Kultura sjećanja i hrvatsko iseljeništvo: predstavljena historiografska studija Wolffyja Krašića

 Kultura sjećanja i hrvatsko iseljeništvo: predstavljena historiografska studija Wolffyja Krašića

 Ovih je dana sredinom studenog u velikoj dvorani Hrvatske matice iseljenika u Zagrebu održano predstavljanje knjige „Naša je osveta – slobodna država Hrvatska ”, s podnaslovom „Komemoracije Bleiburške tragedije u hrvatskim iseljeničkim zajednicama i na Bleiburškome polju u razdoblju od 1945. do 1990. godine”, autora izv. prof. dr. sc. Wolffyja Krašića.

Riječ je o historiografskoj studiji koja na približno 350 stranica istražuje kako su hrvatske iseljeničke zajednice i komemoracije na Bleiburškome polju tijekom četiri i pol desetljeća oblikovale kulturu sjećanja na Bleiburšku tragediju i Križni put. Autor kroz devet tematskih cjelina, uz opsežnu znanstvenu argumentaciju i povijesne izvore, donosi prikaz djelovanja hrvatskoga političkog iseljeništva, njegovih organizacija te političkih i društvenih okolnosti u kojima su održavane komemoracije.

 Uz autora, knjigu su predstavili njezin urednik dr. sc. Ivan Tepeš i recenzent dr. sc. Marin Sopta, dok je program moderirala Vesna Kukavica, voditeljica Odjela za nakladništvo Hrvatske matice iseljenika.

Središnja tema knjige jest uloga hrvatskih političkih izbjeglica, emigranata i iseljeničkih zajednica u očuvanju sjećanja na Bleiburšku tragediju tijekom razdoblja komunističke Jugoslavije. U ime Hrvatske matice iseljenika i Počasnog bleiburškog voda okupljene je pozdravio Milan Kovač, predsjednik Upravnog vijeća HMI-ja i potpredsjednik Počasnog bleiburškog voda, koji se osvrnuo na iznimnu vrijednost objavljene studije, istaknuvši važnost prikupljenih povijesnih podataka i dokumentacije iz raznih svjetskih arhiva za razumijevanje sudbina hrvatskih političkih izbjeglica.

“Neizmjerno je drago što je ova knjiga ispred mene, ovo je knjiga zlata vrijedna. Prvu promociju smo imali na blagdan Svih svetih upravo na Bleiburugu gdje sam rekao da je ova knjiga zapravo mini arhiv. Mnogi idu u državne arhive tražiti dokumente, svjedočanstava, a eto tko se želi bolje upoznati sa životom hrvatskih ljudi izvan domovine nakon proljeća 1945. godine do proljeća 1990. godine, ovdje može naći sve ono što ga zanima”, rekao je Milan Kovač. Posebno je istaknuo povezanost iseljeništva s domovinom te dugogodišnje djelovanje hrvatskih zajednica koje su, unatoč životu daleko od Hrvatske, nastavile njegovati povijesno sjećanje i težnju prema državnoj samostalnosti.

Cilj knjige jest kronološki prikazati različite oblike javnog komemoriranja Bleiburške tragedije, ponajprije u zajednicama hrvatskih političkih emigranata i iseljenika u zapadnoj i sjevernoj Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi te Australiji, kao i na austrijskim lokalitetima na kojima se tradicionalno obilježavao taj tragični događaj. Autor pritom istražuje razloge izostanka komemoracija u pojedinim razdobljima i sredinama, predstavlja istaknute manifestacije posvećene stradalima te analizira dolaske hrvatskih političkih emigranata na Bleiburško polje, djelovanje Počasnog bleiburškog voda i njegovu suradnju s drugim hrvatskim emigrantskim organizacijama i društvima.

Autor knjige pokazuje da su te komemoracije na slobodnome i demokratskom Zapadu s vremenom postale izraz sve većeg hrvatskog jedinstva: događaj je prepoznat kao nacionalna tragedija, a ne samo poraz jedne političke opcije. Poruke nisu pozivale na osvetu, nego zahtijevale pravo na istinu o tragičnim zbivanjima te jačale ustrajnost u borbi za samostalnu demokratsku hrvatsku državu kao najtrajniji spomenik žrtvama i najučinkovitiju branu protiv „novih Bleiburga“. Kako autor Krašić ističe u zaključku ove jedinstvene monografije, „Bleiburška tragedija postala [je] vezivno tkivo različitih skupina unutar sve heterogenije hrvatske političke emigracije.”

“Nadam se kako će knjiga pridonijeti boljem razumijevanju važnosti Bleiburške tragedije za dio Hrvata u inozemstvu i njihove potomke u spomenutom razdoblju, onom kasnije, a i danas. Sličan utjecaj Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskoga naroda imali su i na dio njihovih odnosno naših sunarodnjaka u domovini, što joj dodatno daje na važnosti. Želio sam posebno naglasiti jednu od temeljnih poruka, a to je da hrvatski politički migranti nisu težili osveti za Bleiburšku tragediju nego da im je uz očuvanje sjećanja na ubijene te priželjkivanje pravde koju nikada ni oni ni njihovi potomci nisu dobili, osnovni cilj bilo stvaranje samostalne i demokratske države Hrvatske”, istaknuo je sam autor Wolffy Krašić na predstavljanju knjige.

Knjiga pritom prikazuje složene odnose unutar hrvatske političke emigracije, uključujući suradnju različitih organizacija, ali i njihove međusobne podjele, političke nesuglasice i organizacijske izazove.

Posebnu vrijednost Krašićeve historiografske studije predstavlja i precizno razlikovanje pojmova kojima se opisuju hrvatske zajednice izvan domovine. U uvodu knjige autor pojašnjava uporabu dvaju termina – politički izbjeglice i politički emigranti – koji odražavaju različite životne okolnosti i povijesna razdoblja osoba obuhvaćenih istraživanjem. Pojam političkih izbjeglica odnosi se ponajprije na neposredno poratno razdoblje, kada su mnogi Hrvati boravili u zarobljeničkim i izbjegličkim logorima zapadne Europe, a potom kao novopridošli useljenici u prekomorskim zemljama započinjali su život u nepoznatim sredinama bez znanja jezika domicilnih sredina, suočeni s brojnim egzistencijalnim i društvenim izazovima. S druge strane, termin političkih emigranata autor koristi za kasnija razdoblja, kada su se nekadašnji izbjeglice postupno prilagodili životu u državama koje su ih primile, osigurali su si egzistenciju, stekli državljanstvo, a nerijetko i značajan položaj u novim sredinama. Kako ističe, povijesni izvori potvrđuju da su se i sami često nazivali političkim emigrantima. Pritom autor u obradi predmetne građe ove knjige koristi i širi pojam hrvatskih iseljeničkih zajednica, budući da su u komemoracijama Bleiburške tragedije sudjelovali i Hrvati iseljeni u ranijim migracijskim valovima i koji nisu imali izravnih dodira s drugom svjetskom kataklizmom, kao i njihovi potomci rođeni u tuđini.

Također, posebno su značajne završne cjeline knjige, koje obrađuju susret preživjelih izbjeglica, političke emigracije i domovinske javnosti na Bleiburškome polju 1990. godine, kada su se mnoge obitelji spojile prvi put nakon duga četiri i pol desetljeća od završetka Drugoga svjetskog rata. U završnom dijelu studije Krašić se posvećuje i rekonstrukcijama te interpretacijama Bleiburške tragedije, razmatrajući odnos povijesnih činjenica, kolektivnog sjećanja i različitih tumačenja događaja.

Naslov „Naša je osveta – slobodna država Hrvatska” zapravo je smjelo odabrani uznemirujući citat hrvatskoga političkog emigranta Kazimira Katalinića. U zaključku studije autor se također poziva na autentičan tekst hrvatskoga političkog emigranta Kazimira Katalinića, koji je Bleiburšku tragediju opisao kao jedan od temeljnih događaja u oblikovanju identiteta hrvatske političke emigracije. Za dio hrvatskih političkih emigranata sjećanje na poslijeratna stradanja bilo je neraskidivo povezano s težnjom prema uspostavi samostalne i demokratske hrvatske države, koja bi predstavljala politički odgovor na povijesne nepravde i stradanja hrvatskog naroda.

