Saturday 12 May 2018

50 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 3. Srbsko-pravoslavna Crkva kao narodno-politicki cinbenik

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje

CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE

PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA


3. Srbsko-pravoslavna Crkva kao narodno-politički činbenik

U 19. st. stupaju Srbi kao etnički cjelovita narodnost na pozornicu poviesti.

Premda malen narod, bijaše ih dovoljno, da se mogahu politički učvrstiti. Za njihov kulturni razvoj i za njihove političke težnje bijaše od neprocjenjive vriednosti, što je srbsko-pravoslavni element za turskog osvajanja dopro daleko na sjeverozapad i i postao gotovo pretežnim elementom upravo u predjelima nekadašnjeg središta hrvatskih naselja.

Rekao sam srbsko-pravoslavni elemenat ex nunc, jer ga danas takvim vidimo, ali treba odmah ustanoviti, da tome ne bijaše tako sve do sredine 19. st. Sad nam je dužnost pobliže se pozabaviti s tim problemom, koji je neobično važan i vrlo zamršen, jer inače ne bismo naprosto mogli razumjeti srbskog pitanja. Svatko, tko je samo malo upućen u antropoložki i socialno-znanstveni način mišljenja, prigovorit će mi, što spajam u jedno srbsko pitanje s pitanjem o balkanskim Romanima. Taj prigovor glasi: kako to, da balkanski Romani, koji su se već u doba razpadanja srbskog carstva u velikom broju uzdigli do najviših položaja, te su, uzpevši se kao feudalna gospoda, razjedinili carstvo i konačno Turcima pomogli da srbske države iznutra raztoče; kako to, da ti balkanski Romani ili Vlasi nisu ni kao narod prodrli, kad su već i odozdo i odozgo prodirali u družtvo? To bi bezuvjetno trebalo očekivati po zakonima družtvovne i etničke dinamike uz predpostavku, da Srbi bijahu zapravo samo razmjerno riedki vladajući sloj.

Da bismo to pitanje mogli razumjeti, spojit ću ga s jednim drugim, koje na prvi pogled s njime nije u svezi: Zašto je rumunjski narod nastao baš u Daciji, na skrajnjem sjeveroiztoku Balkanskog poluotoka?

Na svaki način malo je čudna pojava, što su se balkanski Romani pojavili upravo na mjestu suprotnom od onog, gdje bismo ih zapravo u skladu s etnoložkim i poviestnim zakonima svakako očekivali. 13 Rimsko vladanje počelo je najprije u Iliriku, trajalo je najdulje i bijaše najsnažnije. Za njim je došla katolička Crkva, koja je romanizirala. Postojao je izravni zemljištni kontinuitet s novorimskom (talijanskom) rasom, koja je tada na jedan dio tog teritorija neobično snažno utjecala politički, kulturno i gospodarski i kroz 400 godina njime čak i vladala. Pa ipak nisu mogli Romani prodrieti na tome mjestu, kao unapried određenom od sviju elemenata, potrebnih za stvaranje naroda, nego u blizini Scitije, kolievke balkanskih Slavena, gdje je utjecaj Rima zbog udaljenosti od svoje baze morao da bude najslabiji!

To je antropoložki problem, koji se ne može samo tako shvatiti i čije rješenje možemo naći tek kad se upoznamo s bizantskom državnom i crkvenom poviešću.

Da bi nam bio jasan razvitak događaja, najprije nam je uočiti ono dvostruko narodno-političko naličje srednjovjekovnih Grka. Nacionalno bijahu Bizantinci Grci, bijahu čak izrazito nacionalistički nastrojeni. Ali politički bijahu Rimljani, budući da vladanje rimskim carstvom i mišljenje o rimskoj vlasti nad svietom postadoše životni sadržaj tog naroda. Uzprkos svom grčkom nacionalizmu nazivahu se Rimljanima, budući da vladanje rimskim carstvom i mišljenje o rimskoj vlasti nad svietom postadoše nazivahu Rimljanima, Рωμαίοι, svoje carstvo Romanijom i svoj jezik Рωμαίοιε, t. j. γλώσσα. Tek u najnovije vrieme označuje se grčki jezik helenskim po klasično-helenskom primjeru i tek nakon uzpostave novogrčke države. Takvo označivanje međutim nije posvuda prihvaćeno, kao na pr. od Grka u Turskoj, koji svoj jezik zovu još uviek »romaike«.
SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI




No comments: