27 Veterani Hajduka - Branka Bezić Filipović
ČEGA SE SJEĆAJU POJEDINI VETERANI:
Zdenko ADAMOVIĆ:
Ja sam još uvijek dio ekipe veterana i to volim jer se odlično družimo. Mi svi znamo što znači Hajduk kao klub. Međutim, tek kada odeš vani među hrvatske iseljenike onda tek vidiš pravu snagu Hajduka i autoritet koji on uživa u dijaspori. To smo naročito doživjeli u Čileu i Argentini pa se nadam da ćemo se još družiti i odlaziti negdje gdje Hajduk znači sve, a on je simbol Hrvatske i grada Splita. Nije veselje samo kada negdje idemo, nego i kada se nađemo i treniramo pa poslije treninga popijemo piće i popričamo, a nerjetko i zapjevamo. To su prave stvari.
Andrija ALUJEVIĆ Patak:
Biti veteran Hajduka, podsjeća me na moju mladost jer sam ja igra u Hajduka od 58. do 62., a veže me i za uspomene na mog oca. Moj otac Ivo Alujević Patak bija je igrač Hajduka i član momčadi prvaka Hrvatske iz 1941. godine. Tako sam ja u veteranima predstavlja ne samo sebe nego i njega jer je on bija taj koji me naučija osjećat bili dres i ljubav prema Hajduku i Splitu gradu. Tako sam bija odgojen od djetinstva. Uspomene iz vrimena tih druženja su uspomene na hajdučko srce kad je bilo svi za jednoga, jedan za sve. To su bile zabave i zafrkancije bez skandala i svađe između nas 20. Veterani nisu nikad Hajduka osramotili, a nisu osramotili ni svoj grad. Nikad nisu tili bit pobijeđeni, a nikad nisu ni podcijenili protivnika pa bija to najmanji ili najveći klub. Sićam se svih starih veterana poput Vukasa, Vidoševića, Colnaga i Cuzzija. Oni su bili uzor nama mlađima.
No comments:
Post a Comment