U predgovoru knjige njezin urednik dr. sc. Ivan Tepeš ističe važnost hrvatskoga političkog iseljeništva u očuvanju kulture sjećanja na Bleiburšku tragediju u razdoblju kada se o tim događajima u domovini nije moglo slobodno javno govoriti. Tepeš Krašićevu studiju opisuje kao „iznimno vrijedno djelo koje ispunjava veliku prazninu u hrvatskoj historiografiji o kulturi sjećanja na poslijeratna stradanja”.

“Uz iznimno vrijedan pisani tekst, profesor Krašić nam je predočio i mnoštvo slikovnoga materijala koji čitatelju omogućava lakše vizualiziranje povijesnog konteksta. Koristeći primjerke emigrantskog tiska, preslike dokumentata, fotografije s komemoracija iz privatnih arhiva hrvatskih emigranata, kao i iznimno vrijednu arhivsku građu Počasnog bleiburškoga voda, autor je stvorio vizualni narativ koji ovu znanstvenu monografiju podiže na jednu višu razinu”, objasnio je urednik knjige, dr. sc. Ivan Tepeš.

Posebno naglašava ulogu hrvatskoga političkog iseljeništva, navodeći kako „održavanje te uspomene ne bi bilo moguće bez golemog truda koji je 45 godina ulagala hrvatska politička emigracija”.

“Čitajući stranice ove knjige, čitatelj dobiva iznimno detaljan uvdi u širok spektar aktivnosti kojima se čuvalo sjećanje među Hrvatima diljem svijeta. Ali ono što autor posebno uspješno demistificira jest činjenica da taj zadatak za našu emigraciju nije bio nimalo lak. Dapače, bio je to politički i diplomatski hod po mukama.”, istaknuo je Tepeš.

Krašićeva studija, uz kronološki pregled komemoracija, donosi i analizu društvenih, političkih i generacijskih promjena koje su obilježile hrvatsko iseljeništvo u drugoj polovici 20. stoljeća. Znanstveno utemeljenim pristupom, brojnim povijesnim izvorima i opsežnim bilješkama knjiga pruža temelj za daljnje proučavanje toga dijela hrvatske povijesti.

Recenzent knjige dr. sc. Marin Sopta posebno se osvrnuo na okolnosti u kojima su djelovali hrvatski politički emigranti nakon Drugoga svjetskog rata, upozorivši na poteškoće s kojima su se suočavali u nastojanjima da o Bleiburškoj tragediji i poslijeratnim stradanjima upoznaju javnost u državama u kojima su živjeli.

“Dat ću vam jedan primjer teškoća s kojima su se suočavali Hrvati u organiziranju komemoracija za žrtve Bleiburga. Naime, 1951. godine u logoru za izbjeglice u Klagenfurtu, grupa Hrvata željela je posjetiti bleiburško polje koje je veoma blizu tog logora. Međutim Englezi to nisu dozvolili. Imajući u vidu da smo mi Hrvati naprosto genijalci u mnogim stvarima, pa tako i u improvizaciji. Hrvati su potom došli na ideju da 1952. godine organiziraju nogometnu utakmicu između hrvatskog nogometnog kluba Velebit i lokalnog kluba Bleiburg. I nakon utakmice igrači i okupljeni otišli su posjetiti bleiburško polje.”, objasnio je Marin Sopota koji i sam ima iskustvo života u iseljeništvu. Dodao je kako su hrvatske emigrantske organizacije postupno nastojale proširiti obilježavanje tih događaja izvan vlastitih zajednica i uključiti širu međunarodnu javnost. Prema njegovoj ocjeni, Krašićevo istraživanje predstavlja važan doprinos dokumentiranju djelovanja pojedinaca i organizacija koje su tijekom desetljeća čuvale sjećanje na poslijeratna stradanja.

Predstavljanje knjige okupilo je mnogobrojne ugledne uzvanike i goste među kojima je bila izaslanica premijera Andreja Plenkovića, ravnateljica Uprave za zatočene i nestale pri Ministarstvu hrvatskih branitelja, Ana Filko, predstojnik Ureda predsjednika Vlade Republike Hrvatske Zvonimir Frka Petešić, savjetnik ministra vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, dr. sc. Domagoj Knežević, zamjenik državnog tajnika Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, Dario Magdić, savjetnica s posebnim položajem za pitanja Hrvata u Bosni i Hercegovini Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, Žana Ćorić, savjetnik s posebnim položajem za pitanja hrvatske nacionalne manjine Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, dr. sc. Milan Bošnjak i mnogi drugi.

Cijeli program predstavljanja knjige bio je popraćen kulturno-umjetničkim programom u kojem su sudjelovali glumac Dragan Despot, flautistica Rašeljka Lucija Petrač i vokalna solistica Nika Pastuović Klasić, uz klavirsku pratnju Tomislava Brebrića. Nakladnici knjige su Udruga Hrvatski križni put, Bleiburger Ehrenzug – Počasni bleiburški vod, Institut za istraživanje migracija i Hrvatska matica iseljenika. Knjiga je objavljena u Zagrebu 2026. godine, uz djelomičnu financijsku potporu Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

O autoru

Izv. prof. dr. sc. Wolffy Krašić rođen je 1988. godine u Rijeci. Diplomirao je povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 2016. godine doktorirao na temi „Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija”, pod mentorstvom prof. dr. sc. Ive Banca. Izvanredni je profesor na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, na Odsjeku za demografiju i hrvatsko iseljeništvo.

U svojem znanstvenom radu bavi se poviješću hrvatske političke emigracije, otporom jugoslavenskom komunističkom režimu te migracijama iz komunističke Jugoslavije. Autor je više od 30 znanstvenih radova i nekoliko znanstvenih monografija, među kojima se ističu „Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija” (2018.), „Hrvatski pokret otpora. Hrvatske državotvorne organizacije i skupine 1945. – 1966.” (2018.) te „On the Road to Freedom: Croatian National Resistance to the Yugoslav Communist Regime (1945–1966)” (2023.).

Građa knjige ilustrirana je nizom dokumentarnih fotografija. Znakovito, fotografija na naslovnici prikazuje polaganje vijenca na spomenik posvećen žrtvama Bleiburške tragedije na zemljištu HKD-a „Bosna” u Sydneyju 1987. godine. „U čast i na spomen svibanjskim žrtvama”, preuzeta iz Lovokovićeve Spremnosti, br. 21, 19. 5. 1987.

S druge strane nije zanemaren ni izvorna pjesnička riječ o tim potresnim zbivanjima pa zadnju koricu knjige krasi pjesma Vinka Nikolića posvećena žrtvama Križnoga puta hrvatskoga naroda u povodu 30. obljetnice tih događaja pod naslovom „Hrvatskoj” (1975).

Knjiga je tiskana uz djelomičnu potporu Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

Bilješka o autoru Krašiću

Povjesničar Wollfy Krašić rođen je 12. srpnja 1988. godine u Rijeci. Studirao je na  Filozofskome fakultetu u Zagrebu, diplomiravši s temom „Djelovanje dr. Ante Cilige u Kraljevini Jugoslaviji i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 1936.do 1944.“ Poslijediplomski studij moderne i suvremene povijesti završio je obranom doktorske disertacije „Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija“ (2016.). U oba navrata mentor mu je bio prof. dr. sc. Ivo Banac. Zaposlen je kao izvanredni profesor na Odsjeku za demografiju i hrvatsko iseljeništvo Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se istraživanjem djelovanja hrvatske političke emigracije, kao i domovinskog otpora i intelektualne oporbe jugoslavenskom komunističkom režimu te fenomenom radne migracije iz komunističke Jugoslavije. Pored nastave na integriranom studiju demografije i hrvatskoga iseljeništva, predaje i na doktorskom studiju povijesti. Trenutno je član uredništva triiju znanstvenih časopisa – Kroatologija: časopis za hrvatsku kulturu Fakulteta hrvatskih studija, zatim Obnova, časopis za kulturu, društvo i politiku te Journal of Croatian Studies. Annual Review of the Croatian Academy of America. Uz ovu, objavio je još tri znanstvene monografije: Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija (Zagreb: Školska knjiga, 2018.); Hrvatski pokret otpora. Hrvatske državotvorne organizacije i skupine 1945.-1966. (Zagreb: AGM, 2018.) i On The Road To Freedom. Croatian National Resistance to the Yugoslav Communist Regime, 1945-1966. (Chicago: CroLibertas, 2023.). Nadalje, objavio je više od 30 znanstvenih radova. Održao je izlaganja na nizu prestižnih znanstveno-stručnih skupova u zemlji i inozemstvu, zahvaljujući kompetitivnosti svog autorskog diskursa. Također, napisao je veći broj popularno-znanstvenih i publicističkih tekstova u prestižnim domaćim i inozemnim novinama, časopisima kao i internetskim portalima.  Održao je niz zapaženih javnih predavanja, gostovao u televizijskim, radijskim i YouTube emisijama.

