Studia Croatica: 14 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918)

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje SADRŽAJ

PRVI DIO - POSTANAK BALKANSKIH SLAVENA

DRUGI DIO - HRVATI I STVARANJE HRVATSKE DRŽAVE

8. Komadanje hrvatskog područja

S turskom dobi i razvojem, koji se na to doba nadovezao, u najtješnjem je savezu postanak poviestno-političkih područja Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, te Bosne i Hercegovine. Budući da ćemo se s tom teritorialnom podjelom u ovoj knjizi morati mnogo puta pozabaviti, predočit ćemo si ukratko postanak ovih poviestno-političko teritorijalnih jedinica.

Bosnom i Hercegovinom pozabavit ćemo se na posebnom mjestu tako, da sada te pokrajine možemo mimoići.

Zanimljiv je postanak Dalmacije. Do pada Bosne bijaše borba protiv Romana vodeća politička ideja kod Hrvata, te sam iztaknuo, da ta borba bijaše jedan od glavnih momenata, koji je Hrvate sklonio, da stupe s Mađarskom u trajnu državnu svezu. Nastupom nevolja turskog doba prestaje ta borba, jer osmanlijska pogibao bijaše sudbonosnija, pak Hrvati zaboravise svoju mržnju protiv Latina i Mletaka.

Svakako je mnogo tome doprinielo, što se borba protiv Osmanlija shvaćala obćom kršćanskom dužnošću i što su se pape neumorno trudili ostvariti saveze kršćanskih sila, poticali križarske vojne protiv Osmanlija i nastojali izgladiti trvenja među kršćanskim narodima. Hrvati kao dobri katolici nisu se mogli oteti ovoj temeljnoj misli. Ne samo da je borba Hrvata s Mletčanima prestala, nego su Hrvati dapače nastupali kao saveznici i suborci MletČana i voljeli doći pod njihovu vlast, nego pod tursku.

Poznato je, daje Dalmacija sve od naseljenja Hrvata zapravo bila više historijski pojam nego stvarno područje, jer je negdašnja rimska Dalmacija postala kraljevinom Hrvatskom. Dalmacija je značila ostatak romanskog političkog posjeda u Hrvatskoj, t. j. u stvari nekoliko dalmatinskih gradova i otoka: Zadar, Dubrovnik i Kotor, koji su svoj romanski karakter uzmogli zadržati kroz nekoliko stoljeća. No još prije nego što su ih Mletci, unatoč revnom nastojanju, mogli konačno osvojiti, bijahu ti gradovi iz temelja pohrvaćeni. Tako su oni za Mletke postali nesigurnim posjedom, jer su ti u gradovi uviek simpatizirali s ugarsko-hrvatskim kraljevima. Tek prestankom borba između Mletaka i Hrvata, dotično ugarsko-hrvatskih kraljeva, i uslied okolnosti, daje snaga ugarskih kraljeva, a poslije i snaga Habsburgovaca, bila zaokupljena težkom borbom s Osmanlijama, bijaše omogućeno Mletcima, da se domognu bizantske Dalmacije, a oni onda to svoje gospodstvo proširiše i na ostalo hrvatsko primorje.

