Studia Croatica: 002 S Hrvatima u Južnoj Americi (1929-1931)

http://studiacroatica.blogspot.com.ar/2017/04/001-s-hrvatima-u-juznoj-americi-1929.html

Montevideo - 2

Poslije toga krenuo sam kući. Putem sam razmišljao, kako odkazati gospođi Platera. Nije mi bilo ugodno, jer ono o dolazku rođaka nije bila istina. A sad ju je trebalo reći. I odlučio sam, da tako učinim. Stigavši kući, rekao sam gospođi, da sam preko prijatelja dobio činovničko mjesto u tvornici «Swift» i da ču imati 70.- pesosa mjesečne plaće. Zamolio sam je, da mi dozvoli, da već sutradan napustim svoj sadašnji posao. Na moje iznenađenje, gospođa mi je odgovorila, da mi čestita i da mogu napustiti posao kada hoću. Navečer je o tome obaviestila svoga muža, koji mi je također čestitao.

Sutradan oprostio sam se od gospođe Platera i djece, koja su me bila zavoljela. Otišao sam na Cerro, našao jednu sobicu, odakle mi ne de biti daleko odlaziti na rad u tvornicu. Dana 22. XI. 1929., sedam tjedana nakon izkrcanja, nastupio sam svoje namještenje u tvornici «Swift & Co.».

Na radu sam se snašao i svoj posao obavljao na zadovoljstvo predpostavljenih. Čistim dohodkom razpoložio sam tako, da sam majci doznačivao zaradu odgovarajuću prvoj polovici mjeseca, a drugu polovicu namienio za svoje življenje. Ovaj iznos nije bio dostatan za život, pa, da bih lakše izlazio na kraj, uzeo sam na Cerru zajedničku sobu s Antom Martinovićem, elektromehaničarom iz Mostara. On je bio zaposlen u jednoj veleklaonici i industriji za preradu mesa, koja je pripadala državi i nalazila se nedaleko tvornice «Swift». On je znao dobro kuhati, a kako smo u tvornici mogli kupiti mesa uz povlaštenu cienu, pripremali smo sami večeru. Da smanjim izdatke, dizao sam se rano, kako bih pješice mogao stići na vrieme na posao. Umoran, nakon osamsatnog rada, kući sam se vračao autobusom. Tako je moj sustanar Ante mogao nešto uštedjeti, a ja skromno izlaziti na kraj.

Već prvih dana moga boravka u Montevideu pružila mi se prilika upoznati jednog gospodina hrvatskog podrietla, kirurga na glasu i uglednog uruguayskog političara. Radilo se o dr. Arturu Lussichu, kako je austro-talijanska uprava u Dalmaciji izopačila prezime njegova otca Filipa Lukšića, rodom iz Sutivana na Braču, kada je 1837. napustio domovinu i uselio u Uruguay.

Slučaj je htio, da sam kratko vrieme nakon dolazka u Montevideo obolio na grlu i trebao liečničku pomoć. Među Hrvatima u Uruguayu bilo je obće poznato, da je Filip Lukšić na smrtnoj postelji stavio u amanet svome sinu, onda mladom liečniku Arturu, da bezplatno lieči svakog bolestnika Hrvata, koji se na njega obrati. Dr. Arturo, već u šestdesetim godinama života, izpunjavao je vjerno otčevu želju. Bolestni Hrvati išli su k njemu. Otišao sam i ja.

Pregledao me je i ustanovio, da mi se grlo osulo prištićima. Uzeo je odgovarajući instrument i izstrugao osap. Nakon toga zadržao me neko vrieme i zanimao se, zašto u tako težkim vremenima napuštamo domovinu. Nešto španjolski, a više talijanski odgovarao sam na njegova pitanja. Kimao je glavom i prije moga odlazka rekao mi, da ga mogu posjetiti, ako budem ponovno trebao liečničku pomoć.

Politički, dr. Arturo Lussich pripadao je stranci poznatoj pod imenom «Partido Blanco», tj. bijeloj stranci, za razliku od «Partido Colorado», kako se je, crvenom bojom, nazivala protivnička politička organizacija. U početku, ovi, dvjema bojama označeni stranački nazivi, nisu imali nikakvo ideoložko značenje. Upotriebljeni su prvi put 1830. godine poslije proglašenja nezavisnosti Republike Uruguay, kada su se dva suborca za slobodu, general Juan Antonio Lavalleja i Fructuoso Rivera, sukobili u pitanju preuzimanja državnog vodstva. U tim borbama pristaše Lavalleja nazvali su se «bielima», a oni Rivera «crvenima». Pobiedio je Rivera i obnašao čast prvog predsjednika Republike do 1835. Od tada do 1903. mienjali su se na predsjedničkom mjestu izabrani političari ili neizabrani generali, sad jedne, sad druge stranačke pripadnosti, dok te godine nisu «crveni» ugušili ustanak «bielog» general Aparicija Saravije i učvrstili na vlasti biranog predsjednika «crvenih», političku osobu José-a Batlle y Ordoñeza. Batlleova vlada odlikovala se provedbom značajnih socijalnih reforma, te, podpomognuta širokim slojevima glasača, dobivala unapried od reda sve državne izbore.

