Monday, 29 November 2021

Nagrada „Libar za vajk“ knjizi u prijevodu Željke Lovrenčić



 Nagrada „Libar za vajk“ knjizi u prijevodu Željke Lovrenčić

U obrazloženju odluke između ostalog navodi se i to da „ovo izuzetno književno djelo vjerno svjedoči o duhu dvadesetog stoljeća i pjesnikovim razmišljanjima o umjetnosti i poeziji“.

 

Na ovogodišnjem, 27. Sajmu knjiga u Istri koji se od 19. do 28. studenog održavao u halama bivše tvornice „Arena“ trikotaža u Puli, nagradu publike „Libar za vajk“ dobili su memoari Pabla Nerude „Priznajem da sam živio“ u izdanje zagrebačke nakladničke kuće Iris Illyrica i u prijevodu književnice i prevoditeljice Željke Lovrenčić.

Publika je pobjednika mogla odabrati među nominiranim naslovima stručnog žirija knjižara u kojemu su bili Dragan Dabić, Katarina Njavro i Vlatka Balinčić.

Ovogodišnja dodjela ove nagrade svoju posebnost duguje odabiru među čak trideset knjiga (tradicionalno ih je petnaest, ali budući da prošle godine zbog Covida 19 izbor nije održan, ove ih je godine bilo dvostruko više) među kojima su čitatelji izabrali sjajno djelo glasovitoga čileanskog pisca. Ono će se zbog svoje vrijednosti čuvati zauvijek – odnosno, „za vajk“, u Trezoru knjižnice osnovne škole dr. Mate Demarina u Medulinu.

U obrazloženju odluke između ostaloga navodi se i to da „ovo izuzetno književno djelo vjerno svjedoči o duhu dvadesetog stoljeća i pjesnikovim razmišljanjima o umjetnosti i poeziji“.

Na svečanoj dodjeli nagrade održanoj 27. studenog, stiliziranu je skulpturu u ime nakladnice Ivane Glavaš Bakija preuzela književnica Tatjana Pokrajac Papucci. 

 

Tekst: Darija Katalinić

Fotografije: Sajma knjige u Istri.

 

Potpis pod fotografiju:

Memoarima Pabla Nerude i nakladi Iris Illyrika nagrada "Libar za vajk" dobitnici su nagrade "Libar za vajk" ovogodišnjeg 27. Sajma knjige u Istri. Nagradu čini stilizirana skulptura i novčani iznos od pet tisuća kuna za autora i nakladnika.


 

Predsjednik Milanović odlikovao Antona Kikaša Redom kneza Domagoja s ogrlicom

 Predsjednik Milanović odlikovao Antona Kikaša Redom kneza Domagoja s ogrlicom


Inženjer s polustoljetnom kanadskom adresom Anton Kikaš zahvalio je Predsjedniku na odlikovanju, dodavši kako je za njega 25. studeni izniman dan, ne samo zbog blagdana Svete Katarine i odlikovanja, nego i zbog 30. obljetnice izlaska iz beogradskoga zatočeništva

 

Tekst: Vesna Kukavica

Foto: Ured predsjednika RH

 

 

Hrvatski predsjednik  Zoran Milanović odlikovao je Antona Kikaša iz Kanade Redom kneza Domagoja s ogrlicom za pokazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo u Domovinskom ratu u Zagrebu 25. studenoga 2021. „Ono što ste učinili za Hrvatsku zna svatko, ono što ne zna je zašto vam se Hrvatska minimalnom gestom nije odužila zadnjih trideset godina. Ne vjerujem da je bilo zle namjere, bilo kakvih niskih motiva, naprosto tako je bilo. Uručujem Vam odlikovanje koje ste trebali dobiti davno“, rekao je predsjednik Milanović. Naglasio je kako mu je iznimna čast da se ovakav pothvat obilježi i ne zaboravi. „Vi ste u najtežim trenucima za Hrvatsku skupili novac, krenuli na jedan odvažan avanturistički put koji u prvi mah nije završio dobro za Vas, skoro i fatalno, ali na kraju Hrvatska je pokazala već tada, da se brine za svoje ljude. A ovo je, trideset godina kasnije, jedna mala zakašnjela gesta“, zaključio je predsjednik Milanović.


Podsjetimo, inženjer geodezije Anton Kikaš, hrvatski poduzetnik i filantrop iz Toronta, koji je na svjetske naslovnice dospio prije 30 godina kada je 31. kolovoza 1991. sa boeingom 737 Uganda airlinesa sa 19 tona lakog pješačkog i protuoklopnog naoružanja za netom osnovani Zbor narodne garde tek začete Republike Hrvatske sletio na zagrebački aerodrom Pleso. Zrakoplov u kojem se nalazio Kikaš, presreli su piloti iz dva  Mig-a 21 s naredbom smrtonosnog „dejstva Ratnog Vazduhoplovstva Jugoslavenske narodne armije“ i naredili pilotu onodobno u ranu zoru da odmah prizemlji avion na pistu aerodroma hrvatskog glavnoga grada  Zagreba. Pretraga aviona punog oružja pozorno je snimljena „milicijskom“ video kamerom i javno objavljena, dok je Kikaš završio u zarobljeništvu daleko od Lijepe Naše u glavnome gradu Srbije, a ugandski avion prebačen je u zračnu bazu oružanih snaga Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije na Batajnici u blizini Beograda na granici Srbije i Vojvodine.  Kasnije, točnije 25. studenog 1991. zatočeni Anton Kikaš će biti srećom razmijenjen u Sarajevu sa grupom uhićenih oficira JNA na čelu s generalom Milanom Aksentijevićem.


Anton Kikaš zahvalio je predsjedniku Milanoviću na odlikovanju i rekao da je ovaj dan za njega izniman, ne samo zbog blagdana Svete Katarine i odlikovanja, nego i zbog tridesete obljetnice izlaska iz beogradskoga vojnog zatvora. „Ovaj dan za mene je iznimno značajan i radostan iz više razloga – ne smo zbog dodijeljenog odlikovanja – neopisivo i ostaje trajno uz mene čudesna uspomena. Danas je trideseta obljetnica izlaska iz zatočeništva, dan kada sam ugledao svjetlo na kraju tunela, mračnog tunela koji se zvao beogradski vojni zatvor. Posljednjih trideset godina na današnji dan slavim svoj drugi rođendan“, rekao je Anton Kikaš. 


