Monday, 22 February 2021

MATERINSKA RIJEČ U MATIČINIM PUBLIKACIJAMA

MATERINSKA RIJEČ U MATIČINIM PUBLIKACIJAMA

https://matis.hr/vijesti/materinska-rijec-u-maticinim-publikacijama/

 

 

„Pregled nakladničke djelatnosti Hrvatske matice iseljenika (1951.-2021.)“ skreće pozornost čitateljskoj publici na žanrovski raznovrsnu i poticajnu materinsku pisanu riječ naše dijaspore iz mnoštva tiskanih djela…

 

Uz Međunarodni dan materinskog jezika i aktualni Mjeseca hrvatskog jezika pred nama je „Pregled nakladničke djelatnosti Hrvatske matice iseljenika (1951.-2021.)“ koji skreće pozornost čitateljskoj publici na žanrovski raznovrsnu i poticajnu materinsku pisanu riječ naše dijaspore iz mnoštva tiskanih djela…


Hrvatska matica iseljenika s ponosom se može osvrnuti na nekoliko datuma tijekom proteklih sedam desetljeća koji označavaju razvitak njezina svestranog i plodnog rada koji se do danas razgranao u više pravaca kulturnog i društvenog života hrvatskog iseljeništva.


Treba, svakako, najprije spomenuti godinu 1951. kad je počela djelovati, dakle, prije 70  godina, pa je po tome 2021. jubilarna godina. Prije 70 godina Hrvatska matica iseljenika pokrenula je svoj časopis „Matica“ pa je i to razlog da se 2021. godina smatra jubilarnom godinom. Prije 66 godina (1955.) Matica je pokrenula jednu od svojih čitanijih publikacija – „Iseljenički kalendar“ – koji je, izostavljanjem kalendarske označnice, prerastao u „Hrvatski iseljenički zbornik“ promijenivši dotadašnju fizionomiju prema osuvremenjenoj uredničkoj koncepciji, s težnjom da po izboru i obradbi tema poprimi obilježja znanstvene publikacije. 


Te su dvije publikacije dobro primljene u domovini i u iseljeništvu u četrdesetak zemalja, postigavši zapaženu čitanost pa i citiranost. Njima treba pribrojiti i druga Matičina serijska izdanja, ali i niz žanrovski različitih, vrijednih i zanimljivih monografijskih izdanja što ih je Hrvatska matica iseljenika tiskala od 1951. do 2021. godine. Iz navedenoga je lako zaključiti da je riječ o izdavačkoj djelatnosti HMI-ja koja u svome sedamdesetogodišnjem postojanju svestrano osvjetljava kako vlastiti rad, tako i život hrvatskog iseljeništva na svim kontinentima s time da je nakladništvo tek jedan vid Matičina rada, koji na temelju te bogate dokumentarne pisane građe na materinskome jeziku pruža uvid i u ostale njezine kulturne i prosvjetne te sportske djelatnosti. 


Spomenute obljetnice dostatan su povod da se u bibliografskom pregledu nabroje Matičina izdanja kako bi se i na taj način obilježilo njezinih sedam desetljeća postojanja i djelovanja.


Bibliografski pregled različitih publikacija – knjiga, brošura, kataloga, časopisa i drugih periodičkih izdanja što ih je Hrvatska matica iseljenika (prije 1991. Matica iseljenika Hrvatske) objelodanila u proteklih 70 godina – izrađen je na temelju fonda Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Taj popis – ili pregled – Matičinih izdanja možda i nije potpun pa ćemo ga s vremenom tijekom ove jubilarne godine dopuniti. Neke publikacije nisu – možda – navedene iz vrlo jednostavnog razloga: Nacionalna i sveučilišna knjižnica nije ih dobila kao obvezni primjerak pa ih nije ni mogla iskazati u svojim katalozima, odnosno u svojem kompjutoriziranom sustavu. 


Za neke, tijekom komunizma, nije nikada ni saznala pa ih nije mogla ni ubaštiniti putem institucije obveznog primjerka. Nažalost, ni u HMI-ju nisu sačuvana sva njezina izdanja, također zbog raznih ideoloških ugroza prije osamostaljenja Republike Hrvatske ili čak običnog ljudskog nemara. Popis će se, nedvojbeno, morati još nadopuniti.

 

Književna djela, historiografske i sociološke monografije, publicistika

 

U bibliografiji su navedene publikacije što ih je Matica izdala samostalno ili zajedno s drugim ustanovama – što nije bio rijedak slučaj. U nekim je slučajevima Hrvatska matica iseljenika uvrštena u popis tiskanih publikacija iako je bila samo pokrovitelj izdavanja nekoga djela, a ne izdavač ili suizdavač, ali to je učinjeno da bi se pokazalo kako se i na taj način HMI uključila u neki nakladnički pothvat.


U sadržajnom pogledu te su publikacije vrlo raznolike kao što je tijekom sedamdesetogodišnjeg Matičina postojanja bila žanrovski i programski raznolika i njezina djelatnost. U rasponu od jednostavnih i kraćih tiskopisa koji svjedoče o nekim kulturnim događajima i manifestacijama (npr. Danima hrvatskog pučkog teatra, pozivnicama održanih izložaba, deplijanima i plakatima festivalskih priredaba, knjižicama tjedana iseljeničke kulture i biltenima Foruma hrvatskih manjina iz europskoga susjedstva i sl.) do zbornika zanimljivih znanstvenih skupova od kojih su neki imali međunarodno značenje. 


Matica je objelodanila i jedan broj antologijskih književnih djela (A. Šenoa, A. Batistich, R. Diaz Eterovich, P. Štambuk, I. Smoljan, Lj. Totch Naumova, T. Žigmanov, Đ. Vidmarović, I. Meštrović, Š. Š. Ćorić, I. Bačić Serdarević, J. Marinić, J. Mihovilovich, M. Yasbincek, Oscar B. Bradasic…), jedan broj fantastičnih književno-teorijskih studija o našoj literaturi s migrantskim predznakom iz pera doktora kroatistike, hispanistike i anglistike koji poznaju inozemnu Croaticu poput Branke Kalogjera i Borisa Škvoraca, Luke Budaka, Vinka Grubišića, Željke Lovrenčić, akademika Ante Sekulića…


Matica je prva objavila antologiju suvremenog hrvatskog pjesništva izvandomovinstva 1940. – 1990.  pod znakovitim naslovom „Skupljena baština“ u sunakladi s ŠN priređivača Stijepe Mijovića Kočana (1993.). Odlične su – godišnjom Nagradom za znanost nagrađivane – sociološke i historiografske te ekolingvističke monografije o hrvatskom iseljeništvu sa svih kontinenata iz pera povjesničara Ivana Čizmića, Ljubomira Antića, Ante Laušića, Vlade Šakića, Marina Sopte i Jure Prpića – s polustoljetnom američkom adresom. 


Nagradom se diči i  knjižni niz iz povijesti hrvatske znanosti iz dijaspore dr. sc. Janka Heraka, što uz Matičinu potporu dokumentira vrhunske karijere uglednih hrvatskih znanstvenika iz planetarno slavnih laboratorija čija sadržajna građa donosi stotinjak studija o hrvatskim prirodoslovcima čiji su izumi utkani u temelje naše civilizacije od vremena Nikole Tesle do našeg suvremenika fizičara i filantropa Marina Soljačića ili slavnog molekularnog biologa Ivana Đikića. Među  nagrađenim knjigama ističe se i ekolingvistička studija ovjenčana Nagradom Ljudevita Jonkea filologinji Aleksandri Ščukanec i Hrvatskoj matici iseljenika kao renomiranom nakladniku pod naslovom „Njemačko-hrvatski jezični dodiri u Gradišću“. 


Tu je i nekoliko kvalitetnih priručnika za učenje hrvatskoga jezika i brošura „Mladi za Hrvatsku, Hrvatska za mlade“ urednice Silvije Letice te vrijedna monografijska izdanja s etnološkom tematikom poput jedinstvene knjige dr. sc. Ivana Ivančana „Narodni plesni običaji u Hrvata“ (1996.)…Najdirljivija je dakako memoarska poezija i  proza iseljenika.

 

Misija kultura čitanja na materinskom jeziku

 

Cjelokupna nakladnička djelatnost Hrvatske matice iseljenika govori o afirmaciji materinske riječi u dijaspori i nastojanju autentičnog dokumentiranja događaja (različitih festivala, izložbi, kulturno-prosvjetnih priredbi, vjerskih svečanosti, društvenih i sportskih okupljanja, znanstvenih skupova, filmskih manifestacija i sl.) u kojima je sama kao ustanova sudjelovala, ili ih je pomagala jer su u njima sudjelovali i iseljenici ili pripadnici nacionalnih manjina. 


