Monday, 21 May 2018

Večeras dokumentarni film o egzodusu australskih Hrvata na HRT-u


Večeras dokumentarni film o egzodusu australskih Hrvata na HRT-u

Scenarij i režiju potpisuje Miro Branković, dok je stručni suradnik na filmu Walter F. Lalich iz Australije čiji je istraživački rad potakao da se ovi povijesni događaji ekraniziraju prigodom 70. obljetnice egzodusa australskih Hrvata brodovima „Partizanka“ i „Radnik“.


Potresan dokumentarni film o australskim Hrvatima večeras će biti emitiran (epizoda br. 1) na prvom programu Hrvatske radio televizije u 20.05 sati pod naslovom „Iz nesigurnosti u neizvjesnost“.
Scenarij prati jednu od naših najdirljivijih migrantskih drama sredine 20. stoljeća koja se odnosi na propagandne akcije druge Jugoslavije. Riječ je o jednoj zaboravljenoj epizodi u povijesti Hrvatske (tada u sklopu SFR Jugoslavije), ali i Australije, Novog Zelanda, sjeverne Amerike i zemalja južne Amerike. Iz tih su se zemalja od 1948. do 1949. godine brodovima „Partizanka“ i „Radnik“ vraćali brojni hrvatski iseljenici. Na njihove četiri plovidbe iz Sydneya i Fremantla ukrcalo se gotovo 1300 iseljenika-povratnika, među njima preko tisuću hrvatskog podrijetla. To su bili najveći putnički brodovi ikada registrirani u ondašnjim hrvatskim lukama. Tijekom dvije godine njima je prevezeno ukupno 4060 iseljenika-povratnika iz raznih zemalja koji su se iz različitih razloga odlučili na povratak u rodni kraj. Ta putovanja ostavila su duboki trag u životima pojedinaca koji su se s velikom radošću i nadom odlučili na povratak, ali isto tako i na sredinu koja ih je srdačno dočekala usred hladnog zimskog ugođaja u Gruškoj luci. Sudbine i putevi povratnika i njihovih obitelji u rodnom kraju bili su različiti. Nekima je to postao trajni povratak, dok se znatni dio vratio tamo odakle je otišao, bogatiji za još jedno iseljeničko iskustvo. Povodom sedamdesete obljetnice putovanja dvaju brodova iz australskih u hrvatske luke pokušava se ovaj izuzetni događaj izvući iz povijesnog zaborava i ukazati na njegovu pripadnost zajedničkoj povijesti udaljenih krajeva svijeta. U to je vrijeme ovaj događaj izazivao kontroverzne reakcije, bilo je radosti ali i čuđenja. No, došao je i trenutak da se pokuša o njemu progovori s ove vremenske razdaljine; i to u obje, više ne toliko udaljene sredine, u Australiji i u Hrvatskoj.
Egzodus australskih Hrvata je bio posljedica stanja u Australiji. Naime, nepoznata je činjenica da je kasnih tridesetih godina prošlog stoljeća izbio rasni sukob između starosjedilačkih Australaca i novih doseljenika: Engleza te Talijana i Slavena (uglavnom Hrvata pretežito iz Dalmacije). Bilo je poginulih, spaljeno je više stotina kuća.
Hrvatski useljenici su u to doba bili žrtve privilegiranih doseljenika iz anglosaksonskoga kruga, drugim riječima žrtve politike tzv. bijele Australije.
Gotovo 90 posto povratnika, nakon što su u Jugoslaviji politički i ekonomski marginalizirani, vratili su se u Australiju.
Film prati priče nekih od njih. Oko 150 autentičnih kazivača, suvremenika ovih zbivanja, još je među živima, čije biografije pratimo zahvaljujući istraživačkom naporu i objavljenim migrantskim studijama u časopisu Gordogan Branka Matana  i Matičinu Hrvatskom iseljeničkom zborniku australskog Dalmatinca Waltera F. Llaicha, dugogodišnjeg istraživača Hrvatskih studija sa Macquarie University-ja iz Sydney-ja koji je kao dijete bio dionik tih migrantskih izazova.
Brod Partizanka nakon samo nekoliko godina izgubio je svoju važnost, jer putnika više nije bilo, izgorio je pod sumnjivim okolnostima. Bio je to način da se propala ideja lažno prikaže kao  pomorska nesreća. Naplaćena je velika odšteta, a prije požara sav je inventar odnesen.
Scenarij i režiju potpisuje Miro Branković, dok je direktor fotografije Dragan Ruljančić, a montažer Mladen Radaković te stručni suradnik Walter F. Lalich iz Australije.

Vesna Kukavica




Wednesday, 16 May 2018

NFCA and visiting BiH’s Deputy Foreign Minister Josip Brkic

Left to right:  NFCA Public Affairs Director Joe Foley, Bosnian Deputy Foreign Minister Josip Brkić, NY Congresswoman Claudia Tenney, and NFCA President Steve Rukavina met on Capitol Hill in early April 2018.
Dear Croatian Friends and NFCA Supporters!
Kako ste? Hope everyone is well! Please review some of our NFCA highlights from the beginning of the year and we have listed several articles with links that may be of interest to you about a few very talented Croatian Americans. 

It was a honor to submit testimony to the House Subcommittte on Foreign Affairs and for the Hearing on Bosnia and Herzgovina and I had an op-ed piece published on the same subject with the Foreign Policy blogs. The NFCA was glad to help host visiting BiH’s Deputy Foreign Minister Josip Brkic in April and were happy to arrange two congressional meetings for the very accomplished Bosnian Croat diplomat. The NFCA has been directly involved with three State Department meetings regarding BiH  and all during the first quarter of 2018. 

Hope you will read the article all about the new incredibly well done documentary by film maker, Nikola Knez which fully reveals and documents so many shocking details and the ugly truth about Tito's partisans and the movie is entitled: Bleiburg: Tito’s License for Genocide.  
It must be pointed out that Nikola Knez, President of iFilms LLC and Dr. Dorothy McClellan of Texas A&M University-Corpus Christi (who wrote the screenplay) won two major prizes at the 51st annual WorldFest International Film Festival in Houston April 28 for their documentary "Tito's License for Genocide." The film was selected from among more than 4,500 entries from 74 countries. The NFCA will raise funds this summer to ensure that this important film gets wide distribution.

Scroll down to get more details about the NFCA’s 25th Anniversary event in New York City, over the weekend of September 22-23 and also, information about the ACAP's Third Annual meeting in Northern CA for October 18-21st.

