3. Bosna je hrvatska zemlja
Kada određujemo etničku pripadnost Bosne, treba nam početi s njenim naseljivanjem.
Uzročnik čitave pometnje u ovom predmetu je Konstantin Porfirogenet, carski povjestničar, koga poznati bizantolog Gfrorer ne naziva sasvim krivo »jadnim mazalom«. Njegovu pristranost, nepouzdanost i politički namjerno pisanje utvrdili su već mnogi znanstveno, a poimence Rački s obzirom na hrvatsku poviest.
Uostalom djelo »De administrando imperio«, u kome se nalazi to prikazivanje naseljenja, politički je tendenciozno, pisano ad usum delphini, te Rački utvrđuje, da se po osnovi u uvodu može razdieliti na četiri diela: U prvom dielu (poglavlje 1.. — 12.) pokazuje nam pisac, koji su narodi opasni po carstvo i kako ih se može držati na uzdi s pomoću drugih naroda, u drugom dielu (poglavlje 13.) pokazuje nam, kako se njihovi zahtjevi mogu zaobići i izigrati, u trećem dielu (poglavlje 14. — 46.) govori o podrietlu, običajima i uređajima ovih naroda, o njihovu odnosu prema Bizantskom carstvu i međusobno, a konačno u četvrtom dielu (poglavlje 47. — 53.) bavi se događajima i promjenama na dvoru i u carevini.
Zbog toga očekujem, da će se smatrati opravdanim i uvidjeti, da ne možemo primiti ovu poviest o naseljenju, jer je sasvim tendenciozna na štetu Hrvata i na korist Bizantu sklonih Srba, a osobito je lažna s obzirom na Bosnu.
1 . Nije nam težko u srednjovjekovnoj grčkoj književnosti naći dokaza za obaranje Porfirogeneta. Joannes Kinnamos, jedan od bizantskih dostojanstvenika Manuela Komnena piše (Lib. III. p. 104 ed. Bonn): a to hrvatski znači: »Bosna nije podložna srbskom velikom županu, u njoj živi i vlada jedan drugi nezavisni narod.« Taj »drugi narod« ne treba nam dugo tražiti. Pošto to nisu Srbi, mogu da budu jedino Hrvati. Ovo nam je svjedočanstvo tim vrednije što se Bizant, kako sam već spomenuo, upravo u doba Manuela Komnena jako bavio srbskim poslovima i bio Srbima naklonjen, tako da se s bizantske strane nikako ne treba bojati jednog suda, koji bi prema Srbima bio nepravedan.
2. Zadubemo li se u stare izvore, primietit ćemo, da je i tamo ovo pitanje mjestimice zbrkano, ali da se sve više iztiču Hrvati i sve više stupaju u pozadinu Srbi, što više pođemo natrag. Ne ću čitaoce zamarati suvišnim teretom izvora, te ću se još samo ukratko pozvati na Cedrena, koji potvrđuje, da Hrvati graniče s Bugarima, a tu granicu tražiti nam je na sjeveru, poglavito u današnjoj kraljevini Srbiji; pozvat ću se još i na Flavija Blonda, koji Bosnu označuje pokrajinom kraljevine Hrvatske i na bilježku u registru samostana sv. Petra kod Solina u Dalmaciji, po kojoj je Bosna cjelovit sastavni dio Hrvatske, te se bosanski ban označuje izbornim knezom kod biranja hrvatskoga kralja, a ovu činjenicu spominje i Helfert; pozvat ću se još na opetovane mletačke izvještaje, koji glase »appertenendo la Bossina a la Croazia« i t. d. Sve nam to mora znatno uzdrmati vjeru u Porfirogenetovu poviest naseljenja, jer je težko shvatiti, da bi zemlja naseljena Srbima stalno bila u vezi s Hrvatskom, a ne sa Srbijom.
3. Nisam ja uostalom jedini, koji pobijam Porfirogenetovu poviest o naseljenju. To su učinile već i poviestne veličine kao Krause i ugledni austrijski povjestničar Ernest Dümmler koji među ostalim veli: »AH jedva će nam dostajati da razjasnimo onu ranu vojničku snagu Hrvata, ako uzmemo ušće Vrbasa u Savu kao krajnju sjeveroiztoćnu granicu stare Hrvatske, nego izgleda da je potrebno i Bosnu, smatrati izvorno ne kao srbsko područje, nego kao nekadašnji hrvatski posjed.« Ovo se podpuno slaže s našim tvrđenjem, da su Bugari u 10. st. bez ikakvog odpora pregazili Srbe, dok su ih Hrvati dva puta osjetljivo porazili: prvi puta pod njihovim vojskovođom Alogoboturom, a drugi puta pod samim njihovim moćnim carem Simeunom. Odatle se jasno vidi, da su Hrvati izprva morali biti brojniji i razšireniji narod od Srba, premda nas poštovani Porfirogenet želi uvjeriti o protivnom.
4. Ne ću moje čitaoce zaokupljati učenim raspravljanjem. Svoju ću tvrdnju radije podkriepiti u neku ruku zornom geografsko-političkoru obukom. Prilazem maleni zemljovid trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
To su neosporno hrvatske zemlje, jer još danas čine Hrvati u Hrvatskoj i Slavoniji 62,5% 17 , a Srbi 24,6%, a u Dalmaciji čak Hrvati 82,5%, a Srbi 16,3% prema popisu od godine 1910.
Treba samo pogledati crno označene hrvatske zemlje i Bosnu, koja je ostala bielom.
Kako si možemo zamisliti, daje u jednoj zemlji oblika izpruženog šestara nastao jedan narod, a u zemlji, koja se nalazi unutar tog šestara, da je prebivao jedan drugi narod?