Zahvalio je i Matici hrvatskoj koja je predložila da mu se dodijeli odlikovanje. Uz odlikovanog Antona Kikaša na svečanosti dodjele odlikovanja bila je njegova obitelj i prijatelji iz Kanade i Hrvatske; sin Robert Kikaš, sestra Olga Prusac, nećakinje Antoanela Miloš i Nevena Letica, nećak Ninoslav Kikaš, te uzoriti Juraj Jezerinac, biskup u miru i višegodišnji misionar među Hrvatima na sjevernoameričkome kontinentu i Kikaševa prijateljica Jagoda Schon. Uz predsjednika Milanovića bio je predstojnik Ureda predsjednika Republike Orsat Miljenić i posebni savjetnik Predsjednika za veterane Domovinskog rata Marijan Mareković.


Inženjer geodezije, nagrađivani kanadski gospodarstvenik, filantrop, humanitarac i hrvatski kulturni djelatnik Anton Kikaš diplomirao je na Geodetskom fakultetu u Zagrebu 1967. Kao dvadesetšestogodišnji inženjer odlazi godine 1968. u Kanadu u slobodniju i kreativniju sredinu. Ondje je u Mississaugi pored Toronta utemeljio jedan od viđenijih projektnih biroa za urbanističke i geodetske poslove. Bio je predsjednik Canadian Croatian Business Professional Society, Nogometnog kluba Croatia i Zaklade za Hrvatske studije u Kanadi. Aktualni je vlasnik, direktor i urednik tamošnjeg Hrvatskog programa Craoatica TV na OMNI1. Danas živi na relaciji dviju voljenih zemalja Hrvatske i Kanade. 




Sunday, 7 November 2021

Novi predsjednik Matice Hrvatske je Miro Gavran

 

Novi predsjednik Matice Hrvatske je Miro Gavran

Na čelo Matice hrvatske upravo je izabran književnik Miro Gavran na Glavnoj izbornoj skupštini koja se održala 6. studenog 2021. u kinu Studentskog centra u Zagrebu.

Napisala: Vesna Kukavica

Foto: HMI

Novi predsjednik Matice hrvatske slavni pisac Miro Gavran rođen je u Gornjoj Trnavi 1961. Piše drame, romane, pripovijetke. Član je i suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Gavran je najizvođeniji hrvatski dramski pisac. Djela su mu prevedena na 40 jezika. Njegove knjige su imale više od 250 izdanja u zemlji i inozemstvu. 

Po Gavranovim dramama i komedijama nastalo je više od 400 kazališnih premijera širom svijeta, a vidjelo ih je više od tri milijuna ljudi. Jedini je živući dramatičar u Europi koji ima kazališni festival njemu posvećen, izvan zemlje rođenja, na kojem se igraju isključivo predstave nastale po njegovim tekstovima. Festival od 2003. djeluje u Slovačkoj, u Trnavi, pod nazivom Gavranfest, od 2013. u Poljskoj, u Krakovu, od 2016. u Češkoj, u Pragu, a 2019. održao se u njemačkom Augsburgu.

'Matičari' su na Skupštini, osim predsjednika, izabrali i Predsjedništvo, Glavni odbor, Nadzorni odbor i Časni sud na četverogodišnji mandat. Za Glavnog tajnika Matice hrvatske izabran je Marijo Dominiković. Čestitamo novom predsjedniku i izabranom vodstvu! Ovim izborima Matica hrvatska ulazi u 180. godinu od osnutka, koja se obilježava dolazeće godine.

Uz Gavrana, za mjesto predsjednika kandidat je bio i dosadašnji čelnik Matice Hrvatske prof. dr. sc. Stipe Botica, kojem čestitamo na uspješnom mandatu! Bilo je divno surađivati s timom dragog profesora Botice, a vjerujemo da ćemo nastaviti uspješnu suradnju i s novim predsjednikom Mirom Gavranom s kojim Hrvatska matica iseljenika kreativno surađuje desetljećima kroz seminar Stvaranje kazališta te kroz Matičine publikacije časopis Matica i Hrvatski iseljenički zbornik, poručuje ravnatelj Hrvatske matice iseljenika profesor Mijo Maarić u čestitci.

Matica hrvatska je dio povijesti hrvatskoga naroda i kulture, osobito u njegovom najvažnijem razdoblju, od buđenja nacionalne svijesti i Hrvatskog narodnog preporoda, do ostvarenja samostalne i neovisne suverene hrvatske države.

Ostvarenjem tisućljetnog hrvatskog sna o neovisnosti prije 30 godina, članom MH može postati svaki punoljetni državljanin RH ili Hrvat s drugim državljanstvom koji prihvaća program Matice hrvatske.

Najstarija hrvatska kulturna ustanova - Matica hrvatska osnovana je 10. veljače 1842. godine pod imenom Matica ilirska na inicijativu središnje figure Hrvatskoga narodnog preporoda grofa Janka Draškovića. Grof Drašković je bio prvi predsjednik Matice u vrijeme prvoga proljeća europskih naroda sredinom 19. stoljeća. 

Misija joj je promicanje kulturnog i nacionalnoga identiteta u raznim područjima ljudske djelatnosti od umjetničkoga, znanstvenog i duhovnoga stvaralaštva, gospodarstva do javnih politika usmjerenih na naš sveobuhvatni društveni razvitak. MH, je kako stoji u njezinu Statutu, „neovisna, neprofitna i nevladina udruga utemeljena za promicanje hrvatske kulture, a tijekom vremena, zbog svog je rada i neprekidnosti, postala nacionalna ustanova“.

Prvo Matičino izdanje bio je Gundulićev Osman 1844. g. Taj je onodobni nakladnički pothvat bio kulturni i politički čin, integriravši društvenu elitu svoga doba, jer se njime nastojalo spojiti hrvatski sjever i jug. S vremenom se Matica svrstala među najvažnije i najveće nakladnike knjiga i časopisa u Hrvatskoj. 