Matičina tiskana pisana riječ svjedoči o njezinu nastojanju oko unaprjeđivanja veza i svakovrsnih odnosa između Hrvata izvan Republike Hrvatske i matične zemlje s misijom kako bi našijencima u izvandomovinstvu pružila što bolje štivo koje im može poslužiti u njegovanju kulture čitanja i govora na materinskom jeziku. 


Matica je tiskala i razne izvorne znanstvene radove koji omogućuju uvid u stariju i noviju hrvatsku zbilju ljudi u pokretu, rasvjetljavajući procese mobilnosti hrvatskih građana na vremenskoj okomici od pola tisućljeća. Ipak, najbrojniji su naslovi koji se odnose na zadnja stoljeća (kraj 19, i 20. st.) u kojima su se zbivali tragični događaji koji su uzrokovali goleme štete na gospodarskim, kulturnim i sakralnim objektima u Lijepoj Našoj, uključujući potresne opise masovnog iseljavanja Hrvata iz njihovih stoljetnih postojbina u Domovinskome ratu – baš kao i nekad za vrijeme osmanlijskih pohoda na europski prostor.

 

Periodičnici – autentična svjedočanstva hrvatskih migranata

 

Posebno treba istaknuti Matične periodičke publikacije: Maticu – Novu Maticu – Maticu; Iseljenički kalendar, Hrvatski iseljenički zbornik; Glasnik Foruma hrvatskih manjina, Dani hrvatskog pučkog teatra, Najselo i Tjedan hrvatskih manjina… Te su publikacije uređivali ugledni književnici i novinari. Najduži urednički staž u Matici imao je pisac i antologičar Ivo Smoljan, a iza njega slijede Danilo Čović, Šime Balen, Mirjana Greblo, Nenad Gol, Boris Maruna, dok iz naše suvremenosti pamtimo Stjepu Martinovića, Tihomira Dujmovića, Nenada Zakariju, te Hrvoja Salopeka, Vesnu Kukavicu, Dianu Šimurinu – Šoufek i aktualnu „Matičinu“ glavnu urednicu Ljerku Galic te ostale djelatnike Odjela za nakladništvo HMI, čijem uspjehu doprinose i Željko Rupić i Snježana Radoš.


Pregled izdavačke djelatnosti Hrvatske matice iseljenika podijeljen je u četiri skupine: prvu čine monografijska izdanja navedena u kronološkom redu, dakle po godinama izdanja, a unutar svake godine po abecedi autora ili stvarnih naslova ako je neke godine objavljeno više izdanja. Opis je svake bibliografske jedinice vrlo detaljan. 


Svaka je bibliografska jedinica navedena pod rednim brojem bez obzira na godinu izdanja. Slijedi abecedni popis monografijskih izdanja po autorima, odnosno po naslovima izdanja (ako nije naveden autor izdanja). Svakoj je jedinici u tom popisu pridružen redni broj publikacije (u zagradi) iz kronološkoga popisa. 


Opis svake bibliografske jedinice sadrži samo najosnovnije elemente: autora, stvarni naslov, mjesto i godinu izdanja. Treću skupinu čine serijska (periodička) izdanja poredana po abecedi naslova. Četvrta skupina sadrži naslove pod zajedničkim nazivom – Elektronička građa. Ta građa – koja je nastala u novije vrijeme i koja će u budućnosti biti sve zastupljenija – poredana je po abecedi naslova, uključujući i ovaj trojezični portal Hrvatske matice iseljenika, kojeg uređuje Diana Šimurina – Šoufek. Treba reći da bibliografski opis građe slijedi praksu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, ali su bilješke dodane uz opis neke publikacije brojnije i iscrpnije. To je namjerno učinjeno, prvenstveno stoga da bi se vidjelo koje i kakve priloge sadrži pojedina publikacija i tko je autor ili priređivač tih priloga.


Oscilacije u opsegu i kvaliteti odnosa između HMI-ja i iseljene Hrvatske, na koje je, dakako, utjecalo političko i društveno stanje u domovini Republici Hrvatskoj, nikada nisu dovele do prekida tih odnosa – o čemu upravo svjedoči izdavačka produkcija Hrvatske matice iseljenika koja je pak vidljivo povećana nakon uspostave neovisne hrvatske države 1990-ih, kad su uklonjene dotadašnje ideološke barijere između Hrvata u domovini i onih izvan nje. Ni povremene krize u pogledu određivanja konceptualnog sadržaja HMI-ja s obzirom na njezinu ulogu i funkciju kao mosta između domovinske i iseljene Hrvatske nisu znatnije ugrožavale te odnose. Oni su uvijek postojali – istina, u različitim opsezima i intenzitetima, ali su postojali! A to upravo svjedoči dokumentacija koju sadrži ovaj bibliografski Pregled.


Prva knjiga koju je izdala HMI tiskana je daleke 1951. pod naslovom „Rodnoj grudi: iseljenici Jugoslavije svom starom kraju“, simbolizira bratsku ruku pruženu braći u domovini koju je ondašnja Matica iseljenika Hrvatske srdačno prihvatila u toplom stisku koji i danas traje o čemu, među ostalim, svjedoči i posljednja Matičina prvorazredna referentan knjiga izdana u naznačenom razdoblju od 70 godina  „Leksikon hrvatskog iseljeništva i manjina“, tiskan u suradnji s Institutom društvenih znanosti Ivo Pilar (Zagreb, 2020.), a kojega potpisuju uz urednički dvojac Vladu Šakića i Ljiljanu Dobrovšak, dvojica sunakladnikā i ravnateljā, Mijo Marić i Željko Holjevac.

 

Tekst: Vesna Kukavica

Foto: Arhiva HMI

 

Više:

Pregled nakladničke djelatnosti Hrvatske matice iseljenika (1951.-2021.)./ (https://matis.hr/wp-content/uploads/2021/02/PREGLED-izdava%C4%8Dke-djelatnosti-HMI_u-izradu-.pdf). 




Friday, 19 February 2021

Novi svezak iseljeničkog ljetopisa posvećen 70. obljetnici uspješnog djelovanja Hrvatske matice iseljenika

 

Novi svezak iseljeničkog ljetopisa posvećen 70. obljetnici uspješnog djelovanja Hrvatske matice iseljenika

U trideset i pet samostalnih autorskih priloga u netom tiskanom broju Hrvatskog iseljeničkog zbornika za 2021., uz birane obljetničke domovinske teme, opisan je zanimljiv izbor stvaralaštva naših ljudi iz inozemnih sredina, uključujući domicilne vjerske zajednice hrvatskih katoličkih misija i župa, od Amerike do Australije i europskoga susjedstva

Ovogodišnji svezak Hrvatskog iseljeničkog zbornika (HIZ), u 66 godištu izlaženja, posvećen je obilježavanju 70. obljetnice osnutka vlastitog mu nakladnika Hrvatske matice iseljenika kao ključne nacionalne ustanove za iseljeničku djelatnost. Utemeljitelji Matice bili su, na osnivačkoj skupštini 12. veljače 1951. istaknuti intelektualci i povratnici iz tuđine na čelu s bečkim medicinarom rođenim u Gradištu pored Županje, liječnikom i kasnijim visokim hrvatskim političarom dr. Zlatanom Sremcem, a ustroj i djelatnost su joj danas određeni Zakonom koji je Hrvatski sabor donio 12. X. 2018. Hrvatski iseljenički zbornik uređuje publicistkinja Vesna Kukavica, preuzevši uredničko kormilo dvijetisućitih od Borisa Marune, pjesnika, nakladnika i Matičina ravnatelja devedesetih nakon demokratskih promjena i osamostaljenja Republike Hrvatske. 

U okruženju modernih informatičkih tehnologija i izazova suvremene mobilnosti, Matica danas djeluje kao javna ustanova u RH i inozemstvu, koja se sustavno bavi heterogenim iseljeničkim zajednicama sa svih kontinenata i bogatim sadržajima njihovih društvenih, kulturnih, znanstvenih i umjetničkih postignuća, pružajući im stručno verificirane i usustavljene osnove za daljnje kreiranje programa i dublje poznavanje reprezentativnih uzoraka nacionalne kulturne i jezične baštine. 

Matica je tako stvorila jedinstven ljudski lanac, koji iz naraštaja u naraštaj povezuje građane hrvatskih korijena s udaljenih meridijana s društvenom, gospodarskom i kulturnom zbiljom Lijepe Naše. Taj se ljudski lanac sada može zorno iščitavati u personariju Leksikona hrvatskoga iseljeništva i manjina, koji je tiskan za Matičin 70. rođendan i opisan u HIZ-u iz pera D. Šimurina Šoufek.

Postignuća naših misionara na vjerskom i kulturnom planu među iseljeništvom u HIZ-u opisuje recenzent spomenutog Leksikona dr. sc. Tomislav Markić (str. 401 – 404.), koji je izrazio posebno zadovoljstvo što su misionari pravično zastupljeni u tome neizmjerno vrijednome djelu o hrvatskom iseljeništvu i manjinama, posebice u njegovom segmentu koji se tiče sadržaja koji se odnosi na Katoličku Crkvu i hrvatsku inozemnu pastvu koju kao nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu predstavlja. 