Lastly, please let me share with you all that this September 2018 will mark our 25th Anniversary of the NFCA and we will share many highlights with you from these years over the next four months. We ask for your continued guidance and support to keep the NFCA focused and productive as an advocate for the Croatian American community.
Thanks and all the best,
Steve Rukavina
President
National Federation of Croatian Americans
Cultural Foundation (NFCA)
email: sjrukavina@gmail.com
www.nfcacf.org
Twitter  @StevenRuksj

Saturday, 12 May 2018

66 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 10. U svjetski rat

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje


PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA

SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI

10. U svjetski rat

Monarhija se nalazila pred rat u sudbonosnom položaju. Razvojem u razdoblju od g. 1867. do 1914. došla je država u sukob s oba južnoslavenska naroda, s Hrvatima i sa Srbima. Razlog sukoba sa Srbima ležao je izvan područja upliva Monarhije, u prirodnom razvoju srbske narodno-crkvene osvajačke misli, kao što sam to prikazao u pređašnjern odsjeku. Taj sukob datira zapravo od god. 1830, od osnutka nove srbske države, premda on tek god, 1860. stupa u djelatno stanje. Od tog doba postao je taj sukob zapravo neizlječiv, jer je prije osnivanja nove srbske države moglo postojati možda pitanje, može li jedna grkoiztočna Srbija postojati unutar katoličke Austrije. Po mome shvaćanju o odnosima katolicizma i grkoiztočnjačtva, između Crkve i države u grkoiztočnjačtvu, te o prirodi i tendenciji bizantinske misli o Crkvi i državi, smatram to sasvim izključenim.

Sukob s Hrvatima počinje zapravo tek od god. 1868. U 5., 6. i 7. poglavlju ovoga diela vidjeli smo na djelu onaj Hrvatima malo skloni duh, što ga nazvasmo »duhom pokvarenog dualizma«. Kao dvie glavne komponente toga duha uglavili smo dvie u poviesti nastale misli, i to Thuguttovu. i Kassuthovu. Postojaše međutim još i jedan treći Činbenik, koji je pokvario odnos Hrvata spram dualističke Monarhije, a to bijaše mogućnost, da se dualizam provede na jugu. Kako sam već iznio, dualizam se osniva na podjeli Monarhije u dvie interesne sfere, u njemačku i mađarsku. Međutim se sve više očitovalo, da se te zemlje ne mogu podieliti, i to ne samo poradi toga, Što su poviestno-politički i nacionalno-politički nego i gospodarski i u pogledu prometa jedna nedjeljiva cjelina tako, da bi tu svaka dioba bila nasilje, koje bi moglo imati samo loše posljedice. Bijahu na taj način u neprilici, što da se zapravo napravi s tim južnim slavenskim zemljama. K tome dođoše još i Hrvati sa svojina tvrdokornim zahtjevima i žalbama, koje baš ne izgledahu osnovanima na suvremenom narodoslovlju. Raspoloženje prema Hrvatima bijaše zato malko razdraženo, pa su sva nastojanja, protivna hrvatskim probitcima, imala najbolju priliku da dođu do izražaja.

Trvenja bivahu sve žešća, duhovi se na obim stranama sve više raspaljivahu, i tako nastade ono razpoloženje, u kome se počelo Hrvate smatrati elementom opasnim po državu. Suprotnosti spram Srba ne bijahu međutim nikada tako očigledno vidljive.

Srbi su se većinom služili njima svojstvenim uglađenim oblikom, znali su spretno sakriti tragove svojih pravih namjera i pripisati ih na tuđi račun tako, da se javnost sve više priklanjala Srbima, a ne Hrvatima.

Takvo bijaše razpoloženje u Monarhiji spram južnih Slavena od god. 1867. do 1905. Ono bijaše nezdravo, jer je počivalo na podpunom nepoznavanju položaja i na krivoj ocjeni obaju naroda. To je razpoloženje dovelo do toga, da se slabilo onaj element, čiji probitci bijahu uzporedni s probitcima države, a jačalo element, koji bijaše u nepremostivoj suprotnosti s probitcima Monarhije.

Da će ta naopaka politika donieti loše plodove, bijaše neminovno. Od god, 1883. do 1903, pod Khuenovim režimom Srbi su neobično ojačali u Hrvatskoj i Slavoniji.

God. 1903. stupili su Karađorđevići na srbsko priestolje. Kažu, daje Kallav uzkliknuo, Čuvši za beogradske dogođaje u lipnju g. 1903.: »Sada nastupaju za nas u Bosni burni dani«. 171 U nekoliko puta već spomenutoj Spalajkovićevoj knjizi našli su Karađorđevići vješto izgrađenu osnovu za akciju protiv Monarhije u Bosni. A upravo u Bosni, gdje bijaše nakon smrti Kallava njegov sustav odstranjen, propustilo se nadomjestiti tu knjigu jednom razboritijom. Zatim se pak još pojačavao položaj Srba, uzakonjujući sve njihovo najopasnije oružje: crkvenu autonomiju, samostalnu školsku autonomiju, srbsko ime, zastavu i ćirilicu. U Bosni su sliedili Srbe i muslimani, kao što sam već iztaknuo. U Dalmaciji uspjelo je Srbima zadobiti sve više utjecaja na nezadovoljne i protiv Monarhije ogorčene Hrvate, te je to konačno u listopadu g. 1905, dovelo do poznate riečke rezolucije, pa je i tamo Iiep broj Hrvata dospio pod vodstvo Srba. Tako se koncem god. 1905. Srbi osjećahu dovoljno snažnima, da bi mogli sve otvorenije izstupati protiv Monarhije. Time je započela također i akcija u Bosni i Hercegovini, koju sam prikazao u 7. poglavlju ovog diela.

Konačno su ipak u Monarhiji osjetili opasnost, te se nađoše ponukanima braniti ugrožene probitke države i započeše borbu. Ta je borba obilježena dvjema velikim političkim parnicama, zagrebačkom veleizdajničkom parnicom i Friedjungovom parnicom u Beču.

Premda su te dvie parnice neizmjerno zanimljive, mi ćemo se njima samo letimice pozabaviti, sasvim obratno od Setona Watsona, koji im je posvetio veliki dio svoga djela. Kod Setona Watsona može se to sasvim dobro razumjeti. O predhistoriji tih parnica, nije on skoro ništa razumio, pa im je zato dao sasvim drugo značenje, nego što im uistinu pripada. Ja ću ukratko sabrati čudni i nepojmljivi rezultat, da u obje te parnice, pred vlastitim sudovima, i u pravednoj stvari, Austro-Ugarska nije mogla dobiti svoje pravo. Umjesto da se srbskom rovarenju stane na put, postiglo se upravo protivno. Srbi se osjećahu pobjednicima, vidješe, da im se ništa ne može i postadoše sve bezobrazniji. Ne mogu opisati onaj sram, što sam ga osjećao kao privatnik zbog tog sramotnog neuspjeha naše državne misli, a to tim većma, što mi je već tada bilo poznato, koliko je opravdano stanovište državne vlasti bilo u obadvie parnice, i poradi toga, stoje bilo poznato, koji su momenti skrivili te neuspjehe.

