Studia Croatica: 013 Hrvatski iseljenici u Argentini

013 Hrvatski iseljenici u Argentini

3.2.2.1. Iseljenici o društvima

Primjer 1. Proslava osme godišnjice pripomoćnog slavjanskog društva u Buenos Airesu "Svi članovi društva su se okupili u društvenu dvoranu onda su otišli u crkvu gdje se pjevala za društvo na starom liturgijskom crkvenom jeziku.

U 6 navečer je pripremljena svečana večera kojoj su prisustvovali mnogi uglednici Petar Bogdanov ruski ministar i generalni ruski konzul Kristofersen kojeg je pozdravio naš predsjednik Kožulić pozdravivši ga na hrvatskom jeziku u dvorani ukrašenoj sagovima i hrvatskom trobojnicom.

Nazdravljalo se u rodoljubnom tonu prvo ministru pa za ukupnu našu domovinu i za sklad slavjanskog naroda ovdje u tuđini. Pjevale su se mnogobrojne hrvatske rodoljubne pjesme da ih je milina bila čuti. Poslije je bio ples do 4 ujutro" (Narodni list, 5.11.1890).

Iz primjera je moguće rekonstruirati određena pravila prisutna kod društvenih proslava.

Nezaobilazan je odlazak u crkvu gdje se vjerojatno održavao obred blagoslova društva (pjevalo se za društvo na starom liturgijskom crkvenom jeziku).

Među pozvanim gostima na svečanoj večeri su ruski konzul i ministar kojih iseljenik opisuje riječima "uglednici".

Iz primjera je vidljivo da su postojale društvene veze i suradnju Hrvata i Rusa u iseljeništvu kao dvaju slavenskih naroda.

Među etničkim nacionalnim znakovima ističe se: hrvatski jezik (pozdravni govor predsjednika društva) hrvatska trobojnica (kojom su ukrašene društvene prostorije) i hrvatske rodoljubne pjesme.

Primjer 2. Sukob Hrvata i Srba unutar Slavjanskog društva uzajamne pomoći iz Buenos Airesa: "Društvena zastava je hrvatska trobojnica koji svaki član rado ima i s njom se ponosi, niti joj se itko protivio dok se u društvo nisu ušuljale tri-četiri Srbende koji napinju nos nad hrvatskom trobojnicom želeći je zamijeniti srpskom.

Svugdje su jednaki! Ali im to neće poći za rukom pošto se društvo sastoji većinom od Dalmatinaca, Istrana i Slovenaca kojima je milija hrvatska trobojnica kao što se i sami priznaju Hrvatima.

Ako nekome nije pravo neka izađe iz društva i osnuje srpsko ili ćemo svi mi izaći i osnovati hrvatsko. To je čudnovato da nas ti srpski krpelji neće da puste na miru ni ovamo" (Narodni list, 8.7.1891).

Ovaj primjer mora se sagledati uzimajući u obzir sukobe Hrvata i Srba u Austro-Ugarskoj Monarhiji izazvane njenom okupacijom Bosne i Hercegovine.

Naime srpski i hrvatski narod podjednako su smatrali teritorij BiH, svojim. Moguće da su nacionalni sukobi preneseni iz domovine u iseljeništvo.

U svakom slučaju iseljenik rabi pejorativni naziv za Srbe-Srbende, srpski krpelji.

Naprama Srba, kojima smeta hrvatski nacionalni simbol –hrvatska trobojnica, su Dalmatinci, Istrani i Slovenci koji se priznaju Hrvatima.

Primjer 3. O Slavenskom pripomoćnom i Austro-Ugarskom pripomoćnom društvu: "U Buenos Airesu postoji Slavensko potporno društvo koje ima 162 člana. Predsjednik je Stjepan Buljević zubar iz Omiša, a blagajnik pomorski kapetan Vicente Polić. Društvo ima svoju grobnicu a rabi naš jezik kao službeni i našu zastavu.

Postoji i drugo potporno društvo austro-ugarsko kojemu je vitez Nikola Mihanović poklonio grobnicu zidanu u grčkom slogu, a društvo mu je iz zahvalnosti postavilo na tu grobnicu spomen ploču u našem jeziku.

Tajnikom obaju društava je pisac ovih redova Visković N.

Primjer 4. Hrvatska čitaonica u Acebalu: "Na Sv. Vlaha imali smo ovdje hrvatsku večer a cilj joj je bio ustanoviti hrvatsku čitaonicu. Bili smo se skupili u dućanu Drinkovića nas 50 i dva po dva uz glazbu otišli na večeru. Dva dana poslije udaren je temelj Hrvatskom Napretku i prijavilo se 70 članova.

Otvoriti će se u travnju i već smo počeli kupovati dvije trobojnice od svile" (Narodni list, 26.4.1906). ili "Prvi sastanak koji je imao za cilj utemeljenje Hrvatske čitaonice održan je na sv. Vlaha 3.2.1905. godine u dućanu Dinka i Ivana Drinkovića iz Jelse na Hvaru.

U početku je imalo 70 članova, a prva značajna akcija bila je sakupljanje priloga za kupnju dviju trobojnica. Braća Drinkovići su ujedno bili i osnivači Hrvatskog sokola u Peyranu (Narodni list, 8.9.1906).

Prije negoli su postojala iseljenička društva trgovine u vlasništvu Hrvata imale su društvenu i socijalnu funkciju za iseljenike što nam potvrđuje i ovaj primjer.