 

Tekst: Damir Bašić

Foto: Hrvatska matica iseljenika, ustupljena fotografije  

 

Vrijedna memoarska proza književnika i filologa Vinka Grubišića

Vrijedna memoarska proza književnika i filologa Vinka Grubišića

Knjiga „Emigrantska pisma“ donosi odabranu korespondenciju s dvanaestoricom pripadnika naše kulturne emigracije s raznih kontinenata, koji su nemjerljivo doprinijeli očuvanju hrvatskog jezika i kulture u anglofonom okružju…

U Zagrebu je 16. rujna svečano predstavljena knjiga „Emigrantska pisma„ istaknutog književnika i filologa s višedesetljetnom kanadskom adresom prof. dr. sc. Vinka Grubišića u organizaciji Hrvatske matice iseljenika i Ogranka Matice hrvatske iz Skradina. Promociju su pratili brojni uglednici iz javnog  i akademskog života Republike Hrvatske te štovatelji Grubišićeva opusa, među kojima su bili: saborska zastupnica mr. sc. Zdravka Bušić, izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora i predsjednica parlamentarnog Odbora za Hrvate izvan Republike Hrvatske; dr. sc. Jasmina Kovačević Čavlović, izaslanica i savjetnica ministra vanjskih i europskih poslova dr. sc. Gordana Grlića Radmana; izaslanica državnog tajnika Zvonka Milasa gospođa Croatiana Gregurić, savjetnica s posebnim položajem za pitanja hrvatskog iseljeništva u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan RH; predsjednik Matice hrvatske dr. sc. Damir Zorić, predsjednik Upravnog vijeća HMI-ja Milan Kovač i svi članovi UV-a , predstavnici Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Instituta za hrvatski jezik, Hrvatskog državnog arhiva, Instituta za istraživanje migracija, Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, Croaticuma,  Filozofskoga fakulteta i Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. 

Nakon pozdravnih riječi ravnatelja Hrvatske matice iseljenika mr. sc. Zdeslava Milasa o knjizi su govorili:  priređivačica i urednica izv. prof. dr. sc. Renata Burai,  akademik Ratko Cvetnić i redatelj Vinko Grubišić. Memoarska proza „Emigrantska pisma“ autora prof. dr. sc. Vinka Grubišića, zaslužnog promicatelja hrvatskoga jezika i kulture u anglofonom svijetu, otkriva na gotovo 180 stranica dosad nepoznate fragmente iz života i stvaralaštva vodećih hrvatskih jezikoslovnih kroatista i pisaca koji su zajedno s Grubišićem djelovali izvan domovine u hrvatskoj kulturnoj emigraciji druge polovice 20. stoljeća, istaknuli su promotori knjige.

Ravnatelj Hrvatske matice iseljenika Zdeslav Milas u svom je obraćanju istaknuo kako život i stvaralaštvo Vinka Grubišića svjedoče o vremenu u kojem očuvanje hrvatskoga jezika, kulture i identiteta nije bilo samo pitanje književnosti, nego i osobne hrabrosti. Podsjetio je na Grubišićev dugogodišnji akademski i književni rad u iseljeništvu te njegovu povezanost s Vinkom Nikolićem i Hrvatskom revijom, koja je desetljećima bila važno mjesto slobodne hrvatske riječi izvan domovine.  Posebno je naglasio kako „Emigrantska pisma“ nadilaze pogled u prošlost jer čuvaju sjećanje na ljude koji su hrvatsku riječ, kulturu i ideju slobode njegovali daleko od Hrvatske. „Domovina nije samo prostor. Domovina je i jezik. Domovina je pamćenje. Domovina je ono što odlučimo sačuvati onda kada nam okolnosti govore da bismo trebali zaboraviti“, poručio je Milas te zahvalio profesoru Grubišiću što je hrvatsku riječ „ponio sa sobom i, još važnije, vratio kući“.

Prema riječima urednice knjige Renate Burai, autor u „Emigrantskim pismima“ kroz korespondenciju iz osamdesetih godina prošloga stoljeća bilježi najvažnije kulturne i političke pothvate hrvatskoga egzila, koji su pridonijeli stvaranju ozračja za obnovu suverene hrvatske države. Naglasila je kako Grubišić kroz pisma ispisuje svojevrsne kulturne biografije svojih suradnika, zbog čega se knjiga može čitati i kao kulturna autobiografija jedne generacije hrvatskih emigrantskih intelektualaca. Pisma pritom ne donosi izdvojeno, nego ih smješta u širi povijesni, politički i kulturni kontekst, pa svako od njih ujedno svjedoči o ljudima koji su u zahtjevnim okolnostima svojim djelovanjem pridonosili očuvanju i razvoju hrvatske kulture.

Akademik Ratko Cvetnić je ocijenio kako se radi o skupini hrvatskih emigrantskih intelektualaca koji su stvarali identitetsku klimu. Radi se o ljudima, napomenuo je, koji su zadužili našu inozemnu filološku baštinu kao što su: književnik i povjesničar Bogdan Radica, slavist i esejist Ante Kadić, bard hrvatske književnosti u egzilu Vinko Nikolić, urednik Jure Petričević, književnik Antun Nizeteo, povjesničar i pisac fra Dionizije Lasić, pjesnik fra Lucijan Kordić, prevoditelj Stjepan Krešić, slavist i novinar Marko Čović, jezikoslovac Branko Franolić, germanist i kroatist Josip Matešić te znanstvenik i publicist Zdravko Sančević.

O životnom putu i ljudskoj i obiteljskoj toplini profesora Vinka, karakterističnoj za iseljeničke hrvatske obitelji koje su redovito svestrano podupirale i podupiru Lijepu Našu, govorio je redatelj Vinko Grubišić. 

Zahvalu nakladniku dr. sc. Marinku Šišku, promotorima, organizatorima i posjetiteljima zagrebačkoga predstavljanja uputio je i sam autor, dr. sc. Vinko Grubišić. Tom je prigodom istaknuo potrebu za sustavnijim ubaštinjenjem inozemne Croatice te predložio pokretanje manifestacije posvećene predstavljanju bogate memoarske građe hrvatskoga iseljeništva.

Prigodni glazbeni program na svečanosti u Velikoj dvorani HMI izvela je solistica Nika Pastuović, a moderirala je mr. sc. Vesna Kukavica, voditeljica Odjela za nakladništvo HMI-ja. Promocija je održana u sklopu prestižne manifestacije Dani europske baštine i to  povodom novih interpretacija filološke baštine hrvatske kulturne emigracije druge polovice 20. stoljeća.