65 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 9. Austro -Ugarska pod utjecajem Bizanta

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje


PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA

SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI


9. Austro -Ugarska pod utjecajem Bizanta

Oduviek sam bio iz načelnih razloga protivan »politici rekriminacija» onoj politici, koja u slučaju neuspjeha, velikih nesreća i koja traži uviek »krivca«, koji onda mora izpaštati kaznu. Protivan sam toj politici iz empiričkih i praktičkih razloga. Postoji naime u prvome redu opasnost, da ćemo u razpoloženju, koje obično vlada nakon katastrofa, pozvati na odgovornost sasvim nedužnoga, a zatim takva politika demoralizira čitavu sredinu, jer ljudi na odgovornim položajima nastoje onda previše da budu formalno »pokriveni«, umjesto da se brinu za pozitivne uspjehe, i treće, stoje možda najvažnije, ovakvo formalno žrtvovanje »krivca« lišava nas dužnosti, da tražimo prave uzroke nesreće, pa onda ne možemo zlu temeljito doskočiti.

To sam spomenuo u uvodu, jer mislim, da se je mnogi čitatelj, i to baš onaj, kome je na srdcu sudbina naše častne Austro-ugarske monarhije, kada je čitao posljednja poglavlja ove knjige, zaprepašteno zapitao: kako bijaše sve to uobće moguće?

Uvjeravam vas, da sam se to i sam pitao. Mnogu sam bezsnenu noć proveo od uzbuđenja, kada sam postepeno istražujući odkrivao razne odnose, koji su nezadrživo tjerali u ovaj rat. Često sam se prestrašio vlastitih misli. Ali dužnost naprama državi nalaže mi, da muževno izrečem i zastupam svoje misli, koje su istinite, bez obzira na to, hoće li one biti posvuda povoljno primljene. Pa ako se u Austriji stavi toli omiljelo pitanje, tko je svemu tome kriv, onda ću u skladu s mojim uvodno spomenutim stanovištem, odgovoriti: Nitko nije kriv! Nitko nije kriv poradi toga, što prije, nego se jedno zlo suzbija, treba spoznati sve odnose, koji su s njime u vezi. Te spoznaje nam nedostajaše, i to tim više, što su se moćni interesi povezali na postojeće stanje, i što oni, koji bi u prvom redu bili pozvani, uobće nisu imali interesa, da upoznaju istinu. Punim pravom mogao je već g. 1908. jedan Niemac, domoljub iz Austrije pisati: »Pravo je čudo, kako su ljudi u Austriji bez orientacijs o prilikama u Bosni Hercegovini. Izgleda, kao da austrijska javnost namjerno izbjegava svaki razgovor o prilikama u zauzetom području (još bi bolje bilo kazano, na slavenskom Jugu Monarhije).« 158

Upoznali smo međutim već jedan novi pojam, što sam ga nazvao »pokvarenim smislom nagodbe«, kome pripisujem krivicu za sasvim neshvatljivu pojavu, da se počevši od god. 1867. i osobito poslije god. 1878. čini u južnim slavenskim zemljama gotovo uviek suprotno od onoga, što bi u probitku države valjalo činiti. Ali to nije dovoljno. Ostaje nam još čitav niz činjenica, koje time nisu razjašnjene. Treba potražiti još jedno drugo tumačenje, a to je neki upliv, neko stanovito vezanje misli u stanovitom pravcu tako, da se one u Austro-Ugarskoj susreću uviek u onome pravcu, koji je povoljan za Bizant, za neprijatelja. Nadam se, da će se svatko složiti sa mnom u tvrdnji, daje u probitku svakog državljanina, da se više ne ponove događaji, kakvi su se zbili u razdoblju od g. 1904. — 1914. Hoćemo li pak zaista, da se više ne ponove, moramo se pozabaviti problemom toga bizantskog upliva.

Ako treba razjasniti, kako ja zamišljam postanak toga vezanja misli u jednome pravcu, upozorit ću u prvome redu na sugestivnu snagu Bizanta kao cjeline i kao svakog pojedinog individuuma — tu sugestivnu snagu spomenuo sam već u 5. dielu na str. 156. Tamo sam spomenuo onaj »liet moljaca« prema svjetlu, koji smo promatrali u ovome ratu kod malenih bizantinskih država, koje je Rusija snažno privlačila, te su one sliepo srnule u propast. Od toga je sačuvala Bugarsku jedino herojska protubizantinska prošlost, a Grčku još nedovoljno ocienjena krepost jednog snažnog vladara. Ta sugestivna moć Bizanta nije nikakva nepoznata činjenica, nego je već češće obrađena u književnosti. Bivšem srbskom ministru predsjedniku dru Vladanu Đorđeviću, bijaše stavljeno u dužnost, da taj pojam popularizira. On ga donosi u posebnom obliku i govori o ruskoj hipnozi. 159 No jedna brošura, koja je godine 1915., dakle za vrieme rata, izašla u Hrvatskoj, govori o »srbskoj hipnozi« u hrvatskom narodu, o pojmu, koji poznajem iz vlastitog opažanja, te sam ga često mogao opaziti i izpitati. 160 Tu pojavu treba uobćiti, pa reći: sugestivna moć jest uobće svojstvo Bizanta i djeluje jednako između bizantinskih vjernika kao i u još povećanom obsegu prema inovjercima. To je toliko profinjeni sustav laži i paralaži, stavljen u službu pojačanja vlastite moći, koji protivnika toliko smete, da na koncu ne zna ni kuda ni kamo, te se konačno apatično i bez volje prepušta vodstvu perfidnog častohlepnika. Budući da je povećanje vlastite moći bitno svojstvo, cilj i životni sadržaj svakog Bizantinca, to laž i paralaž postaju dužnošću, čim služe tim sredstvima. Daljnja je posljedica, da Bizantinac vjeruje vlastitim lažima svim žarom svoga religioznog htienja. U tome žaru, u intenzitetu vjerovanja u vlastite izmišljotine i smicalice, leži izvor sugestivne moći, jer svako snažno htienje djeluje sugestivno i prenosi se na druge. Treba li navesti primjer za takvo žarko htienje? Evo ga odmah. Ustanovili smo, da Bosna etnički nije srbska i daje Srbi nisu nikada dosada posjedovali. A vidjeli smo međutim, kako o tome piše Spalajković. (Str. 205. — 206.). Vladan Đorđević naziva Bosnu i Hercegovinu čak »dvjema najsrbskijim pokrajinama«, »to etnografsko srdce čitavog srbskog naroda« »zemljom, koja je toliko srbska, koliko je Moskva ruska«. Bosnu i Hercegovinu trebaju Srbi u svrhu ostvarenja religiozne misli o pećkoj patriarhiji i za povećanje svoje vlastite moći, pa zato vjeruju, daje tako. A vjeruju to tako žarko, opetuju te laži tako često, da im se na koncu vjeruje. Isto tako je i s Dalmacijom, Slavonijom i t.d.

