Od Baščanske ploče do zagrebačke Deklaracije (1076-1967)
VINKO NIKOLIĆ
POZDRAVLJAMO DEKLARACIJU o nazivu i položaju hrvatskog jezika! Kroz nju je progovorila hrvatska narodna duša iz svojih tajnovitih dubina u trenutku, kad su neprijatelji vjerovali, a prijatelji strahovali, da je hrvatski narod zauvijek upokoren. Ovo je, nama se tako ćini, najkrupniji čin, izvršen kroz 22 minule godine. To je neprijatelj točno ocijenio, pa nijedan dogadjaj kao Deklaracija nije toliko uznemirio sadašnje vlastodršce, i ni u vezi kojeg drugog dogadjaja nije se postavio u pogon takav državno—propagandni aparat, kao protiv Deklaracije.
Deklaracija je potresta temeljima Jugoslavije, što su ispravno ocijenili neki strani promatrači. Dapače, to su osjetili i oni još vrlo rijetki Jugoslaveni, posebno na srpskoj strani. I ova će Deklaracija ostati kao visoki medjaš u ovome stoljeću, koji dijeli bivše od budućega, i označuje granicu pokornosti od pobune, sluganstva od ponosa.
Od Deklaracije će se računati novo hrvatsko doba. Ona je velika prekretnica! Predstavljat će za buduće vjekove, poput slavne bijele kamene Baščanske ploče (1076.), ne mrtvi spomenik, nego gorući svjetionik, koji će budućim naraštajima pokazivati istinski put, na kojemu ne smije skretanja, jer ta se okrutno osvećuju samome narodu.
Hrvatski je narod preskupo plaćao sve pokuse raznih pojedinaca, koji nisu shvaćali bit Hrvatstva, koji su političko-kultuma rješenja gradili na zabludama i lažima. Ova je Deklaracija najednom to sve razbila. Nastala kao vihor (makar se već prije naslućivala oluja), odnijela je u nepovrat sve obIačine i magluštine jugoslavenstva.
Ona je najednom razbila sve laži i intrige o jednom „jugoslavenskom" narodu, o „istome" jeziku Hrvata i Srba, o njihovoj “jedinstvenoj” književnosti, i stala ponosno protiv svih zabluda, protiv strahova i služništva. U obliku obrane hrvatskog jezika, najelitniji hrvatski ljudi sadašnjice izrazili su zahtjev za pravdom i slobodom. I mi smo ponosni na te naše suvremenike! Gdje je to vrijeme, kada je hrvatska inteligencija stavila na kocku i svoje karijere i svoj kruh, kada je dovela u pogibelj i same svoje glave, samo da spasi hrvatski narodni ponos, hrvatsku čast?!
Mnogo je žrtvovala ta hrvatska inteligencija, — golema joj čast pripada! Kad razmišljamo nad inteligencijom u prošlosti, pa i koje stoljeće unazad, ne susrećemo takve jesne i herojske inteligencije.
Nju sada neprijatelji (ili sluge vlastodržaca) pokušavaju prikazati kao skupinu ljudi, koji zapravo nijesu ni znali što rade, kao u nekom bunilu su to sastavili, u mamurluku potpisali, i sada kukavički uzmiču. Ali oni ne uzmiču! Službene predstavnike režima na hrvatskoj strani najteže pogadja činjenica, da je netko izvan komunističkog vladajućeg kruga pokušao politički misliti, i, čak, govoriti. Ali Deklaracija je jedna stvarnost, pred nama i njima, i ne samo da je ne mogu poništiti, nego joj ne mogu ni umanjiti važnost, koja je za hrvatski narod od sudbonosnog značenja.
ZNAČENJE DEKLARACIJE najbolje su ocijenili srpski književnici u Beogradu, dakle srpska književno-nacionalna elita, opet i sa srpske strane najmjerodavniji forum u pitanju jezika, kao što to predstavlja Deklaracija na hrvatskoj strani. Naime, Udruženje književnika Srbije održalo je 19. ožujka ov. g., dva dana nakon objave Deklaracije, skupni članski sastanak, na kojem se okupilo 48 književnika, od kojih njih 16 članovi saveza komunista. Jedina točka njihova raspravljanja bila je Deklaracija. Nakon svestrane diskusije, sastavili su svoj Predlog za razmišljanje, kao osnovu za diskusiju na budućoj skupštini Udruženja , koja se trebala održati 2. travnja ov. g.