Uz dvadesetak redovnih knjižnih nizova posebno se ističe renomirana biblioteka Stoljećā hrvatske književnosti, pokrenuta 1995. Kad su u pitanju novi naslovi čija je tematika posvećena u domovini prešućivanim zbivanjima iz doba totalitarizamā 20. stoljeća, treba izdvojiti biblioteku Memoari, sjećanja, dokumenti MH u kojoj su izišle knjige posvećene životu i djelu Ivana Meštrovića, Joze Kljakovića, Pavla Tijana, Karla Mirtha, Borisa Marune… Matica hrvatska priređuje i brojna kulturna i znanstvena događanja: predstavljanje knjiga, znanstvene simpozije, okrugle stolove, rasprave, stručna i znanstvena predavanja te koncerte klasične glazbe.

Od sredine 20. stoljeća počinje osnivanje Matičinih ogranaka, od kojih pojedini tiskaju časopise (Mogućnosti, Split; Riječka revija i Dometi; Rijeka; Zadarska revija, Zadar; Dubrovnik, Dubrovnik; Revija, Osijek; Svjetlo, Karlovac i dr.). 

Matica ima i svoj dvotjednik Vijenac, književni list za umjetnost, kulturu i znanost, Hrvatsku reviju, časopis za književnost, umjetnost i kulturu življenja u 3. tečaju, te književni i znanstveni časopis Kolo. Davne 1962. godine u suradnji s izdavačkom kućom Zora pokrenuta je biblioteka Pet stoljeća hrvatske književnosti, kojoj je od 1980. izdavač Nakladni zavod MH. U toj kultnoj biblioteci objavljeno je 180 knjiga. Sažeto, sveukupno je MH s ograncima objavila više tisuća knjiga, a izlazi tridesetak serijskih publikacija.

Disidentska iskustva Proljećara

U MH je prije pedeset i četiri godine, točnije 1967. sastavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koju J: Šentija drži početkom revolucionarnih promjena u SRH. Iz Telegrama od 17. ožujka 1967. hrvatski su je disidenti, u predinternetskoj epohi, promptno tiskali u svom prvom ožujskom broju emigrantske Hrvatske revije za 1967. 

Unatoč pogibelji, njezin legendarni urednik Vinko Nikolić piše oduševljeni pozdrav hrvatskim intelektualcima koji su sročili tekst o pravu Hrvata na samoodređenje ne samo u jezičnom već i u političkom smislu te uz tekst Deklaracije na njemačkom i francuskom jeziku objavljuje, također trojezično, Apel hrvatskih pisaca i književnika u iseljeništvu iz kruga Hrvatske revije, sastavljen 30. IV. 1967., upućujući ga međunarodnoj javnosti s ciljem rješenja hrvatskog pitanja u SFRJ. 

Godine 1971. MH pokreće skupljanje novca i podizanje zajma za izgradnju tunela kroz Učku i autocestu Kralja Tomislava Zagreb-Split. Novosadski dogovor o jeziku, kojim se pokušalo od hrvatskoga i srpskog jezika stvoriti jedinstven integralni jezik Matica je raskinula 16. travnja 1971., a te godine izlazi i prvi od 33 broja najtiražnijeg lista u Hrvata Hrvatskog tjednika, Matičinih novina za kulturna i društvena pitanja. 

Zadnji broj je izašao 3. prosinca 1971. Godine 1972. uslijed jugoslavenskoga komunističkog progona hrvatskih studenata  i gušenja Hrvatskoga proljeća, Matica hrvatska je raspuštena, a djelatnost joj je zabranjena. Tijekom progona Matičine prostorije i arhiv preuzima policija, dio pokretne imovine je otuđen, dio predan na čuvanje Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Pod prisilom, prestaje rad Matice hrvatske. 11. siječnja 1972.

Njezini brojni poznatiji djelatnici i suradnici su zatvoreni, proganjani ili izgnani. Među njima su bili Franjo Tuđman, prvo pero najtiražnijeg Hrvatskog tjednika svih vremena Ante Bruno Bušić, Šime Đodan, Miljenko Foretić, hrvatski Havel Vlado Gotovac, Jozo Ivičević, Zvonimir Komarica, Vlatko Pavletić, Hrvoje Šošić, Marko Veselica, član MH i predsjednik Matice iseljenika Većeslav Holjevac i mnogi drugi.  

Izvješće o radu Matice, kojim su ona i njezini suradnici stigmatizirani, zauzima više od 500 stranica. U znak potpore Matici, dok je u domovini prisilno carevala puna dva desetljeća tzv. hrvatska šutnja iliti 20 godina prije pada Berlinskoga zida - u iseljeništvu su osnovana društva prijatelja Matice hrvatske od Pariza i Stockholma (1970.) do Basela (1971.), kanadskog Vancouvera (1972.) i ostalih svjetskih metropola kamo su bili izgnani slobodoumni hrvatski građani kao i naši disidenti s ljevice i desnice od naraštaja Nikolića i Radice, Viktora Vide do Cilige i Borisa Marune.

Slom komunizma

Nakon demokratskih promjena u Europi 1989., obnovljen je rad Matice hrvatske. Obnoviteljska skupština MH održana je 8. prosinca 1990. Danas djeluje oko 130 ogranaka u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugim zemljama. U Bačkoj  se pokušalo organizirati Matičin ogranak krajem šezdesetih, no energična reakcija ondašnjih vlasti to je zaustavila, utamničivši na višegodišnjoj robiji tim akademika Ante Sekulića. Tek je 1996. obnovljen rad Matice hrvatske u Subotici (RS, Vojvodina).