64 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 8. Madjari i južni Slaveni

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje

CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE

PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA

SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI


8. Mađari i južni Slaveni

Vidjeii smo već u 2. dielu ove knjige (str. 17. do 18.), kako su Mađari došli god. 1102. u državnu zajednicu s Hrvatima. Hrvati bijahu došli u takav položaj, kada su osjećali, da se ne će moći oduprieti nutarnjim i vanjskim neprijateljima i bivši sami državom plemića, priključise se najbližem srodnom državnom ustrojstvu, ugarskoj plemićkoj državi.

Pitamo li za odnos, koji je vladao između oba naroda, odgovor ne će biti težak: vladao je naravni odnos, koji vlada između bolje stojećeg i slabije stojećeg naroda, između jačeg i slabijeg naroda, kojega se vrhunac sastoji u tome, da jači narod nastoji područje svoje vlasti protegnuti i nad slabijim narodom.

Bilo bi možda zanimljivo iztražiti, zašto su Mađari bili jači, ali se ovdje time ne mogu pozabaviti, nego ću samo čitaoca uputiti na ono, što sam o tome kazao u 4. poglavlju ovoga djela. (Str. 234. do 235.). Ugarska je Hrvatskoj nadmoćna u prvom redu svojim neizporedivo boljim političkim položajem i ostat će to po svoj prilici u mnogom pravcu.

Dr. Petriniensis, koga sam već nekoliko puta navodio, pridaje mađarskim kraljevima vrlo dalekosežne ciljeve, kada piše: »Od početka bijaše tajna Kolomanova namjera, da Hrvatsku proguta i da tu državu pripoji svojoj mađarskoj kraljevini, i ugovor, koji mu je donio hrvatsku krunu, smatrao je samo prvim korakom k svome cilju«. 121 Ali ja nisam nikako uvjeren o toj »mala fides praeambulans« ugarskih kraljeva. Meni se čini mnogo vjerojatnijim, da su se Arpadovići vodili osnovnim načelima, koja su značajna za svaku dinastičku politiku; oni htjedoše naprosto steći veliko carstvo, a to im je u povoljnim prilikama također uspjelo. Kasniji razvoj prilika uvjetovao je naravnu prevlast Ugarske u tome pravcu, da se je ugarski utjecaj sve više širio na štetu hrvatskoga. To je dolazilo tim jače do izražaja, što je Ugarska za Arpadovića bila u posebnoj milosti Rima, koji je htio spriečiti, da se Mađari ne priključe Bizantu, dok je Hrvatska bila u Rimu zlo opisana poradi svojih težnja za narodnom Crkvom. I zato nastojanja mađarskih prelata, da razsire granice svojih biskupija u Hrvatskoj, ne naiđoše na odpor u Rimu i mogahu se ostvariti. Ta nastojanja, koja su izprva bila temeljem mađarskih težnja za Hrvatskom, postadoše kasnije temeljem sirenja mađarske prevlasti is Hrvatskoj.

Odnosi su se počeli zaoštravati tek u doba Anžuvinaca. Ali ovdje ne bijahu odlučni nacionalni elementi, nego u glavnome dinastički. Anžuvinci, dospjevši na ugarsko priestolje s pomoću Hrvata, započeše odmah rad oko ojačanja kraljevske vlasti nasuprot moćnom feudalnom plemstvu. A budući da je hrvatsko plemstvo bilo najnezavisnije, najmoćnije i najtvrdokornije, najviše je udaraca pri tome dobila Hrvatska, tim više, stoje Venecija, u nastojanju, da odvrati od sebe akcije Anžuvinaca i da uništi hrvatske velmože, koji su joj smetali, neprestano huškala premoćnom diplomatskom vještinom Anžuvince na hrvatsko plemstvo.

Za čitavo razdoblje od god. 1102. do 1506. valja ustanoviti ovo: s Hrvatskom je preuzela Ugarska neobično ugroženo područje, koje bijaše vrlo težko braniti. Najveće nezadovoljstvo Hrvata s mađarskom vladavinom ležalo je u uzroku, što Ugarska nije po mišljenju Hrvata posvećivala dovoljno pažnje obrani zemlje. Dinastički probitci ugarskih vladara bijahu zauzeti suviše na sjeveru u Poljskoj, Šlezkoj i Češkoj. Da su Hrvati nerado išli na sjever, možemo lako shvatiti, kada su znali, da im je hrvatska obala skoro neprestano ugrožena od Mletčana. A da hrvatsko nezadovoljstvo ne bijaše sasvim bezrazložno, najbolje nam dokazuje konačni ukupni rezultat, koji nas baš ne raduje. Ugarska nije mogla održati hrvatske zemlje niti prema Apeninskom poluotoku (Venecija), a niti prema Balkanu (Turska). Počevši od sredine 15. stoljeća, nalazi se Dalmacija 350 godina čvrsto u mletačkim rukama; god. 1463. Hrvati izgubiše Bosnu, god. 1493. bije se za Hrvatsku sudbonosna bitka kod Udbine, a god. 1526. na Mohačkom polju propala je ugarska država. Povrat u prijašnje stanje nije međutim potekao s ugarske strane, nego od strane habsburžke vojne sile, kao što to Peez sasvim izpravno utvrđuje. Mađari ne bijahu baš u tome vrlo revni, te ih Hrvati znatno nadkriliše.

63 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 7. Bosna i Hercegovina od god. 1878.

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje


PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA

SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI


7. Bosna i Hercegovina od god. 1878.

Austrougarski posjed Bosne i Hercegovine osniva se na čl. XXV. berlinskog ugovora od 13. srpnja 1878., u kome se kaže, da će Austro-Ugarska zaposjesti Bosnu i Hercegovinu i njome upravljati.

