020 Hrvatski iseljenici u Argentini - Dr. sc. Marina Perić Kaselj
U državi SHS: jedinstvena država mit ili stvarnost?
Nacionalistička retorika korištena u tijeku rata bazirala se na veličanju nacionalnih vrijednosti i nacionalnom sentimentu o nerazdruživosti i jedinstvu jezika, kulture, teritorija triju naroda u jednom imenu i jednoj državi kreirajući idealističku sliku Velike ujedinjene Jugoslavije.
Ulogu oblikovanja nacije imali su povijesni mitovi o izabranosti srpskog naroda i loze Karađorđevića.
Osobito se isticao lik kralja Petra koji je „donio“ slobodu Hrvatima i Slovencima.
Mitovi su bili u funkciji „stvaranja“ nacije. Kroz mitove i simbole (različit skup emocija i vjerovanja) tzv. mitsko-simbolički kompleks oblikovao se etnički identitet nacije (Armstrong, 1985).
U poslijeratnom vremenu mitovi su reinkarnirani i stavljeni u funkciju preživljavanja nacije.
Nacionalni zanos Hrvata u iseljeništvu ponesen mišlju o vlastitoj, velikoj državi čijim će se narodnim imenom predstavljati stranim kolonijama i domicilnom stanovništvu našao je svoje uporište u Srbiji još u vrijeme balkanskih ratova.
Vjerovanje u Jugoslaviju i nerazdruživost Hrvata i Srba jačala je utjecajem i popularnošću južnoslavenske politike u Dalmaciji, i nacionalno nejasnom i nedefiniranom pozicijom u iseljeništvu.
Živeći u iseljeništvu s nacionalno priznatim i moćnim europskim iseljeničkim kolonijama (Francuzi, Englezi, Nijemci i dr.) jačalo je želju hrvatskih iseljenika da postanu „dio njih“, dio „Velike Europe“.
Željeli su se predstavljati stranim kolonijama i domicilnom stanovništvu vlastitim nacionalnim imenom. Stoga biti državljanin i pripadnik „Velike Jugoslavije“ i tim se imenom predstavljati svijetu za iseljenike je bilo od iznimne važnosti.
Nacionalne težnje većeg dijela Hrvata u iseljeništvu trebale su se ostvariti u zajedničkoj državi ili „Velikoj Jugoslaviji.“ A kakva je ona uistinu bila? I koliko je odstupala od „idealne“ iseljeničke slike?
Prema službenoj državnoj ideologiji u zemlji su postojala tri naroda: Srbi, Hrvati i Slovenci. Crnogorci i Makedonci smatrani su Srbima.
Neravnopravan položaj naroda i hegemonija Srbije uzrokovala je jačanje nacionalnih pokreta.
Etnički sukobi prenosili su se i u sferu politike što se očitovalo u djelovanju političkih stranaka.
Politički sukobi prenosili su se u iseljeništvo, a posljedica toga bile su različito političko pozicionirane grupe iseljenika, a time i rascjepkanost iseljeničke zajednice.
Ovo se poglavito odnosi na hrvatske iseljenike u Argentini, dok je za hrvatske iseljenike u Čileu karakterističan proces rezignacije.
Poslijeratnu „klimu“ među iseljeništvom utjecajem političkih događaja iz domovine opisuju slijedeći primjeri.
Posljedice toga bile su dijeljenje narodne cjeline u domovini i preuzimanje čileanskog državljanstva od strane značajnog broja Hrvata u iseljeništvu. Dio Hrvata u iseljeništvu još je vjerovao u Jugoslaviju i narodnu nedjeljivost. Oni su se u iseljeništvu predstavljali kao državljani velike i moćne Jugoslavije.
Primjer 1. Juan Kokic, iseljenik iz Rosaria, Argentina. Kokić je bio imućni trgovac i ugledni član iseljeničke zajednice: „..Šteta je samo što su domovinske stranačke strasti djelomično prešle i na našeg iseljenika, pak se tako širi zabuna među našim ljudima.
Pred nekoliko mjeseci se jedan naš čovjek upisao u civilni registar kao Austrijak, jer da su mu dodijale svađe i stranačke razmirice, a i ako je Austrija manja da ipak ima bolje organiziranu iseljeničku službu...“ (Iseljenik, 15.10.1925).