Iz biografije autora

Filolog, pisac, antologičar i prevoditelj Vinko Grubišić afirmirao se kao profesor na Katedri hrvatskog jezika i kulture Sveučilišta Waterloo (Kanada), gdje je desetljećima predavao  do umirovljenja (2008.).  Objavio je sveučilišne priručnike Elementary Croatian I (1994., 2003.), Elementary Croatian II (1996., 2008.), Croatian Grammar (1996., 2007.), Croatian Reader (skupa s Anitom Mikulić Kovačević, 2007.) te Croatian Literature in English (skupa sa kćeri Katicom Grubišić, 2007.). Godine 2007. prvi je na svijetu priredio u okviru kanadskog sveučilišta na kojemu je proveo dobar dio radnoga vijeka Croatian Online („Internetski tečaj hrvatskog”). Školsku godinu 1985. proveo je u Australiji kao gostujući lektor hrvatskoga jezika na Sveučilištu Macquarie u Sydneyu. S fra Ljubom Krasićem – u okviru sustava Hrvatskih izvandomovinskih škola Amerike, Kanade i Australije – objavio je dva najčitanija priručnika za učenje hrvatskoga jezika Hrvatski jezik 1 i Hrvatski jezik 2. Poznatije su mu knjige jezikoslovnih radova O hrvatskom jeziku (1975.) i Grafija hrvatske lapidarne ćirilice (1978.). Objavio je knjige poezije Robotov poljubac (1974.), Bitarion (1987.), Gregorijanske šutnje (1989.), Druženja s tijelom (1995.) te Stazama samih središta (2005.). Dramski su mu tekstovi: Tri drame (1981.) te Ne začuđuju čudesa (1982.). Uz jedinstvenu Hrvatsku književnost u egzilu (1991.), objavio je knjige eseja Izazovne teme starije hrvatske književnosti (2006.), Volitve (2007.) te monografiju Artaud (2000.). Od prijevoda s latinskoga, njemačkoga, francuskoga i engleskoga navedimo samo ove: Američko gerilsko kazalište (1997.), Kazalište i njegov dvojnik Anonina Artauda (2002.), Plovidba sv. Brendana opata (2004.), Erazmo i kršćanski humanizam Léona Ernesta Halkina (2005.), Pod okriljem sv. Jeronima Valéryja Larbauda (2006.), Latinsku poeziju srednjega vijeka (2010.), Jeronimove hagiografije (skupa s Vesnom Badurina Stipčević, 2008.) te Krilati pjev (2012.). Skupa s dr. Vladimirom Bubrinom uređuje godišnjak Journal of Croatian Studies Hrvatske akademije u Americi. U suradnji s dr. V. Bubrinom objavio je dvojezičnu renesansnu čitanku The Glory and Fame / Dike ter hvaljen’ja (2015.). Fakultet hrvatskih studija objavio mu je udžbenik Elementary Croatian (2024).

Za svoj znanstveni i književni rad Grubišić je osvojio Nagradu Hrvatske revije za poeziju (1971.), a 2003. prestižnu Zlatnu medalju kraljice Elizabete II. (Queen Elizabeth II’ Golden Jubilee Medail) za doprinos multikulturalizmu Kanade. Nagradu Davidijadu za najbolji prijevod osvaja (skupa s dr. Vladimirom Bubrinom) za 2011. godinu. Primio je i nagradu za antologiju Krilati pjev na Sarajevskom sajmu knjiga (2012.). Iako u mirovini, i dalje prevodi s više jezika i piše.

Tekst: Snježana Radoš  /  Foto: Marijana Žeželj, ustupljene fotografije HMI

00

Autor knjige Emigrantska pisma Prof. dr. sc. Vinko Grubišić, Kanada

 

01

Ravnatelj HMI mr. sc. Zdeslav Milas i promotori knjige mr. sc. Vesna Kukavica, urednica dr. sc. Renata burai, prof. dr. sc. Vinko Grubišić, akademik Ratko Cvetnić i redatelj vinko grubišić, ml.

02

Izv. prof. dr. sc. Renata Burai

03

Akademik Ratko Cvetnić

04

Redatelj Vinko Grubišić

05

Prof. dr. sc. Vinko Grubišić

06

Promociju je pratila brojna publika  iz javnog i akademskog života Republike Hrvatske u prepunoj Velikoj dvorani HMI  u Zagrebu

 

El escritor Juan Mihovilovich, en el Festival Internacional de Literatura/Slavni pisac Juan Mihovilovich na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu

 El escritor Juan Mihovilovich, en el Festival Internacional de Literatura

 El reconocido escritor chileno de raíces croatas, Juan Mihovilovich, participará del Festival Internacional de Literatura en Zagreb el martes 8 de septiembre de 2026 en HNK2. Su participación cuenta con el apoyo de la Fundación para la Emigración Croata.

 

Por 14° vez consecutiva, la prestigiosa Editorial Fraktura organiza el Festival Internacional de Literatura, que se llevará a cabo en Zagreb del 5 al 9 de septiembre de 2026. Se trata de uno de los festivales literarios internacionales más importantes que organizó por primera vez el editor en jefe de dicha editorial, Seid Serdarević, hace quince años y en el que esta vez, junto con la élite literaria de diversas partes del mundo, estará Juan Mihovilovich, reconocido escritor chileno de raíces croatas, con motivo de la edición en croata de su reciente novela “El amor de los caracoles”. La edición croata de la novela de Mihovilovich ha sido publicada por el editor de Neolit, Marko Gregur, y por la Fundación para la Emigración Croata. La traducción estuvo a cargo de la renombrada hispanista Željka Lovrenčić. Se trata del cuarto libro de Mihovilovich publicado en la lengua de sus ancestros, en colaboración con la FEC, tras la aparición de “El contagio de la locura” (“Zaraze ludilom”), “Sus desnudos pies sobre la nieve” (“Njezine bose noge”) y la compilación de cuentos “El clasificador” (“Razvrstavač”).

El Festival reúne habitualmente a numerosas figuras literarias de Croacia y de todo el mundo; por ello, es muy loable que a este distinguido grupo se una uno de los autores chilenos de ascendencia croata más leídos. Participan del Festival más de un centenar de traductores, escritores, moderadores y editores de Europa, de Medio Oriente, Lejano Oriente, América del Norte y del Sur. Esta vez, los eventos se llevarán a cabo en un nuevo espacio: el HNK2, en la calle Adžjina, en la zona céntrica ampliada de Zagreb.

El martes 8 de septiembre a las 18 horas, el escenario del Teatro Nacional Croata de Zagreb HNK2 recibirá a dos maestros de la narrativa: Juan Mihovilovich, uno de los escritores chilenos contemporáneos de origen croata más destacados, y Marinko Koščec, voz prominente de la prosa intelectual del país y un estilista excepcional. Ambos escriben desde tradiciones lingüísticas y literarias diferentes, pero sus prosas convergen en el punto donde la partida, el origen y la búsqueda de un sentido de pertenencia definen a la persona.

La experiencia chileno-croata de Mihovilovich y el vínculo perdurable de Koščec con la literatura francesa abren dos caminos diferentes hacia cuestiones similares: ¿qué queda de la tierra natal cuando uno se aleja de ella?, ¿cómo va tomando forma la identidad en medio del lenguaje, el lugar y el tiempo? En sus prosas, las costas lejanas y las historias personales convergen a través de la experiencia universal de la partida, el retorno y la búsqueda de un lugar donde echar raíces. Al asistir al Festival Internacional de Literatura en el HNK2, descubra cómo se configuran estas trayectorias en las obras literarias de Juan Mihovilovich y Marinko Koščec durante un diálogo moderado por el crítico literario y especialista en Estudios Croatas, Mario Kolar. El evento contará con la presencia del director de la Fundación para la Emigración Croata Zdeslav Milas; el representante de la Embajada de Chile en la República de Croacia; representantes de la Oficina Central Gubernamental para los Croatas en el Exterior, y numerosos admiradores de la literatura croata de la emigración y de la obra de Mihovilovich.

Cabe recordar que el escritor chileno de raíces croatas Juan Mihovilovich Hernández nació en Punta Arenas en 1951. Ha desarrollado una exitosa doble trayectoria como juez y como autor de gran difusión en el mundo hispanohablante. En resumen, se trata de un respetado profesional del Derecho y un poeta, cuentista, novelista imaginativo y ensayista perspicaz. Podría decirse que es uno de los escritores chilenos más leídos. Creció cerca del Polo Sur, en el centro administrativo de la región más austral de Chile: Magallanes y la Antártida chilena, dentro del llamado “barrio croata”, de Punta Arenas, una zona que, a lo largo de 160 años, fue poblada por muchas personas provenientes de la isla de Brač, desde la época de la fiebre del oro.