Provođenje okupacije predstavljahu si vrlo jednostavno, i poznata je rieč Andrassyjeva o šetnji u Bosnu na čelu s vojničkom glasbom. Sasvim se smetnulo s uma, da se time jednom za svagda oduzima vlast ne samo snažnom i odpomom, premda pomalo izmetnutom krvnom plemstvu, nego i znatnom dielu naroda, koji je tu vlast dosada bio vršio na državno-vjerskoj bazi. Zaboravilo se također, da ljudi ništa teže ne prebolievajm nego gubitak vlasti. Zato bijaše odpor muslimana veoma žestok, a gubitci i troškovi okupacije bijahu mnogo veći, nego što se očekivalo. A i odpor nižih muslimanskih slojeva bijaše pod vodstvom duhovnih vođa mnogo snažniji, nego odpor pravog plemstva. Ta pojava ne će začuditi nikoga, tko misli sociološki. Oni, koji su imali izgubiti osim predočbe o nekoj sili i moći još i neka stvarna dobra, morali su biti mnogo prije spremni na sporazume s novim vlastodržcima nego oni, koji zapravo nisu imali ništa izgubiti. Dne 25. srpnja 1878. dođe čak u Brod odaslanstvo begova iz Dervente, da se pokore Austro-Ugarskoj.

Za provođenje okupacije bijaše mobiliziran 13. vojni zbor (iz Zagreba, koji se sastojao samo od Hrvata), a vojničko vodstvo bude povjereno generalu Josipu pl. Filipoviću, Hrvatu i bivšem glavnom pobočniku bana Jelačića. Okupacija bijaše izvršena od 29. srpnja do 20. listopada g. 1878.

Prijateljski bijahu spram Austrije u Bosni razpoloženi jedino bosanski Hrvati.

Hrvatska promdčba počevši od g, 1835. imala je toliko uspjeha, da su Hrvati pod vodstvom bosanskih franjevaca dočekivali austrijsku vojsku s hrvatskom zastavom i poklicima »Živio hrvatski kralj Franjo Josip l.» Bosanski katolički Hrvati izjaviše time, da stoje na stanovištu cetinskog izbora 1527.

Vidjeli smo već, kakvo bijaše stanovište muslimana. Grkoiztočnjaci sudjelovahu dobrim dielom s fanatiziranim muslimanima u bosanskoj narodnoj vladi, jer im austrijsko vladanje bijaše nepoželjno, 88 — Helfert veli, da je Hadži Lojo od početka računao, da će oni sudjelovati, 89 tako da je veliki dio grkoiztočnog pučanstva susretao neprijateljski naše čete, a djelomice okitiše se grkoiztočnjaci srbskom trobojnicom i željahu, da se knez Srbije proglasi knezom Bosne i Hercegovine. 90

Treba međutim odmah ovdje utvrditi, da velika većina kršćanskog pučanstva u Bosni i Hercegovini ne bijaše nacionalno sviestna. Ne bijaše u grkoiztočnjaka srbske sviesti, a niti hrvatske u katolika. Vidjeli smo već (str. 201.) da je srbski pokret osnovao god, 1862. u Sarajevu jedno družtvo, koje je tek trebalo da širi srbsko ime u Bosni, jer bijaše u čitavoj zemlji nepoznato. Da u grkoizbočnjaka uobće ne bijaše srbske nacionalne sviesti, svjedoči nam očevidac svjedok T. Herkalović, koji nam veli, da se tek od god, 1862. pojavljnrje srbsko ime u Bosni i da se tek odonda grkoiztočnjaci nazivaju Srbima. 91 S ovim piscem slaže se i fra Grga Martić, koji tvrdi, da je još god, 1848. srbsko ime u Bosni bilo sasvim nepoznato (Zapamćenja str. 43.).

U isto vrieme ojača i katolička hrvatska narodna misao, a u narodnom prosvjetnom radu odlikovahu se mladi franjevci. 

62 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 6. Dalmacija od god. 1797.

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje


PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA

SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI

6. Dalmacija od god. 1797.

Kada je Mletcima prietila opasnost od Napoleona, bijahu dalmatinski Hrvati jedini, koji se htjedoše hrabro boriti za svoju gospodaricu. Ali njih 12.000 na broj bijaše poslano kući, i bez udarca mača padne Venecija, nekadašnja gospodarica Jadrana, dne 12. svibnja 1797. u Napoleonove ruke.

Dalmacija bijaše sada bez gospodara i u zemlji vladaše obći metež i pometenost.

Tu i tamo u zemlji bijaše samo pokoji trag nacionalne sviesti, a i o narodnoj poviesti, nije se znalo gotovo ništa. Građani Splita, Trogira i Šibenika poslaše odaslanstvo Ignjatu Bakotiću, župniku u Kaštel-Gomilici, koji bijaše nadaleko poznat kao učen čovjek, da im on savjetuje, šta da se radi. On im odgovori: »Uzmite ugarsku krunu, da se tako opet sjedinite s hrvatskom državom, čiji ste dio nekada bili.« Tako nastade u Dalmaciji pokret na čelu s grofom Draganićem i biskupom Cippicom iz Splita, biskupom Blaškovićem iz Makarske i patrom Dorotićem. Taj pokret odpravi dne 17. lipnja 1797. odaslanstvo caru Franji. Međutim je austrijski general Rukavina ušao 5. srpnja u Dalmaciju sa 4.000 ljudi. Svuda ga oduševljeno dočekaše, jer je kao rođeni Hrvat posvuda mogao s narodom razgovarati svojim materinjim jezikom.

Izaslanstvo ponese sa sobom adresu zbog sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom, preda je u Zagrebu hrvatskom banu Ivanu Erdodiju i pođe zatim u Beč. Palatin nadvojvoda Josip podnio je također spomenicu, kojom je Dalmaciju tražio za Ugarsku.

Ministar Thugut ne bijaše međutim sporazuman niti s adresom, niti sa spomenicom, pa izviesti cara u tome smislu i oba spisa odoše ad acta.

Thugut je ograničio Rukavinu na vojničku upravu, jer je kao Hrvat bio pristaša sjedinjenja s Hrvatskom i postavi carskim povjerenikom za Dalmaciju grofa Rajmunda Thurna, kome dade ovakav tajni naputak: »Vaš zadatak bit će, da pobijele nezgodno nastojanje Dalmatinaca oko sjedinjenja s Ugarskom, zasad ne želim tamo nikakve promjene.«

Kada je kasnije mirom u Campoformiju potvrđen predhodni leobenski ugovor, započe grof Thurn provoditi Thugutove upute na taj način, što se oslanjao na Talijane u Dalmaciji i počeo ih zato pomagati na račun Hrvata.

Nažalost je to stanovište, što ga je Austrija zauzela odmah u početku, kada je Dalmaciju stekla, obilježilo pravac kasnijoj čitavoj austrijskoj politici sve do naših dana. Vidjeli smo već jedan dio nezgodnih posljedica te politike, ali čitav njihov registar time jos nije iscrpljen.