U ovom primjeru vidimo kako se sličan proces „odnarođivanja“ Hrvata događao i u Argentini, ali u ovom slučaju Hrvati u iseljeništvu preuzimali su austrijsko državljanstvo.
Politička nestabilnost u domovini nakon početne euforije oko osnivanja zajedničke države uzrokovala je kod dijela iseljeništva (starih iseljenika) preuzimanje austrijskog ili argentinskog i negiranje jugoslavenskog državljanstva, ali i do novih političkih previranja u iseljeničkoj zajednici.
Naime nakon Prvoga svjetskoga rata u Argentini značajan dio iseljenika nije prihvaćao novu državu niti se smatrao Jugoslavenima/jugoslavenskim državljanima.
Stoga u Argentini među iseljenicima bile prihvaćene razlitičite hrvatske političke stranke iz domovine brzo nailazili na njihovu podršku.
Primjer 2. Dopis iz Buenos Airesa pod naslovom Jedan opasan parazit u našoj koloniji „... Marko Vujeva, junak iz Livna...došao početkom studenog 1926. u Argentinu.
Pošto je izvarao dobar dio našeg svijeta po Berissu i Ensanadi, Marko se odluči da pođe u srce naše kolonije u Rosario. Gostoprimiva Zajednica otvori mu stupce.
Marko se ušanči i da bi pokazao svoje junaštvo i dopao se svijetu, otvori rat protiv svoje domovine, protiv stanja u zemlji i protiv državnih predstavnika u Argentini... Našu državu je pokazivao kao posljednju zemlju.
Za čudo zlo uvijek traži zlo.
Sakupila se grupa ljudi koja je stavila pod Markovo vodstvo svak im je kriv samo su oni čestiti; hrvatsko kraljevstvo je propalo sa Austrijom i samo ga ona može uskrsnuti, u troplemenoj državi nema pravice niti će je kada biti dok Hrvatska ne bude slobodna to jest samostalna.
Jadni ljudi. Kao da se država stvara za jedan dan i kao da slobodna Hrvatska ne bi iščeznula za kratko vrijeme u talijanskom imperijalizmu, koji već drsko nasrće na našu državu, nekoliko puta već od male Hrvatske... (Pravda, 18.1.1928).
U primjeru se navodi grupa iseljenika u Argentini koja se skuplja oko „pridošlice“ i varalice Marka Vujeva.
Ova grupa iseljenika zastupa koncepciju slobodne Hrvatske i izražava žaljenje za bivšim državno-političkim ustrojem odnosno Austrijom.
Ovdje se radi najvjerojatnije o grupi iseljenika koja ima slične ideje ili polazi od nacionalne koncepcije tzv. Frankovaca pa smo ovu grupu iseljenika nazvali Hrvati-Frankovci.
Novo kolektivno definiranje ova grupa iseljenika prihvaća izvana, naime mobilizira ih „novi“ iseljenik (Vujeva) iz domovine koji je na osnovi neprijateljske retorike prema vlasti u domovini, i izaslanicima u iseljeništvu poticao njihovu pažnju i inicirao zajednička okupljanja.
Pretpostavljamo[1] da je Vujeva pronašao simpatizere među onom grupom iseljenika koje smo u ratu definirali kao Hrvate –legitimiste.
Ovaj primjer pokazuje kako je osim „odnarođivanja“ iseljeničke zajednice i mijenjanja odnosa prema društvu porijekla dolazilo i do političkih rascjepa u iseljeničkoj zajednici.
Za razliku od Argentine u Čileu je unatoč rezignaciji iseljeničke zajednice veći dio iseljenika priznavao je Jugoslaviju i smatrao se Jugoslavenima.
- - - -
Dr. sc. Marina Perić Kaselj
Komparativni prikaz transformacije identiteta hrvatskih iseljenika u Čileu i Argentini
Doktorat, Filozofski fakultet u Zagrebu (2010.)
(olomci)
Copyright © All Rigths Reserved - Todos los derechos reservados - Sva prava pridržana
El magister José María –Joza– Vrljičak es el director de la revista Studia Croatica desde 1994.
[1] Vujeva je pisao u iseljeničkom listu „Zajednica“ urednika i vlasnika Ivana Radeljaka (kojeg smo za vrijeme rata etnički kategorizirali kao Hrvata-legitimista).
No comments:
Post a Comment