Tihomil Rađa, zaboravu otrgnut velikan hrvatske emigracije i domovine.
25. 10. 2016. 20:26
https://www.hrvati.ch/index.php/kultura/knjiga/1888-tihomil-rada-zaboravu-otrgnut-velikan-hrvatske-emigracije-i-domovine
A.G. Matoš je jednom napisao kako „hrvatska smrt ima bolji ukus od publike“. Premda se to odnosilo na književnike, uvjereni smo da vrijedi i za druge intelektualce, pogotovo ako su veći dio života djelovali izvan domovine.
A jedan takav bio je Tihomil Rađa, publicist, gospodarstvenik, književni kritičar i političar u sretnom omjeru i jednakoj kakvoći ovih četiriju naoko nepovezanih djelatnosti. Tihomil je prerano umro ( 1928.-2002.) i mogao je mnogo više dati Hrvatskoj da je bio onako shvaćen i prihvaćen kao što je trebalo, da je ona bila na razini prosječno civilizirane srednjoeuropsko-mediteranske zemlje, ali nije, duh Balkana je to spriječio. Njegovi prijatelji, suborci i obožavatelji dugo su čekali da se ostvari znanstveni skup o njemu u rodnom Sinju, i isto tako predugo čekali da budu objavljeni radovi s toga simpozija, čvrsto nabijena znanjem i emocijama. Zbornik je pred nama u skromnom obliku i još skromijoj nakladi od 300 primjeraka, ali što je tu je, bolje išta nego ništa. Knjigu pod naslovom „Tihomil Rađa – društveni kontekst hrvatske intelektualne liberalno-demokratske emigracije“ objavili su Institut za migracije i narodnosti i Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 2016., a uredila ju je Marina Perić Kaselj. Svima hvala na trudu i upornosti.
U osvrtu na ovaj Zbornik ne mogu biti objektivan, i previše sam bio prijateljski i politički povezan s Tihomilom s kojim sam se sreo u Grazu čim je pobjegao iz Titova raja, osjetivši odmah da je nešto posebno, „narodni čovik“ i intelektualac. Dok smo mi, uglavnom istočnoeuropski sveučilištarci u studentskom logoru s adresom Hochsteingasse 37, živjeli više boemski, uživajući u slobodama potrage za ljepotama fizičkog i umnoga života, on je kulučio na baušteli da bi zaradio pare za studij u Švicarskoj, usput poboljšavajući svoj francuski čitanjem Biblije na tom divnom svjetskom jeziku . Ubrzo je dobio nekakvu siromašnu stipendijicu u zemlji satova i čokolade, da bi u njoj završio studij i dobio zavidno visoku poziciju u Udruzi švicarskog relojstva. Politički smo počeli surađivati kad je Jakša Kušan osnovao u Londonu „Hrvatski bilten“ ( šapirografiran ! ) koji se kasnije pretvorio u ugledni mjesečnik i polumječenik „Nova Hrvatska“. Kasnije se ova suradnja još više produbila nakon što smo nas četvorica, Radja, Branko Salaj, Vladimir Pavlinić i moja malenkost napustili „Novu Hrvatsku“ i osnovali povremernik „Poruka slobodne Hrvatske“. Tihomil se poslije osamostaljenja Lijepe naše vratio u Zagreb gdje je djelovao kao publicist i političar, nažalost u krivoj stranci, HSS-u, čija ga vodstvo nije shvatilo, pa ga je na svoju sramotu odbacilo, ali on nije sustao nego je nastavio djelovati u u svojoj organizaciji koja je imala za cilj povezivanje Domovine i dijaspore.