Dušobrižništvo za Hrvate u inozemstvu, podsjeća nas ovogodišnji HIZ u Markićevoj recenziji,  djeluje od 25. lipnja 1966. kada je u Rimu imenovan prvi nacionalni ravnatelj u osobi svećenika Vladimira Vincea, koji je upravo obilazeći svijet u potrazi za našim iseljenicima i uspostavljanju dušobrižničkih struktura 5. ožujka 1968. poginuo u zrakoplovnoj nesreći kod otoka Guadeloupe u Antilima. 

No, pothvat hrvatske inozemne pastve stariji je od toga te svoje korijene vuče, kako je to u Leksikonu dobro naglašeno, još iz vremena hrvatskih gastarbajtera na gradnji Sueskoga kanala, kojima misirski biskup fra Lujo Čurčija 1869. godine dovodi za dušobrižnika fra Jerka Karačića. 

S tim se našim radnicima na privremenom radu u Egiptu ostvarilo ono što smo priželjkivali i s onima koji su kasnije odlazili, a to je da se vrate. Stoga je pravi početak hrvatske inozemne pastve vezan uz 1894. godinu kad je u Pittsburghu u Pensilvaniji, u Sjedinjenima Američkim Državama, hrvatski svećenik Dobroslav Božić – kojega je na molbu hrvatskih iseljenika onamo poslao đakovački biskup Strossmayer – okupio na hrvatskoj misi velik broj hrvatskih katolika. Ondje je sagrađena i župna crkva sv. Nikole, prva hrvatska crkva u iseljeništvu.  

Broj hrvatskih katoličkih župa u SAD-u povećava se početkom 20. stoljeća, kada pristižu i hrvatski franjevci koji se 1926. organiziraju u Komisarijat, a kasnije u Franjevačku kustodiju Sv. Obitelji sa sjedištem u Chicagu koja djeluje do danas i koja je u svojem gotovo stoljetnom djelovanju pružila neizmjeran doprinos dušobrižništvu i očuvanju hrvatskoga identiteta na sjevernoameričkom kontinentu. 

Kustodiju danas vodi agilni Jozo Grbeš s kojim Hrvatska matica iseljenika te ine vjerske i svjetovne institucije iz RH i BiH svestrano surađuju.  Nadalje, za hrvatskim radnicima u zapadnu Europu nadbiskup Alojzije Stepinac šalje svećenike, a napose u europske poslijeratne logore kada su potrebe bile i veće. Svima njima zajedničko je da su okupljali svoje sunarodnjake, u početcima često obilazeći tvornice, rudnike, gradilišta kako bi prvo povezali a potom i uspostavili zajednicu. 

U tim počecima ali i poslije svećenici nisu bili samo duhovni pastiri, često su i materijalno pomagali, uspostavljali Caritas, savjetovališta za sve one u problemima u snalaženju u novim okolnostima, pomagali oko dokumenata, jezika.  Postupno se i prilike mijenjaju i uspostavljaju se hrvatske katoličke misije diljem Europe, u SAD-u i Kanadi su to župe, negdje hrvatski katolički centri – u Australiji. 

Pritom je važno naglasiti da su ti naši iseljenici posebice u prekomorskim zemljama, svojim snagama (uz suglasnost mjesnih biskupa na određenom području) kupovali ili gradili svoje crkve, dvorane (sada izgrađuju i staračke domove), te su uzdržavali i uzdržavaju svećenike i časne sestre koji bi ondje služili. 

Jasno je pak kako su te pastoralne jedinice ne samo duhovni punktovi, nego i društveni, kulturni kako nekada tako i danas. Razvoj hrvatske inozemne pastve, prema ocjeni u HIZ-u ravnatelja dr. Mrkića, zauzima primjereno mjesto u Leksikonu te je veoma dobro obrađen. 

Posebno mjesto u Leksikonu zauzima dakako osoba mons. Vladimira Stankovića, i to ne samo kao nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu sa stažem od punih trideset godina, nego i kao bibliografski izvor za mnoge natuknice, jer je tijekom svoje službe pa i nakon toga s posebnom revnošću kao svjedok i sudionik mnogih događanja u iseljeništvu bio njihov kroničar i čuvar sjećanja. 

Ostavio nam je bogatu arhivsku građu za proučavanje kako dušobrižništva, tako i naše emigracije uopće. Može se ustvrditi kako je Katolička Crkva u hrvatskom narodu rano prepoznala važnost duhovne skrbi za naše iseljenike te je tako bila spremna poslati svećenike za onim sunarodnjacima koji su najčešće, silom prilika morali otići. 

Ta briga kontinuirano traje do danas, kada hrvatska inozemna pastva broji ukupno 189 hrvatskih katoličkih župa, misija, zajednica i centara diljem svijeta. Najviše ih je u Njemačkoj: 99. Ostale se nalaze u Sloveniji (4), Austriji (8), Švicarskoj (12), Francuskoj (3), Beneluxu (3), Skandinaviji (6), Velikoj Britaniji (1) i Irskoj (1). U Kanadi ih je 17, u SAD-u 16, u Peruu 1, u Argentini 2, u JAR-u 1, a u Australiji 14, dok se jedna nalazi i na Novom Zelandu. 

Ravnatelj dr. Markić napominje kako Hrvati tamo gdje žive kao nacionalna manjina (u 12 europskih država: CG, SRB, KOS, MAK, BUG, RUM, HUN, SLO, ITA, AUT, SK, ČR), osim Slovenije, nisu u ingerenciji Hrvatske inozemne pastve, jer po crkvenim propisima ne spadaju u novije iseljenike te su u potpunosti pod ingerencijom mjesnih biskupa, ali su našli svoje zasluženo mjesto i u naslovu Leksikona

U svim našim pastoralnim prisutnostima zadnje je godine djelovalo ukupno 193 svećenika, od kojih 61 dijecezanski, a 132 redovnička, sedam trajnih đakona, 50 časnih sestara, 39 pastoralnih suradnika i suradnica te 48 tajnica i tajnika. Ukupno dakle 337 osoba. Pribrojimo li tome i predsjednika Vijeća za Hrvatsku inozemnu pastvu, nacionalnog ravnatelja i tajnicu u Ravnateljstvu, ima nas 340, posvijestio je čitateljima dr. Markić, dodavši: „Usuđujem se reći kako je hrvatska inozemna pastva jedna od najprepoznatljivijih i najorganiziranijih poveznica s iseljeništvom sve do danas. 

O njezinoj ulozi, važnosti i prepoznatljivosti svjedoči i ovaj vrijedni Matičin Leksikon u svojim brojnim natuknicama. Leksikon o misijama donosi pravo bogatstvo obavijesti o ključnim svećenicima. Primjera radi, u portretiranju osoba poznatih i manje poznatih široj javnosti Leksikon donosi niz imena što književnika, publicista, liječnika, sportaša, inženjera, arhitekata, pravnika, no najčešće spomenuto zvanje i zanimanje među svim tim imenima jest svećenik. 

Onako nasumično bilježeći, procjenjujem na ne manje od 20 posto. To neizravno govori o značajnom utjecaju i udjelu Crkve u životu naših iseljenika. U Leksikonu možemo pronaći podatke o velebnoj sakralnoj baštini hrvatske dijaspore – koja je građena doslovno znojem i krvlju naših pečalbara poput crkve u Norvalu ili one u Melbourne-Sunshineu, da spomenem samo dvije. Uz Radosnu vijest, fascinantna vjerska i misijska građa u Leksikonu svjedoči o vrhunskim rezultatima naših misionara ne samo u dušobrižništvu, već i u prosvjeti, kulturi, književnosti i u mnogim drugim područjima. 

Tu valja spomenuti brojne hrvatske škole koje su vezane uz naše župe i misije, pa Hrvatski etnički institut, osnovan inicijativom Franjevačke kustodije iz Chicaga, zatim brojne druge osobe iz crkvenoga života koje su ostavile dubok trag u hrvatskoj kulturi kao što su bili fra Lucijan Kordić, fra Rok Romac (u Leksikonu naveden pod krsnim imenom Stjepan) ili dominikanac Rajmund Kupareo, da ponovno spomenem tek nekolicinu. 

Valja biti svjestan da je Leksikon posebna književna vrsta – Gattung, rekli bi bibličari – pa je stoga važna sažetost, preciznost, sveobuhvatnost i općenitost te se može razumjeti da je poneko ime, pojedinačna misija ili neka druga iseljenička ili manjinska stvarnost preskočena kao zasebna leksikografska jedinica. No, i takve preskočene stvarnosti često pronalaze svoje mjesto u pojedinim natuknicama koje sažimlju i pružaju širu sliku neke složene stvarnosti. 