Predsjednici Matice hrvatske

Predsjednici Matice hrvatske bili su Janko Drašković (1842.-1850.), Ambroz Vranyczany (1851.-1857.), Ivan Mažuranić (1858.-1872.), Matija Mesić (1872.-1874.), Ivan Kukuljević Sakcinski (1874.-1889.), Tadija Smičiklas (1889.-1901.), Ivan Trnski (1901.-1902.), Đuro Arnold (1902.-1909.), Oton Kučera (1909.-1917.), Krsto Pavletić (1917.-1919.), Fran Tućan (1919.-1920.), Dragutin Domjanić (1920.-1927.), Albert Bazala (1927.-1928.), Filip Lukas (1928.-1945.), Mihovil Nikolić (1945.-1950.), Gustav Krklec (1950.-1954.), Jakša Ravlić (1954.-1968.), Hrvoje Iveković (1968.-1970.), Ljudevit Jonke (1970.-1971.) Petar Šegedin (1990.), Vlado Gotovac (1990. – 1996.), Josip Bratulić (1996. – 2002.), Igor Zidić (2002. – 2014.), Stjepan Damjanović (2014. – 2018.), Stipe Botica (2018. – 2021.) i novoizabrani pisac Miro Gavran (2021. - ).

Matica hrvatska u virtualnom okružju

Svi su Matičini časopisi i e-knjige na internetu i vape za interaktivnošću vaših autentičnih iskaza svih svjetskih kulturā u kojima živite, ali i prezentacijom hrvatskih kulturnih ostvarenja u višekulturnim sredinama planete i bližih europskih sredina s kojima MH tradicionalno ima razvijenu prekograničnu suradnju. Sve se oko nas u digitalnoj epohi ubrzano mijenja pa i u MH. 

Razvoj tehnologija, nedvojbeno, transformira naš odnos prema svijetu pa već svjedočimo da su favorizirani procesi umrežavanja kultura u drugoj polovici prošlog stoljeća prepustili mjesto umreženim kulturamā u ovom tisućljeću – s kojim je Matica hrvatska očito uspješno hvata korak već tri desetljeća s uspostavom RH i  afirmacijom novih medija na Matičinu webu – koji donosi protok različitih ideja s kojima se ostvaruju moderni izričaji razmjene znanja i iskustava iz kulture u matičinoj zemlji i hrvatskom izvandomovinstvu u transnacionalnim okolinama - uvijek s jasnim patriotskim osjećajima širokog svjetonazorskog spektra. 

Zaguglajte (http://www.matica.hr/) s udaljenih meridijana i uživajte u bogatstvu hrvatske kulture, jezika i povijesti koja vam je dostupa u multimedijskoj formi na novim medijima na portalu Matice hrvatske (http://www.matica.hr/omatici/).  

Europska je unija, čija je Hrvatska i njezina kultura punopravna sastavnica, mreža različitih kulturā koje u stalnim napetostima i proturječjima izražavaju potrebu za komunikacijom da bi oblikovale nove vrijednosti i prakse pa i one koji propituju ekonomski potencijal kulture. 

Hrvatsko je iseljeništvo u zemljama EU nazočno više od stoljeća stvarajući u domicilnim kulturama prepoznatljiv rukopis, dok je u europskom  susjedstvu srednje i jugoistočne Europe integrirano već pola tisućljeća u čijem geografskom prostoru i djeluju ogranci Matice od Beča do Pečuha i Subotice.

Sedam desetljeća sinergije dviju Maticā

Hrvatska matica iseljenika punih 70 godina, od utemeljenja 1951., uspješno surađuje s Maticom hrvatskom i to od prvoga predsjednika MI Zlatana Sremca, preko Većeslava Holjevca, do Borisa Marune, Vinka NIkolića, Ante Belje, Zdenke Petričević i aktualnog predsjednika UO HMI Milana Kovača. 

Tri su vrhunca sinergije dviju Matica u proteklih sedam desetljeća. Prvi se zbio 1967. kada je predsjednik MI Većeslav Holjevac u Matičinu nakladnom zavodu objavio nultu i najcitiraniju znanstvenu knjigu o dijaspori Hrvati izvan domovine. Drugi zapažen iskorak na prijelazu u 21. stoljeće postignut je zajedničkim tiskanjem prijevoda djela vrhunske proze iz hrvatskog iseljeništva poput dvaju romana slavnog čileanskog Hrvata Ramóna Díaza Eterovica. 

Treći se zbio prije par godina kad je jezikoslovna monografija mlade autorice dr. sc. Aleksandre Ščukanec pod naslovom Njemačko-hrvatski jezični dodiri u Gradišću, u izdanju Hrvatske matice iseljenika, osvojila nagradu „Ljudevit Jonke“. Nagrada Matice hrvatske što nosi ime velikana jezikoslovne znanosti i prevodilaštva Ljudevita Jonkea, kao što je poznato, dodjeljuje se za iznimna postignuća jezikoslovaca za promicanje hrvatskoga jezika i književnosti u svijetu. 

Monografija Njemačko-hrvatski jezični dodiri u Gradišću opisuje cjelovitu suvremenu sliku stanja  gradišćanskohrvatskoga jezičnoga blaga i dominantnih procesa u njegovoj kulturološkoj dimenziji početkom 21. stoljeća, unutar germanofone zajednice u Austriji. Analiza obuhvaća jezičnu građu od prvih pisanih izvora do internetskih blogova i foruma.

Filantrop iz Švicarske i iseljenički ogranci

S ponosom ističemo kako je agronom, publicist, filantrop  i urednik Verlag Adrie iz Brugga kultne Knjižnice slobode iz Švicarske dr. sc. Jure Petričević (Starigrad, 6. X. 1912. - Brugg, 24. II. 1997.) - oporučno ostavio veliku novčanu donaciju Matici Hrvatskoj, čija bista danas krasi predvorje Matičine palače u Zagrebu. Matica ima svoje ogranke u Srbiji (Subotica), Austriji (Beč), Belgija (Bruxelles), Bosni i Hercegovini, Mađarskoj (Budimpešta, Pečuh, Šopron) i Njemačkoj (Ludwigshafen), dok je kolektivni član MH u Švicarskoj Hrvatska kulturna zajednica sa sjedištem u Zürichu i sl.





 

Thursday, 28 October 2021

Prof. Domagoj Ante Petrić (1938-2021) - Su fallecimiento

 

Falleció el destacado publicista, diplomático y político Domagoj Ante Petrić, retornado de Argentina

El destacado publicista y político Domagoj Ante Petrić, un retornado de Argentina que, además de varios altos cargos en el Ministerio de Retorno y Emigración, y más tarde en el Ministerio de Asuntos Exteriores y Europeos, falleció en Zagreb.