Računajuči velikim ugledom, koji je uživao tadašnji narodni zastupnik dr. Arturo Lussich, «biela» stranka pokušala je 1927. vratiti se na vlast, kandidirajući njega za predsjednika republike. No, pokušaj nije uspio. Protivnički kandidat, Juan Campisteguy, pobiedio je Lussicha s neznatnom razlikom glasova[1].

Inače je naš život, moj i moga prijatelja Martinovića, bio jednoličan: u tvornicu, iz tvornice, i na kućne poslove. Nedjeljom bismo otišli u središte grada, našli se s prijateljima, popili kavu i razgovarali. Među novodošljacima bio je moj prijatelj iz djetinjstva, Viktor Bogut iz Mostara.

Tako je to bez promjena teklo sve do pod konac lipnja 1930., kada sam iznenađen jednom viešću iz domovine.

Jednog popodneva, vrativši se s posla kući, čekao me jedan prekooceanski brzojav. Otvorio sam omotnicu i u strahu pred viesti najprije pogledao od koga dolazi. Primirio sam se, kada sam vidio, da nije od moje obitelji, nego da je kao pošiljač označen moj prijatelj Nikola Precca.

U brzojavu Nikola me pita, da li sam voljan prihvatiti mjesto glavara Izseljeničkog izaslanstva za Južnu Ameriku, sa sjedištem u Buenos Airesu, podredenog Ministarstvu socijalne politike. Mjesečna je plaća 250 dolara. Traži od mene brzojavni odgovor, koji je plačen.

Iz novinskih viesti sam znao, da je Preka s još dvojicom Hrvata ušao u vladu generala Pere Živkovića, te da je preuzeo Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi. Sada, eto, nudi meni namještenje u jednoj ustanovi u Buenos Airesu, koja mu je podređena.

Nisam se mogao snaći, pa sam brzojav pokazao mome prijatelju Martinoviću i upitao ga za mišljenje. Bez predomišljanja odgovorio mi je, da je to činovničko mjesto, da sam ja po zvanju činovnik i da mjesto prihvatim.

Pomoći ću sebi, a s toga mjesta moči ću sigurno pomoći i mnogom hrvatskom izseljeniku u nevolji. No, ja se ipak nisam mogao odlučiti na odgovor, dok ne čujem mišljenje i ostalih mojih prijatelja u Montevideu. Tu večer pošao sam u središte grada, našao se s Matom Rebcom i dao mu brzojav na čitanje. Zamolio sam ga, da se tokom sutrašnjeg dana porazgovori s ostalim prijateljima iz Hercegovine, pa neka oni odluče šta mi je činiti. Na brzojav ne želim odgovoriti, sve dok ne čujem njihovo mišljenje.

Sutradan došao je Mate na Cerro i saobćio mi, da se sastao s desetak zemljaka, koji su mišljenja, da mjesto prihvatim. Svi su naveli isti razlog: pomoči sebi i drugima.

Istu večer vratio sam se s Matom u središte grada, otišao u uredovnicu brzojavne agencije «ltalcable», preko koje mi je stigao brzojav, te odgovorio, da ponuđeno mjesto prihvaćam.

Dne 4. srpnja 1930. našao sam kod kuće brzojavni odgovor, koji je glasio: «Postavio sam te za iseljeničkog izaslanika u Buenos Airesu. Odmah se javi Poslanstvu da nastupiš dužnost. Ministar Precca».

Nakon primljenog brzojava podnio sam ostavku na službi kod «Swifta» i zamolio nadstojnika osobnog ureda, da me po mogućnosti što prije razrieši dužnosti. Zamoljen sam, da radim do 8. srpnja, na što sam, naravno, pristao. Svoju dužnost predao sam privremeno Mariju De Vusiju, dok ne nađe odgovarajuću zamjenu.

Među brojnim Hrvatima, koji su radili u tvornici, moje je imenovanje za izseljeničkog izaslanika bilo s veseljem primljeno. Najviše se veselio moj prijatelj Jozo Čizmić, preko kojega sam bio dobio ovo namještenje u tvornici.

Tokom popodneva i večeri dana 8. srpnja oprostio sam se od svojih znanaca i prijatelja na Cerru i u Montevideu, te u noći brodom krenuo u Buenos Aires.

[1] Cantú César i Blanco Garzon Manuel, Historia universal, Sopena, Buenos Aires, Tomo X, 1950., str. 388 sl.

Većeslav Holjevac, Hrvati izvan domovine. Matica Hrvatska, Zagreb, 1968., str. 195, 217.

Dr. Vjekoslav Vrančić - Branili smo Državu