Studia Croatica: 004 S Hrvatima u Južnoj Americi (1929-1931)

Buenos Aires - 2

U toku naših razgovora nije se ustručavao priznati mi, da je bio pravovremeno obaviešten o mome imenovanju, ali je bio odlučio ne predati mi dužnost, nego zaključati ured i ključe predati Poslanstvu. Rekao mi je i razlog. Od počastnog konzula u Montevideu, Mihajla Alagića, dobio je pismenu prijavu, da sam antidržavni elemenat. Predomislio se je tek, kada je od ministra dobio izričiti nalog, da mi preda ured. A onda je nadodao, da se za sedam proteklih godina zasitio emigrantske sredine i da se rado vraća kuči.

Ime Mihajla Alagića nije mi bilo nepoznato. Za moga boravka u Montevideu čuo sam ga često puta iz usta hrvatskih izseljenika. U ono vrieme Alagić je bio poslovođa jednog kamenoloma obitelji Lussich, a istovremeno je obnašao dužnost jugoslavenskog počastnog konzula. Alagić je spadao među one Crnogorce, koji nisu voljeli Hrvate. Javno je veličao Punišu Račića, a kao konzul pravio Hrvatima nepriliku gdje je god mogao. Kao poslovođa kamenoloma vrieđao je podčinjene mu radnike Hrvate.

Nije me, dakle, čudilo, da se Alagić pozabavio i mojim imenovanjem za izseljeničkog izaslanika, jer se u Montevideu znalo za moje političko opredjeljenje.

Marčetić mi je pripoviedao o načinu, kako je generalni konzul Ivo Grisogono postao prvi poslanik SHS u Buenos Airesu.

U vrieme otvaranja Generalnog konzulata u Buenos Airesu, tamo oko 1923. godine, bila su na životu oba poznata brata Mihanovića, Nikola i Miho. Rodom iz sela Doli, smještenog na korienu poluotoka Pelješca, Nikola je kao dječak koncem šestdesetih godina (1867.) došao u Buenos Aires. Radom, štednjom i poslovnom sposobnošću, postaje već deset godina kasnije brodovlasnikom i razvija se do pomorskog magnata. Gospodari plovitbom na veleriekama La Plata, Uruguay, Paraná i Paraguay. S pomoću Nikolinom i Miho je osnovao svoje parobrodarsko družtvo, koje je vršilo obalni promet uzduž južnog Atlantika, sve do Ognjene zemlje[1].

Zahvatjujući Nikolinom ugledu i utjecaju u Argentini, bečko Ministarstvo vanjskih poslova imenovalo ga je počastnim generalnim konzulom, a car i kralj Franjo Josip I. podielio mu je naslov baruna. Za cielo vrieme života Nikola se osjećao Hrvatom, odanim caru i kralju. Ni poslije sloma Monarhije nije postao «jugoslavo».

Za razliku od Nikole, njegov mladi brat Miho postao je za vrieme rata članom družtva «Jadran», koje je pod tim imenom u Buenos Airesu okupijalo sljedbenike dr Ante Trumbića i predstavljalo po njemu stvorenu «Jugoslavensku Obranu».

Čim je stigao u Buenos Aires, Grisogono je pokušao skloniti bogatog Nikolu, da na neki način pomogne državu SHS. Tužio mu se, kako ne razpolaže prikladnim prostorijama za Generalni konzulat, te da očekuje, da bi Nikola mogao za tu svrhu pokloniti koju od svojih brojnih zgrada, koje posjeduje u Buenos Airesu. Nikola se branio prigovorom, da uzprkos tolikom broju hrvatskih useljenika u Argentini, Beograd nije našao za vriedno, da u Buenos Airesu uzpostavi poslanstvo, nego samo generalni konzulat. Uhvativši se za taj prigovor, Grisogonu je uspjelo dobiti obećanje Mihanovića, da će pokloniti zgradu, ako Beograd uzpostavi poslanstvo.