Juan Mihovilovich publicó las siguientes novelas: La última cadena (Zadnja osuda, 1980, 1983), Sus desnudos pies sobre la nieve (Njezine bose noge po snijegu, 1990), El contagio de la locura (Zaraza ludošću, 2006), Desencierro (Oslobađanje, 2008), Grados de referencia (Referentne točke, 2011), El asombro (Čuđenje, 2013), Yo mi hermano (Ja moj brat, 2015), Tu nuevo Anticristo (Tvoj novi Antikrist, 2021) y El amor de caracoles (Ljubav puževa, 2024), cuya edición croata ha sido coeditada por Neolit y la Fundación para la Emigración Croata.

Como maestro de la prosa breve, Juan Mihovilovich ha publicado las compilaciones de cuentos El ventanal de la desolación (Prozor nad pustoši, 1989, 1993), El clasificador (Razvrstavač, 1992, 2006), Restos mortales (Posmrtni ostatci, 2004), Los números no cuentan (Brojevi ne pričaju, 2008), Espejismo con Stanly Kubrick (Fatamorgane sa Stanlyjem Kubrickom, 2017), Bucear en su alma (Roniti u njegovoj duši, 2018) y Teoría de espanto: narrativa breve (Teorija užasa: kratke priče, 2021).

Juan Mihovilovich pertenece a la tercera generación de inmigrantes croatas y al grupo de escritores chilenos que se consolidó en la década de 1980 en el marco de las actividades culturales disidentes así llamadas “generación de escritores de tiempos del golpe de Estado”. El crítico literario Ernesto Livacic Gazzano ha descrito a Mihovilovich como “uno de los mejores representantes de la prosa chilena moderna”  que “ha aportado un espíritu renovador a la literatura chilena contemporánea”. Los rasgos que distinguen su prosa son los retratos de personajes impactantes, las descripciones evocadoras de situaciones cotidianas, un ritmo narrativo mesurado y la precisión de la expresión poética. En las obras de Juan Mihovilovich se siente la influencia de Rulf, maestro estadounidense del thriller, y la del clásico ruso Dostoievski, al entretejer recuerdos de la infancia y juventud del autor. El lenguaje de Mihovilovich es sencillo pero cautivador, y ofrece un retrato fascinante del individuo desesperado y solitario de nuestra época. La novela “El amor de los caracoles”, traducida por Željka Lovrenčić, que se presentará durante el 14° Festival Internacional de Literatura, es una obra de prosa exquisitamente elaborada en la que diversas voces narrativas se complementan de forma creativa y en la que la fantasía se entreteje con la realidad. El escritor sitúa la historia en una zona rural cercana a la localidad chilena de Curepto. Retrata la vida en un pueblo de América del Sur con sus rasgos característicos: los celos, la superstición, la preservación de las tradiciones y los mitos, así como la realidad de la vida en prisión y la presencia de extranjeros que destruyen el medioambiente sin piedad. En esencia, es una historia familiar que el autor reconstruye a través de personajes de varias generaciones: abuelos, padres, hijos. La trama se desarrolla gradualmente y es narrada por un niño llamado Pablo, que juega con los límites entre la realidad y la fantasía. Pablo, con su gran imaginación, habla con sencillez sobre la realidad y los acontecimientos de su vida, entretejiéndolos con sus sueños y sus reflexiones. Además de Pablo, hay otros niños que protagonizan la novela: Laura, Clarita y Lautaro. Estas dos parejas simbolizan el amor eterno e infinito. Sin duda, Juan Mihovilovich, fascinado por el hecho de que los caracoles carecen de cerebro y, sin embargo, aman de manera milagrosa, escribe con gran destreza: la trama es dinámica y llena de suspenso, las descripciones son impactantes y la novela es muy cautivadora.

 

La élite literaria, desde EE.UU. hasta el entorno europeo

 

En resumen, el Festival contará con la presencia de autores de primer nivel procedentes de dieciséis países, cuyas obras han sido traducidas a numerosos idiomas y han sido galardonadas con prestigiosos premios literarios. La 14° edición del Festival Internacional de Literatura será inaugurada por Adania Shibli, escritora palestina residente en Berlín. Desde Francia llegan algunas de las figuras más importantes de la literatura actual: Kamel Daoud, ganador del premio Goncourt; la multipremiada Neige Sinno, y el aclamado y querido Édouard Louis, cuya participación pondrá el broche final al programa del Festival de este año. Desde España llega Marc Casals, traductor y experto en la Literatura eslava del sur.

Del mundo de habla alemana llega uno de los autores contemporáneos más leídos y traducidos, Daniel Kehlman, y dos destacados publicistas, Philipp Blom y Annabelle Hirsch. De EE.UU. llega la autora de origen iraní Sanam Mahloudji, y de Malasia, el tan leído escritor de prosa Tash Aw. La invitada de Italia es Francesca Melandri, quien en su nueva novela escribe sobre su padre y su aventura de guerra en Ucrania. De Ucrania llega una de las autoras más importantes de la actualidad, Oksana Zabuzhko. El invitado de Bélgica es Stefan Hertmans, un clásico de la literatura flamenca, y de Suecia llega Lina Nordquist. Estarán presentes asimismo Aleš Šteger, de Eslovenia, y Josip Mlakić, escritor premiado de BiH, quien presentará su nuevo libro de viajes. Varios autores croatas también presentarán sus nuevas obras: Maša Kolanović, Monika Herceg, Snježana Banović, Želimir Periš, Igor Štiks, Vlaho Bogišić, Barbara Matejčić, Goran Gavranović yBoris Rašeta, y los poetas Lara Mitraković, Silba Ljutak, Alen Brlek e Ivica Đikić.

Todos los programas en los que participan autores extranjeros tendrán traducción simultánea. La identidad visual del Festival estuvo a cargo de Ivan Stanišić. La cuestión del desplazamiento del individuo respecto a la comunidad surgió como un tema informal, ya fuera en relación con personas cuyos destinos les obligaron a adaptarse a las circunstancias históricas, o bien con los invisibles y marginados, los oprimidos y los olvidados.

Entre los auspiciantes del Festival, se encuentran: el Teatro Nacional Croata de Zagreb; la Galería Šira; el Ministerio de Cultura y Medios de la República de Croacia; la Ciudad de Zagreb; la Asociación Turística de la Ciudad de Zagreb; embajadas y representaciones culturales de los países extranjeros a los que pertenecen los autores; y la Fundación para la Emigración Croata que se une por primera vez a este importante festival de la literatura, auspiciando la presentación del escritor de raíces croatas Juan Mihovilovich.

Los eventos en HNK2 comienzan cada día a las 17h y finalizan a las 22h. Además de los espacios de HNK2, habrá actividades del festival en la librería Fraktura y en la Galería Šira. He aquí una buena razón para no perderse el Festival Internacional de Literatura de este este año en el corazón de Zagreb.

 

(Consigue tus entradas en el enlace:   https://fsk.hr/proizvod/ulaznica-dnevna-fsk-8-9/).

Programa del 14° Festival Internacional de Literatura:  https://fsk.hr/

 

Texto: Vesna Kukavica

Foto: Festival Internacional de Literatura

- -

Slavni pisac Juan Mihovilovich na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu

 

Slavni čileanski pisac hrvatskih korijena Juan Mihovilovich, uz potporu Hrvatske matice iseljenika, gostuje na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu, a njegov je nastup predviđen u HNK2 u utorak 8. rujna 2026.

 

Festival svjetske književnosti, četrnaestu godinu zaredom održava se u organizaciji prestižne Naklade „Fraktura“ u Zagreb, od 5. do 9. rujna 2026. Posrijedi je jedan od najvažnijih internacionalnih  književnih festivala koji je u Hrvatskoj pokrenuo prije desetljeća i pol glavni urednik „Frakture“ Seid Serdarević, a na kojem će ove godine, uz književnu elitu s raznih strana svijeta, nastupiti i Juan Mihovilovich, proslavljeni čileanski pisac hrvatskih korijena povodom hrvatskog izdanja njegova zadnjeg romana „Ljubav puževa“. Hrvatsko izdanje Mihovilovicheva romana zajednički su objavili naklada Neolit urednika Marka Gregura i Hrvatska matica iseljenika, a knjigu je sa španjolskoga jezika prevela renomirana hispanistica dr. sc. Željka Lovrenčić.  Ovo je četvrta Mihovilovićeva knjiga koja izlazi na jeziku njegovih predaka u sunakladništvu HMI, nakon „Zaraze ludilom“ i „Njezine bose noge“, te zbirke priča „Razvrstavač“.

