Studia Croatica: 009 S Hrvatima u Južnoj Americi (1929-1931)

4. BRANKO JELIĆ

Kraće vrieme nakon povratka u Buenos Aires doživio sam ugodno iznenađenje: prvi susret s dr. Brankom Jelićem, onda mladim, ali več iztaknutim članom hrvatske političke emigracije[1].

Pišući, nakon više od petdeset proteklih godina, ove redke o prvom susretu s mojim prijateljem Brankom, kako smo ga svi zvali, bila mi je želja ustanoviti što točnije nadnevke njegova dolazka u Južnu Ameriku, najprije u Montevideo, a onda u Buenos Aires. U tom nastojanju nisam, nažalost, podpuno uspio. Upravo u ono vrieme, veljače 1931., boravio sam u Chileu, pa su mi neke pojedinosti izmakle, a izravni i pouzdani svjedoci, ing. Kolusi, njegova supruga gđa. Mizzi i prof. Žuvanić, koje bih mogao upitati, već su mrtvi.

Služeći se pamćenjem i poduprt nekim činjenicama, došao sam do zaključka, da je Branko stigao u Montevideo najkasnije početkom veljače, a u Buenos Aires u drugoj polovici ožujka 1931. godine.

Činjenice, koje za to govore, bile bi ove:

U broju za veljaču 1931. svoga mjesečnika «Croacia», donio je ing. Kolusi u španjolskom prievodu jedan članak, koji je Branko bio objavio za svoga boravka u Europi. Članak je napisan za povremenik «Budućnost», emigrantsko glasilo tada u Jugoslaviji zatočenog Svetozara Pribićevića, predsjednika Samostalne demokratske stranke[2]. U poduljem članku Branko prikazuje pobudu i poviestni razvoj protuhrvatske politike domaćih Srba i promjenu držanja njihova vodstva, koja je usliedila poslije Lipanjskog atentata u beogradskoj Skupštini, a sastojala se u napuštanju velikosrbske misli i zagovaranju hrvatske državne samostalnosti. Nema dvojbe, da je sám Branko dostavio ili, dapače, uručio Kolusiju tekst svoga članka, nakon što je došao u Montevideo i s njime osobno uzpostavio vezu.

Vrieme potrebno za uzpostavu veze, prevođenje poduljeg članka na španjolski, njegovo slaganje, korektura i tiskanje u broju za veljaču daju zaključiti, da je ing. Kolusi izvorni tekst dobio najkasnije do polovice veljače 1931. Prema tome, smijemo reći, da je Branko stigao u Montevideo najkasnije početkom toga mjeseca i godine.

Za utvrđenje vremena Brankova dolazka u Buenos Aires, postoje dva pouzdana znaka. Prema njima, Branko je mogao stići u Argentinu, po svoj prilici, u drugoj polovici ožujka iste godine.

Za vrieme Brankova boravka u Montevideu bio je, naime, na dan 22. veljače, od agenata zagrebačkog redarstva umoren hrvatski učenjak, član Hrvatske stranke prava, sveučiIištni profesor dr. Milan Šufflay. Tim povodom Branko je pod svojim imenom napisao za Kolusijevu «Croaciu» dirljiv oproštajni članak od umorenog prijatelja.

Prievod članka, objavljenog u travanjskom broju Kolusijeva buletina, nosi u zaglavlju oznaku «Montevideo, marzo 1931», bez navoda dana, no morao je biti pisan neposredno nakon umorstva, koje je tada duboko potreslo čitavu hrvatsku domovinsku i izseljeničku javnost, te zaprepastilo i krugove europskih učenjaka i književnika.

Prema tome, neko vrieme nakon umorstva Šufflaya, tokom ožujka, Branko se još nalazio u Montevideu.

Nedugo poslije toga, Branko je, dne 12. travnja 1931., glavni govornik na velikoj prosvjednoj skupštiti Velikog Buenos Airesa, na kojoj se demonstriralo protiv tadašnje kraljevske diktature nad Hrvatskom i protiv zločina izvršenih nad hrvatskim političkim prvacima, napose pak protiv netom izvršenog umorstva nad dr. Milanom Šufflayem.

