeljima nacionalne pomirbe.

Tjedan dana nakon agresije na Vukovar u Canberri je dana 31. kolovoza 1991. održan velebni skup potpore domovini naših iseljenika iz cijele Australije, privukavši više od 40 tisuća Hrvata, a na kojem su govorili ne samo predstavnici brojnih udruga, međudruštvenih odbora, naših misija te predstavnika drugih etničkih grupa, već i australski parlamentarci. Glavi organizator ovog povijesnog skupa bio je Hrvatski međudruštveni odbor za Canberru u suradnji s ostalim Hrvatskim međudruštvenim odborima s tog kontinenta.

Australskoj vladi iseljenici upućuju zahtjev za priznanje Hrvatske. Imenovana je delegacija koja će u Zagrebu predati prikupljeni iznos za pomoć ratom ugroženoj Hrvatskoj (Nikola Babić iz Melbournea i Fabijan Lovoković iz Sydneyja), te je Lovoković dobio još jedan zadatak da sudjeluje na humanitarnom skupu u njemačkom gradu Hagenu, koji je organizirao tadašnji ministar zdravstva dr. sc. Andrija Hebrang.

Fabijan Lovoković za svoj kulturni, društveni i humanitarni angažman primio je niz priznanja i zahvalnica, uključujući priznanja i za svoju publicističku te domoljubnu i humanitarnu aktivnost.

Kad sam ga upoznala devedesetih u Zagrebu kojeg je posjetio nakon više od četiri i pol desetljeća egzila rekao mi je da je najponosniji na činjenicu da mu svi unuci (Ivana, Ante, Luka, Dominik, Marin te praunuci Adrijana i Vanessa) uz engleski govore i hrvatskim jezikom, zahvaljujući obiteljima njegovih kćeri Dijane i Vesne.

Prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. sc. Franjo Tuđman odlikovao ga je osobno za cjelokupne prinose domovini Redom hrvatskoga pletera 28. svibnja, 1996. Svim članovima obitelji Lovoković, izražavamo duboku sućut povodom smrti dragog im oca i djeda, plemenitog čovjeka velikog srca, istaknutog publiciste i  borca za hrvatsku slobodu! Bio je i patriot i kozmopolit, volio je Lijepu Našu, a istodobno je cijenio i poštovao domicilnu Australiju.

Njegove knjige „Hrvatske zajednice u Australiji. Nastojanja i postignuća“, Kingsgrove 2010. te kronika pomoći australskih Hrvata u Domovinskom radu „U pomoć Hrvatskoj“ digitalizirane su i dostupne u Digitalnim zbirkama Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, kao trajno svjedočanstvo hrvatske dionice Fabijana Lovokovića i njegova naraštaja u australskoj multikulturnoj i prijateljskoj sredini koja im je pružila kruh, slobodu i obrazovanje te blagostanje za njihove obitelji – ne štedeći ljubav i materijalna dobra pružiti domovini Hrvatskoj.  Na ovoj su poveznici u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu dvije najvažnije knjige Fabijana Lovokovića:

https://digitalna.nsk.hr/pb/?object=list&mr%5B286656%5D=a

Počivao u miru Božjem!

Tekst: Vesna Kukavica





Friday, 4 March 2022

Hrvatski institut za jezik i jezikoslovlje: U pisanju ukrajinskih imena mjesta služite se ukrajinskim jezikom

Hrvatski institut za jezik i jezikoslovlje: U pisanju ukrajinskih imena mjesta služite se ukrajinskim jezikom

https://www.hina.hr/vijest/10918487

ZAGREB, 26. veljače 2022. (Hina) - Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ)preporučuje da se ukrajinski toponimi navode prema ukrajinskome, a ne prema ruskome jeziku te je u subotu pozvao sve medijske kuće u Hrvatskoj da se u svojim izvješćima služe ukrajinskim imenima gradova i naselja.

Iskazujući solidarnost s ukrajinskim narodom znanstvenici Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje pozivaju sve medijske kuće u Hrvatskoj da se u svojim izvješćima služe ukrajinskim imenima gradova i naselja, objavio je u subotu (IHJJ) potaknut čestim medijskim upitima o načinu pisanja ukrajinskih toponima zbog novonastale situacije.

Tako je: Kijiv (uz tradicionalni naziv Kijev), Ljviv, Harkiv, Dnjipro, Odesa, Doneck, Družkivka, Zaporižja, Krivij Rih, Mikolajiv, Mariupolj, Luhansk, Makijivka, Izmajil, Vinicja, Simferopolj, Sevastopolj, Herson, Poltava, Černihiv, Čerkasi, Sumi, Horlivka, Žitomir, Kamjanske, Kropivnjickij, Hmeljnickij, Rivne, Černivci, Kremenčuk, Ternopilj, Ivano-Frankivsk, Luck, Bila Cerkva, Kramatorsk, Melitopolj, Kerč, Nikopolj, Slovjansk, Berdjansk, Sjevernodoneck, Alčevsk.

IHJJ ovom prilikom podsjeća na to da se u javnu raspravu o "Hrvatskome pravopisu" Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2013. godine vrlo aktivno uključilo ukrajinsko veleposlanstvo u Hrvatskoj te su iznijeli prijedlog da se već ustaljeni ukrajinski toponimi u hrvatskome jeziku navode ravnopravno prema ukrajinskome kao i prema ruskome jeziku.

Tako je u "Hrvatski pravopis" ušlo sljedeće pravilo: "S obzirom na to da su i osobna i ostala imena iz ukrajinskoga u hrvatski često ulazila prema ruskome izgovoru, istovrijedno je i njihovo pisanje prema transfonemizacijskim pravilima koja vrijede za prenošenje ukrajinske ćirilice na hrvatsku latinicu: Čornobilj, Kijiv, Ljviv, Dnjipro, Dnjipropetrovsk, Harkiv, Sergij Bubka, Andrij Ševčenko, a za nova imena mjesta i osobna imena preporučuje se transfonemizacija iz ukrajinskoga jezika."

Jednako tako Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje podsjeća na to da se u "Hrvatskome pravopisu" (https://pravopis.hr/uploads/5-o7.pdf)  nalazi i tablica za transfonemizaciju ukrajinske ćirilice prema kojoj se hrvatskomu jeziku mogu prilagoditi i ostala ukrajinska imena. 

 

Hina – Hrvatska izvještajna novinska agencija

 


Predstavljena knjiga Vladimira P. Gossa "Početci hrvatske umjetnost"

Predstavljena knjiga Vladimira P. Gossa "Početci hrvatske umjetnost"

Knjiga povjesničara umjetnosti Vladimira Petera Gossa "Početci hrvatske umjetnosti", koja odgovara na pitanja koja se nedostatno postavljaju, predstavljena je u nazočnosti brojene publike u Društvu hrvatskih književnika (DHK) u Zagrebu 2. ožujka 2022. Knjigu su predstavili književnik Ivan Rogić Nehajev, profesori na Fakultetu političkih znanosti Božo Skoko i dr. sc. Boris Beck te autor knjige Vladimir Peter Goss. Rogić Nehajev istaknuo je kako je riječ o tropletnom autoru, koji je prvi dio života proveo u Zagrebu tijekom tzv. socijalističkoga razdoblja, potom odselio u SAD, a onda se vratio u Hrvatsku.

Po povratku u Hrvatsku iz Amerike godine 1999. nastavlja znanstveno-nastavničku karijeru na Sveučilištu u Rijeci kao redoviti profesor u trajnom zvanju od 2002. do 2012., napomenuo je. Uz srednjovjekovnu umjetnost i kulturu posebice se bavi studijima prostora, kulturnog pejsaža i dosega umjetničke kritike, dodao je Rogić Nehajev. Podsjetio je i da je Goss tijekom Domovinskog rata bio dopisnik Večernjeg lista iz SAD-a te (pro bono) voditelj Odjela za promidžbu Nacionalne federacije američkih Hrvata. Objavio je tisuće novinskih članaka, osvrta, kritika, a bio je suautor i urednik segmenta o povijesti hrvatske umjetnosti za projekt HAZU o resursima od nacionalne važnosti. Goss je i autor deset romana i narativnih kronika, te osamdesetak kratkih priča, istaknuo je.

Knjiga "Početci hrvatske umjetnosti", naglasio je Rogić Nehajev, zahvaća pitanje umjetnosti u početku te što je umjetnost uopće i kako se ona odnosi prema krajoliku. Govoreći o autoru Beck je istaknuo Gossov odgovor na pitanje zašto se vratio iz SAD-a u Hrvatsku kad mu je u Americi sigurno bilo bolje. Možda je tamo bolje, ali u Hrvatskoj je sigurno ljepše, odgovorio je Goss, kako podsjeća Beck. Knjiga "Početci hrvatske umjetnosti" (488 str.) podijeljena je na dva dijela - Početci hrvatske umjetnosti i Trajanje hrvatske umjetnosti, a odgovara na pitanja koja se rijetko ili nedostatno postavljaju. Temeljno pitanje povijesti umjetnosti, osobito one koja se tiče nacionalnog u umjetnosti te što je u pojedinoj umjetnosti općenito umjetničko, a što je nacionalno. 