U Predlogu srpski književnici točno naglašavaju, da je „legitimno i neotudjivo pravo svakog naroda da donosi odluku o nazivu i razvoju svog sopstvenog jezika", dakle su se hrvatski kulturni radnici poslužili samo svojim pravom, da u ime hrvatskog naroda govore o nazivu i položaju hrvatskog jezika. Zatim su oni utvrdili slijedeće: Deklaraciju su „usvojile najznačajnije naučne i kulturne institucije Hrvatske", koje su „najmerodavnije za pitanje hrvatskog književnog jezika", pa je stoga smatraju „značajnim istorijskim dokumentom", »reprezentativnim i meritornim". Do njihove skupštine nije došlo, omele su je vlasti.
No činjenice i istine, utvrdjene i naglašene u ovom Predlogu kao i one proglašene u Deklaraciji i nakon nasilja čuvaju svoju prvotnu vrijednost i snagu, jer su do njih slobodno došli elitni hrvatski i srpski duhovi, jer ovdje, kod Deklaracije Predloga, o jeziku govore oni, koji jezik stvaraju i njeguju, književnici i jezikoslovci. Srpski su književnici u svom Predlogu utvrdili važnu činjenicu, i nju nikad i nitko ne će moći pobiti: nakon ove Deklaracije Bečki i Novosadski dogovor može se smatrati poništenim.
Mnogo je vidova, pod kojim bi se moglo ocijeniti i komentirati ovaj veliki nacionalno-politički i književno-jezični dokumenat. Moglo bi se u beskraj navoditi i nategnuta službena mišljenja, koja samo otkrivaju, koliko ih je ova Deklaracija pogodila. Mogli bismo zabilježiti i po koje rijetko defetističko uzmicanje, ili još rjedje izdajničko mucanje onih, koji nisu nikad razumjeli, svoga naroda, pa čak rekaše, da je „Deklaracija uvrijedila hrvatsku inteligenciju". Ne želimo spominjati te jadne iznimke, jer ne bismo htjeli baciti sjenu na ovaj časni i junački čin hrvatske intelektualne elite, koja je ovim svojim djelom, umnim i patriotskim, ovim svojim golemim svjedačanstvom o budnoj i snažnoj hrvatskoj nacionalnoj svijesti razbila laž o „bratstvu i jedinstvu", i tako uznemirila sve filojugoslavene, koji bi htjeli spašavati Jugoslaviju iprotiv volje njezinih naroda.
Ne možemo ulaziti u pojedinasti, ali želimo istaknuti dvije temeljne misli:
POBUNA HRVATSKE INTELIGENCIJE. S posebnim ponosom gledamo na hrvatsku domovinsku inteligenciju; na onu hrvatsku inteligenciju, toliko ponižavanu i popljuvanu, koja je buntovnički progovorila u jednom sudbonosnom času naše povijesti i zaustavila dosadašnji povijesni razvoj, i odredila mu nove smjernice za budućnost. Učinila je to u vrijeme, kad su neprijatelji mislili, da su slomili kičmu hrvatskom narodu, jer je upokorena hrvatska inteligencija, pa će se hrvatski narod moći premijesiti u neki novi, umjetni narod.
Ta je pobuna hrvatske inteligencije zabilježena u čitavom svijetu, i, što je još važnije, ostaje duboko urezana u srcima čitavog hrvatskog naroda, jer ovo je veliki povijesni čas, kada je hrvatska inteligencija ponosno i hrabro, duboko samosvijesno, preuzela svoju predvodničku ulogu u hrvatskom narodu, svrstala se u njegove prve borbene redove, gdje i je mjesto svake prave narodne inteligencije.
Mi, makar optimisti, i mada duboko zaljubljeni u svoj narod, iskreno odani svojoj rodnoj zemlji, ni u svojim optimističkim iščekivanjima nismo se mogli nadati, da bi hrvatska domovinska inteligencija bila u stanju izvesti ovakvo junačko djelo. Manje-više, hrvatska je inteligencija regrutirana iz siromašnih seljačkih, nešto iz radničkih, slojeva, pa odatle njezina vječna ovisnost o onome, koji joj pruža nasušni kruh.
Zato se oblikovao, rekli bismo, neki poseban tip hrvatske inteligencije, pokorni tip kruhoboraca, koji revno sluša svoga gospodara, cjeliva ruku koja ga bije, i pomoću takve inteligencije vlastodršci su uvijek vladali s čitavim narodom, jer oni su im bili ne samo sigurni glasači, nego i beskičmeni izvršitelji nasilja.