Uzmemo li u račun potežkoće, na koje je Branko naišao nakon izkrcanja u Buenos Airesu, onda se sa sigurnošću može predpostaviti, da je trebao nekoliko dana da prebrodi te neprilike, uredi pitanje dozvole boravka u Argentini i, smiren, bude mogao nastupiti kao glavni govornik na jednoj velikoj političkoj skupštini.

Iz svega toga mogao bih povući zaključak, da je Branko stigao u Buenos Aires u drugoj polovici ožujka 1931. godine[3].

Bilo je, dakle, u to vrieme, kada me je moj prijatelj Kolusi nazvao brzoglasno i pozvao, da toga dana dođem k njemu na večeru. Iz središta grada, kamo sam se bio preselio, krenuo sam vlakom u Vicente López, residencijalno predgrade, gdje je u ulici Segurola broj 675 moj ugostitelj imao svoju malu vilu.

Kada me je tetka gospođe Kolusi uvela u sobu za primanje, našao sam u njoj, osim inženjera i njegove supruge, još jednog mladog, stasitog i liepog čovjeka.

Nakon izmienjenog pozdrava, gospoda i gospodin Kolusi promatrali su me znatiželjno i s osmiehom na ustnama, pa kada sam se snašao i upitao:

—Dr. Jelić? —

onda se je njih dvoje od srdca nasmijalo i na moje pitanje odgovorilo jestno. Rukovao sam se s dr. Jelićem i stisak njegove snažne ruke osjećao sam tokom čitave večeri.

Ing. Kolusi već mi je prije toga bio diskretno rekao, da se dr. Jelić nalazi u Montevideu, gdje je pokušavao dobiti argentinsku ulaznu vizu, pa mi zato nije bilo težko odgonetnuti, da bi onaj mladi, kršni čovjek, koga nisam poznavao, mogao biti dr. Branko Jelić.

Onda, tokom razgovora, koji je potrajao do kasno u noć, saznao sam za neprilike, koje je Branko imao prilikom svoga dolazka u Buenos Aires. Kao i svi mi u ono vrieme, ni Branko nije mogao dobiti ulaznu vizu za Argentinu, pa je uzeo uruguaysku, u nadi, da će se odatle nekako moći prebaciti u Argentinu. U Uruguay Branko je stigao u času, kada je u Argentini bila na vlasti vojna diktatura, pa je Montevideo bio pun izbjeglih opozicionih prvaka, uključivši i malobrojne komuniste, odakie su zajednički poveli borbu protiv vojne vlade.

Saznavši od svojih agenata iz Montevidea, da je dr. Branko Jelić stigao u Uruguay, odakle ima namjeru prieči u Argentinu, jugoslavensko Poslanstvo u Buenos Airesu izkoristilo je priliku, da argentinskim vlastima podnese prijavu, da se hrvatski revolucionarac, dr. Branko Jelić, stavio u vezu s argentinskim komunistima, za koje da će prebaciti oružje iz Montevidea u Buenos Aires. Zato upozorava, da mu se sprieči dolazak u Argentinu.

Argentinske vlasti uzele su prijavu s druge strane: odlučile su dati dr. Jeliću ulaznu vizu, kako bi ga uhvatile na djelu i saznale za kanale, kojima se služe komunisti.

Obaviešten o podjeli dozvole ulazka, Branko je na konzulatu u Montevideu podigao vizu, obaviestio ing. Kolusija i jednog se jutra izkrcao u luci Buenos Airesa, gdje su na njega čekali gospodin i gospoda Kolusi, te ga smjestili u pension u središtu grada.

Već sutradan osjetio je oprezni Branko iza sebe sjenu pratioca, pa mu je počeo vješto i s uspjehom izmicati. Nakon višednevne bezuspješne pratnje u potrazi za tajnim kanalima, redarstvo se odlučilo uhititi dr. Jelića i podvrći ga preslušanju. Kada je Branko iz postavljenih mu pitanja shvatio o čemu se radi, zamolio je, da se o njegovu uhićenju obaviesti ing. Kolusija, na što je redarstvo pristalo. Onda su Kolusi i prof. Žuvanić redarstvu objasnili, o čemu se zapravo radi, dali su za Branka jamstvo, nakon čega je pušten na slobodu i dozvoljena mu politička djelatnost unutar hrvatske narodne skupine u Argentini.