También ocupó el cargo de Director Adjunto de la Fundación de la Herencia Croata, se acaba de anunciar por la familia del fallecido.

Domagoj Ante Petrić nació en Zagreb el 8 de junio de 1938. En mayo de 1945, abandonó Zagreb con su familia.

Sobrevivió a Bleiburg y pasó su primera infancia y sus primeros días de escuela en campos de refugiados en Italia, después de lo cual se estableció en Argentina con sus padres y su hermana Višnja en 1947.

Ha sido periodista desde su época de estudiante y fue reportero parlamentario, pero también editor en jefe de Planteo y Armas y Geoestrategia. La agencia española EFE, la católica AICA y las italianas ANSA e IPS publicaron artículos e informes para él.

Ha conducido y editado programas en emisoras de radio de Buenos Aires, Argentina, El Mundo, América y Belgrano.

Se ha desempeñado en la Presidencia de la República Argentina, la Secretaría para la Democratización de la Cultura y el Consejo de la Presidencia de la República, y fue profesor invitado de periodismo político en la Universidad John F. Kennedy de Argentina.

También fue Secretario de Cultura e Información en la primera representación de la República de Croacia en Argentina.

En 1995, después de cincuenta años de exilio, regresó a su tierra natal Croacia por invitación del primer presidente croata, el Dr. Franjo Tudjman, donde fue nombrado Ministro Adjunto del Ministerio de Retorno e Inmigración. Y luego hasta su jubilación, ocupa el cargo de subdirector de la Fundación para la Herencia Croata.

Fue miembro de la Asociación de Escritores Argentinos y de la Asociación de Periodistas del Círculo de la Prensa.

Fue miembro de la presidencia de la Sociedad Croata de Victimología y columnista en los idiomas croata y español del portal de Internet http://hrsvijet.net/.

Entre sus obras se encuentran “Así sangraba la Argentina”, Buenos Aires 1980.

Además, cabe señalar que sus numerosos artículos y estudios, informes y columnas se encuentran dispersos en las publicaciones periódicas croatas más prestigiosas en el país y en el extranjero.

Durante más de cuatro décadas, sus artículos y columnas en la revista argentina en español “Studia Croatica“ (lanzada en septiembre de 1960) fueron un mensajero de un estado croata libre y democrático que, al defender y defender el derecho de Croacia a la independencia, contribuyó a preservar Conciencia nacional croata en el extranjero, lo que dio un gran impulso a la independencia de Croacia en la década de 1990.

Con sus reseñas críticas de la situación en su tierra natal, el políglota Domagoj Ante Petrić permitió a muchos emigrantes croatas del mundo hispánico en América del Sur informar objetivamente en sus comunidades sobre la posición de Croacia en la federación "no alineada" de Broz.

Con su labor patriótica y comprometida en la preservación de la conciencia nacional croata, Domagoj Ante Petrić hizo una contribución excepcional a la lucha por el establecimiento de un Estado croata democrático, la que merece el debido reconocimiento.

Lo lloran su amada esposa e hijos, así como numerosos asociados y amigos de Argentina y su querida tierra natal de Croacia.

¡Descansa en la paz de Dios!

Texto: Darko Mažuranić

Hrvatska Matica Iseljenika



Tuesday, 28 September 2021

In memoriam Zdravko Sančević (Crkvena, BiH) 20. I. 1931. - Caracas, Venezuela, 21. rujna, 2021.)

 

In memoriam Zdravko Sančević (Crkvena, BiH) 20. I. 1931. -  Caracas, Venezuela, 21. rujna, 2021.)

Vizionar moderne Hrvatske iz Srednje Amerike

Odlazak Zdravka Sančevića znanstvenika, poduzetnika, političara diplomata i pisca, čije je životno djelo višestruko utkano u temelje Lijepe Naše, ispunilo nas je tugom, ali i ponosom na njegovu bogatu intelektualnu ostavštinu

Tekst: Vesna Kukavica

Foto: Arhiva HMI

U devedesetoj godini života preminuo je čestiti patriot i počasni konzul Republike Hrvatske u Venezueli dr. sc. Zdravko Sančević u Caracasu 21.IX. 2021. Znanstvenik, poduzetnik, političar diplomat i pisac Zdravko Sančević rođen je u mjestu Crkvena (BiH) 20. I.  1931., gdje mu je otac ugledni gospodarstvenik Mirko Sančević radio u području šumarstva i drvene industrije. 

Školovao se u rodnoj bosanskoj sredini, nastavivši obrazovanje u Hrvatskoj, Italiji, Sjedinjenim Američkim Državama i Venezueli sve do doktorata i to na prestižnim sveučilištima od Zagreba i Rima do Pittsburgha i Caracasa. Hrvatsku je napustio s roditeljima kao četrnaestogodišnji dječak 1945., preživjevši u djetinjstvu ne bez ožiljaka dvogodišnju izbjegličku dramu u logorima Austrije i Italije. 

U Venezuelu je stigao 1947. Studij naftnog inženjerstva počeo je u Caracasu, a završio u Coloradu 1957. Magistrirao je 1961. na državnom Sveučilištu Pennsylvania, a doktorirao 1976. na Središnjem venezuelanskom sveučilištu. U naftnoj industriji radio je čitav radni vijek (1953.-90.), napredujući kao vješt inženjer do vrhunskog menadžera u toj lukrativnoj branši. 

Kao znanstvenik eruditske naobrazbe Sančević je utemeljitelj Naftnih studija na Sveučilištu u Caracasu, odgojivši naraštaje studenata.

Disidentska etapa

Uz karijeru, obitelj mu je bila na prvome mjestu, prenoseći  svojim milim kćerima i sinovima ljubav za vlastiti hrvatski narod uz poštovanje venezuelskim domaćinima. Dokazao se kao osnivač hrvatskih iseljeničkih organizacija i ustanova te urednik Vijesti za Hrvate (1970.-73.). 

Osobito je zapamćen kao dvodesetljetni izdavač Vjesnika Centro Croata-Venezolano (1974.-1991.). Suosnivač je nacionalne udruge Staro Društvo Hrvata u Venezueli 1949., čiji je bio tajnikom (1951.). Bio je predsjednik poduzeća Hogar Croata C.A. (1969.-71., 1988.-89.) te Hrvatske katoličke zajednice (1970.-74.), tajnik Hrvatsko-venezuelanskog centra (od 1975.), predsjednik Hrvatskog odbora za Venezuelu od 1990. 