Takve su primjerice zbirne natuknice o hrvatskim katoličkim misijama u pojedinim zemljama. Zaključno se s velikom zahvalnošću prema nakladnicima Matici i Institutu Ivo Pilar, priređivačima, izdavačima,  urednicima i autorima može ustvrditi kako Leksikon na jedan izvrstan, originalan i jedinstven način prikazuje hrvatsko iseljeništvo i hrvatsku manjinu te da je dolično i odlično prikazan i vrednovan crkveni doprinos u duhovnoj i drugoj skrbi“, zabilježio je u svome recenzentskom prilogu dr. sc. T. Markić.

Emigrantika u biblioteci Hrvatska katolička baština XX. stoljeća u središtu je pozornosti je Zborničkog priloga koji potpisuje dr. sc. Vladimir Lončarević (str. 118- 125.). Prema Lončarevićevu mišljenju, cjelokupna hrvatska kultura u najširem smislu te riječi pa tako i emigrantika kao njezin konstitutivni i integrativni dio, treba sustavan znanstveni pristup u istraživanju, predstavljanju i recepciji. Emigrantika u Biblioteci Hrvatska katolička baština XX. stoljeća briše zapravo prašinu zaborava s plejade istaknutih intelektualaca iz razdoblja prošlostoljetnih totalitarizama. 

Prešućivanje osoba, događaja i raznih fenomena iz hrvatske kulturne i opće povijesti (što je s vremenom značilo i izbacivanje iz školskih kurikula i iz enciklopedijsko-leksikografskih sinteza) najdrastičnije se provodilo tijekom komunizma. Biblioteka je pokrenuta u okrilju Glasa Koncila (2005.).  Za desetljeće i pol obrađeno je 12 prešućenih djela i autora među kojima su:  Luka Brajnović: Služiti istini (priređivačica dr. Matilda Kolić-Stanić); Hijacint Eterović: Osoba, etika i nacija (priređivač dr. sc. Domagoj Polanščak OP); Rajmund Kupareo: Um i umjetnost (prir. Zdravko Gavran, prof.); Ivo Lendić: Katolicizam i kultura (prir. mr. sc. Božidar Petrač); Mirko Meheš (u pripremi - prir. dr. sc. Vladimir Lončarević); Bonifacije Perović: Društveno-socijalne misli (prir. dr. sc. Ivan Čulo); Stjepan Tomislav Poglajen: Kršćanski personalizam (prir. dr. sc. Ivan Šestak SJ); Ivan Ev. Šarić: Suvremene spasonosne misli (prir. dr. sc. Vlado Vladić); Pavao Tijan: Domovinske i emigrantske teme (prir. B. Petrač); Kvirin Vasilj: Religija i nereligija (prir. dr. sc. Draženko Tomić OFM); Vendelin Vasilj (u pripremi – prir. mr. sc. Miroslav Rožić) te Dušan Žanko: Mistika i misterij Povijesti (prir. V. Lončarević). 

Tko se uhvati čitanja obrađenih 12 naslova otrgnutih zaboravu iz Lončarevićeva priloga, zacijelo će s čuđenjem utvrditi koliko su njihove studije i članci korisni u suvremenim promišljanjima nacionalnog života i razvoja.

Hrvatski iseljenički zbornik, otkad ga uređuje profesorica Vesna Kukavica, ima posebnu tematsku cjelinu posvećenu stvaralaštvu hrvatskih katoličkih misija u inozemstvu iz koje ovom prigodom čitateljstvu preporučujemo i članak publiciste Tihomira Nuića pod naslovom „Zlatni jubilej glasila Movis iz Švicarske“ (str. 329 – 339). Tromjesečno glasilo hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj Movis, saznajemo iz HIZ-a, navršilo je 2020. godine pedesetu obljetnicu izlaženja. Prvi broj pojavio se 1970. godine. 

S povijesnog stajališta gledano Movis ima obilježje ljetopisa u kojemu su, uz ostalo, kronološkim redom zapisani važniji događaji u vezi s hrvatskim iseljeništvom u toj srednjoeuropskoj zemlji. Posrijedi je glasilo koje izlazi povremeno te u skladu s okolnostima prenosi, obavještava, objašnjava i komentira za čitatelje važne aktualne i zanimljive crkvene i narodne događaje. 

Glasilo bilježi sve što se događa u 12 hrvatskih katoličkih misija: od krštenja, preko krizme i vjenčanja do sprovoda, upoznaje čitatelje s papinskim proglasima, poslanicama hrvatskih i švicarskih biskupskih konferencija, obavještava radnike o aktualnim socijalnim pravima te prilozima teologa i znanstvenika iz domovine proširuje religiozni i kulturni vidokrug čitatelja, uspostavlja vezu među ljudima i skupinama hrvatske vjerske zajednice u Švicarskoj. Riječ je o nesvakidašnjoj hrvatskoj reviji u alpskoj Konfederaciji, koja ima  odličan internetski portal na adresi: https://www.hkm-movis.ch/. List uređuju svećenici eruditske naobrazbe kao što su Branko Radoš i Mićo Pinjuh, kojima se u uredništvu kreativno pridružuju Ivan Prusina, Miljenko-Mika Stojić i Niko Leutar.

Sažeto, Matičin godišnjak Hrvatski iseljenički zbornik 2021. podjednako ažurno prati one ljude koji su putovanje odabrali kao stil života, migrante raznih provenijencija na globalnim tržištima rada pa sve do naraštaja hrvatskih potomaka koji su se afirmirali u kulturama od Aljaske do Ognjene Zemlje, juga Afrike, Australije i Novoga Zelanda, kao i one ljude koji su svoj novi dom našli diljem Staroga kontinenta. 

Tematske cjeline Znaci vremena, Kroatistički obzori, Mostovi, Povjesnica, Duhovnost, Baština, Znanost te Nove knjige stoga sadrže raznorodne tekstove koje su napisali iskusni publicisti, kroatisti, etnolozi, sociolozi, povjesničari, ali i teoretičari književnosti s raznih sveučilišta od Santiaga de Chilea, São Pola, Los Angelesa, Ottawe, Sydneya do Zagreba. Među 35 tiskanih samostalnih autorskih priloga, koji opsežu ukupno 436 stranica, čitatelje HIZ-a će iznenaditi sadržajni prilozi istraživača kao što su J. Čapo, M. Rajković Iveta, I. Miškulin, V. Gubišić, M. Puh, S. Granic, A. Tutek, W. F. Lalich, T. Nuić, M. Lipovac, V. P. Goss, T. Rudež, Đ. Vidmarović, Š. Letina itd.

Slojevit je prilog o izazovima četiri generacije američkih Hrvata kroz povijest jedne pečalbarske obitelji iz Dalmatinske zagore s kalifornijskom adresom, a čijih nekoliko pripadnika trećega naraštaja trajno ili privremeno boravi u Hrvatskoj. Slične migrantske sudbine na Starome kontinentu je jedna međimurska obitelj s bavarskom adresom u kojoj je odrastao Domagoj Đukec, o kojem piše I. Matanović – prestavivši ga u ulozi glavnog dizajnera prestižne njemačke autoindustrijske tvrtke BMW. Đukec vodi tim od 128 dizajnera i mnoštva inženjera u toj planetarnoj tvrtki koja ima 120 tisuća ljudi. 

Premda je rođen u Frankfurtu, studirao u Pforzheimu te svih svojih 45 godina živi u Njemačkoj, Španjolskoj i Francuskoj, Domagoj ima samo hrvatsko državljanstvo. BMW-om timu se pridružio na poziv slavnog dizajnera Adriana van Hooydonka, te prvo oblikuje Concept Active Tourer, a potom slijede projekti poput ljepotana iz serije 2 Grand Tourer, itd.

Nadalje, Krešimir Mustapić s višedesetljetnom kanadskom adresom svestrana je osoba, bogatog životnog iskustva i zanimljivog poslovnog puta o kojem piše D. Barač. Od 1994. pokreće vlastiti consulting business Kremisco Engineering Inc. Uz upravljanje svojom tvrtkom, voditelj je strateških projekata AMCA-e Toronto. Bio je dopredsjednik te ugledne udruge naših sveučilištaraca od 2001., dok dužnost predsjednika torontske AMCA-e entuzijastično obnaša od 2014. 

Kao najveći uspjeh Udruge u proteklih šest godina inženjer Mustapić smatra povezivanje The University of Toronto sa Sveučilištem u Splitu, koje je rezultiralo razmjenom studenata na Ljetnoj školi hrvatskog jezika i kulture. Ponosan je i na obnovu lista Gaudeamus nakon 16 godina, čiji se utjecaj osjeća u široj hrvatskoj zajednici na sjeverno-američkom kontinentu.