Političkom djelatnosti u Argentini započeo je dr. Branko Jelić javnim nastupom na spomenutoj hrvatskoj manifestaciji, održanoj dne 12. travnja 1931. u velikoj dvorani za priredbe poduzeća «Compañía Hispano-Argentina de Electricidad», u Dock Sudu, predgradu Buenos Airesa, gdje je živjela vecina hrvatskog radničtva onog vremena. Skupštinu je otvorio Ante Franičević; govornici su bili: prof. Ivan Žuvanić, novinar Mate Rebac, zubotehničar Marijo Majnarić, dr. Branko Jelić i ing. Ivo Marion-Kolusi.

Na skupštini je donesena rezolucija, kojom se prosvjeduje protiv umorstva prof. dr. Milana Šufflaya i ostalih žrtava diktature kralja Aleksandra. S istog mjesta upravljen je apel na Glavnog tajnika Lige Naroda, Sir Eric Drummonda, tražeći, da Liga, u probitku mira poduzme mjere, da se stane na kraj zločinima nad hrvatskim narodom i Srbiju primora, da napusti hrvatske zemlje, da bi hrvatski narod uzpostavio vlastitu državu[4].

Ovom prilikom pozvao je dr. Branko Jelić Hrvate Argentine, da se politički organiziraju. Mjesec dana nakon toga, dne 24. svibnja 1931., održan je u Avellanedi, predgradu Buenos Airesa, sastanak, na kome je osnovan prvi ogranak «Hrvatskog Domobrana». Dne 12. lipnja izišao je prvi broj istoimenog družtvenog glasila, kao tjednik na 8 stranica[5].

Neviđenim poletom i riedkom organizatornom sposobnošću dao se Branko na rad osnivanjem novih ogranaka «Hrvatskog Domobrana», koji su tjedno nicali u četvrtima Velikog Buenos Airesa, u unutrašnjosti Argentine, u Uruguayu i Brazilu. Tako je na dane 12. i 13. rujna 1931., sama četiri mjeseca nakon osnutka prvog ogranka u Avellanedi, mogao biti održan veliki Kongres Hrvata Južne Amerike, koji je izabrao Središnji organ «Hrvatskog Domobrana», upravio brzojavni memorandum Sir Ericu Drummondu, Glavnom tajniku Lige Naroda, i izglasao rezoluciju za javnost.

Zamašitost organizacije, koja je stvorena zaslugom dr. Branka Jelića, može se razabrati iz sastava Uprave družtva, koja se sastojala od: Starješinstva (5 osoba), Tajničtva (5), Glavne blagajne (3), Gospodarstvenika (1), Odbornika (25), Odborničkih zamjenika (19), Nadzornog odbora (4) i Častnog suda (3).

Na čelu organizacije bili su: prof. Ivan Žuvanić, Glavni starješina; Ante Valenta, Glavni tajnik; ing. Ivan Marion-Kolusi, Blagajnik; ing. Rudolf Miletić, Predsjednik nadzornog odbora; ing. Roman Pezelj, Predsjednik častnog suda. Odbornici i njihovi zamjenici predstavljali su ogranke Argentine, Uruguaya i Brazila[6].

Od moga prvog susreta u domu ing. Kolusija, koncem ožujka 1931., do moga odlazka iz Argentine, koncem kolovoza iste godine, sastajao sam se često s Brankom i bio svjedokom njegova oduševljenja, kojim je prikupljao Hrvate Južne Amerike. A njegovi uspjesi bili su zaista veliki i od samog njega neočekivani.

Kao poznavalac tadašnjih prilika u Argentini i Uruguayu, smijem reći, da su tome uspjehu pridoniele kako objektivne, tako i subjektivne okolnosti.