Festival publici donosi redovito niz književnih zvijezda iz Europe i svijeta te Lijepe Naše pa je vrlo pohvalno da se tim odabranicima pridružuje jedan od najčitanijih pisaca čileanske literature hrvatskih korijena. Na Festivalu sudjeluje više od stotinu sudionika iz šesnaest zemalja – književnika, prevoditelja, moderatora i urednika – iz Europe, s Bliskog i Dalekog istoka te iz Sjeverne i Južne Amerike. Ovogodišnje izdanje održava se u novom prostoru, HNK2 u Adžijinoj ulici u širem središtu Zagrebu.

Tako će se na sceni naći u utorak 8. rujna u 18 sati u zagrebačkom HNK2 dvojac maestralnog narativnog umijeća Juan Mihovilovich, jedan od najznačajnijih suvremenih čileanskih pisaca hrvatskih korijena, i Marinko Koščec, istaknuti glas domaće intelektualne proze i vrsni stilist. Obojica pišu iz različitih jezičnih i književnih tradicija, ali njihove se proze susreću ondje gdje čovjeka određuju odlazak, podrijetlo i potraga za pripadanjem.

Čileansko-hrvatsko iskustvo Mihovilovicha i Koščecova trajna veza s francuskom književnošću otvaraju dva različita puta prema sličnim pitanjima: što ostaje od zavičaja kad se od njega udaljimo i kako se identitet oblikuje između jezika, mjesta i vremena? Udaljene obale i osobne povijesti u njihovim se prozama susreću kroz univerzalno iskustvo odlaska, povratka i traženja uporišta. Vašim dolaskom u HNK2 na Festival svjetske književnosti otkrijte kako se ti putevi oblikuju u književnosti Juana Mihovilovicha i Marinka Koščeca u razgovoru koji vodi književni kritičar i kroatist Mario Kolar. Uz ravnatelja Hrvatske matice iseljenika mr. sc. Zdeslava Milasa i predstavnika Veleposlanstva Čilea u Republici Hrvatskoj, nastup i Festival će pratiti predstavnici Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH kao i brojni štovatelji inozemne Croatice i Mihovilovicheva opusa.

Podsjetimo, istaknuti čileanski pisac hrvatskih korijena Juan Mihovilovich Hernández rođen je u Punta Arenasu, godine 1951. Razvio je dvostruku uspješnu karijeru suca i čitanog književnika hispanističkoga svijeta. Riječju, priznati je pravnik, ali i maštovit pjesnik, pripovjedač, romanopisac i pronicljivi esejist. Danas je, može se reći, jedan od najčitanijih čileanskih književnika. Odrastao je u blizini Južnoga pola u dijelu upravnoga središta najjužnije čileanske regije Magallanes y de la Antártica Chilena u tzv. „hrvatskoj četvrti“ Punta Arenasa, koju su davno naselili brojni Bračani na vremenskoj okomici od 160 godina - još od doba zlatne groznice.

Juan Mihovilovich je objavio slijedeće romane: La última cadena (Zadnja osuda, 1980., 1983.), Sus desnudos pies sobre la nieve (Njezine bose noge po snijegu, 1990.), El contagio de la locura (Zaraza ludošću, 2006.), Desencierro (Oslobađanje, 2008.), Grados de referencia (Referentne točke, 2011.), El asombro (Čuđenje, 2013.), Yo mi hermano (Ja moj brat, 2015.), Tu nuevo Anticristo (Tvoj novi Antikrist, 2021.) i El amor de caracoles (Ljubav puževa, 2024.), čije hrvatsko izdanje potpisuju sunakladnici Neolit i Hrvatska matica iseljenika.

Kao majstor kratke proze Juan Mihovilovich je objavio zbirke pripovijedaka El ventanal de la desolación (Prozor nad pustoši, 1989., 1993.), El clasificador (Razvrstavač, 1992., 2006.), Restos mortales (Posmrtni ostatci, 2004.), Los números no cuentan (Brojevi ne pričaju, 2008.), Espejismo con Stanly Kubrick (Fatamorgane sa Stanlyjem Kubrickom, 2017.), Bucear en su alma (Roniti u njegovoj duši, 2018.) i Teoria de espanto: narrativa breve (Teorija užasa: kratke priče, 2021.).

Zanimljivo, Juan Mihovilovich je pripadnik trećega naraštaja hrvatskih iseljenika i skupine čileanskih književnika koji su se afirmirali osamdesetih godina 20. stoljeća u okviru disidentskih kulturnih aktivnosti tzv. „naraštaja pisaca iz doba državnog udara“. Književni kritičar Ernesto Livacic Gazzano ocijenio je kako je Mihovilovich „jedan od najboljih predstavnika moderne čileanske proze“ te „da je unio svjež duh u suvremenu čileansku književnost“. Obilježja njegove proze su efektni portreti likova, dojmljivi prikazi običnih životnih situacija, odmjerena dinamika fabule i preciznost poetskog iskaza. U djelima Juana Mihovilovicha osjeća se utjecaj američkog majstora trilera Rulfa, ali i ruskog klasika Dostojevskog, dok se u njima isprepliću uspomene na piščevo djetinjstvo i mladenačko doba. Jezik kojim su napisana Mihovilovicheva djela jednostavan je i prijemčiv, dok fascinantno opisuje očajna i usamljena čovjeka našega vremena.   Roman „Ljubav puževa“, u prijevodu Željke Lovrenčić, koji će biti predstavljen na 14. Festivalu svjetske književnosti, izvrsno je oblikovano prozno djelo u kojem se kreativno nadopunjavaju raznovrsni narativni glasovi, te isprepliću fantastika i stvarnost. Pisac radnju smješta u ruralnu sredinu u blizini čileanskog grada Curepta. Prikazuje život u južnoameričkome selu sa svim njegovim popratnim značajkama:   ljubomorom, praznovjerjem, brižljivim njegovanjem tradicije, mitovima, ali i životarenjima u zatvoru, uz strance koji bespoštedno uništavaju okoliš.  Radi se, zapravo, o jednoj skiciranoj obiteljskoj priči, koju pisac rekonstruira kroz likove iz više naraštaja: djedove i bake, roditelje te djecu, odnosno, unuke. Priča se postepeno razotkriva, a pripovijeda je narator odnosno dječak Pablo, koji se igra realnim i izmaštanim vremenima. Maštoviti dječak Pablo na jednostavan način govori o stvarnosti i događajima koji se odvijaju u njegovom životu i isprepliće ih sa svojim snovima i razmišljanjima. Osim Pabla, protagonisti romana su i druga djeca - Laura te Clarita i Lautaro. Ta su dva para simbol vječne i beskrajne ljubavi. Nedvojbeno, Juan Mihovilovich, očaran činjenicom da puževi nemaju mozga iako čudesno ljube,  piše vrlo vješto: radnja je dinamična i napeta, opisi snažni, a roman iznimno zanimljiv.

Književna elita od Amerike do europskog susjedstva

Sažeto, na Festival dolaze iz šesnaest zemalja prvoklasni autori i autorice, čija su djela prevođena diljem svijeta na mnoštvo jezika i nagrađena prestižnim  književnim nagradama. Četrnaesti FSK otvorit će palestinska autorica s berlinskom adresom Adania Shibli. Iz Francuske stižu neke od najvećih književnih zvijezda današnjice: dobitnik nagrade Goncourt Kamel Daoud, višestruko nagrađivana Neige Sinno te u Hrvatskoj rado čitani i omiljeni Édouard Louis, čijim gostovanjem će biti zaključen ovogodišnji program FSK-a. Iz Španjolske dolazi odličan poznavatelj južnoslavenskih književnosti i prevoditelj Marc Casals.  