Rekoh, ne mogu biti objektivan kad je riječ o Tihomilu. Došavši u Zagreb sredinom prosinca 2012. da sa skupinom suradnika Simpozija o Rađi odem u Sinj, uživao sam u zimskim ljepotama grada, a vožnja do alkarskog grada preko snijegom zatrpane Like, s maglušinom koja je šoferu otežavala vožnju, bila je naporna, gotovo opasna, ali sam bio i previše sretan da bi se bilo čega bojao u očekivanju susreta s onima koji su u Sinju htjeli odati počast jednom gotovo nepoznatom velikanu hrvatske emigracije i svakako domovine. Kao kroničar moram navesti autore Zbornika, a to su Zlatko Šram, Jakov Žižić, Marina Perić Kaselj, Anđelko Vlašić, Tihomir Nuić, Ivo Vlajčević, Darija Lukačević, Branko Dubravica, Jure Knezović, Gojko Borić, Mauricij Frka Petešić, Jakša Kušan, Vladmir Pavlinić, Branko Salaj, Stjepan Šulek, Nikica Mihaljević, Marko Veselica, Josip Kregar, Berto Šalaj, Ančica Petrušić, Predrag Alebić, Marija Pejčinović Burić i Joško Kontić. Svi radovi na Simpoziju zaslužuju pohvalu, možda je samo jedan iskočio iz konkretne teme o Rađi, a to je bio referat Zlatka Šrama „Kongruentnost političke kulture, tipa društva i društvenog karaktera“ koji je više nego izvrstan, ali je mogao biti održan na bilo kojemu drugom znanstvenom skupu, no dobro je da je objavljen u Zborniku kao neka vrsta orijentira za razumijevanje ostalih tekstova .
Zbog pomanjkanja prostora ukratko ćemo se osvrnuti samo na neke po našem mišljenju važnije tekstove. J. Žižić pokušava odgovoriti na pitanje što je hrvatska politička emigracija, pri čemu se poslužio domaćim i stranim izvorim, koji je nažalost premalo, a mnogi su natopljeni otrovom jugoslavenske antihrvatske promidžbe. Tako autor navodi da je hrvatska politička emigracija tijekom šesdesetih i sedamdesetih godina izvela više od 50 ubojstava i pokušaja ubojstava, ( to se mora oštro dijeliti ), 40 bombaških napada i dvije otmice zrakoplova, u što, što se tiče brojeva, treba sumnjati, jer ih jer bilo znatno manje. Nasuprot tome, teroristički napadi jugoslavesnke UDB-e na hrvatske političke emigrante bili su brojniji i ubojsrtveniji, rekli bismo u odnosu 10 prema jedan. Anto Kovačević objavio je u svojoj knjizi „Čovjek i njegova sjena“, Zagreb, 2012. popis od 69 ubojstava, 24 pokušaja ubojstava, 8 otmica sa smrtnim posljedicama, 3 otimce sa zatvorskim posljedicama, 4 neuspjele otmice i 5 diverzija, pa premda ovih podaci nisu potpuno točni, istina je da su emigrantske žrtve bile znatno veće od jugoslavenskih, pri čemu jugoslavenske izvore nikako ne treba shvatiti ozbiljno. Žižić je tek učinio prve korake u navedenoj temi koja zahtijeva ne samo jednu nego više knjiga.
Sociologinja M. Perić Kaselj pišući o „Važnosti i značenju emigrantskih simpozija u Švicarskoj...i doprinos Tihomila Rađe“ stavlja previše velik naglasak na njegov udio u tome, odnosno trebla je biti opširnija s obzirom na sudjelovanje ostalih, pogotovo onih iz domovine, ( u koje sam se anonimno ugorao i ja ), no ovo nije baš odlučujuća zamjerka koju proširujem s većim upozorenjem na jednu drugu stvar, naime ona piše o „jugoslavenskoj političkoj emigraciji“ koja stvarno nije postojala, osim one male grupice u Londnu koja se nazivala „Demokratskom alternativom“, a u njoj od Hrvata nitko politički utjecajan nije sudjelovao, bila je pokušaj navodno demokratski orijentiranih Srba da spase njihovu Jugoslaviju, pri čemu su, primjerice, svojatali Crnu Goru i Kosovo. Na drugom mjestu autorica pravilno navodi točan pojam, „emigracija iz Jugoslavije“.