Nikakvi vlastodršci ne plaćaju svojih činovnika iz vlastitih sredstava, nego je to sve narodno dobro, iz kojega i oni sami sebe obilno nagradjuju. Ali, eto, to je jedna bolna činjenica, da je najčešće naša inteligencija bila ovisna o svakoj vlasti, o svakoj vladajućoj stranci, pa je zato redovito najjadnija u našoj narodnoj borbi, u kojoj je, umjesto da, predvodi, stajala u zadnjim, još gore, u protivničkim redovima. Dosta se sjetiti one sužanjske inteligencije za vrijeme Khuena, čak, za Karadjordjevića!
Zato ovu Deklaraciju smatramo pravim nacionalnim čudom ovoga stoljeća. Mi smo ostali zadivljeni pred njenom pojavom. I mi stoga odajemo duboko poštovanje izrazujemo iskrenu zahvalnost svima onima, koji su išta pridonijeli, da se je ostvario ovaj povijesno-nacionalni dokumenat prvoga reda!
Mogu se nakon toga organizirati aktovi osuda, nahuckati prijetnje, naručiti pogrdna pisma, ali iz ove Deklaracije progovara potlačeni hrvatski narod preko svoje narodne inteligencije. Mogu se organizirati protestne skuštine, izricati kazne i izvršavati odpuštanja i drugi progoni, ali ova Deklaracija i nakon svega toga, poslije sve one zaglušne buke, što je ostala zabilježena u režimskim listovima a svi su režimski! — kroz nekoliko sedmica, — ostaje nacionalno svjedočanstvo, da još živi duh Hrvata!
JEDINSTVO HRVATSKIH NEKOMUNISTA I KOMUNISTA, to je ono, što je najviše iznenadilo protivnike Deklaracije, a, priznajemo, i zadivilo i obradovalo i sve nas u slobodnome svijetu. Taj jedinstveni nastup hrvatske inteligencije! Oni su doma ostvarili hrvatsko jedinstvo, kako smo ga mi mogli samo željeti, i prešli su preko svih ideoloških prepreka i razlika, jer su uvidjeli, da je hrvatski narod ugrožen u samom svom bivstvu. Zato su se trgnuli, i hrvatski komunisti zajedno sa svojim nekomunističkim drugovima ustali su u obranu osnovnih prava svoga naroda. Sudbonosna je važnost ovoga zajedničkog nastupa hrvatske komunističke i nekomunističke intelektualne elite. To je dobro ocijenio protivnik, koji je osjetio, da ovdje nije riječ o lingvistici. Ta, znademo dobro i mi i oni, da je „državni" srpski jezik bio samo jedna od brojnih manifestacija i mnogobrojnih sredstava “jugoslavenske" državne politike. Zato je ovo krik za slobodom i samostalnošću! Taj se krik može nasiljima zaglušiti i prijetnjama oslabiti, može se čak pokušati i krivotvoriti, i zabašuriti, ali hrvatski narod, onaj doma i mi svi u tudjini, ostaje vjeran duhu Deklaracije, koja postaje glavnom osnovom budućeg razvoja ne samo hrvatskog jezika, nego i hrvatske nacionalne svijesti.
Ovdje želimo naglasiti dvije činjenice.
Prva. Medju potpisnicima Deklaracije nalazi se i nekoliko uglednih pravoslavaca iz Hrvatske, koji smatraju, da je Hrvatska i njihova domovina i da su i njihovi interesi povezani s interesima hrvatskog naroda u zajedničkoj domovini, zato se i oni bore za prava toga naroda, sigurni, da će u slobodnoj Hrvatskoj i svi oni biti slobodni.
Druga. Medju potpisnicima, kao i medju onima, koji su se Deklaraciji prikljućili iz Bosne i Hercegovine, nalaze se i naša muslimanska braća, koja su i na ovaj način još jednom potvrdili, da se hrvatski narod ne dijeli po vjerama, i, što je još važnije, da Hrvati Bosne i Hercegovine u Zagrebu vide svoju glavu, osjećaju svoje srce, i kao što se zadnjih godina sve više ekonomski povezuju s „republikom" Hrvatskom, tako su zajedno s njom jedno i u ovoj Deklaraciji.
OD BAŠČANSKE PLOČE (1076.), slavnog kamenog spomenika hrvatskog jezika i hrvatske povijesno-kraljevske slave, preko Marulićeve „JUDITE" (1501.), „u versih hrvački složene", do ZAGREBAČKE DEKLARACI JE (1967.) jedan je put: tisuća godina hrvatske nacionalne svijesti i kulture, jezika i književnosti, i čvrsta i odlučna volja, da budemo svoji i samostalni, da budemo slobodni na svojoj staroj slavnoj grudi. Sve drugo, krivi je put, sve ostalo zablude su, sve drugo lutanja su i magle, koje je naš narod vjekovima plaćao i krvlju suzama.