Iz njemačkoga govornog područja stiže jedan od najčitanijih i  najprevođenijih suvremenih autora Daniel Kehlmann, te dvoje istaknutih publicista, Philipp Blom i Annabelle Hirsch. Iz Sjedinjenih Američkih Država dolazi autorica iranskog porijekla Sanam Mahloudji, a iz Malezije stiže čitani prozaist Tash Aw.Gošća iz Italije je Francesca Melandri, koja u svojem novom romanu piše o ocu i njegovoj ratnoj avanturi u Ukrajini, a iz Ukrajine gostuje jedna od najvažnijih autorica današnjice Oksana Zabuško. Iz Belgije u Zagreb stiže klasik flamanske književnosti Stefan Hertmans, a iz Švedske Lina Nordquist. Iz susjedstva ćemo vidjeti na FSK-u Aleša Štegera iz Slovenije, dok će svoju novu putopisnu knjigu predstaviti bosanskohercegovački nagrađivani pisac Josip Mlakić. Svoja nova izdanja predstavit će i niz hrvatskih autorica i autora kao što su: Maša Kolanović, Monika Herceg, Snježana Banović, Želimir Periš, Igor Štiks, Vlaho Bogišić, Barbara Matejčić, Goran Gavranović i Boris Rašeta, kao i pjesnici Lara Mitraković, Silba Ljutak, Alen Brlek i Ivica Đikić.

Svi programi s inozemnim autorima simultano se prevode.  Festivalski vizual oblikovao je Ivan Stanišić, a kao neformalna tema Festivala nametnulo se pitanje izmještenosti pojedinca iz zajednice – bilo da je riječ o ljudima čije su sudbine bile takve da su se prilagođavali povijesnim situacijama, bilo da je riječ o nevidljivima i drugotnima, onima potisnutima i zaboravljenima.

Festivala ne bi bilo bez potpore pokrovitelja, među kojima su   Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu i Galeriji Šira. Pokrovitelji Festivala svjetske književnosti su Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Grad Zagreb, Turistička zajednica Grada Zagreba, veleposlanstva i kulturna predstavništva stranih zemalja nastupajućih autora, a Hrvatska matica iseljenika pridružila se prvi put ovom važnom književnom Festivalu, podupirući nastup čileanskoga pisca hrvatskih korijena Juana Mihovilovicha.  

Programi u HNK2 počinju svakodnevno u 17 sati i traju do 22 sata, a uz HNK2 festivalski se sadržaji odvijaju i u Knjižari Fraktura te Galeriji Šira. Eto razloga da ne propustite ovogodišnji Festival svjetske književnosti u središtu Zagreba.

 

Napisala: Vesna Kukavica

Više: Program FSK-a ( https://fsk.hr/)

 

Potpisi fotografija:

01

Ravnatelj HMI mr. sc. Zdeslav Milas s književnikom Juanom Mihoviloichem / Foto: HMI/FSK, ustupljene fotografije

02

Ravnatelj HMI mr. sc. Zdeslav Milas s književnikom Juanom Mihoviloichem i timom suradnika / Foto: HMI/FSK, ustupljene fotografije

03

Juan Mihovilovich: „Ljubav puževa“, Neolit & Hrvatska matica iseljenika, Koprivnica – Zagreb, 2026, 226 str. 

04

Nova scena HNK2 – ugošćuje 14. Festival svjetske književnosti u organizaciji naklade „Fraktura“. / Foto: HMI/FSK, ustupljene fotografije

05

Književnik Juan Mihovilovich iz Čilea i Marinko Koščec iz Hrvatske nastupaju na FSK-u / Foto: FSK, ustupljene fotografije

06

Svečani prijam u Hrvatskoj matici iseljenika za književnika iz Čilea priredio je ravnatelj HMI mr. sc. Zdeslav Milas s timom suradnika - uoči nastupa uglednog čileansko-hrvatskog pisca na 14. Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu 8. rujna 2026. / Foto: HMI/FSK, ustupljene fotografije

 

Odlazak istaknutog australsko-hrvatskog književnika Drage Šaravanje

 Odlazak istaknutog australsko-hrvatskog književnika Drage Šaravanje

 

Književnik Drago Šaravanja (17. siječnja 1940. - 26. kolovoza 2026.) ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti s emigrantskim iskustvom u Australiji i Hrvatskoj, primivši za svoja djela na engleskom i hrvatskom jeziku brojne strukovne nagrade 

 

Ovih nas je dana, točnije 26. kolovoza 2026., zauvijek napustio istaknuti književnik i  publicist Drago Šaravanja, koji je u zreloj životnoj dobi višedesetljetnu australsku adresu odlučno zamijenio onom zagrebačkom. Marljivosti i dvostruka uspješna karijera inženjera i pisca, omogućila mu je, nakon preboljene egzilantske traume u svojim ranim dvadesetima - život vrijedan divljenja. Drago je bio čestit i marljiv čovjek, požrtvovan suprug, otac i djed, mio i odan prijatelj te pronicljiv pisac koji je okusio sjaj i bijedu svjetskih metropola. Surađivao je desetljećima u brojnim kulturnim aktivnostima Hrvatske matice iseljenika,  napose književnim projektima anglofonoga područja koji su bili usredotočeni na interkulturalne fenomene, a o kojima je i sam Šaravanja maestralno pisao u svojim kroatološkim ogledima i romanima, kao i kulturološkim esejima. Pišući o drugima i drukčijima, iskazivao je neviđenu empatiju za malog, običnog, čovjeka - kojemu je vjera u Boga i pošten rad u tuđini otvarao mnoga vrata. Bio je veliki kozmopolit i odani patriot, sve u jednoj osobi. Ljubio je istodobno i  Australiju i Hrvatsku, noseći ih u srcu uz duboku zahvalnost majci Hercegovki.

Rođen je 17. siječnja 1940. u Lipnu kod Ljubuškoga. Nakon djetinjstva u rodnome kraju i gimnazijskih dana u Isusovačkome sjemeništu u Dubrovniku, te nastavka srednjoškolskih dana u Zagrebu, životni ga je put kao devetnaestogodišnjeg mladića odveo u izbjeglištvo. Utočište je prvo našao u Italiji, a potom emigrira u Australiju, gdje je proveo četrdeset i dvije godine.  Ondje je, vlastitim radom, školovanjem i upornošću - izgradio profesionalni put od teških fizičkih poslova do zvanja zrakoplovnoga strojarskoga inženjera s inovativnim postignućima u QANTAS-u. Uključuje se u razne aktivnosti hrvatske iseljeničke zajednice u Australiji sedamdesetih i osamdesetih 20. stoljćea. Istodobno je studirao hrvatski jezik i književnost na Macquarie Universityju u Sydneyju, gdje je za izniman akademski uspjeh sredinom osamdesetih primljen u Golden Key National Honour Society.

Šaravanja je književno i publicistički bio trajno zaokupljen odnosom između domovine i iseljeništva, iskustvom odlaska i povratka, te pitanjem pripadnosti. Komparirajući društveni i kulturni napredak Lijepe Naše u odnosu na razvijenije zemlje Zapada, bio je umjereni optimist, prateći s posebnom radošću i prinose svoje fakultetski obrazovane djece te unučadi - kod kojih je, zajedno sa suprugom Erikom, razvio veliku ljubav za obje kulture i hrvatsku i australsku.

Surađivao je u brojnim hrvatskim publikacijama, objavljujući poeziju, kratke priče i eseje. Zanimljive priloge i kritičke osvrte objavljivao je često u časopisu „Matica“ i Hrvatskom iseljeničkom zborniku.

Iz Šaravanjine literarne ostavštine stilskom ljepotom se izdvajaju: zbirka pjesama „Svaka rijeka svome moru teče“ (Sydney,1993.); spjev Hrvatska sloboda (Sydney,1994.); te povijesne monografije „Hrvati sa Snježnih planina“ (Sydney,1999.), „The Snowy and Croatians“ (Sydney,1999.) – koja se nalaze i u Mitchell´s State Library u Sydneyju.  Disidentski prozaist i pjesnik Šaravanja uvršten je u prestižne antologije: „Hrvatska iseljenička lirika“ (1974.) ur. fra. Lucijan Kordić; „Hercegovina“ (2002.) ur. dr. Vjekoslav Boban; te dvojezični zbornik pripovijetki hrvatskih književnika u Australiji „Zrcala u sjeni; zbornik pripovijetki australskih pisaca Writers´ Mosaic“ (1992., 1993., 1996.).