Nije potrebna osobita moć spoznaje, da se uvidi, da je postojanje hrvatskog naroda u Trojednoj kraljevini — a to je činjenica, koju nam očigledno dokazuju poznata vojnička djela Hrvata u teškim borbama svjetskoga rata — i u Bosni izprva morala biti narodotvorna sila. Postanje jednog naroda na području Hrvatske, Slavonije i Dalmacije naprosto je geopolitički i antropoložki nemoguće, ako se tom području ne doda i Bosna. Razvoj je mogao usliediti samo na način, kako sam već prikazao, da su se Hrvati iz svog prvotnog središta, koje se prostiralo do Vrbasa, tokom prvih dvaju stoljeća proširili koliko prema jugu i sjeveru, toliko i prema iztoku, i tu zemlju postupno naselili, preslojili, njome zavladali, tamošnje slavenske i neslavenske elemente asimilirali i tako započeli stvaranje jednog hrvatskog naroda.
Jednako kao po svom naseljenju tako je i politički Bosna hrvatska zemlja. To sliedi već iz razmatranja, do kojih je morao doći svatko, tko samostalno misli, kad promatra priloženi zemljopisni nacrt. Ako su današnje zemlje Hrvatska, Slavonija i Dalmacija nekada pripadale hrvatskoj državi, onda joj je nuždno pripadala i Bosna. Jer kao što je nemoguće stvoriti jedan narod, tako je nemoguće stvoriti ijednu državu u zemlji tako nemogućeg oblika, kakvog su spomenute današnje tri hrvatske zemlje. Ali i osim toga posebno ću dokazivati pripadnost Bosne hrvatskoj državi.
1. Da je Bosna bila sastavni dio hrvatske države, najbolje dokazuje političko ustrojstvo i kasniji razvoj zemlje u samostalnu državu. Od svog ulazka u poviest do proglašenja kraljevinom stoji na čelu Bosne ban. 18 Banska čast je izključivo hrvatska ustanova, koja se u banu Dalmacije, Hrvatske i Slavonije očuvala do danas. Kasnije, u doba državne zajednice Hrvata i Mađara, prešla je banska čast i u mađarsko državno pravo, te je imala značenje namjestničtva u južnoslavenskim pokrajinama, kao što to još danas dokazuje Banat u južnoj Mađarskoj i poviestne banovine Macso, Szorenvi i 1 druge. Srbi ne znaju za ustanovu bana. U njih bijaše samo župana i velikih župana, iz kojih je proizašlo i srbsko kraljevstvo. Nigdje u srbskoj poviesti ne nailazimo na bansku čast, nego samo u hrvatskoj. Odatle je jasno, daje zemlja, u kojoj se ustrojstvo države razvilo iz ustanove bana, morala etnički i državno pripadati Hrvatima.
2. Bosanski ban bijaše po hrvatskom državnom pravu hrvatski stjegonoša i hrvatski izborni knez, i to prvi izborni knez u hrvatskoj državi. Upućujem na već prije spomenutu viest samostana kod Solina.
3. Ugarska je stekla Bosnu uno actu s Hrvatskom kao sastavni dio hrvatske države. Ovo je Činjenica, koju Mađari ne priznavaju, jer svoje pretenzije osnivaju na nekom vojničkom osvajanju Bosne.
Ali razlozi, kojima Mađari podkrepljuju svoju tvrdnju, ne mogu me uvjeriti, pa moram i nadalje zastupati uvjerenje, koje sam stekao.
Mađarska poviest počinje odnose Mađarske prema Bosni obično od Bele III. Sliepog (1135.). Ali se ne može mimoići, da postoji izprava iz godine 1103., koja glasi: »In nomine domini Jesu Christi. Anno ab incarnatione Christi MCIII, die XV junii Colomanus dei gratia Hungarie, Dalmatie, Chroatie, Rameque Rex.« Pa tko sad misli, daje puki slučaj, što se godinu dana nakon križevačkih Pacta conventa, kojim su Hrvati i Kolomana priznali svojim zakonitim kraljem, Bosna spominje u naslovu ugarskih kraljeva, zacielo je na krivome putu. Jer to je silan dokaz, da je Koloman zajedno s krunom, kojom bijaše okrunjen u Biogradu na Moru, stekao i pravo na Bosnu. To vriedi čak i za slučaj, da je navedena izprava krivotvorena, kao što to tvrde neki povjestničari. Ali u tome slučaju nije krivotvoritelj, koji mora da je dobro poznavao prilike, uzeo pukim slučajem godinu 1103., za početak ugarsko-bosanskih odnosa, nego je htio izraziti, da je Ugarska zajedno stekla Hrvatsku i Bosnu. A on je svakako morao imati bolji pregled o stvarnim prilikama, nego što ga mi danas imamo. Kad bismo pak početak tih odnosa stavili tek od vremena Bele Sliepog, mogli bismo već iz osobina tog slabog i sliepog kralja zaključiti, da je uzimanje bosanskog naslova više politička posljedica stjecanja Hrvatske, i da stvarno znaci izticanje prava, nego stvaran posjed. Ovu stvar treba prosuđivati ovako tim više, što nam se ne spominju nikakvi dovoljni dokazi, daje Koloman oružanom rukom zauzeo Bosnu, a tako velika područja kao Stoje Bosna, ne stječu se bez većih naprezanja, što mogu posvjedočiti Austrijanci i Mađari iz godine 1878. i Srbi iz godine 1914.. a također je mnogo teže ovo područje
osvojiti, nego zadržati.