ZAGREBAČKA DEKLARACIJA strši ponosito i prkosno u našen stoljeću kao velik i svijetao spomenik!
Hrvatska je inteligencija vratila svome narodu vjeru u život, i trgnula ga, kad je stajao nad ponorima. Mi se ne bojimo za hrvatski narod, jer danas je on jedinstven, u svim svojim slojevima, u svim staležima, u svim vjerama, u svim ideologijama - komunisti i nekomunisti Hrvati su zajedno- i zajednički se svi bore za osamostaljenje Hrvatske.
Rekoše, da je inicijativu za Deklaraciju dala politička emigracija. To nije točno. Ali je točno nešto važnije od toga: čitava hrvatska emigracija pozdravlja i prihvaća Deklaraciju, i jedinstveno i odlučno stoji iza potpisnika Deklaracije, spremna da sa svim sredstvima demokratske borbe njezinim potpisnicima dade čvrstu i uvjerljivu snagu, koja će što prije dovesti do oživotvorenja hrvatskih nacionalnih ideala: vlastite narodne države.
Deklaracija nije mrtav papir. Ona je živi pojam i snažni izražaj stoljetnih hrvatskih nacionalnih težnja. Ona je navještaj za budučnost. Ona je početak.
A u početku bješe Riječ:
DEKLARACIJA JE RIJEČ - RIJEČ MORA POSTATI DJELOM!
Ver también / See also / Gledaj isto:
The 1967 Declaration and related texts, in 5 languages (16 texts)
Croatian
Matica iseljenika i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika - Ivan Čizmić
Deklaracija o Nazivu i položaja Hrvatskog Književnog jezika i emigracija – Joza Vrljicak
Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967) - Hrvatska Revija, godina XVII, svezak 1-2 (65-66), München, Kolovoz 1967
Apel hrvatskih književnika i pisaca u emigraciji – Hrvatska Revija, godina XVII, svezak 1-2 (65-66), München, Kolovoz 1967
Od Baščanske ploče do zagrebačke Deklaracije (1076-1967) – Vinko Nikolić - Hrvatska Revija, godina XVII, svezak 1-2 (65-66), München, Kolovoz 1967
http://studiacroatica.blogspot.com.ar/2017/04/od-bascanske-ploce-do-zagrebacke_6.html
Borba za hrvatski književni jezik (1967) – Krsto Spalatin - Hrvatska Revija, godina XVII, svezak 1-2 (65-66), München, Kolovoz 1967
Spanish
Los croatas en defensa de su idioma nacional - Ivo Bogdan, Buenos Aires - Studia Croatica, Año VIII, Buenos Aires, 1967, N° 24-27
La declaración sobre la denominación y la situación actual del idioma literario croata - Studia Croatica, Año VIII, Buenos Aires, 1967, N° 24-27
Proyecto de resolución de un grupo de escritores servios - Studia Croatica, Año VIII, Buenos Aires, 1967, N° 24-27
La lengua croata - Zdravko Sancevic, Caracas, Venezuela - Studia Croatica, Año VIII, Buenos Aires, 1967, N° 24-27
German
Deklaration über die Bezeichnung und Stellung der kroatischen Schriftsprache - Hrvatska Revija, godina XVII, svezak 1-2 (65-66), München, Kolovoz 1967
Appell kroatischer Schriftsteller im Exil - Hrvatska Revija, godina XVII, svezak 1-2 (65-66), München, Kolovoz 1967
French
Declaration sur l'appellation de la langue littéraire croate et sur sa situation dans les circonstances actuelles (1967) - Hrvatska Revija, godina XVII, svezak 1-2 (65-66), München, Kolovoz 1967
Appel des écrivains croates en exil (1967) - Hrvatska Revija, godina XVII, svezak 1-2 (65-66), München, Kolovoz 1967
English
Serbo-Croatian or Serbian and Croatian? Considerations on the Croatian Declaration and Serbian Proposal of March 1967 – Includes the Declaration Concerning the Name and the Position of the Croatian Literary Language - Christopher Spalatin - Journal of Croatian Studies, VII-VIII, 1966-1967, Annual Review of the Croatian Academy of America, Inc., New York
Statement of the Croatian Academy of America Regarding the Zagreb Language Declaration (1967) - Journal of Croatian Studies, VII-VIII, 1966-1967, Annual Review of the Croatian Academy of America, Inc., New York
No comments:
Post a Comment