Taj se pravac još pojača, kada Hrvati ne popustiše. Spomenuti već biskup Fabian Blašković, stupi u vezu s vlastima zagrebačke županije; tako je hrvatski sabor glasnicima za zajednički sabor u Požunu god. 1802. podielio naputak »da moraju u smislu krunitbene zavjemice poraditi svim sredstvima u pravcu, da se taj sastavni dio kraljevine Hrvatske (integrans haec regnorum pars) opet s njom sjedini, opet podloži zakonitoj banskoj sudbenosti i na taj način opet spoji s ugarskom krunom.« I zaista zaključi zajednički sabor u svome zasjedanju od 3. rujna 1802., da se kod kralja poduzmu u tome pravcu koraci. To se i zbude, ali je rješenje glasilo, da predmet još nije dozrio za odluku.

Posljedica svega bijaše, da se grof Thurn samo još odlučnije stavio na stranu Talijana. On ustroji neke vrste zemaljski odbor i pozove u nj tri dalmatinska Talijana (conte Pasquali, Stratico i Riva) i tri austrijska Talijana (Rinna, Suppe, Wrachien). To bijaše izvršni odbor u svim upravnim, financijskim i pravnim poslovima. Ta uprava bijaše konzervativna do skrajnosti i ne bijaše u stvari ništa drugo, nego samo nastavak mletačke uprave, nažalost s većinom njenih mana.

Svjetska je poviest išla međutim svojim tokom.. Mirom u Požunu (26. prosinca 1805.) morala je Austrija odstupiti Napoleonu Dalmaciju i Boku Kotorsku, a mirom u Schonbrunnu (14. listopada 1809.) još k tome i Istru, zapadni dio Koruške, Kranjsku i Hrvatsku do Save. Austrija postade time jadni kontinentalni torzo bez izlazka na more.

Francuzka vladavina, koja trajaše od početka g. 1806. do konca 1813., bijaše od velikog značenja ne samo za Dalmaciju nego za čitavu poviest južnih Slavena u Austriji.

Napoleon preda upravu u Dalmaciji generalu, kasnije maršalu Marmontu, a građansku upravu naobraženom mletačkom kemičaru Vincenciju Dandolu. Malo je neobično, ali taj Mletčanin primio se posla na sasvim suprotan način od grofa Thurna.

On je odmah dao, da hrvatski jezik dođe sve više do izražaja Njegovo prvo djelo bijaše proglas (3. srpnja 1806.) na talijanskom i hrvatskom jeziku, a pri tome se služio liepim starinskim ikavskim narječjem. Nekoliko dana kasnije izađu prve novine na talijanskom i hrvatskom jeziku (12. srpnja 1806.) »II regio Dalmata — Kraglski Dalmatin«. 67 U uvodniku iztiče se kako je Dalmacija dosada bivala zapuštena i obećava se, da će sada zemlji svanuti bolji dani, kada je došla pod vladu »pobjedničkog velikog Napoleona«. Francuzka se uprava zaista trudila, da izkupi zadano obećanje. Marmont započeo je odmah dobro promišljenom, izvrstno ustrojenom, svrsishodnom i brzim tempom provođenom akcijom oko preustrojstva i kulturnog podizanja On ukine zastarjele sredovječno-mletačke povlastice, ukine slobodnu Dubrovačku republiku, upravo tako kao i njenu veću posestrimu Mletačku republiku, provede suvremenu upravu sa zgodnom zemljiŠtnom podjelom. Dalmacija bijaše jednom riečju preobražena u suvremeno organiziranu zemlju. Osnivane bijahu škole svih vrsta, podignuta industrija, intenzivno se radilo oko podizanja poljoprirada i najveća se pažnja posvećivala uređenju prometa.

61 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 5. Hrvatska i Slavonija od god. 1867.

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje


PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA

SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI

5. Hrvatska i Slavonija od god. 1867.

Tok pregovora o nagodbi između Austrije i Ugarske pobudio je kod Hrvata sve više osvjedočenje, da sada za Hrvatsku počinju težka vremena.

Usred takvog raspoloženja stigao je zahtjev županije sriemske, da hrvatski sabor izjavi ravnopravnost Hrvata i Srba. 46 Pri tome se pozivahu na pomoć, koju je pružao Hrvatima Svetozar Miletić, vođa ugarskih Srba, u njihovoj borbi s Mađarima počevši od godine 1861. Na priedlog Ivana Vončine 47 zaključi hrvatski sabor dana 1 1 . svibnja 1867. jednoglasno: »Sabor Trojedne kraljevine izjavljuje svečano, da Trojedna kraljevina priznaje srbski narod, koji u njoj živi, istovjetnim 48 i ravnopravnim s hrvatskim narodom.«

Hrvatsko-ugarska nagodba, sklopljena u jeseni g. 1868., patila je odmah u početku svome od porođajne pogrješke. Barun Levin Rauch bijaše preuzeo zadatak, da provede nagodbu parlamentarnim putem kroz sabor. No budući daje narod velikom većinom bio protivan osnovi nagodbe, kako je bijahu utanačile regnikolarne deputacije u Budimpešti, to barun Rauch spozna, da s postojećim izbornim redom ne će dobiti u saboru većine, pa dade dne 20. listopada 1867. oktroirati prikladan izborni red. Prvi put morade se u Hrvatskoj čitavi upravni aparat založiti, da na izborima prođe vladin kandidat. Novine, koje objelodanjivahu razne zloupotrebe, bijahu zabranjene. List »Novi Obzor« izlazio je počevši od rujna g. 1867. u Beču. Rauch provede svoju namjeru, te bude izabrano 66 pristaša vlade (unionista), od toga 34 činovnika, i 14 oporbenjaka. Budući da oporba bijaše nemoćna, ona se abstinirala od sabora. U regnikolarnu deputaciju budu izabrani sami unionisti. Dana 24. rujna bijaše nagodba uzakonjena u zagrebačkom saboru sa svima glasovima protiv četiri (dr. Brlić, barun Hellenbach, grof Janković i Živković).

Barun Rauch dade izglasati u saboru zakonski članak XIV. od god. 1870., prema kojemu se ima svako neprijateljstvo protiv nagodbe kažnjavati kao zločin smetanja javnog poredka, a u nekim slučajevima i kao veleizdaja.

Doskora oklevetaše baruna Raucha, da je pri nekom državnom tehničkom poslu postupao koristoljubivo, te se on nađe ponukanim, da obtuži sudu sve članove uredničrva »Zatočnika«. Stvar dočte pred vojnički sud u Sisku, te obtuženi budu riešeni. Rauch padne nekoliko dana kasnije.

Njegovim nasljednikom imenovan bi dne 26. siečnja 1871. Koloman pl. Bedeković. On ublaži donekle pritisak kod izbora s posljedicom, da je »narodna stranka« dobila 52 mandata, a unionisti samo 13. Pobjedonosna narodna stranka stade se sada spremati na boj protiv nagodbe. Sabor bude sazvan za 1. lipnja, ali ga tri puta redom odgodiše, najprije na 12., a zatim na 20. rujna 1872. Ogorčena narodna stranka odgovori ratobornim proglasom od 20. rujna, u kome poricaše pravnu valjanost nagodbe.