Poticajni su u HIZ-u prilozi novih suradnika mlađeg naraštaja među kojima su M. Bačko, M. Tomić i S. Večeralo. Potonja pregledno opisuje suvremeno književno stvaralaštvo pisaca hrvatskih korijena iz Čilea. Zbirka pripovijedaka Libertad de movimiento (Sloboda kretanja, 2015.) Antonija Skármete, zbirka pripovijedaka Vesne, Guillerma i Eugenija Mimice Tres de la tribu (Troje iz plemena, 2018.), roman Útero (Izvor života, 2020.) Juana Mihovilovicha Hernándeza, Almas Errantes (Izgubljene duše, 2020.) Guillerma Mimice te zbirka priča 1520. Los cuentos del Estrecho de Magallanes (1520. Priče s Magellanova prolaza, 2019.) Patricije Štambuk - samo su neka od predstavljenih izdanja čileanske književnosti hrvatskoga predznaka. Osim prisutnih hrvatskih imigrantskih motiva koji se pojavljuju u prikazanim književnim djelima, spomenuti pisci se ipak razlikuju po pripadnosti različitim stilovima, pravcima i književnim orijentacijama koje razloženo opisuje S. Večeralo u HIZ-u.

Razvitak Matičinih programa te njihove dosege i izazove na vremenskoj okomici od sedam desetljeća propituju autorice kao što su Diana Šimurina Šoufek, Lada Kanajet Šimić, Snježana Jurišić i urednica godišnjaka Vesna Kukavica, uz povjesničare poput Ive Kraljević i Željka Holjevca. U osam tematskih cjelina, koje povezuju 30-ak zemalja svijeta, obrađene su i teme vezane uz pandemije koje su stajale na putu našim ljudima u pokretu u prošlosti i sadašnjosti o kojima fantastično piše znanstvenik iz Australije Walter F. Lalich.

I na kraju, u Matičinoj jubilarnoj godini HIZ ekskluzivno tiska studiju o iskustvima useljenika u RH - koetničkih migranata naše korjenike iz Venezuele, te otkriće L. Hilje o predsjedničkoj obitelji u Kostariki, uz informacije o novoj inicijativi među poduzetnicama hrvatskih korijena u Australiji iz pera J. Milić Novak, te esej o prvoj znanstvenici u RH koja je dobila projekt Europskoga istraživačkog vijeća (ERC) iz područja društveno-humanističkih znanosti Jasenki Gudelj. 

Opisani su razlozi lanjskog iseljenja te naše vrhunske znanstvenice u Italiju. Projekt Arhitektonska kultura istočnog Jadrana doktorice Gudelj uvršten je  među 78 elitnih koje u sklopu programa Obzor 2020. financira ERC, čiji je ukupni fond vrijedan 600 milijuna eura. Tako će tim doktorice Gudelj u idućih pet godina istražiti arhitektonsku kulturu od Boke kotorske do Istre, čije su reprezentativne građevine i na UNESCO-voj listi, koristeći inovativne metodološke postupke i digitalne alate. 

Iz pera Tanje Rudež još je zanimljivo opisana i karijera znanstvenika iz Siska Borisa Lenharda profesor računalne biologije na prestižnome Imperial Collegeu u Londonu. Bavi se genskom regulacijom - proučavanjem mehanizama koji određuju koji će geni biti aktivni u različitim tipovima stanica u višestaničnom organizmu i kako se ta genska aktivnost mijenja tijekom embrionalnog razvoja. Preporučujemo i ostale radove iz Matičina godišnjaka koje radi ograničenog prostora ovdje ne opisujemo.

Godišnjak, uz spomenuto obilje priloga, skreće pozornost i na karijere novoizabranih dopisnih članova HAZU-a iz dijaspore poput arhitekta međunarodne reputacije Smiljana Radića iz Santiaga de Chilea, trostruke doktorice znanosti Puljanke s američkom adresom Jadranke Skorin-Kapov, anglistkinje Zrinke Stahuljak iz Los Angelesa; profesora molekularne medicine sa Sveučilišta Oxford Kristijana Ramadana, te astrofizičara Željka Ivezića s University of Washington u Seattleu.   

Naslovnicu ljetopisa, u duhu Matičina sedamdesetogodišnjeg rođendanskoga slavlja, krasi skulptura najpoznatijeg njezina predsjednika i autora nulte znanstvene knjige o „Hrvatima izvan domovine“ Većeslava Holjevca, smještena u srcu Zagreba na početku Ulice Hrvatske bratske zajednice odakle se vidi zgrada Doma iseljenika – zaštićena arhitektonska ljepotica, sagrađena u Holjevčevu mandatu i uz obilatu potporu iseljeništva.

Tekst: Željka Lovrenčić

Foto: Ratko Mavar

Naslovnica - Hrvatski iseljenički zbornik 2021 - ur. V. Kukavica, Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 2021, 436 str. 

Osvajačica nagrade ERC-a Jasenka Gudelj odselila u Italiju. 

Književnica iz Čilea Patricia Štambuk.

Znanstvenik Boris Lenhard u V. Britaniji s kolegama iz 7 zemalja.

Inženjer Krešimir Mustapić, Kanada – predsjednik AMCA-Toronto

Božić 1991., Petar Sekulić u obiteljskoj kući u Caracasu, Venezuela


Dizajner automobila BMW Domagoj Đukec, Njemačka



 


Thursday, 18 February 2021

KAPETAN MRVICA - Nikola Šimić Tonin

 

KAPETAN MRVICA

 

Damiru Šarcu

 

U nediju parti kapetan Mrvica.

Brodovi parte pa se vrate.

Tako ti je sa životon.

 

Plovidu brodi…

vežu se za školje.

Plovidu školji kameni vapori…

Vezani morem vežu se za nebo.

 

Turali su se onde u splitsku luku,

s boršama,

karjolama,

mišalicama,

taksijima,

autobusima,

hladnjačama…

ljudi,

pasi i tovari…

izgubljena dica

i nađene stvari.

 

Cili labirint od plovidbenoga (ne)reda

od mutne zore do mrkla mraka…

od minus deset do plus četrdeset.

 

 

Ka lanterna na svom mistu

od partence do partence…

uz španjulet

kad triba koliko god uri triba…

uvik na svom mistu

otpraća i dopraća…

Čovik težačkoga lica

čudo šjor Mrvica…

 

Jidija se kad bi ga zvali kapetan.

A bija je kapetan.

Navigava petnaestak ljet,

diplomira i strojarstvo i nautiku,

doktor znanosti,

luke su mu bile draže od kapetanskoga mosta,

a tuka je more bome…

godina dosta.

 

Ma on i ni kapitan.

On je admiral.

Admiral splitskoga porta.

Kad je iša u penšjun

plakali su Spličani i boduli…

a za njeg pitali i pitaju furešti:

„Di je, visoki, kapetan

u rukom pletenoj vesti?“

I ni on mrvica.

Gromada je to od čovika.

Planina!

Naći će te to u riječima o njemu svima.

Skroz na skroz

srcen velikim ka vapor.

I sad negdi gor

u gornjem poratu čini red

smi se sa španjuletom

kad nije uposlen i u radu

dobivaju ga na vezu anđeli nebeski

u nebeskome vinogradu.

 

Nikola Šimić Tonin



Monday, 7 December 2020

PJESNIKOVI POLITIČKI I PJESNIČKI PUTOPLETI - VLADO GOTOVAC – POETIKA DUŠE – POETIKA ŽIVOTA

 

PJESNIKOVI POLITIČKI I PJESNIČKI PUTOPLETI

VLADO GOTOVAC – POETIKA DUŠE – POETIKA ŽIVOTA

 

Uvod

Likom i djelom svjedok vremena, Vlado Gotovac svjedoči vrijednost čovjeka, pojedinca spram intelektualaca limitiranoga intelekta, bez želje da limitiranost nadrastu svojim svjesnim htijenjem. U mozaiku ljudi i ljudskosti općenito, on se ne da tvoriti sredstvom i funkcijom, biti samo nemisleći dio mašinerije glasanja. Stalnim propitivanjima okrenut prema sebi i prema društvu općenito, pjesnički je i intelektualni Nevjerni Toma. Umjetnost je kao i umjetnik sam, teška, komplicirana, prije svega višedimenzionalna i tako joj/mu, treba prilaziti u svim sadašnjim i budućim propitivanjima, kako je to činio i Vlado Gotovac.

Ključne riječi: poetika, putopleti, politika, princip, položaj, propitivanja, povijest, pisanje, pjesnik, pisac, prosudba.