Autor prati razvoj umjetnosti na području na koje su se doselili Hrvati pokušavajući proniknuti u ono specifično hrvatsko u umjetničkom izričaju, od intervencije u prostor, prvo preko tumačenja, a onda i preko aktivnih intervencija, vrlo često prvotno u vidu arhitekture. Knjiga je obogaćena i produbljena spoznajama drugih struka – filologije, povijesti, etnologije pa ona zatvara krug od samih početaka u kojima je upravo krajolik sam bio umjetnost, preko umjetničkih djela u užem smislu, do promišljenih uklapanja urbanih tvorevina u taj isti krajolik u vidu njegove reinterpretacije i kvalitativne dogradnje.

 Knjigu je objavio zagrebački nakladnik Ibis grafika.

 Vladimir Peter Goss rođen je u Zagrebu 1942. Povjesničar je umjetnosti, pisac i novinar. U Zagrebu je 1960. maturirao na Klasičnoj gimnaziji, a 1966. na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest umjetnosti i engleski te magistrirao povijest umjetnosti. Godine 1969. odlazi u SAD gdje je 1972. doktorirao na Cornell University (Ithaca, NY), a predavao je na University of Michigan, University of Tel-Aviv, University of North Carolina – Chapel Hill, te sveučilištima u Zagrebu i Rijeci. Autor je ili suautor šesnaest knjiga i znanstvenih kataloga te 95 znanstvenih studija s naglaskom na razdoblja predromanike i romanike na Mediteranu i u Jugoistočnoj Europi.

Tekst i fotografije: Hina / HMI






 

Thursday, 17 February 2022

Nova knjiga Željke Lovrenčić - Samo kritično, molim!

Nova knjiga Željke Lovrenčić

U nakladi izdavačke kuće Biakova iz Zagreba i uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, ovih je dana objavljena nova knjiga književne kritičarke, prevoditeljice i hispanistice dr. sc. Željke Lovrenčić naslovljena Samo kritično, molim! Knjiga obuhvaća 37 kritičkih prikaza djela suvremenih hrvatskih autora kao i autora hrvatskih korijena koji žive u raznim zemljama svijeta. Tekstovi su objavljivani u hrvatskoj recentnoj periodici od 2016. do 2020. godine. Urednica izdanja je Zorka Jekić, a recenzenti dr. sc. Dunja Detoni Dujmić i dr. sc. Tin Lemac. Kazalo je sastavio Ivan Bekavac Basić. Autor naslovnice je Božidar Bekavac Basić.

Autorica najveću pozornost posvećuje djelima suvremenih hrvatskih pjesnika – Ljerke Car Matutinović, Diane Burazer, Božice Brkan, Borisa Domagoja Biletića, Pere Pavlovića i drugih. Iz ovoga donosimo zaključak da osim što najviše prevodi poeziju hrvatskih autora na španjolski,  o njoj i najradije piše.

Britka esejistica Lovrenčić, također prati suvremenu proznu produkciju i piše o djelima Diane Rosandić Živković, Antuna Paveškovića…

Zanimaju je i znanstvene studije Tina Lemca, Sanje Knežević, Đure Vidmarovića i Igora Žica posvećene Josipu Pupačiću, Tomislavu Marijanu Bilosniću, Josipu Gujašu-Đuretinu i Lavalu Nugetu.

U svojemu povelikom rasponu književnog zanimanja Željka Lovrenčić govori i o prijevodnoj književnosti sa slovenskoga i španjolskog jezika, a dakako, veliki dio ove zanimljive knjige eseja posvećuje hrvatskoj književnosti nastaloj izvan granica Republike Hrvatske što je i predmet njenoga znanstvenog istraživanja. U njoj su zastupljeni hrvatski autori iz Njemačke – Nela Stipančić Radonić i Adolf Polegubić, Ljerka Toth Naumova iz Sjeverne Makedonije, Drago Šaravanja i Vladimir Jakopanec iz Australije, Adrian Vuksanović iz Crne Gore, Andrés Morales Milohnić, Sergio Vodanović, Eugenio Mimica Barassi, Guillermo Mimica i Vesna Mimica iz Čilea… 

Recenzentica knjiga Dunja Detoni-Dujmić je, među ostalim, ustvrdila da je Željka Lovrenčić ovim rukopisom „dala posebno vrijedan doprinos širenju informacija o hispanoameričkim i hrvatskim dodirima, odnosno za hrvatsku kulturu iznimno važnu temu povezivanja iseljeničke i domovinske Hrvatske“.

Tin Lemac pak ističe da „kritički tekstovi Željke Lovrenčić posjeduju iznimnu informiranost, visok stupanj prohodnosti, obilatu uporabu stručnog znanja te oprezno i precizno izricanje vrijednosnog suda. Iznimna se informiranost daje u opisu biobibliografskih činjenica o autoru i sadržajnoj analizi njegova djela“.  

U svakom slučaju, radi se o vrlo vrijednome i zanimljivom kritičarskom pregledu suvremene hrvatske književnosti nastale u zemlji i inozemstvu.      

Tekst:  Vesna Kukavica