Jedan je od osnivača Hrvatskog narodnog vijeća (HNV-a), planetarno slavne nadstranačke organizacije naše političke emigracije, osnovane u Torontu 1974. Surađivao je u najutjecajnijim iseljeničkim časopisima Studia Croatica i Hrvatska revija, doprinijevši bitno svojim javnim pragmatičnim napisima razumijevanju tzv. hrvatskog pitanja u inozemnim organizacijama za zaštitu ljudskih prava na Zapadu kakva je primjerice Amnesty International.  

Domovinska dionica

U Hrvatsku se vratio za Domovinskoga rata 1991. kao dragovoljac Zbora narodne garde. Obnašao je pošteno i časno niz istaknutih savjetničkih funkcija u Zagrebu od ministra za informiranje do  dužnosti ministra za iseljeništvo (1991.-92.). Bio je veleposlanik Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini (1992.- 95.). Sudjelovao je u radu Petrolejskog časnog bratstva. 

Obnašao je dužnost predsjednika Koordinacijskog odbora HDZ-a za Venezuelu i Južnu Ameriku (od 1990.). Bio je pukovnik Hrvatske vojske. Dokazao se kao jedan od najbližih suradnika dr. sc. Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika, iz čijih je ruku primio najviša odličja Republike Hrvatske. Odlikovan je Redom kneza Branimira s ogrlicom i Redom Ante Starčevića. Nositelj je Spomenice Domovinskoga rata. Također je bio predsjednik Upravnog vijeća Sveučilišta u Zagrebu.

Srednjoamerički počasni krug

Vrativši se 1999. u Venezuelu, ne miruje već u zlatnoj životnoj dobi odgovorno obnaša dužnost počasnog konzula RH. Posjedovao je jednu od najvećih biblioteka hrvatskih knjiga u dijaspori na više od 10 jezika. Čitatelji hrvatskih časopisa, među kojima su Matica i Hrvatski i iseljenički zbornik rado se sjećanju njegovih članaka i knjiga poput one koja donosi zapise veleposlanika Pogled u Bosnu (1998.) ili one u kojoj na gotovo pet stotina stranica piše Dopune hrvatske historiografije, uključujući povijest našeg iseljeništva u Srednjoj Americi (2015.).  

Kozmopolit Sančević živio je u domovini u razdobljima 1931. - 1945. i 1991. - 1999., dok je najveći dio života proveo kao hrvatski emigrant, čiji se san za samostalnošću i slobodnom domovinom ostvario. 

Bio je zahvalan vjernik, brižan suprug i ponosni otac brojene obitelji te posebno nježan djed. Kao publicist Sančević je, uz niz inženjerskih inovacija, otkrio u američkim arhivima i povijesne izvore prve vrste koji ukazuju da su Hrvati u karipskome području prisutni pola tisućljeća. Hrvati su u Amerike ušli kroz Karibe 1502. 

Izdvojimo, nakon nestanka SFRJ i uspostave neovisne RH, Hrvati na području velikog geografskog prostora Srednje Amerike od Rio Grande u Meksiku do Brazila, koji žive u tamošnjih  26 država zahvaljujući doktoru Sančeviću imali su čvršće veze s matičnom zemljom. 

Povezanost Hrvata u Srednjoj Americi, upozoravao je netom preminuli svestrani hrvatski poklisar Sančević,  otežava i jezična barijera jer se u tim zemljama govore razni jezici od engleskog, španjolskog, francuskog do nizozemskog. I ovu aktivnost Zdravka Sančevića ne bismo smjeli zaboraviti! Hvala mu za sve što je činio kao počasni konzul za ljude dobre volje!

Filantrop

Povijesni kontekst emancipacije suvremene hrvatske nacije u međunarodnome okruženju, nije moguće danas ocijeniti bez intelektualnoga i filantropskoga uloga Zdravka Sančevića, koji je vezan uz djelovanje nadstranačkog Hrvatskoga narodnoga vijeća koje se pojavilo na svjetskoj političkoj sceni u doba Hladnoga rata među našim fakultetski školovanim egzilantima nakon sloma Hrvatskog proljeća, a kojima su se priključili mladi intelektualci hrvatskih korijena rođeni u dijaspori. 

Vijeće je postalo najreprezentativnija politička organizacija iseljenih Hrvata poslije Drugog svjetskog rata, među čijim je arhitektima bio i Zdravko Sančević. Za 16 godina djelovanja HNV-a, Vijeće je ostvarilo ključna lobistička postignuća uoči međunarodnog priznanja RH i pobjede u Domovinskom ratu devedesetih 20. stoljeća. Misija HNV-a bila je suprotstaviti promidžbu za hrvatske probitke onoj jugoslavenskoj - unitarističkoj i totalitarnoj. 

Nakon Helsinške deklaracije (1975.), koju je potpisala ondašnja Jugoslavija, a koja je svim potpisnicima jamčila nepovredivost granica, kao i razvoj Europske zajednice, Hrvatskoj i Hrvatima u emigraciji su ostala samo dva polja rada: ljudska prava i samoodređenje naroda, koje su očito dobro prepoznali. 

Riječju, naraštaj doktora Sančević neprocjenjivo je doprinio uspostavi moderne Hrvatske države. Zdravko Sančević je bio pravi čovjek na pravom mjestu – i to je svojim entuzijazmom, humanošću, filantropijom i znanjem znao kapitalizirati u korist svoga naroda kao i svih plemenitih ljudi.

Svi djelatnici Hrvatske matice iseljenika izražavaju duboku sućut cijeloj obitelji našeg cijenjenog doktora Zdravka Sančevića, uzornog i čestitog prijatelja.

Počivao u miru Božjem!