Ne budi lien, Grisogono je odmah odputovao u Beograd i izviestio ministra vanjskih poslova, da je Nikola Mihanović spreman pokloniti državi jednu od svojih zgrada, ako vlada uzpostavi u Buenos Airesu poslanstvo i njega, Ivu Grisogona, imenuje poslanikom.

I dogodilo se: ministarstvo je uzpostavilo poslantvo, Grisogono postao poslanik, a Nikola Mihanović poklonio drtavi SHS palaču, smještenu u Calle Charcas 1705 [2].

Koncem srpnja 1930. Tommaseo i ja odpratili smo Marčetića na brod, kojim je preko Genove krenuo u Zagreb na dužnost višeg činovnika Izseljeničkog komesarijata. Sa sobom je ponio nekoliko kovčega indijanskih rukotvorina iz sjeverne Argentine, kao i iz Paraguaya, Bolivije i Perúa, koje je tokom godina sakupljao[3].

Poslije odlazka Marčetića ja sam se dao na rad. Izkusio sam tegobu izseljeničkog života, pa sam htio pomoći nevoljnicima. Svoju djelatnost usredotočio sam na dva područja: na posredovanje rada i na odpremu u domovinu onih izseljenika, koji su smalaksali u borbi za život i željeli vratiti se kući.

Životne prilike bile su veoma težke. Većina naših ljudi bili su seljaci, bez zanata, s kojim razredom puče škole. Ogromna većina mogla je prodavati samo svoju tjelesnu snagu kao prosti radnik na gradnjama, kojih je ionako bilo malo, ili kao privremeni poljodjelski radnici za vrieme i nakon žetve, što je trajalo dva do tri mjeseca u godini. Riedko se moglo naići na Hrvata predradnika. Tko je živio po gradovima, bio bez posla, a nije imao rodbine ili prijatelja, da bi ga pomogli, taj je noću obilazio ulice i iz sanduka za kučne odpadke tražio komadiće hrane. Na rad u poIje putovalo se bez novaca ni putne karte, vozeći se na krovu vagona teretnih vlakova. Bilo je slučajeva, da je nevještim neopreznima, vozeći se vlakom preko potoka i rječica, nadgradnja željezničkih mostova odrubila glavu.

Posredovanje rada moglo se obavljati jedino preko Ravnateljstva za useljavanje (Dirección General de Migraciones). Ja sam tamo uzpostavio vezu, redovito pohadao taj ured i po koji put imao sreću namjestiti po koju skupinicu ljudi na javnim radovima. Osim veleklaonica, mlinova i tvornica za preradu poljodjelskih proizvoda, drugih vrsta industrijskih poduzeća u Argentini nije bilo.

No mnogo više moglo se izseljenicima pomoći bezplatnom odpremom u domovinu, za što su postojale velike mogućnosti.

[1] Holjevac, nav djelo, str. 202.

[2] Govorilo se, da je Mihanović ovu zgradu bio poklonio osobno caru i kralju Franji Josipu I. Budući da je dvorska kancelarija propustila, da u službenom obliku potvrdi prihvaćanje dara, notarijalni prienos vlastničtva nije nikada izvršen. Poslije smrti cara, Mihanović je ostao vlastnik zgrade, koju je kasnije poklonio državi SHS. Danas (1985.) je u njoj smješteno Poslanstvo komunističke SFRJ. (V. V.).

[3] S Jovom Marčetićem sam se sreo 14 godina kasnije u Zagrebu. Bio sam član hrvatske vlade, a on činovnik Izseljeničkog komesarijata. Jedan blizki član njegove obitelji bio je uhićen od redarstva, pa me došao moliti za pomoć. Učinio sam što sam mogao, da mu budem od pomoći, ali nisam uspio. Radilo se o dokazanom sudjelovanju u sakupljanju crvene pomoći za partizane. Drago mi je bilo, kada sam saznao, da je dotična osoba ostala na životu poslije 1945. godine.

Dr. Vjekoslav Vrančić - Branili smo Državu