Hrvatsko izseljeničtvo, koje je nakon stvaranja države SHS u Južnu Ameriku dolazilo uglavnom sa sela, osjetilo je izravno na vlastitoj koži posljedice srbske vlasti u hrvatskim krajevima: neljudski postupak u vojsci, težke porezne terete, oružničku okrutnost, svakodnevne neprilike s oblastima, nepravedne ciene kod odkupa duhana i bezbroj dnevnih potežkoća. Nu, najjači učinak na njihovu dušu imao je zločin počinjen nad hrvatskim narodnim zastupnicima u Beogradu, kao i smrt Stjepana Radića. Nemoćno, da samo nešto učini za domovinu, hrvatsko je izseljeničtvo s oduševljenjem pozdravilo dolazak dr. Branka Jelića i spremno se odazvalo njegovu pozivu za pristup u organizaciju.

Toliko o objektivnim okolnostima, dok od subjektivnih valja iztaknuti Brankovu pojavu mladog i liepog čovjeka, njegovu ugladenost, susretljivost i strpljivost, a ne manje i činjenicu, da je u Buenos Airesu zarađivao svoj kruh kao liečnik, zahvaljujući susretljivosti argentinskog mu kolege, dr. Guillerma Bachema, koji mu je u ulici Necochea 1053, u gradskoj četvrti Boka, stavio na razpolaganje svoju ordinaciju.

S Brankom sam ostao u tiesnoj vezi sve do moga povratka u Europu, kada sam na njegov savjet odabrao put, koji je predstavljao odrednicu moga kasnijeg života.

[1] Branko Jelić rodio se 28. veljače 1905. u Docu Donjem, Poljica, Dalmacija. Umro je 31. svibnja 1972. u Berlinu.

[2] Povremenik “Budućnost” izlazio je u Berlinu, Njemačka. Uređivao ga je Petar Gruber, član Samostalne demokratske stranke.

Težko tuberkulozan, Gruber je polovicom 1931. stupio u službu beogradske policije, te 15. X. te godine pokušao umoriti dr. Antu Paveliča, pripremivši mu stupicu u jednom hotelu u Münchenu. (Pobliže u glasilu ”Hrvatski Domobran”, Buenos Aires, broj 23, od 14. XI. 1931., str. 1.)

[3] U «Hrvatskom Domobranu», Buenos Aires, glasilu istoimene organizacije, br. 52 od 12. VI. 1932., pod naslovom «Domobranstvo u Južnoj Americi», donesen je prikaz prvogodišnjeg rada družtva. Bez oznake nadnevaka, u članku se kaže, da je dr. Branko Jelič stigao u Južnu Ameriku nešto više od godinu dana; da je u Montevideu djelovao mjesec dana, gdje ga je posjetio ing. Kolusi. Iz Montevidea došao je u Buenos Aires.

[4] Obširan prikaz ove skupštine s tekstom rezolucije i apela Ligi Naroda doniela je «Croacia», Organo oficial de la Sociedad de los Nacionalistas Croatas en la Argentina (Redactor Ing. Ivan M. Kolusi-Šimanović). Buenos Aires No. 6. Mayo de 1931., págs. 1-7.

[5] Urednici «Hrvatskog Domobrana» bili su: dr. Branko Jelić od 12. lipnja 1931. Do 26. ožujka 1932., Dr. B. Jelić i Ante Valenta od 2. do 16. travnja 1932., od tada Ante Valenta.

[6] Obširan prikaz Kongresa, sa slikama, tekstom memoranduma i rezolucije u «Hrvatskom Domobranu», dvobroj 15-16 od 26. rujna 1931.

Kongres su zabiIježili i obširno prikazali sliedeći argentinski dnevnici: La Prensa, La Razón, Noticias Gráficas, Argentinisches Tageblatt, Il Mattino d Italia, Buenos Aires Herald, Deutsche La Plata Zeitung i Ultima Hora.

Glavni tajnik, Ante Valenta, za vrieme Kongresa bio je još u Europi. U Buenos Aires je stigao 22. siečnja 1932. (Glasilo «Hrvatski Domobran», Buenos Aires, br. 34, od 30. I. 1932., str. 6.) Dužnost glavnog tajnika vršio je do tada zamjenik Franjo Waldgoni.

Dr. Vjekoslav Vrančić - Branili smo Državu