Izvrsna je i studija Anđelka Vlašića o Rađinoj suradnji s gospodarskim temama u „Novoj Hrvatskoj“, pri čemu ističe da je u nekim radovima pisao i pozitivno o jugoslavenskoj gospodarskoj situaciji, uz primjedbu kako su „Rađine gospodarske analize bile...jedan od vrhunaca hrvatske emigrantske publicističke kritike 60-tih i 70-tih godina dvadesetog stoljeća.“
Tihomir Nuić sudjelovao je na Rađinu simpoziju s dva vrlo vrijedna eseja. U prvom je riječ o Hrvatima uopće u Švicarskoj s više nego hvalevrijednim kritikama na neka karikaturalna „hrvatovanja“ koju jedna takva sredina kao švicarska ne samo da nije mogla shvatiti nego čak gore, to je tamošnjim Hrvatima štetilo. U drugom svom prilogu Nuić opisuje Rađino sudjelovanje u hrvatskom društvenom životu u Švicarskoj, što je jedna vrlo važna tema s obzirom na Tihomilovu dvojnost kao čovjeka koji je mogao razgovarati sa svima, ali i političkog djelatnika koji je znao korespondirati s onima na vlasti u tuđoj zemlji.
G. Borić i N. Mihajlević osvrnuli su se na Rađino djelovanje kao književnog kritičara, dakako pohvalno, jer to je zaista bila rijetkost ne samo u emigraciji nego i domovini, naime da jedan ekonomski stručnjak posjeduje i strune koje su treperile pri njegovu čitanju lijepe književnosti, uz naravno analiziranje njezina političkoga konteksta, posve shvatljiva postupka u jednoj politiziranoj sredini kakva je bila hrvatska i jugoslavenska. Rađa je pisao vrlo vrckavim jezikom, stvarajući i nove riječi, primjerice za horizont – doglednica, koju sam jednom upotrijebio u Hrvatskoj, ali ju je loktor izbrisao. S. Šulek je analizirajući Rađino publicističko djelovanje za „Kroatische Berichte“ njega opisao i kao čovjeka, poletna i ambicioznog erudita, druželjubivog vjernika i gurmana. Za J. Kušana Rađa je bio čovjek „ispred svojega vremena“. Ovdje moram ponosno istaknuti kako je Kušan, unatoč političkom razlazu s Tihomilom, ostao objektivan do kraja, što je kakvoća kakva, nažalost, nije česta u sadašnjoj Hrvatskoj. Iz eseja V. Pavlinića upravo se fizički osjeća koliko je Rađa bio optimist unatoč svim porazima, a kao Europljanin kozmopolit i istodobno Hrvat. U ovome je nešto dalje otišao B. Salaj prikazujući Rađu kao Sinjanina i čovjeka svijeta „opsjednuta Hrvatskom“, rekao bih malo blaže, „zaljubljena u nju“. M. Frka Petešić i I. Vlajčević opisali su Rađu kao prijatelja , kao čovjeka koji je imao uho i za tzv. male ljude. U Zborniku je objavljen i esej Josipa Šentije izašao u Vijencu s opisom Rađe kao čovjeka koji je u susretima s ostalim ljudima, pa i sa svojim protivnicima, stekao ugled legende . Uzimajući to kao natuknicu pitam se zašto je trebalo toliko dugo čekati da hrvatske instutucije organiziraju ovaj Simpozij i zašto Sinj još nije odao dostoju počast vome velikom sugrađaninu u obliku imena jedne ulice i poprsja u Parku s ostalim velikanima Gospina grada ? Je li to uobičajeni hrvatski šlamperaj ili, što je vjerojatnije, još postojeća „rijeka ponornica“ jugoslavenske antihrvatske propagande u kojoj su svi naši emigranti bili paušalno proglašavani ustašama i fašistima ? Nijekanje potonjega Grad Sinj bi mogao uvjerljivo dokazati ako bi lik i djelo Tihomila Rađe ovjekovječio prije navedenim počasnim biljezima, ulicom i spomenikom. Tiho jer to naveliko zaslužio čak i u dimnenzijama sveukupnog hrvatskog političkoga i duhovnoga života.
Gojko Borić
No comments:
Post a Comment