Tom je razvitku pogodovalo također to što su Mletci od 17. stoljeća dalje nastupali često kao saveznici habsburžke kuće protiv Turaka i što ih se nije moglo priečiti da stječu turska područja, koja su nekad pripadala Hrvatskoj. To se nije moglo tim manje, što su Hrvati, kao što smo gore iztaknuli, voljeli doći pod mletačku vlast, nego ostati pod turskom. Tako su Mletci. koji do god. 1444. na istočnoj obali Jadrana ne mogaše ustaliti svoje vlasti, od spomenute godine svoju moć stalno proširivali. U velikom oslobodilačkom ratu protiv Osmjanlija, što ga je poveo Ferdinand IV. kao 1 saveznik Poljske i Mletaka (1671. — 1679.), a koji se svršio karlovačkim mirom, zadobila je Dalmacija od Stona do sredine Velebita svoj današnji oblik. Time se ime Dalmacije ponovno proširilo i na područja, koja su nekoć bila starohrvatske županije i od iskona pripadala hrvatskom narodnom tielu. Tim istim mirom izposlovala si je također Dubrovačka republika, umorna od vječitih sukoba s Mletcima, da svoje vlastito područje osigura protiv Mletaka dvjema izbočinama turskog teritorija na Jadranu, koje je dobrovoljno prepustila osmanlijskom carstvu. Tako su postale dvie izlazne točke Hercegovine na Jadransko more kod Neum-Kleka i Sutorine. Na jugu od Dubrovnika stekli su Mletčani Herceg-Novi i Risan, te od njih obrazovali t. zv. Mletačku Albaniju.

Današnja se dakle Dalmacija sastoji: I. od mletačke Dalmacije, 2. od područja slobodne Republike dubrovačke, 3. od tako zvane Mletačke Albanije. Ta su područja pripala mirom u Leobenu god. 1797., a zatim nakon bečkog kongresa Austriji.

Točnije uzevši, znači Dalmacija od god. 1444. proširenje latinskog posjeda na hrvatskom primorju. To treba dobro uočiti, jer je to važno u današnjem sukobu Hrvata s Italijom, a to treba izticati i u budućnosti, dokle god taj sukob bude postojao.

U doba podizanja turske moći od god, 1526. — 1606. Hrvatska je većim dielom došla pod tursko gospodstvo. Samo posve malo područje Hrvatske i Slavonije, jedan uzki komad od mora na kranjskoj granici, nadalje dielovi županija Zagreb, Varaždin i Križevci, ostadoše kao slobodna Hrvatska pod Habsburgovcima. Hrvatski staleži nazivahu to područje reliquiae reliquiarum inclyti olim regni Croatiae (ostatci ostataka slavne nekoć kraljevine Hrvatske). Te tri županije zapravo nisu pripadale užoj Hrvatskoj, nego Slavoniji, jer je to ime u srednjem vieku, nakon pada hrvatske samostalnosti, dobila Panonska Hrvatska.

Čini se, da je ime područja sjeverno od Drave prešlo na područje južno od Drave, biegom cjelokupnoga hrvatskog plemstva na područje slobodno od Turaka, dakle pridolazkom politički djelotvornog državotvornog elementa, proširilo se poviestno i staro ime »Hrvatska« opet na tri prije spomenute županije. Opadanjem osmanlijske moći i napredovanjem habsburške vlasti, širilo se tada opet područje Hrvatske i Slavonije do stanovitih geopolitičkih prirodnih granica, dok nije karlovačkim mirom zadobilo svoje današnje granice; samo Što je u svom sustavu razgraničenja zadržalo osobitu tvorbu. Vojnu Krajinu, s kojom ćemo se poslije obširno pozabaviti.

Tako je provalom Osmanlija kao i borbama protiv njih Hrvatska raskomadana na tri diela, koji su osobito u austrijsko doba jasno vidljivi, i to u jedan najveći dio, u Bosnu i Hercegovinu, koji gotovo do god. 1878. odnosno do god. 1908. stoji pod tursko-bizantskom vlašću i njihovim kulturnim utjecajem, u Dalmaciju, koja je do god. 1797. stajala pod kulturim i političkim utjecajem latinsko-mletačkim., i konačno u današnju Hrvatsku i Slavoniju, koja su područja stajala pretežno pod njemačko-mađarskim kulturnim i gospodarskim utjecajem. Ta poviestno-politička podjela ostala je od turskog gospodstva (sve do sloma Austro-ugarske monarhije, kad su Hrvati pod pali pod utjecajne prilike u novoj kraljevini S. H. S.), a u minogom pogledu postoji još i danas.