 

Poetika dušePoetika života

Opsesivna briga oko pjesničkog oblikovanja iznjedrila je poetiku Vlade Gotovca. Otmjenost - dostojanstven odnos spram kobi, sublimacija zbilje – asketski uvjeti – amorfni elementi, sustavom pauka konkretiziraju tananu, lako razorivu cjelinu u snažan dojam osjetilnog, perspektivu, vizualizaciju i složen koncept mreže riječi, sustava pojedinačnog i cjelovitoga značenja. Lutanja intuicije iznjedrila su lucidnu, misaono refleksivnu poetsku prosudbu senzibilne osobe koja nas svojim izrazom ne ostavlja ravnodušnima, tješi nas i hrabri riječima: I patnja dosegne svrhu kad se preda tajni, a ne zaboravu svijeta.

            Sve postoji i bez nas, ali s nama, u trenutku prepoznavanja mogućeg oblikovanja novoga, postaje sadržajni izazov. Dekonstrukcija oblikovanog sadržaja zahtijeva semantičku zaokupljenost istraživača/analitičara, samoprocjenu rješenja enigmatske pustolovine sadržajne jezgre odnosa povezanih riječi i metajezičnih konotacija. Sublimirani moralni, etički, pjesnički doživljaj ne dopušta poniznost niti onda, kada o njoj pjeva. Ona je tada izraz gospodstva ignorirane muke nadrastanja svega što osobu ili trenutak unižava, onečovječuje.

Naglašena intertekstualnost, neskriveno nastojanje otkrivanja početnih nadahnuća, onih koji su tako zahtijevan duh mogli pokrenuti, ali i doživljaj neke prepoznate istosti htijenja različitih osobnosti u potrazi za novim proniknućima, veza i odnosa dominantnih univerzalnih pojmova koje duh u umnoj i duševnoj vrtnji kao dugo skrivani predmet, pukotinu ili skrivenu spilju, iznjedri. Nezaustavljivom pijavicom proživljeno biva razlomljeno, pomaknuto, uništeno da bi razornost otvorila novo viđenje prastarih civilizacijskih temelja i tvornim elementima riječi sazidao nove poetske kule. Tek su poneka malena vrata otvorena i mogućnost traži hrabrost i znatiželju da se zaviri u ono iza.

            Hermetični sadržaj odolijeva i samo dostojanstveno traženje bez zadnjih misli ponudi duhovno prepoznavanje univerzalnih, ali i jedinstvenih pjesničkih, tjeskobnih bolnih katarza pronađenih riječi, sintagma koje opstaju kao pjesnički spomenici cjelokupne civilizacije tragova duhovnosti. Oksimoron postojanja: slobodni zatvorenik u gospodstvu poniženosti dostojanstveno pjeva svoju osjetilnu viziju svijeta.

Tolerancija, odgovornost, prihvaćanje različitosti traži višu razinu razvijene čovječnosti koja ne zapinje na primitivnim prizemljenostima, nego na stazama humanizma strpljivo prosijanih riječi filozofa i pjesnika stvara poetiku osluškivanja skrivanog i poniženog Čovjeka, ušućivanoga pjesnika, umjetnika, mislećega čovjeka.

Odvojen od svoga naraštaja kirurškom oštricom političke nepodobnosti, punih šesnaest stradalničkih godina, gdje se sustavno brisao i priječio svaki stvaralački trag, onaj ostavljeni, ožiljkom utisnutim u lica nacije, do onoga u nastajanju… zatrpavao se stvorenim rukopisom, okužen onim Nepodoban, vraćao se u sigurnosni okvir stvaranja i stvorio djelo kojemu se sustavno vraćamo potražiti izazov sazdan riječima i misaonu prosudbu vlastitih nedoumica, pomoć filološkoj i znanstvenoj spoznaji konkretnih tema i oblika.

S osobama / djelima Vlade Gotovca živimo, udaljavamo se i u ciklusima komuniciramo. Jedan od cikličnih povrataka je i ovaj rad nastao ponovljenim čitanjem započetim na Blagdan sv. Ante 13. lipnja 2020. godine. Urednica Jelena Hekman napisala je nadahnuta piščevim rukopisom: Misliti srcem, dušom, ma koliko nam se to činilo jednostavnim, nije lak put prema vlastitom prepoznavanju, ali je jedini mogući da se oslobodimo patnje besmisla. Konačno, u neizrecivom, u trajnom iskušenju, oblikuje se smisao i ostvaruje toliko nam potrebna ljudskost. (Poetika duše. Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1995., 10. str.)

U djelu Princip djela 1966.-1968. piše: Oko malih ljudi s velikom dušom pletu se bajke; oko velikih ljudi s malom dušom pletu se povijesne činjenice; oko velikih ljudi s velikom dušom plete se čovjekov usud.

 

Budućnost je samo položaj izgubljenih i nepoznatih riječi

Podnaslov je preuzet iz zbirke pjesama Crna kazaljka i zvuči kao izazov promišljanju funkcije i značenja riječi. Trenutak kada odabrane riječi uobliče tekst koji postaje svjetlost ili pad u tamničarevu omču. Ta traženja i otkrivanja značenja najčešće samo upućivanja i moguće analogije ponuđene kao ključevi metafora. (Crna kazaljka. Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1991.71.str.)

U pjesmi Poredani lonci piše: Pjesma je čin koji razlikuje riječi od vremena / i tvari. (70. str.), a onda o „odstranjenoj generaciji“ i o svemu, svim nastojanjima za promjenom koje je stihom izrekao: S godinama je sve u kazališnoj rupi završilo. (Naša odstranjena generacija) U pjesmi posvećenoj književniku Petru Šegedinu poslije operacije glave govori: Ovaj je susret, Petre, pomiren s vječnošću: Jezik u kojem se prsa hlade... i U hrvatskom jeziku smrt se neopazice javlja; / Smrt i tako nemoguća književnost. U pjesmi S moga popisa: Šutnja je unutrašnjost mojih riječi, a onda u drugoj označenoj neimenovanoj cjelini: Svagdje je neki neosvijetljen kraj. Fatalni zrak. Iznevjerena učenja. Utvare. Odraz beznađa, događaja, društvene zanemarenosti, nevidljive sile i efekt provokativnog okruženja izražen suprotnim rezultatom – kristaliziranom mišlju stvaranja: Šumi nevidljivi trenutak – uporaba praznine. Misao ranjenog bića koje niže riječi u smisao kao dovršeno promišljanje o domovini: Htio sam nešto učiniti za domovinu, / Ali probudio sam se / Izgovarajući slučajne riječi... / - Bolje sanjati, nego biti budan za Hrvatsku; / A najbolje je to ne otkriti.

Kada govori o sebi i svom stvaranju u tekstu Bilješke iz Lepoglave kaže: Moj trag je rad noćne vedrine, a o trenutku svoga zatočeništva: Epska situacija / u jednom lirskom času pa nastavlja: Kad riječi ispune svaki prizor / U kazalištu jednog trenutka, kao i Vrijeme ne prekida šutnju, / Koja nas uporno vodi. No, u tišini, u letu bez riječi, letu iz šutnje, ipak: Pjesnik postavlja granicu beskraju: / Trenutak slučaja i trenutak užasa. Vraćajući se iz općega u osobno za sebe kaže: Ja čupam usput travu, na smrt čist / U radu snenom to nastaje moj rukopis; / Ali završni trenutak je u starom miru. // I ma kako bilo tu, ja moram dalje. (Nastanak rukopisa u šetnji.)

Mogu li riječi učiniti više?

Mogu li izraziti: Siromašnu jasnoću stradanja? (35. str.) ili Cvrčkov dan za najavljenu patnju? Ili Tamu u kojoj je svaka riječ / Nekom oduzeta. Vladine su riječi: skloništa, nevini pravac,  nešto zaboravljeno, bačeno, izgubljeno, ono što je dovoljno izdržalo, / Da bi se ponovilo...

U pjesmi Pisanje i patnja drugih Vlado priznaje: Pristajem zbog pjesme na zavjeru s jezikom, / do besvijesti; // Na sat koji uznemiruje moju slobodu kazaljkama. Podnaslov Mogu li riječi učiniti više? je preuzet iz zbirke Crna kazaljka (27. str).

U zbirci Zabranjena vječnost (1987) napisanoj u Lepoglavi između veljače 1982. i siječnja 1984. su stihovi: Pisao sam pjesme kad se riječi / Nisu mogle držati nikakvog reda. // Morao sam nešto reći i zato preći / S jedne na drugu stranu trenutka. // Sve je za pjesmu bilo u prolazu: / Vjetar je poznat po brdu s kojeg dolazi. Nove sintagme, nova značenja, snaga izražajnih mogućnosti hrvatskoga jezika, za Gotovca su konstanta i kontinuitet. Posvećenost izrazu, oblikovanju susreta riječi i iskre koju prouzroče, ali i čitavih priča stihovima ponuđenim, paradigmi trenutaka – slučaja sadržani su i u naslovima. Ušutkajte pjesnika, jer... što sve pjesnik može, a po Vladi i mora, ako je pjesnik? ili ako mu je sudbina: biti pjesnik. Slučaj je najviši oblik / savršene nazočnosti u ništavilu (Razvijanje aforizama) i Htio bih da me čujete (1. stih) / Nesreća se gdje bilo pojavljuje, šuteći... (16. stih), a *Epilog kao pukotina – pjesma.