 

Branka Bezić Filipović: Hrvatski pomorci u prekomorskim zemljama

 Sadržaj 

Uvod i motivi iseljavanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 

Sjeverna Amerika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 

Sjedinjene Američke Države . ---------. . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 

Kanada . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ------. . . . . . . . . . . . . . 165 

Južna Amerika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169 

Južna Afrika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 235 

Australija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 237 

Novi Zeland . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 259 

Recenzije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 281 

Bibliografija . . . . . . . . . . . .- . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 285 

Popis fotografija . . . . . . .--- . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 287 

Zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 299 

Bilješka o autorici---------------------------------------------------311


Uvod i motivi iseljavanja 

Tugja zemlja ima svoje, 

Ne poznaje jade tvoje; 

Tugja ljubav ljubi svoga!1

 Hrvatska je izrazito iseljenička zemlja. Računa se da je od 70-ih godina 19. stoljeća do Prvoga svjetskog rata iz nje iselilo oko 14 posto stanovništva. U idućim razdobljima iseljenički su tijekovi ponešto malaksali – ako ne uzimamo u obzir gastarbajterstvo od sredine 60-ih godina 20. stoljeća – no, s obzirom na broj stanovnika Hrvatske, uvijek su bili intenzivni. S vremenom su se mijenjali jedino pravci kretanja te regionalna, dobna, spolna i profesionalna struktura iseljenika.2 

Često mi je postavljano pitanje o broju Hrvata u iseljeništvu, na što sam odgovarala da je nezahvalno aproksimativno govoriti o nečemu tako ozbiljnome. Teško je voditi evidenciju odlazaka, makar su stara Jugoslavija, kako smo zvali državu između dvaju svjetskih ratova, ali i ona poratna raspolagale nekim podatcima. 

U Slobodnoj Dalmaciji 1959. godine objavljen je članak u kojemu je Ivan Lupis Vukić pisao o broju iseljenika. Lupis je objavio podatke državne iseljeničke službe prema kojima se broj hrvatskih iseljenika kretao oko 1 600 000, od čega oko 930 000 u Sjevernoj Americi. 

Svaki peti Hrvat bio je iseljenik, mahom s Brača, Hvara, Korčule, Šolte i s Makarskog primorja. Bračana je bilo u Južnoj i Sjevernoj Americi, Južnoafričkoj Republici, Australiji i Novom Zelandu, dok je Hvarana bilo najviše u Južnoj Americi.3 1 Dopis M. Bobanca iz Novog Zelanda Pučkom listu, Split, 1904., br. 15 

2 Branka Bezić Filipović: Ivan Lupis Vukić, prvi iseljenički novinar, recenzija dr. sc. Ljube Antića, Split, 2011., str.7 

3 Slobodna Dalmacija, Split 3. VI. 1959. g. 8 

Hrvatski pomorci u prekomorskim zemljama Dalmacija je do Prvoga svjetskog rata bila zabačeni dio Austro-Ugarske, mahom okrenuta poljoprivredi. Zbog karaktera zemljišta najviše su se uzgajali ječam, kukuruz i pšenica, ali u nedovoljnim količinama. Najvažniji proizvodi su bili od masline i loze, te prilično razvijeno stočarstvo – uzgoj ovaca i koza. Prometna povezanost s kopnom bila je nedostatna. Industrija se također jedva razvijala, a intelektualnih zanimanja bilo je malo. Takva gospodarska struktura odredila je i strukturu naselja. Gradovi su bili malobrojni, te je tako 1848. godine najveći bio Split s 10 700 stanovnika. 

Seosko i otočko stanovništvo bilo je puno brojnije. Austrija je političkom odlukom s Italijom snizila visinu carina, pa je time omogućila prodor talijanskih vina na dalmatinsko tržište i zadala veliki udarac dalmatinskom gospodarstvu. Ta, takozvana Vinska klauzula bila je na snazi od 1891. do 1904. godine. Nakon toga uslijedile su bolesti vinove loze, pa se dalmatinsko vinogradarstvo više nikada nije sasvim oporavilo. 

Uz to, nije bilo moguće ići ukorak s novim dostignućima, plovilo se na jedra u doba parobroda. Rijetki su se prilagodili novim uvjetima poput obitelji Kozulić iz Maloga Lošinja, mjesta gdje su na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće bila 154 jedrenjaka od kojih je 41 mogao, zahvaljujući veličini, ploviti izvan Jadrana. Imali su nedostižan primat u Austriji između 1855. i 1870. jer je tada na lošinjskim jedrenjacima plovilo oko 1400 kapetana i mornara. 

Nakon toga se lošinjska trgovačka flota počela smanjivati zbog sve oštrije konkurencije parobrodarstva. Već su 1889. imali dva parobroda i 49 jedrenjaka, uoči Prvoga svjetskog rata 20 parobroda i 3 jedrenjaka, da bi Drugi svjetski rat dočekali sa samo 2 parobroda. Kao što je već rečeno, iznimka je bila obitelj Kozulić, koja je 1857. započela obiteljski posao kada je Antonio Fortunato Kozulić (1816. – 1884.) izgradio brik Fides, prvi od četiriju obiteljskih jedrenjaka.


www.studiacroatica.org/branka_pomorci/pomorci.htm




Una novela de la escritora canadiense-croata Katarina Pejaković presentada en Matica

 

Una novela de la escritora canadiense-croata Katarina Pejaković presentada en Matica

La edición bilingüe de la novela “Ángel” fue presentada por la escritora Anita Martinac, el presidente de la Consejo Directivo de la Fundación para la Emigración Croata Milan Kovač, Sanja Pažin en nombre de la editorial, el crítico Anto Pranjkić y la autora.

La edición bilingüe de la novela “Ángel”, organizada por la Fundación para la Herencia Croata y la Editorial Kerigma-Pia, fue presentada el 17 de septiembre de este año en el Gran Salón de la Fundación para la Herencia Croata.

El director de la FHC, el profesor Mijo Marić, pronunció unas palabras de bienvenida. En nombre de la Oficina Central del Estado para los croatas fuera de la República de Croacia, Croatiana Gregurić, asesora con una posición especial en cuestiones de emigración croata, también la enviada del Gobierno de la República de Croacia, y Presidente de la Comisión Parlamentaria de los croatas fuera de la República de Croacia Zdravka Bušić se dirigió a la audiencia.