Objavio je zapažene romane „Idemo kući“, „Na drugoj strani vremena“, „Gelipter“ i „Novo odijelo“. Za prvi roman „Idemo kući“ nagrađen je nagradom Fra Lucijan Kordić za najbolje djelo koje tematski obrađuje život Hrvata izvan Republike Hrvatske. Autobiografski diskurs Šaravanja će nastaviti razvijati dvijetisućitih i u ostalim romanima. Tako za roman od šest stotina stranica „Na drugoj strani vremena“ (2007) osvaja nagradu Pasionske baštine i Društva hrvatskih književnika iz Zagreba. Taj roman ostaje zapamćen kao fascinantna saga o ljudima iz dvije obitelji koje potječu iz istog mjesta i koji, iako drukčijih političkih svjetonazora završavaju - u emigraciji. Ne radi se samo o opisivanju mnoštva egzilantskih zavrzlama: to je djelo svjedočanstvo jednog života i jednoga turbulentnog povijesnog razdoblja u doba hladnoratovske podjele svijeta, kakvo do sada nije bilo napisano u hrvatskoj književnosti. Taj Šaravanjin roman prati životni put čovjeka koji od bistroga seoskog dječačića postaje ugledni građanin Australije, svrstavši svoga autora u red hrvatskih  antologijskih prozaista. U hrvatskoj književnosti nema mnogo ovakvih knjiga koje autentično svjedoče o  nacionalnoj pomirbi svih Hrvata, te dubokoj povezanosti iseljene i domovinske Hrvatske. Književni radovi Drage Šaravanje na hrvatskom i engleskom jeziku uvršteni su u suvremene antologije književnosti u Australiji i Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini.

Djelatnici Hrvatske matice iseljenika iskazuju duboku sućut obitelji Šaravanja u Hrvatskoj i Australiji.

Počivao u miru Božjem!

 

Napisala: Vesna Kukavica

 

Slikar Ante Sardelića iz Toronta posjetio Hrvatsku maticu iseljenika

 

Slikar Ante Sardelića iz Toronta posjetio Hrvatsku maticu iseljenika

Ravnatelj Hrvatske matice iseljenika mr. sc. Zdeslav Milas primio je u radni posjet hrvatsko-kanadskoga slikara Antu Sardelića, koji je tom prigodom Matičinu ravnatelju uručio svoju novoizišlu monumentalnu likovnu monografiju pod naslovom „Veliki poklon gradu Vukovaru“. Ravnatelj Milas čestitao je umjetniku i zahvalio na impresivnoj knjizi, koja opseže više od 360 stranica velikog enciklopedijskog formata, opisujući slikom i poetskim zapisima umjetnikove reminiscencije o domovini te Vukovaru kao svjetioniku hrabrosti i slobode. Slikar Sardelić je pozvao ravnatelja i zainteresiranu javnost na promociju te knjige koja će se održati u slikarevu mediteranskom zavičaju u Blatu na Korčuli 20. srpnja 2026.

Na radnom susretu uz ravnatelja Milasa bile su Matičine djelatnice Snježana Radoš i Vesna Kukavica. Slikar se prisjetio uspješne suradnje s Maticom devedesetih i ciklusa izložbi „Vječna domovina“, a ravnatelj Milas je predložio da se suradnja nastavi u idućoj godini, kada bi slikar Sardelić imao izložbu dosad neizlaganih crteža te memoarskih zapisa.

Podsjetimo, Ante Sardelić Kraljević je renomirani akademski hrvatski i kanadski umjetnik. Rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Živi pune 54 godine u Torontu, izlažući diljem svijeta u prestižnim galerijama. Sardelić umije putovati svijetom i bilježiti kistom i dlijetom svoje doživljaje posve bujnog imaginarija. Istodobno je i kozmopolit i patriot, naučivši se diviti svima onima koje je susretao putujući i slikajući na raznim stranama svijeta – ne zanemarujući svoj duboko ukorijenjeni hrvatski identitet. Školu za primijenjene umjetnosti završio je u Splitu 1967., a Akademiju likovnih umjetnosti, Odjel kiparstva, u Zagrebu 1971. Od 1972. živi u Torontu u Kanadi gdje radi kao samostalni profesionalni umjetnik, a bavi se kiparstvom, grafikom, slikarstvom i piše poeziju. Od 1969. izlaže na samostalnim i skupnim izložbama u galerijama i muzejima metropola diljem svijeta: u Kanadi, SAD-u, Meksiku, Kolumbiji, Argentini, Urugvaju, Peruu, Venezueli, Poljskoj, Portoriku, Indoneziji, Francuskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Španjolskoj, Engleskoj, Italiji, Sloveniji, Belgiji, Japanu, Koreji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Brazilu, Australiji, Egiptu. Posebno su ga se dojmile izložbe u New Yorku, Chicagu, Mexico Cityju, Caracasu, Bogoti, Otavi, Hamiltonu, Torontu, Canberri, Fremantleu, Frankfurtu, Windsoru, Melbourneu, Buenos Airesu, Montevideu, Santiagu, Punta Arenasu, Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Hamburgu, Pečuhu, Seattleu, Limi, Washingtonu, Jakarti, Clevelandu, Brasiliji, Rimu, Kairu i drevnoj egipatskoj Alexandriji. Od 1987. sudjeluje na desecima  međunarodnih izložbi i bijenala. Potporom kanadske vlade, 1998. ostvaruje putujuću samostalnu izložbu u Hrvatskoj i BiH. Godine 1989. Kanadsko-hrvatska udruga umjetnika proglašava ga umjetnikom godine, a 1995. predsjednik RH Franjo Tuđman ga je odlikovao Redom Danice hrvatske za iznimne zasluge u kulturi. Godine 1997., pod pokroviteljstvom Vlade RH i predsjednika dr. Franje Tuđmana, u Muzeju Mimara u Zagrebu održana je prva izložba iz desetogodišnjeg ciklusa Ante Sardelića Kraljevića „Vječna domovina“ te je potom postavljana u prestižnim izložbenim prostorima diljem svijeta. Hrvatska televizija snimila je dokumentarni film o ciklusu „Vječna domovina“, fokusirajući se na iseljenički život umjetnika Ante Sardelića Kraljevića. Godine 2003. Sardelić postavlja u svetištu u Blatu na Korčuli životni put blažene redovnice Marije Propetoga Isusa Petković u kamenom reljefu veličine 8,5 metara četvornih. Godine 2005., kao pozvani gost umjetnik na Međunarodnom bijenalu u Limi u Peruu, izlaže izložbu „Vječna domovina“. Kameni reljef za oltar Hrvatske crkve u Torontu u Kanadi izrađuje 2006., a ciklus novih djela „Kulturne paralele“ izlaže u muzejima i galerijama na svim kontinentima od 2008. Godine 2009. izradio je i poklonio kamenu skulpturu – reljef, dimenzija 150 x 300 cm, „Vukovar – svjetionik hrabrosti i slobode“, gradu Vukovaru, koja je postavljena pred ulaz u Spomen-dom na Ovčari. Za izuzetne zasluge u promidžbi Republike Hrvatske i rodnoga Blata u svijetu odlikovan je Zlatnim grbom općine Blato (2015.), a umjetnik ističe da mu je to najmilije odličje. Aktivni je član svjetskog pokreta za mir, World Peace Gong, te izrađuje niz monumentalnih skulptura u željezu u sastavu Gong poklona Republike Indonezije Republici Hrvatskoj odnosno gradu Vukovaru. Priprema izradu brončane skulpture, visine pet metara, „Spomenik domovinskog zajedništva“ za rodno Blato. Djela mu se nalaze u galerijama, muzejima i privatnim zbirkama diljem svijeta.

Tekst: Vesna Kukavica

Foto: Marijana Žeželj