            U zbirci Čekati sjevernije (Tišina – Svemir – Ništavilo) kaže: Možeš poderati papir bijeli, (...) ali ne sudbinu. Nastavlja: Smrtna gramatika tame sklapa okrugle „oči“, a Crna vitrina s tišinom dragocjenosti (...) kao ukletim senzorima snima i: Riječi gube trag, a vitrina blješti u halucinaciji, na kraju pomireno, rezignirano: Hrvatska nema izgleda bez podzemne radionice.

            Na ponovljeno pitanje: Mogu li riječi učiniti više? Dan je odgovor u mnogim njegovim tekstovima, izdvajam samo neke: Samo još neupotrijebljene riječi (...) Samo daljina preostala u riječima (...) Uzvišena dubina nestalih prizora, jer: Njima je pjesma ostavila / Cijelu zoru nad mjestom propasti. Što mogu riječi? što može pjesma? zna ljudski rod od pradavnih vremena. Ritmizirana zazivanja, molitve, poslovice, epske pjesme, dramsko kazivanje u sublimiranom izrazu slučaja (jednoga, dva, tri...) kazališta dramatiziranih slučaja. U pjesmi Slučaj nevinoga Vlado govori: Nevine riječi su samo / ponos slučaja (...) čudovišta usnule lucidnosti. (21. str.) Čudovišta usnule lucidnosti možemo povezati sa stihom iz pjesme Ironija teme (18. str.) kao: unutarnja ekspedicija. (...) Slučajnosti su dosegle svoju nepomičnost (17. str.), naglašava: Nikada me neće ušutkati općenitost kruženja i sjene (20. str.). Nitko ne zna što riječi donose (...) a odluka je smo čudna prilika (26. str.) Riječi mogu, ali ishod moći stvaranja i odluke da ju s drugima dijelimo, mogu prouzročiti Slučaj. Svega svjestan do zadnjega atoma cijelog svoga intelektualnog obzora, raspravlja sam sa sobom, poetski naravno, donosi odluke, a mi uočavamo prepoznavanje s Ujevićem, njegovim strahom, razumijevanjem i ohrabrenjem jer: Ne boj se! nisi sam! / Ima i drugih nego ti // koji nepoznati od tebe žive tvojim životom... (Tin Ujević, Pobratimstvo lica u svemiru.)

             U Lakoći neshvatljivog (1967) naglašava tamni sjaj interpunkcije (metajezični doživljaj) i o slučaju koji je opet neponovljiv, univerzalnost proživljenog trenutka koji brani i čuva: Da protuhe mi nismo / Kad smrad i zarazu ne raznose, a upozorava na već često viđeno i spoznato: Od ulične buke zemlja ne postaje veća. Igrajući se riječima, a nudeći osobni doživljaj prevođenja u metaforu življenja, na naizgled jednostavan i slikovit način govori o ulogama u kazalištu svijeta. Kompromisi na koje nas upućuju, osamljenost koja nam je potrebna kao zrak koji dišemo, jezik koji je na vrhu naše ljestvice dostojanstvenog pripadanja Zemlji i podneblju, shvaćanje prožimanja i potreba podizanja osobnih limita znači stvarnu, tvarnu hranu intelektu. Pa, da ne bude zabune kako se nismo razumjeli, Vlado definira stvarnost u pjesmi:

Ljudi mogu kao ribe

Ljudi mogu kao ribe: biti

S jednim svijetom u drugom svijetu.

 

Oni mogu živjeti u jednom svijetu,

Gledajući drugi svijet iz njega.

 

U svijetu koji tako gledaju,

Svijet je u kojem žive kao ribe.

 

Ljudi, također, mogu imati ribe,

Koje ih gledaju iz svog svijeta.

 

I oni mogu gledati ribe,

Gledajući drugi svijet u svom.

 

U Dnevniku duše (Razvijanje pjesme): Oblik je najpotpunije objašnjenje zbivanja: kao njihova unutrašnjost. – Točno tumačenje, to je točno oblikovanje: tvar i priviđenje, gdje nastaju ruže našeg zviježđa. Intertekstualnost, pjesnički dijalog sa suvremenicima ili onima koje je vrijedno prepjevati, ne dopustiti da se zaboravi, otvoriti nove putove interpretacije, napomenuti one koji su pomogli svojim poetikama, filozofijom, htijenjima i iskazima, svojim hrabrim odlukama: ponuditi se svijetu svojim poetskim spoznajama. Gotovac je jasno naznačio tko je bio vrijedan njegovih promišljanja, tko je naveo neku slutnju, lutanje i traženje na konačan oblik, koji su sve umjetnički svjetovi gradili tog našeg iznimnog intelektualca. Trpio je pod stalnim udarima prizemljaša, ali i svi oni koji su se usudili biti mu blizu, više nego je društveno poželjno, trpjeli su. U pjesmi Čekam riječi u međuvremenu jasno autobiografski progovara, a u ovom tekstu naglašavamo samo nekoliko stihova / rečenica: Duboko, pod brazdama komercijalne plovidbe, / gdje u pjeni šumi vrijeme – i drugog svijeta / Visina i sjena... – rječnik je samica. // Naglo poletjevši u ponor - / Odjednom ne znajući dalje, / Ne znajući više... / - U ralje - // dok svako svojom stranom nastavlja (...) Pjesnik čeka odsutne riječ, na mjestu u međuvremenu, jer njegovo mjesto je privremeno, a u budućnost doprijeti može Riječ: I „poderana tako doprijeti možeš do samog milosrđa Božjeg“ U zagradi Zadušnica, a posljednji stih: Moje je mjesto privremeno, a zemlja nijema. (159./160. str.)

U zbirci Pjesme oduvijek (1956) U pjesmi Pjesma uvijek u sebi dobrog (1) pjesnik asocijativno spaja poznato, naučeno, uočeno spoznato. Tako je mjesec pronađen u starom željezu / vrlo tanak od klizanja po nebu / i od djece svinut, a tajna šaka i gnjata Sizifom posvećena, pjesnik zapravo analizira sebe, ali i pjesništvo, jer pjesnik začuđen mjesecom (snažnom metaforom), onim trenutkom koji dubinom prođe otkriven začuđen (tebi), a ti, svaki ti koji snuješ pjesmu slavu mukotrpnu zaključiti uvećano (...) Ako samo listamo stranice i zastanemo čitajući naslove, pokušavajući dokučiti razloge takvih naslova, a već ponešto znamo o Gotovčevu pjesništvu, ne možemo ne osjetiti tu prisnost s nekom vrstom povjerenja i kao da smo u prijateljskom razgovoru kojemu se osoba potpuno prepušta s povjerenjem. Priznaje strah, strah, strah i sintagme uobičajene u povijesti književnosti, teme koje su mijenjale svijet globalno, društveno i sociološki. Bitke, noćne priče prestrašenog i zločin, a onda Penjač i uskrsnuće (Lazarevo pjevanje): Iz dubine mraka prognanika (...) Uzeh za dužnost da vas obavijestim / O nužnoj ispovijedi: / Vas, koji ste ravnodušni / I kojima se nitko ne obraća; / Koji dižete sjekiru / - A niste krvnici! – Gotovac povezuje izniman kršćanski trenutak u kojemu se potvrđuje posebna moć Isusova, neophodna onima s nepovjerenjem da povjeruju, ali i onima koje beskrajno voli, da ih utješi i Lazar se vraća. Simbolika toga trenutka  sadržana je u pjesmi i izravno povezana s cjelokupnim Gotovčevim životom, kušnjama, spoznajama, povratkom u govorenje (u zabranjenu javnost) u kojoj on profesionalno egzistira, sa snažnom potrebom za upućivanjem, otkrivanjem, promjenom, utješnim stihovima koji su, za one koji pate, neminovno sudbinski određeni. U tim svojim traženjima i pokušajima osmišljavanja drukčije svakodnevice, prozaične, prosječne on piše: Da uzmognem živjeti mirno / Čuvam svoj smijeh / I dan posvećen vidovitosti svojoj / I šutnji bližnjih (...) Da uzmognem živjeti pravedno / Negdje / U prisojnoj krajini samotnjaka. Na ove stihove možemo dodati prvi stih s opkoračenjem iz pjesme Povratnik: Gledaj me plačnog, ti sramotna bojazni pred čovjekom! A nedvosmisleno značenje uloge pjesništva on kaže: Ti pomozi, nepotrebna ruko, / da stavim svoju glavu u oblake - / meni, koji sam te s poštovanjem gledao i nosio jer Moraš svakako prije smrti izdati biografiju / s esencijom svih gubitaka i dobitaka, / kao jesen malog vrta na akvarelu. (Pjesma uvijek u sebi dobroga (2)). U pjesmi Noćni rad je stih: I tako opasnog rada na svojoj smrti, zatvara cjelinu Pjesme oduvijek. No, pretposljednja pjesma je sublimirani sažetak jednog životopisa, jednog prebivanja i opstojanja, neizmjerne vrijednosti poezije, jednog od mogućih načina prepoznavanja stupova na koje se može nasloniti misaonost širokog spektra obrazovanja, posvećenost umjetnosti i tvarnog interdisciplinarnog razumijevanja paralelne stvarnosti, fluidne, tanane, osjetljive, morfičke, a ipak postojane i jasne (osobno dimenzionirane na 51. str.).

