Studia Croatica: 09 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918)

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje

DRUGI DIO - HRVATI I STVARANJE HRVATSKE DRŽAVE

3. Sjajno doba Hrvatske

Hrvatska je ojačala, kad su Franci i Bizant oslabili. U uspješnoj borbi s Mađarima, koji su napredovali prema jugu, i s Bugarima, koji su napredovali prema zapadu, uspjelo je Tomislavu, najsnažnijem hrvatskom knezu (g. 900. — 930.), da uzprkos svim zaprekama sve tri hrvatske države, Panonsku, Bielu i Crvenu Hrvatsku, sjedini u jednu državu. Ta se država prostirala od rieke Raše u Istri do dunavskog koljena, od srbske Morave do Skadarskog jezera, te se ujedno učvrstila i protiv Bugara i protiv Mađara.

Ovaj politički uspjeh bijaše okrunjen još krunitbom Tomislava za hrvatskog kralja g, 925. na Duvanjskom polju u zapadnoj Bosni. Krunitba je obavljena s velikim sjajem, a papinski je legat hrvatskom kralju vlastoručno stavio papinsku krunu na glavu.

Hrvatska je postala kraljevinom.

Vriedno je uočiti značajnu vojničku moć. koju su tada Hrvati predstavljali.

Bizantski pisci svjedoče, da su Hrvati za vrieme kralja Tomislava mogli podići vojsku od 100.000 pješaka i 60.000 konjanika, 80 velikih i 100 manjih ratnih lađa, stoje bila u ono vrieme velika sila.

Svakako su Hrvati već onda bili izvrstni vojnici, kakovima su ostali sve do danas.

Hrvatska je postigla najveći obseg i svoje sjajno doba. To je našlo izraza i u tome, da je sam carigradski imperator smatrao primjerenim, da Tomislavu podieli naslov konzula i proglasi ga svojim prijateljem i saveznikom. No već za vrieme Tomislava počele su se na hrvatskoj državnoj zgradi pokazivati pukotine, koje su mladom organizmu postale s vremenom pogibeljne.

U vrieme Tomislava održala su se dva crkvena sabora, jedan 926., a drugi 928. u Splitu. Čitamo li sačuvane zaključke tih crkvenih sabora, razabiremo neočekivano, da je katolička Crkva započela borbu ne samo protiv državno-cnkvenih i crkveno jezičnih težnja Hrvata, nego upravo protiv hrvatskog narodnog bivstva i hrvatskog jezika. Centralizacija i latinski jezik, pogodujući namjeri Rima, nađoše se tu na istom pravcu s izvlaštenim i potisnutim dalmatinskim Romanima, koji su pokušali posljednji očajni napor, da se ponovno dočepaju vlasti, te odnarode slavenske osvajače, Dalmatinski Romani, koji su se za vrieme hrvatske provale bili sklonili na otoke,stadoše se tokom sedmog i osmog stoljeća vraćati na kopno, te se naseljivahu u razvalinama negdašnjih svojih gradova ili u njihovoj okolici. Tako je Split u blizini Solina nastao iz ruševina Dioklecianove palače, u blizini Epidaura nastao je Dubrovnik, stara Jadera oživjela je kao Zadar. Dekatera kao Kotor i t. d. Hrvatski se osvajači prema pommlađenim Romanima, valjda uslied utjecaja katoličke Crkve, nisu ponašali izrazito neprijateljski. Ali zaposjednutu zemlju nisu Hrvati puštali iz šaka tako, da su gradski Romani mogli posjedovati zemljišta samo u najbližoj blizini gradova. Time su gradovi bili prisiljeni posvetiti se trgovini i obrtu.

Budući da je Bizant u ono vrieme još uviek, iako samo teoretski, držao vlast nad krajevima, koje su zaposjeli Hrvati, Romani su u Bizantu našli prirodnoga zaštitnika tim više, što je Bizant vladao i nad područjem, kaje je geografski pripadalo Italiji kao mletačko područje. No crkveno su dalmatinski Romani bili privrženici Rima.

Ovakav razvoj doveo je do toga, da je u desetom vieku, uz od Bizanta stvarno neovisnu kraljevinu Hrvatsku, postojala i umanjena rimska Dalmacija, koja se je sastojala od nekoliko romanskih gradova i otoka. Ta se je romanska Dalmacija nalazila pod bizantskom vlašću, pa je njom upravljao bizantski namjestnik (strategos, protospatharios).

Bijaše dakle sasvim prirodno nastojanje hrvatskih kraljeva, da ovaj privjesak hrvatskoga teritorija, koji se je odlikovao kulturom, obrtom, trgovinom i bogatstvom svojih stanovnika, dobiju pod svoju vlast. Knez Sedeslav, privrženik Bizanta, postigao je željeni uspjeh, jer mu se kao nagrada za njegovu privrženost Bizantu prepušta godišnji danak, koji su odsada dalmatinski gradovi plaćali njemu umjesto Bizantu. Ovu prednost nastojahu i ostali hrvatski vladari uzdržati i nakon što se oslobodiše bizantskog vrhovničtva, te dobivahu u ime godišnjeg danka od Splita 200 dukata, od Zadra 110, Raba, Krka i Trogira po 100 dukata, u svemu 710 dukata godišnje. Ovi su danci s vremenom bili znatno povišeni.