Los presentadores hablaron sobre la novela: la escritora de Mostar Anita Martinac, el presidente de la Junta Directiva de la FHC Milan Kovač, Sanja Pažin en nombre de la editorial, el crítico Anto Pranjkić y la autora. Conductora del programa fue la editora de la Antología de Emigrantes Croatas Vesna Kukavica. El conjunto vocal-instrumental "Gavrani" de una familia de músicos australianos que regresó se encargó del marco musical apropiado del programa interpretando varios éxitos populares.

Es un gran honor para mí saludarlos a todos ustedes como director de la Fundación de la Herencia Croata, con motivo de la promoción del nuevo libro de Katarina Pejaković de Canadá. La comunidad croata es una de nuestras organizaciones de emigrantes más activas en el mundo.

Canadá pertenece al grupo de países económicamente más desarrollados del mundo con una democracia parlamentaria ejemplar, que fue de los primeros en reconocer a la República de Croacia.

Es el resultado de los esfuerzos de nuestro pueblo que vive en Canadá, entre los que se encontraba la escritora Pejaković. Felicito una vez más a la autora y a la editora de Kerigma - Pia, dijo, entre otras cosas, el director Marić.

Junto con muchos distinguidos retornados de la emigración, miembros de la comunidad académica de Zagreb y asociados en numerosos proyectos de Matica, la promoción también contó con la presencia del Director Nacional de Pastoral para los croatas en el extranjero, Dr. Tomislav Markić, el Enviado del Ministro de Relaciones Exteriores Gordan Grlić Radman Ivan Marić y la Enviada del Embajador de Canadá en Croacia, Su Exelencia E. Alan Bowman, la Sra. Ida Mahečić Bajović.

En su presentación, la presentadora Anita Martinac dijo: "Esta novela -" Ángel "- es más que un amor expresado por la patria de los croatas, porque la autora, nutriendo la verdad histórica, está mirando atentamente el futuro. Despierta al lector recordando las dos últimas guerras, describiendo eventos en sitios relacionados con los personajes de la novela, aunque la misma imagen puede replicarse en toda la zona donde habitadas por los croatas.

Describe la Segunda Guerra Mundial y el genocidio de los croatas de Kupres (ByH), y el sufrimiento y los horrores que sufrieron los croatas en defensa del Osijek, la ciudad donde nació la autora, durante la Guerra de la Patria. Especialmente significativa es la descripción de los desafíos de la vida de la población católica en el régimen comunista totalitario en el período posterior a la Segunda Guerra Mundial hasta los años setenta del siglo pasado hasta la Primavera croata.

Tres oleadas de emigración, en 1945, tras la masacre y persecución de los croatas, de 1965 a 1970 como consecuencia de la mala política económica comunista, y tras la primavera croata nuevamente detenciones, intimidaciones, persecuciones y la tercera oleada de emigrantes.

Todo esto se llevó a cabo con la intención de exterminar a los croatas, porque además de que tal política se llevó a cabo dentro de las fronteras estatales, era aún más evidente el actuar a través de la diplomacia yugoslava y del servicio secreto, obligando a las personas a declararse yugoslavas. y no croatas. Soportar tanto sufrimiento y luego tener que volver a demostrar la verdad es un dolor aún mayor. “Pero, del mayor dolor, nace el amor más bello”, concluyó la presentadora Martinac, recomendando calurosamente la novela a los lectores.

La autora de la novela presentada es la poeta y periodista croata Katarina Pejaković (Dalj, 1953), que vive en Canadá desde 1969. Se graduó en ciencias políticas de la Universidad de British Columbia en Vancouver y ha trabajado públicamente en organizaciones croatas. Es la fundadora y editora desde hace mucho tiempo del programa de televisión croata en Toronto y del programa de radio croata en Vancouver.

Escribe lírica emigrante con especial cariño y publica en numerosos medios de comunicación croatas emigrantes. Escribe canciones, cuentos, artículos y obras de teatro para niños en croata e inglés, y publica sus obras en Hrvatska revija, Hrvatica y Hrvatsko kalendar y otras revistas de emigrantes. En la Biblioteca de la Revista Croata publicó una colección de poemas "Viajeros solitarios" (Barcelona, 1989), y en Zagreb en 1994 un libro de ensayos "Diez mandamientos del amor" (Editorial Meandar), y en 2006 una colección de poemas "Sombra en el ojo" (HKZ - Hrvatsko slovo).

Su novela "Angel" es una prosa autobiográfica contemporánea de lectura estilística, publicada en croata e inglés, y cubre unas doscientas páginas. La idea de la novela se originó durante la Guerra de la Patria, con motivo de una conferencia de la escritora en una escuela secundaria canadiense, donde una estudiante quedó particularmente impresionada por la historia de un ángel de una tarjeta de Navidad que recibió de un tío disidente.

Así fue como se creó el cuento "Ángel de papel", publicado en Storyteller, la revista de cuentos cortos de Canadá, que fue elegida como la mejor historia del año en 1993. En su último trabajo, en sus años de madurez, oraciones tradicionales.

Las reminiscencias de la novela cubren el desplazamiento y la patria de la narradora, sus vagabundeos por el mundo desde su nativa Eslavonia a través de Toronto y Ottawa hasta Vancouver en la costa oeste de Canadá, pero también la cuna de su madre, Marica Pejaković née Smoljan, a quien ella dedica la novela. "Ángel" se puede reconocer como una novela realista inspiradora para los jóvenes, pero también se puede leer como una excelente novela intergeneracional, ya que apunta al trauma transgeneracional del campesinado croata.

Después de muchas palabras bonitas y agradecimientos mutuos, elogios al autor y el trabajo de promoción, digamos un pensamiento, una lección de este escritor abnegado que sigue escribiendo en busca de la verdad.

"Sólo hay dos tipos de escritores: uno anima al lector a pensar y el otro a soñar", dijo el escritor inglés Brian Wilson Aldiss (1925-2017). Espero, dijo Katarina Pejaković en una de sus entrevistas después de la publicación de esta novela, pertenecer a la primera categoría porque creo que los escritores y los poetas deben ser la conciencia de su pueblo. Depende de ellos advertir, advertir y señalar la necesidad de cambio.

Texto: Diana Shimurina-Showfek

Fotos: Snježana Radoš