Prebivalište

kad sam nastojao pjevajući izgubiti prebivalište

golubovi su pokazali moćniju mudrost svakog nebesnika

(kad ih obuze ljubav)

kad sam nastojao pjevajući izgubiti prebivalište

zreli plodovi pokazaše sigurnost podajući se preobražaju

(kad ih ispuni slatkoća)

kad sam nastojao pjevajući izgubiti prebivalište

lice iznad moje sudbine nije bilo moje

-      Svijet omogućuje pjesma

 

U zbirci Opasni prostor (1961), cjelini Jedan alkohol, u pjesmi Ars poetica II. Dobrota i ljepota sastaju se u poeziji, jer ona je / najvidljivija / za druge. // To je najvažniji razgovor što ga ljudi vode, (...) Pokušavajući da pjesmu uzmem kao nužan oblik (...) Ja volim svako gibanje u pravom elementu. U IV. Dijelu iste pjesme govori o tomu koji su preduvjeti neophodni da bi nešto mogli razmatrati kao poetsko:

Ako smo puni nastojanja, pomiješanog s nešto prezira,

Da pjesmom točno, jasno izrazimo svoj duh,

Trebamo pod točnošću razumjeti samo one riječi, onaj

                                                                               način,

Što je prostor na kom se odvija život stvaran, opravdan,

našom snagom, našim duhom.

(...)

A prezir čuvajmo za ono što nikad ne mijenja svijet,

Jer to ne može biti pjesma, nego uvreda.

Ako smo puni nastojanja da i naše vrijeme ima svoje

                                                                      Pjesnike,

Moramo potražiti njegovu opasnost.

Tako će se roditi snaga iz koje možemo nestati –

     Snaga jedina jaka za pjesmu.

Stihovi napisani na 57. stranici zbirke Opasni prostor ponovljena su pitanja s kojima pjesnik Vlado Gotovac sustavno živi, promišlja, po tko zna koji put, vrti i prevrće misli koje ne daju smirenja, nego traže nove potvrde u doživljajnom pjesničkom, rječničkom obilju mogućih izraza za „isto“ ili „slično“. Približiti se, moći uobličiti i točno, a ipak pjesnički fluidno, izraziti grebanu pa zacijeljenu dušu. Pjesnik ispituje svoju svrhu, svoje značenje u danoj mu mogućnosti življenja, duhovnog proživljavanja i preživljavanja: Ispitujući svoju zadaću po efikasnosti svoga djelovanja na cjelinu, mi određujemo svoju odgovornost. (Poetika duše. Tijek odnosa IV., 1965. str. 179.)

 

 

 

Djelo je pravo čovjekovo vrijeme – ne život.

U djelu Poetika duše, poglavlju XV. Djelo, Vlado Gotovac je napisao riječi zaključnog podnaslova: Djelo je pravo čovjekovo vrijeme – ne život. Život, koji je iznjedrio cjelokupno njegovo napisano, objavljeno i dostupno stvaranje riječima i jezikom koji mu je uvijek bio na prvome mjestu kao simbol slobode, bio je prepun prepreka, omalovažavanja, poniženja i trpljenja. Sve nedaće nisu mogle zaustaviti dušu nadahnutu čovječnošću i humanizmom.

Malo je kojega našega književnika oblikovalo vrijeme povijesnih krivotvora u tolikoj mjeri i s toliko uhodničkog žara. Dokument vremena, književnik i mislilac Vlado Gotovac, njegov lik i cjelokupno stvoreno djelo, nadopunjujući se pojavnošću u Razvijanju sjećanja daje izjavu stihovima: Kad sam nastojao pjevajući izgubiti prebivalište / golubovi su pokazali moćniju mudrost svakog nebesnika… (Prebivalište) Usklađen s mišlju: Vi morate krivotvoriti povijest, kako bi za vas svjedočila, morate poricati vrline, da ne  bi zasjenili vrline vaših idola i ideala…(F. Nietzsche), osobnim životom Gotovac svjedoči: Uhapšen sam 11. siječnja 1972. Vi niste prosvjedovali. Osuđen sam (iste godine) na 4 godine zatvora. Vi niste prosvjedovali. Zabranjeno mi je svako javno djelovanje na 7 godina. Vi niste prosvjedovali. Izašao sam s robije 11. siječnja 1976. (izdržavši cijelu kaznu). Od tada, pa sve do danas (1981. aut. nap.), nisam se uspio zaposliti. Vi niste prosvjedovali. U srpnju 1980. protiv mene je pokrenuta istraga, koja još traje. Vi niste prosvjedovali. Godine 1972. osuđen sam zbog svojih legalno objavljenih tekstova. Sada je protiv mene pokrenuta istraga zbog razgovora što sam ih vodio s inozemnim novinarima koji su te radove publicirali… (Vlado Gotovac).

Vlado Gotovac rođen je u Imotskom 18. rujna 1930. godine. Osnovnu školu pohađao je u Prnjavoru (BiH), Župi Biokovskoj i Lovreću, a gimnaziju u Imotskom i u Zagrebu gdje je i maturirao (Klasična gimnazija). Diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Svojim političkim i novinarskim radom ostavio je dubok trag u suvremenoj hrvatskoj političkoj povijesti. Istupima i radovima od ranih pedesetih godina Gotovac je neumorno zagovarao ideju slobode, prava čovjeka pojedinca pozivajući na moralno preispitivanje društva.

Šira hrvatska javnost pamti ga ponajprije kao političara netipična za hrvatske prilike. Vrstan govornik, kojega nisu pratili skandali i gospodarske malverzacije. Iako politički angažiran više desetljeća, u Sabor je ušao 1995., prvo kao zastupnik HSLS-a, a potom LS-a. Jedan je od osnivača HSLS-a, prve registrirane političke stranke u Hrvatskoj, Gotovac je u toj stranci djelovao do konca 1997. godine. Kao jedan od njegovih istaknutijih nastupnih govora ostat će zabilježen onaj na 6. izbornom saboru HSLS-a 1996. godine kad je izabran za predsjednika HSLS-a. Ističući tada da se HSLS obraća svakom Hrvatu, Gotovac je naglasio: Ne dopustite da nas bilo tko uplaši! Ne bojte se, Hrvati, ovo je naša zemlja i mi u njoj imamo pravo vladati kako mi hoćemo!

Od 1955. do uhićenja 1972. godine radio je kao novinar i urednik na RTV Zagreb. Zbog političkog angažmana početkom sedamdesetih godina komunistička ga je vlast osudila na četiri godine zatvora koje je odslužio u Staroj Gradiški i tri godine gubitka građanskih prava. Istodobno mu je oduzela i pravo da se zaposli u državnoj službi te da objavljuje svoje radove, odnosno da javno nastupa. Zbog intervjua Švedskoj televiziji 1977. u kojem je ponovio svoje poznate humanističke stavove protiv totalitarnosti, ponovo je bio uhićen i 1982. osuđen na dvije godine zatvora koje je izdržao u Lepoglavi, i s četiri godine gubitka građanskih prava. U zatvoru je nastavio pisati, a vodio je i zatvorski dnevnik koji je objavljen 20 godina kasnije (Zvjezdana kuga, 1995.). Nakon izlaska iz zatvora objavljuje knjige: Moj slučaj, Zabranjena vječnost i Znakovi za Hrvatsku, a 1995., sedam svezaka Izabranih djela. Za predsjednika Matice hrvatske izabran je 1991. i na toj dužnosti ostaje do 1996. Objavio je ukupno 14 pjesničkih zbirki, od kojih je prva Opasni prostor tiskana 1961., te sedam proznih djela. Njegov desetogodišnji politički put može se sažeti u njegovu vrlo omiljenu rečenicu: Hrvatska da, ali ne bilo kakva. Umro je u Rimu 7. prosinca 2000.

Ideju svoje Hrvatske živio je u svojim djelima svim svojim bićem. Hrvatski jezik, osnažen nadahnućem intelektualca Vlade Gotovca, ponosno cijelom svijetu govori toplinom uma i dobrote, poetikom života – poetikom duše.



Žaklina Kutija / Nikola Šimić Tonin