Nekoliko dana kasnije (8. listopada 1872.) podigne Eugen Kvaternik bunu u Rakovici, malenom pograničnom mjestu slunjskog kotara, ali taj ustanak bude za tri dana ugušen. Kolovođe Kvaternik, Bach i Rakijaš bijahu pri tome ustrieljeni.

Ovaj događaj treba spomenuti, jer je Hrvatima, a osobito Starčevićevoj stranci, mnogo naškodio. Označiše ga proizvodom borbe Hrvata protiv nagodbe, a budući da Kvaternik bijaše ugledni član Starčevićeve stranke, nije se napuštala pomisao, da je čitava Starčevićeva stranka sukrivac. I zaista budu svi viđeniji članovi stranke zatvoreni, ali doskora opet pušteni na slobodu, jer im se sasvim ništa nije moglo dokazati.

Poviest si je danas stvorila jasnu sliku o Kvaterniku, a osobito nakon što je objavljen njegov dnevnik. 50 Uzprkos obširnijem. poviestnom znanju, bijaše on neuravnotežen čovjek, sklon fantaziranju, u kome se sjedinilo žarko domoljublje i fanatička katolička vjerska revnost. U njemu je polako dozrievala misao, da je on pozvan, da spasi Hrvatsku. U tu svrhu proputovao je čitavu Europu, a bijaše i u Rusiji.

Lako sije predstaviti, kakva izkustva i kakve je uspjehe tamo stekao sa svojim revnim katolicizmom. Liberalni pravac u Austriji nakon Hohenvvarta bijaše mu odvratan, te bijaše duboko uvjeren, da Božja kazna ne može zbog toga izostati. U njemu je dozrievalo uvjerenje o svom višem poslanju, prema kojemu je on oružje u ruci Božjoj, koje će osloboditi Hrvatsku i kazniti bezbožnu Austriju.51

Ovakav slied misli nagnao gaje u Rakovicu, malo mjestance uz bosansku granicu, u kome bijaše 68,7% grkoiztočnih stanovnflka prema 3 1 .3% katoličkih Hrvata. To je činjenica, koja dosele ne bijaše uzimana u obzir, a koju vrlo liepo ilustriraju neke moje tvrdnje o prirodi poslavenjenih Vlaha. Kvaternik je pošao onamo zato, jer je znao, da će među tim elementom najlakše moći podignuti ustanak. I tako se Kvaterniku, gorljivom katoliku, dogodilo, da je morao primiti Božji blagoslov za borbu protiv Austrije u pravoslavnoj crkvi iz ruku pravoslavnog popa Popovića. No troškove te epizode platili su izključivo Hrvati.

60 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 4. Od 1867. do 1868.


Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje


PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA

SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI

4. Od 1867. do 1868.

God. 1867. je poviestno izraženi simbol austrijsko-ugarske nagodbe i dualizma.

Državopravno pogodio je dualizam samo Hrvate, jer je odlučio o državopravnoj pripadnosti hrvatskih zemalja time, što je Dalmacija pripala zemljama zastupanim u carevinskom vieću, a Hrvatska i Slavonija zemljama svete ugarske krune. Nuždna posljedica austrijsko-ugarske nagodbe bijaše hrvatsko-ugarska nagodba, koja se u svome mađarskom obliku pojavljuje kao zakonski članak XXX. iz god. 1868.

Srba se dualizam ticao samo u toliko, u koliko su njime bile dirnute družtvene i gospodarske prilike hrvatskih zemalja, u kojima nastavahu.

Kako je postala ugarsko-hrvatska nagodba, prikazao sam već u kratkim potezima u II. dielu (str. 39. do 41.) te se moram ovdje zadovoljiti, da upozorim na to mjesto.

Ovdje se ne mogu pobliže pozabaviti niti poviestnim, a niti državopravnim razglabanjem nagodbe.  

Ali ću se zato pozabaviti nekim razmatranjima obće naravi, mogao bih gotovo reći historijsko-filozofskim razmatranjima, kada te stvari, premda spadaju u poviest, ne bi bile tako aktuelne, da su upravo danas od najveće vriednosti. Htio bih naime razmotriti pitanje, kakav je bio utjecaj dualizma na razvoj južnoslavenskih prilika, a tome pitanju nije se po mome mišljenju podavalo dovoljno pažnje u Austro-Ugarskoj.

Sve veće i teže unutarnje neprilike Monarhije živo su poticale političko mišljenje posljednjih godina. Sve jača spoznaja pomagala je također, da seje stvorila jasna slika o vodećim mislima dualizma.

Samassa, 41 kome se zacielo ne može poreći razumievanje, veli kratko i razgovietno: »Smisao nagodbe od g. 1867. bijaše, da se Niemcima dade prevlast u Austriji, a Mađarima u Ugarskoj; pri tome su Niemcima trebali pomagati Poljaci, a Mađarima Hrvati.« Springer veli to isto u svojoj duhovitoj knjizi, premda u nešto elegantnijem obliku. 42

Ali stanemo li iztraživati, koliko je taj »smisao nagodbe« bio stvarno proveden u djelo, lako ćemo naći, da je doduše bio proveden u Austriji, ali ne i u Mađarskoj.

Poljaci imaju u političkom vladanju Austrijom faktično stvarnog udjela, ali se to ne bi moglo uztvrditi i o Hrvatima. Poljaci igraju u unutarnjoj i vanjskoj politici Monarhije vidljivu i znatnu ulogu, a uloga Hrvata u Ugarskoj nije nikakova. Hrvati imaju doduše autonomiju, koje Poljaci nemaju, ali je ta autonomija takova, da služi mnogo više probitcima Mađara nego Hrvata. Treba također uzeti u obzir, da se od godine 1867. uz mali prekid vladalo neprestano protiv Hrvata.

59 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 3. God. 1848. kod južnih Slavena u Austriji

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje

CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE

PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA

SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI

3. God. 1848. kod južnih Slavena u Austriji

Za razvoj južnoslavenskog problema u Austro-Ugarskoj postale su vrlo važne dvie godine: 1848. i 1867., koje bijahu također od vrlo velike važnosti za razvoj Austro-ugarske monarhije. Zato se moramo pobliže pozabaviti najvažnijim događajima, koji su se tada zbili.

