- 1. Bosna kao politicki, zemljopisni i sociološki problem
- 2. Bosna kao nacionalni problem
- 3. Bosna je hrvatska zemlja
- 4. Bogumili
- 5. Politicka pozadina bogumilskog pokreta
- 6. Sudbina Bosne kao bogumilske države
- 7. Prielaz bogumila na islam
- 8. Problem balkanskih Romana
- 9. Postanak Srba a Bosni
- 10.Etnicka sudbina Bosne istovjetna je sa sudbinom Trojedne kraljevine
- 11.Zakljucak
- 1. Uvod
- 2. Pravi je razlog crkvenom razkolu politicke prirode
- 3. Poviestni temelji razlikovanja obiju Crkava
4. Državno-političke posljedice razkola
Obadvie se velike kršćanske vjere zbog različitog duha i zbog druge strukture politički različito vladaju. Pravoslavna država i pravoslavni pojedinac imaju drugačiju narav i obličje nego katolička država i katolički pojedinac. Promatrat ćemo i jednu i drugu, pa će nas osobito zanimati, kakvi su njihovi odnosi u političkom i družrvenom smislu.
U pravoslavnoj državi je Crkva dio države, svoj položaj i sjaj dobiva ona izravno od države. Vodeći dio Crkve zainteresiran je izravno na državi, jer država živi s Crkvom u jednoj, uređenoj simbiozi. Strada li pravoslavna država, ne cvatu ruže niti pravoslavnom svećenstvu. Posljedica je te činjenice, da će se pravoslavna Crkva svuda bez priuzdržaja zauzeti za pravoslavnu državu, pa i uz cienu časovitog zapuštanja vjerskih probitaka; takvu pojavu ne možemo u tolikoj mjeri nikada vidjeti u katoličkim državama.
Velika je snaga države. To se najbolje vidi u sadašnjem ratu na držanju Talijana i Rumunja u Monarhiji i na držanju Poljaka u Rusiji. Država može mnogo, ali ne može sve. Izgleda gotovo, kao da joj je potrebna pomoć Crkve. Država može vršiti utjecaj na sviestni duševni život svakog pojedinca, ali ga ne može vršiti na nesviestni. Onim tajinstvenim područjem na pragu sviesti vlada samo vjera, Crkva.
Ona država dakle, koja vlada neograničeno Crkvom, može vršiti mnogo jači utjecaj i na svoje podanike, i to u dobrom smislu kao i u lošem. Pravoslavna država može stoga više izkorišćivati svoje podanike i mnogo lošije s njima postupati nego katolička naprosto poradi toga, što je, prvo, revolucija u pravoslavnoj državi mnogo manje vjerojatna, a drugo poradi toga, što su joj izgledi na uspjeh vrlo maleni, sve kad bi jednom i buknula. Zato ima jedva na svietu država, koja je svoje podanike izrabljivala gore od Bizanta, a to je on mogao činiti samo zbog toga, što je s pomoću Crkve mogao vršiti neograničeni utjecaj na svoje podanike. Jednake prilike postoje još danas u Rusiji.
Pravoslavna država je zato mnogo trajnija i žilavija od katoličke. Ona može podnositi mnoge nutarnje i vanjske neprilike, a da joj životna snaga ostane neokrnjena. Većina povjestničara divila se bez iznimke neobično žilavoj životnoj snazi Bizanta, koja mu je omogućila, da se uviek iznova suprotstavi neprijateljima uzprkos tolikim udarcima, uzprkos nevjerojatnoj unutarnjoj, moralnoj, družtvenoj i političkoj zahirenosti. Isto tako zadivila je sve nas i neizmjerna kohezija Rusije. Sve, što jednom podpadne pod Rusiju, pokazuje jasno tendenciju, da se sraste nerazdruživo s tim divom. Mnogo sam si puta razbijao glavu pitanjem, kako to, da se još uobće drži taj div, toliko različit po rasi, predaji, po svom zemljopisnom i političkom značaju, a k tome još tako biedno upravljan. Ova se tajna nalazi u bizantskoj baštini. Samodržac sviju Rusa je oličenje vladarske sile, državne sile, crkvene sile, on je integracija sviju ljudskih razpoloživih sila, koje su u stanju da podpunoma ovladaju dušom i tielom njegovih podanika, jer nesumnjivo izgleda, da bi nestankom samovlada Rusija sama sebi prerezala nit života.
Ali najčudnovatija je nevjerojatna preporodna snaga pravoslavne države. Treba samo razmotriti događaje u 13. st. u bizantskoj poviesti. Najbolje, stoje Zapad imao s obzirom na snažnu ekonomsku ekspanziju, umni razbor i iskonsku vojničku snagu, to su Mletci i franački vitezovi, koji se baciše na trošni Bizant i srušiše ga. Premda ie papa izprva oklievao, ipak on posveti taj čin, gledajući u tom uspjehu plodove svojih stoljetnih nastojanja za sjedinjenjem. Ali to sve potraja jedva dva ljudska vieka! U dva najbliža nadbiskupska sjedišta nastadoše same od sebe dvie pravoslavne države, u Ohridu Epirska despotovina, a u Niceji Nicejsko carstvo. Obje se države natjecahu, koja će više naškoditi latinskom osvajaču, tako da se on doskora slomio iznutra smrvljen, uzprkos tomu, što se u njemu skupio cviet zapadnjačke snage i uzprkos papinskoj zaštiti i svim nastojanjima. Pobjedu iznese Niceja, kojoj stajaše na raspolaganju Mala Azija, ta tradicionalna bizantska riznica i spremište ljudske i kulturne snage, kuda se bio sklonuo carigradski patriarh. Bijaše začudno, kako brza bijaše pobjeda Bizanta i kako se lako preporodio.
- 5. Socialno-politicke posljedice razkola
- 6. Osnovna misao bizantinizma i pravoslavlja
- 7. Bizantinska mržnja
- 8. Bizantinska opasnost
- 1. Pojam velikosrbstva
- 2. Srbska državna i crkvena predaja
- 3. Srbsko-pravoslavna Crkva kao narodno-politicki cinbenik
- 4. Pecka patriarhija
- 5. Nomadski element kao družtvovni i politicki cinbenik
- 6. Šafarik i Vuk Karadžic kao znanstveni osnivaci današnjeg nacionalno-politickog svesrbstva
- 7. Svesrbstvo kao misao vodilja srbske državne politike
- 8. Nova formulacija svesrbskih nastojanja
- 9. Odnos Srbije prema Bugarskoj i Crnoj Gori
- 1. Uvod
- 2. Austrija i južni Slaveni do beckog kongresa 1815.
- 3. God. 1848. kod južnih Slavena u Austriji
- 4. Od 1867. do 1868.
- 5. Hrvatska i Slavonija od god. 1867.
- 6. Dalmacija od god. 1797.
- 7. Bosna i Hercegovina od god. 1878.
- 8. Madari i južni Slaveni
- 9. Austro -Ugarska pod utjecajem Bizanta
- 10. U svjetski rat
No comments:
Post a Comment