Hrvatski su knezovi od toga vremena financijski neposredno interesiram na dalmatinskim romanskim gradovima, pa nastojahu da te gradove, koji gotovo uviek bijahu politički vrlo nepouzdani, privežu uz državu susretljivom, politikom već i zato, da mogu zadržati naslov »kralja Hrvata i Dalmatinaca«.

U tom je razvoju nastupio još i daljnji jedan moment. Gradovi, koji bijahu politički skloni Bizantu, postadoše i u crkvenom pogledu ovisni o iztočnom Rimu.

No kad seje nakon Focija (820. — 898.) počeo sukob između Rima i Bizanta zaoštravati, papinska je politika išla za tim, da bogate gradove dalmatinske privuče k sebi. Kao protuuslugu dobili su dalmatinski gradovi papinsku pomoć u, smislu njihove politike, koja, kako sam to već prikazao, nije bila ni najmanje prijateljski razpoložena prema hrvatskoj narodnoj državi.

Tako su hrvatski narodni vladari dolazili sve vuše pod utjecaj nenarodnih elemenata, naime visokog latinskog klera i romanskih gradova, a dapače i u ovisnost o njima. Hrvatski kraljevski dvor sve se je više latinizirao, stare i patriarhalne običaje, doseljenih Hrvata počela je sve više prožimati starosjedilačka latinska kultura.

To je imalo za posljedicu, da se je stvorila hrvatska narodna stranka, koja si je stavila za zadaću u prvom redu braniti probitke hrvatskog državotvornog življa, njegove političke interese, njegov jezik i običaje i t. d. Njoj je nasuprot ustala klerikalno-romanska stranka, koja se je upirala na romanski živalj u gradovima, te na moćni visoki latinski kler. Kod prosuđivanja razmjera snaga obiju ovih stranaka moramo si predočiti sveukupni razvitak crkvene politike u katoličkoj Crkvi. Baš u ono vrieme dozrievala je misao, koja je išla za tim, da ne uzdigne samo visoko papinsku premoć, nepogrješivost u crkvenim stvarima, nego čak i da sve europske države pokori pod crkvenu zapovied. Ta je osnovna misao našla najizrazitijeg pobornika u velikom, vatrenom duhu Hildebranda, kasnijeg pape Grgura VII.

Tako se službena politika rimske kurije sve jače miešala u unutarnju politiku hrvatske države, te je konačno proizvela takav pritisak, da su svi crkveno-klerikakio nastrojeni dostojanstvenici morali podpomagati latinizirajuću politiku latinske stranke. Tako su hrvatski narodni vladari pod utjecajem financijski jakih romanskih gradova, uplivnoga visokoga latinskog klera i rimske kurije, postupno zapadali u protunarodni pravac. Ovaj je razvitak postao osobito vidljiv u vrieme Petra Krešimira, inače snažnog i izvrstnog vladara, tim više, što je on bio sin Mletčanke Hicele, kćeri dužda Petra II. Orseola i u Mletcima latinski odgojen. Na navaljivanje romanskih gradova ukinuo je ovaj vladar hrvatski narodni jezik u crkvi.

Nezadovoljstvo hrvatske narodne stranke s ovom politikom došlo je vidno do izražaja i u tome, što nakon smrti kralja Petra Krešimira nije došao na priestolje njegov kandidat i nećak (poroda od srdca nije imao), nego kandidat narodne stranke Slavić, iz roda Svačića. Ali moćna latinska stranka nije toga trpjela. Ona je pozvala u pomoć južnotalijanske Normane, čiji su knezovi bili papinski vazali. Tako dođe god. 1075, u zemlju četa Normana pod vodstvom grofa Amika I. Giovinazza, zarobi i odvede u sužanjstvo nesretnog kralja Slavića, kojega zauviek nestade iz poviesti.

Ovaj put je time latinska stranka nadvladala te je mogla kod sljedećih izbora progurati svoga čovjeka za hrvatskog kralja. Izabran bi ban Dimitrije Zvonimir, papinski čovjek, koji uživaše i osobni ugled, jer bijaše u tastbini s mađarskom kraljevskom kućom. Ne smijemo zaboraviti, da je taj čovjek bio suvremenik Grgura VII. (1073.— 1089.), da je dakle živio u vrieme, kad je rimski car njemačke narodnosti ponosni Hohenstaufovac Henrik IV. morao kao pokajnik hodočastiti u Canossu.

Zvonimir je po uzoru južnotalijanskih Normana položio Grguru VII. lensku zakletvu, te je morao sa znatnom vojnom moći svoga naroda voditi ratove u interesu papinske politike. Ti ratni pohodi iziskivahu velike žrtve u krvi i imetku, a ne odgovarahu ni probitcima države ni državotvornoga hrvatskog naroda, nego im bijahu upravo suprotni. Zbog toga se stadoše buniti u pozadinu potisnuti, elementi narodne stranke, te se u njihovim redovima stadoše širiti opasne agitacije.

To je dalo povoda kralju Zvonimiru, da je na neko vrieme napustio ovu politiku. Ali kad je Dimitrije Zvonimir god. 1079. držao, da se mora odazvati papinskom pozivu na križarsku vojnu, sazove on na Kosovu polju kod Knina ratni sabor, ali bi ubijen od razdraženih pristaša narodne stranke.

S time se i svršilo sjajno doba hrvatske narodne samostalnosti.