Za datum utemeljenja hrvatske čitaonice izabran je katolički blagdan sv. Vlaha (u izražavanju etničkog bitan je i religijski element), a prva društvena inicijativa je prikupljanje priloga (kolektivna akcija) za kupnju dviju hrvatskih trobojnica kao nacionalnog simbola Hrvata kojima će biti "označena" nacionalna pripadnost članova iseljeničkih društava u Argentini.

Primjer 5. Hrvatsko društvo u Carrerasu: "U gradu Carreras u Argentini nastanjeno je mnogo naših Hrvata pa oni onamo imadu svoje hrvatsko društvo i svoju glazbu.

Nedavno prigodom jedne svečanosti naši Hrvati ondje okitili su svoje kuće trobojnim prostiračima i dva po dva u dugoj povorci išli su preko grada.

Glazba je udarala hrvatske davorije, a pred družinom jak i učen jedan mladi Hrvat nosio je veliku trobojnicu.

Ona je lepršala u zraku, a divno je bilo pogledati, te su svi inozemni narodi pozdravljali našu lijepu hrvatsku trobojnicu i našu hrvatsku braću.

Eto tako biva u slobodnoj i pravednoj Argentini.

Onamo može svako slobodno častiti svoju narodnost, a oni kod nas ako ljubiš žarku svoju hrvatsku domovinu drže te za izdajnika.

Teško ti je onoj vladi koja se svačega plaši" (Pučki list, 30.5.1909).

Trobojnica[1] je istaknuta kao nacionalni simbol Hrvata u iseljeništvu.

Prilikom obilježavanja hrvatskih svečanosti trobojni prostirači krase iseljeničke kuće, a povorka iseljenika vođena mladićem koji na čelu povorke nosi trobojnicu prolazi kroz grad.

Manifestaciju pozdravljaju pripadnici ostalih iseljeničkih skupina prihvaćajući i imenujući iseljenike hrvatskim, a ne austrijskim imenom.

Primjer 6. Osnutak tamburaškog društva u Acebalu: Na kraljev dan 18.8 ovdje je bilo svečano otvorenje novog narodnog društva tamburaškog kojeg smo okrstili lijepim imenom Sokol.

Još u ožujku su postavljeni temelji, a u travnju počele pripreme pod marljivim zborovođom Ivanom Plančićem. 18 ovog mjeseca novo je društvo priredilo u Austro-slavenskom društvu lunch kojemu je prisustvovalo mnogo našeg naroda, pa zastupnici raznih društava i oblasti ovoga mjesta.

Vinko Damjanić ispred društva, pa su uzeli riječ zastupnici raznih društava i oblasti ovog mjesta. Vinko i Matij Bojanić su govorili na španjolskom, a Ivan Plančić na hrvatskom.

Govorili: Marko Samovici Rumunj, kapetan Petar Rossi predsjednik talijanskog društva i urednik mjesnog tjednika. Tamburaši odsvirali nekoliko koračnica.

U večer je bio koncert u prostorijama kinematografa Adriatico koje je bilo okićeno cvijećem i trobojnicama. Tamburaši su imali sokolsku kapu sa perjom i hrvatsku vrpcu preko prsiju" (Narodni list, 29.9.1911).

Iseljenik opisuje osnutak tamburaškog društva na rođendan kralja Josipa, te svečanost povodom tog događaja koja se je održala u prostorijama austro-slavenskog društva.

Ne znamo koliko je ovaj podatak točan jer prema povijesnim dokumentima nije pronađena kombinacija austro-slavenskog imena društva, niti dokaz o zajedničkom društvenom djelovanju Austrijaka i Hrvata, jer su se ove dvije političke orijentacije međusobno isključivale.

U primjeru je vidljivo miješanje različitih kulturnih elemenata i etničkih markera dviju političkih skupina: Hrvata/Slavena i Austrijaka: Slavi se kraljev rođendan, predstavnici društva drže pozdravne govore na španjolskom, poziva se talijanski predsjednik društva (nacionalni obredi Austrijaka).

Navečer se slavi u kinu okićenom trobojnicama, novo društvo imenuje se imenom Sokol koji je identičan imenu koji označava sveslavenski kulturni i narodnooslobodilački pokret u Austro-Ugarskoj, sokolovi tradicionalno nose kape i hrvatske vrpce i predsjednik društva pozdravlja i drži govor na hrvatskom jeziku (nacionalni obredi Hrvata).

Ovaj primjer upućuje na dva zaključka: ili je iseljenik želio prikazati zajedništvo svih Hrvata bez obzira na političko opredjeljenje kako bi se stekao "bolji" dojam u domovini ili su zaista postojale takve vrste suradnje poglavito one grupe Hrvata koji su se ideološki počeli priklanjati Austrijakima vidjevši rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja unutar Austrije.

[1] U vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda i tradicionalne su ilirske surke bile u tri boje - crvenoj, bijeloj i modroj, a na svečanoj inauguracijskoj odori bana Josipa Jelačića iz 1848. godine te su tri boje bile sastavni dio. Zastava simbolizira težnju hrvatskih preporoditelja za sjedinjenje hrvatskih zemalja.

- - - -

Prijašnji http://studiacroatica.blogspot.com.ar/2017/02/012-hrvatski-iseljenici-u-argentini-dr.html

Sljedeći http://migracioncroata.blogspot.com.ar/2015/05/014-hrvatski-iseljenici-u-argentini-dr.html

Dr. sc. Marina Perić Kaselj

Komparativni prikaz transformacije identiteta hrvatskih iseljenika u Čileu i Argentini

Doktorat, Filozofski fakultet u Zagrebu (2010.)

(olomci)