Studia Croatica: 005 S Hrvatima u Južnoj Americi (1929-1931)

Saturday 22 April 2017

005 S Hrvatima u Južnoj Americi (1929-1931) - Dr. Vjekoslav Vrančić

Buenos Aires - 3

Već 1922. godine poduzeo je Generalni izseljenički komesarijat u Zagrebu mjere za zaštitu izseljenika za vrieme prekomorskog prievoza. Te mjere bile su sadržane u obrazcu ugovora, koji su parobrodarska poduzeća morala podpisati, ako su željela steči pravo na prievoz izseljenika iz države SHS u prekomorske zemlje. No, osim uobičajenih mjera sigurnosti i zabrane rada na brodu za vrieme prievoza, ugovor je sadržavao odredbu, prema kojoj se parobrodarsko poduzeće obvezuje: na povratnom putovanju svakog svoga broda staviti izseljeničkim oblastima na razpolaganje petnaest bezplatnih putničkih mjesta do europske luke izkrcanja.

Odluka o podjeli ove povlastice povratnicima bila je prepuštena Izseljeničkim izaslanstvima u Washingtonu i Buenos Airesu. Osim toga, Izseljenički komesarijat u Zagrebu i Ministarstvo socijalne politike imali su prema ugovoru pravo postaviti na svakom brodu, u oba pravca putovanja, svoga izseljeničkog komesara, s pravom na bezplatan prievoz u prvom razredu.

Parobrodarska zastupstva u Buenos Airesu, čija su družtva podpisala ugovor 1923. godine, izvršavala su bez prigovora naloge za ukrcanje izpostavljene od Izseljeničkog izaslanstva. Prije svoga odlazka Marčetić je sa mnom posjetio sva ta zastupstva, predstavio i preporučio me njihovim ravnateljima. Zato mi je kasnije, kada sam našao veliki broj neriešenih molba za bezplatan povratak u domovinu, pretežno izseljenika hrvatske narodnosti, bilo težko odgonetnuti, da li je Marčetić škrtom podjelom ove blagodati htio štititi probitke brodovlastnika; da ii se radilo o činovničkom nehaju ili, možda, o razlozima političke naravi? Koji god je bio razlog, nije mu u onim težkim vremenima moglo biti izprike.

Zato sam ja od prvoga dana moje djelatnosti počeo izkorišćavati priliku, da na svakom povratnom brodu popunim svih 15 dozvoljenih mjesta. Pregledao sam zaostale molbe, složio ih po vremenskom redosliedu i uz lojalnu pomoć tajnika Tommasea počeo rješavati. Ukinuo sam naplatu upravne pristojbe, koju je Izaslanstvo naplaćivalo od povratnika, te je podmirivao iz sredstava, koja su mi u visini od 100.- dolara mjesečno stajala na razpolaganju za vlastite prievoze i putne troškove. Iz istih sredstava davao sam i poputbinu onim povratnicima, koji nisu razpolagali ama baš nikakvim novčanim sredstvima.

O takvom mome postupku brzo se saznalo među izseljenicima i na Poslanstvu. U svezi s time pozvao me je k sebi poslanik dr. Stražnicky. Čestitao mi je na radu i saobćio mi, da me u svojstvu atašeja za socijalnu skrb može prijaviti kod argentinskog Ministarstva vanjskih poslova kao člana diplomatskog zbora, što sam ja sa zahvalnošću odklonio. Bio sam sviestan, da je moje namještenje u Buenos Airesu privremeno i vezano na osobu ministra Preke, pa da ću i ja njegovim odlazkom biti maknut s toga mjesta. Osim toga, u meni je tinjala želja, da nastavim visokoškolski studij, a ovo je bila prilika, da za tu svrhu uštedim bar dio potrebnih sredstava, dok bi me pristup u diplomatski zbor stajao novaca za odgovarajuću opremu.

Među izseljenicima moj je postupak imao za posljedicu, da je stizavalo sve više molba za povratak i da su me ljudi počeli posjećivati, a ja ih osobno primao, što se prije mene riedko događalo. Kako većina molitelja nije bila vješta napisati svoj podnesak, služili su se oni s onim pismenijim znancima, koji bi im, vjerojatno uz manju nagradu, pisali molbe. Od nekog vremena počeo sam dobivati veći broj molba, koje su započimale naslovom: «Njegovom Veličanstvu Gospodinu Iseljeniku!» Razpitujttći se, saznao sam, da se radilo o jednom pisaru, koji je tvrdio, a ljudi mu vjerovali, da on «zna» dobro napisati molbe, pa se one zato brzo i povoljno rješavaju. On je, možda, i sam vjerovao, da je laskavi naslov, kojim su započimale njegove molbe, imao utjecaja na njihovo brzo rješavanje.

Mogućnost o repatriranju saznala se također u Uruguayu i Brazilu, pa smo za odobrene doznake zadržali brodska mjesta, s pravom ukrcanja povratnika u lukama Montevidea i Santosa.

Za vrieme moje službe izseljeničkog izaslanika odpremio sam iz atlantskih i pacifičkih luka Južne Amerike nekoliko tisuća izseljenika u biedi, nekih s obiteljima, ne praveći nikada razliku po narodnosti.

S osobijem Konzulata nisam imao drugog, osim riedkog službenog dodira. Upozoren sam, da je Ministarstvo unutarnjih poslova poslalo iz Beograda u Buenos Aires kao svog izaslanika Crnogorca Vasilija Burića sa zadatkom, da politički nadzire sveukupno osoblje Poslanstva, Konzulata i Izseljeničtva, pa kako među nama nije bilo osim Hrvata i Slovenaca, svi smo ga se klonili.

Kratko vrieme nakon mene doselio se iz Montevidea u Buenos Aires i moj prijatelj Mate Rebac. Nenavikao činovničkoj stezi, odlučio je ne tražiti namještenja, nego se posvetiti političkom radu. Počeo je izdavanjem povremenika «Hrvatska Misao» i dobio podporu članova «Hrvatskog Doma», osnovanog 1928. godine u Montevideu. Članstvo družtva potjecalo je iz svih krajeva Hrvatske, nu prevladavali su seljaci iz Hercegovine, od reda pristaše, a poneki od njih i organizirani članovi domovinskih organizacija HSS.

Prvi i tada još djelatni predsjednik družtva bio je Josip Papo, sarajevski sefardski Židov, hrvatske orijentacije. U drugoj polovici 1930. Rebac je smatrao, da mu Argentina pruža veće mogućnosti političke djelatnosti, pa se preselio u Buenos Aires, gdje je nastavio izdavanjem svoga lista. Još u Montevideu, a kasnije i u Buenos Airesu, objavila je «HM» nekoliko mojih nepodpisanih priloga, a u Buenos Airesu sam mogao säm po koji put pomoći, da se novine tiskaju.

Dr. Vjekoslav Vrančić - Branili smo Državu