Razvojem prilika u Hrvatskoj od napoleonskih ratova, pa sve do g. 1848. pozabavio sam se već u glavnim potezima u II. dielu na stranama 36. do 39. Ali sam i tamo sasvim izostavio prikaz tako zvanog hrvatskog preporoda. Predaleko izvan okvira ovoga rada bi me odvelo, kada bih se htio pozabaviti pojedinostima, koje nisu bezuvjetno potrebne, pa bile one neobično simpatične i privlačive. Pojedinim momentima morat ću se i onako pozabaviti u VIII. dielu. Tko se za to pobliže zanima, može se donekle obaviestiti iz svakog leksikona.

Centralizacija i mađarizacija u Ugarskoj javljala se sve izrazitije nakon smrti cara Josipa II. (1790.), i tako raztrovala odnose između Ugarske i Hrvatske to više, što Hrvati do god. 1835. nisu još nacionalno probuđeni, te gotovo i ne bijahu u stanju, da se Mađarima opru organiziranim političkim odporom.

Ali odlučni događaji, koji iztjeraše mak na konac, zbiše se godine 1847. U godinama 1835. — 1847. gledamo spomenuti narodni preporod, koji sve više učvršćuje odpor Hrvata i sve više onemogućuje Mađarima, da postignu svoj cilj, t. j. podpunu državnu asimilaciju Hrvatske.

Zato Mađari pokušaše silom okrenuti naravni tok događaja, a to odgovaraše također najbolje značaju ličnosti, koja tada bijaše u Ugarskoj mjerodavna, strastvenom i neobuzdano agresivnom Lajošu Košutu.

Na ugarskom saboru, koji se sastade dne 10. studenoga 1847. u Požunu, bijaše Lajoš Košut gospodar položaja. Zadrti mađaron Antun pl. Josipović osporavaše pravovaljanost izbora hrvatskih delegata, koji navodno ne bijaše usliedio na zakonom propisani način. Sabor izabere odbor sa zadaćom, da izpita »hrvatske smutnje«, a pred tim odborom trebalo, je da se opravdaju hrvatski delegati pl. Bunjik, pl. Bužan i barun Ožegović. Košut bijaše već izradio priedlog, u kojem se predlaže u svrhu uređenja hrvatskih smutnja (t. j. borbe između mađaurona i iliraca) sliedeće: 1. da se čitav pravni položaj sjedinjenih kraljevina prema Ugarskoj ponovno uredi; 2. da hrvatska »iura municipalia« postanu zavisna od ugarskog sabora i 3. da se Slavonija odieli od Hrvatske i spoji s Ugarskom. Bio bi to dakle pravi »finiš Croatiae« podpuno državopravno sljubljivanje zadnjih ostataka hrvatske državnosti s Ugarskom, sudbina, kakva je u to doba zadesila Erdelj.

Muževno držanje banskog vieća pod predsjedanjem biskupa Haulika spriečilo je taj pokušaj.

58 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 2. Austrija i južni Slaveni do beckog kongresa 1815.

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje

CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE

PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA

SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI


2. Austrija i južni Slaveni do bečkog kongresa 1815.

Još prije nego što je stekla Ugarsku, započinju odnosi kuće Habsburg prema Hrvatima, najbližim južnim Slavenima. (Izpoređi str. 24. do 25. i 31.). To bijaše logična posljedica njezina poviestnog poslanja. Na državnom saboru u Regensburgu godine 1518. dobio je car Maksimilian od pape na dar posvećeni mač i šešir, da povede kršćanske vojske u križarsku vojnu protiv muslimanskih napadača, ali on umre nekoliko mjeseci kasnije, dne 12. siečnja 1519. Sveta liga, osnovana u Rimu god. 1538. između Pavla III., cara Karla V., kralja Ferdinanda I. i Mletačke republike, bijaše si postavila ciljem, da iztjera Turke iz sviju europskih zemalja i otoka, da uzpostavi Bizantsko carstvo i da podigne Karla V. istodobno na rimsko i grčko carsko priestolje.

U doba propadanja ugarske države, još prije katastrofe kod Mohača, ustupio je kralj Ljudevit II. god. 1522. više hrvatskih gradova kao Krupu, Liku, Ostrovicu, Skradin, Senj, Knin i Klis svome šurjaku nadvojvodi Ferdinandu, da ih brani od Turaka. Po Šulekovu mišljenju to je prvi početak Vojne Krajine. 2 Na svaki način Habsburgovci su u 16. i 17. stoljeću promatrali čitavo južnoslavensko pitanje sa čisto vojničkog gledišta, t. j. s gledišta obrane od sve jače turske vojničke snage. Time bijaše također uvjetovan čitavi daljnji razvoj.

Već sam prikazao barbarsku taktiku Turaka, da s pomoću balkansko-romanskih nomada unište sav narod i sve pred vlastitom frontom, da zatim, kada krenu napried, s tim istim pokretnim elementom napuče pozadinu vlastite fronte. Pa šta se dogodilo?

Hrvati se ne mogahu oprieti divljem razaranju balkanskih Romana. U toj pojavi treba gledati jedan viši socialni zakon: naseljeni seljaci ne mogu se nigdje oduprieti napadaju nomada. Sjećam se, da sam. negdje, vjerojatno u Miillera, čitao ovu misao izvrstno izvedenu. Nagonski mrzi svaki nomad bogatijeg i sretnijeg čovjeka. Toj mržnji i nomadskoj pokretljivosti kao i želji za razaranjem nije dorastao tromi seljački čovjek, koji se grčevito drži svoga posjeda. — Odtuda onaj panični strah, što ga nomadske horde napadajući šire među naseljenim narodima, a tome djelovanju zahvaljuju na koncu konca Mongoli, Turci i drugi osvajači svoj uspjeh. Tako se ne mogahu ni Hrvati oduptrieti viaškome naletu. Hrabro se borahu, znali su umirati, ali neborci, žene, starci i djeca, pobjegoše u paničnom strahu izpred osmanfijskih pljačkaša. Konačno je izdala hrabrost i Hrvate, pa Austrija uvidje, da ne će moći izaći na kraj sama s Hrvatima i njemačkim vojskama u borbi s Turcima. Da učvrsti svoje granice, bijaše prinuždena, kako sam već jednom rekao, da tjera vraga s pomoću sotone i započne sa svoje strane naseljivati Vlahe i njima slične Balkance. Ovi se rado odazvaše pozivu, jer vidješe, daje pod Austrijom uviek još bolje, nego pod Turskom. Osim toga bijaše i u njihovoj naravi, da na bizantski način sjede na dva stolca.

To bijaše prvi poticaj pitanju srbstva u današnjim južnoslavenskim zemljama.

Ali čini se, da se već tada spoznalo, koliko su ti doseljenici opasni. Nikako ne prestaju sa strane krvatskih, kranjskih i ugarskih staleža tužbe protiv tih doseljenika zbog razbojstva, krađa i pljačke. Osim toga bijaše taj element vazda sklon pobunama i ustancima.