Studia Croatica: 38 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 10.Etnicka sudbina Bosne istovjetna je sa sudbinom Trojedne kraljevine

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje
CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE

10. Etnička sudbina Bosne istovjetna je sa sudbinom Trojedne kraljevine

Netom razjašnjena točka čini mi se toliko važnom, da moram, što je tamo rečeno, upodpuniti još nekim daljnjim razmatranjima.

Jedna od najvećih zapreka za pravilnu spoznaju problema južnih Slavena u Monarhiji jest činjenica, što postoji navika, da se s jedne strane Bosna, a s druge strane Dalmacija, Hrvatska i Slavonija promatraju nviek kao posve odieljena područja. Ali to je samo posljedica okolnosti, što su te zemlje tokom više stoljeća bile politički razdieljene hermetički zatvorenom granicom i što su u mnogočemu prešle razne faze razvoja. Bitno je međutim, da nam je uzprkos tome svagda zajedno promatrati tih pet područja; Bosnu, Hercegovinu, Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, ako nam je do toga stalo, da razumijemo, kako su se tamo prilike razvijale.

Naše razmatranje protegnut ćemo zato s Bosne i na Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju.

Obćeuito je poznato, da su Srbi u Hrvatskoj, Slavoniji, a i u Dalmaciji doseljenici, kojih se tamo sve više nalazi počevši od 16, st No njihovo postojanje u Bosni ne tumači se tako, nego se misli, da su Srbi u Bosni »urođeni starinski element«. To se u najboljem slučaju odnosi možda na jugoiztočne granične predjele Bosne, gdje su možda Srbi oduviek sačinjavali dio pučanstva, ali inače su Srbi u Bosni upravo tako doseljenici zadnjih 300 - 400 godina kao i u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, samo su možda u Bosni 100 - 150 godina stariji.

Osmanlijski udarac od jugoiztoka prema sjeverozapadu bijaše namienjen jednako Hrvatima kao i zemljama nadvojvodine Austrije. I zato se ta dva elementa nađoše doskora zajedno. Kao glavno sredstvo za navalu upotriebiše Osmanlije islamizirane bogumile i pravoslavne, vlaške nomade. U austrijskim nadvojvodinama poslužiše Hrvati kao odskočna daska. Hrvati bi bili doduše dorasli jednokrvnim Bosancima, ali ne i nomadskim Vlasima. Poviest nas uči, da stalno naseljeni seljak nije nikada dorastao nomadima. I zato bijahu Hrvati doskora pokoreni, a Austrija ostade bez svoje odskočne daske. Zato ona pokuša iztjerati đavla s pomoću vraga, i privlačiti k sebi te vlaške polunomade, kako bi time oslabila tursku, a pojačala svoju granicu. Iz stanovitog razloga, imala je Austrija s time dosta uspjeha. Vlasi se oslobodiše s pomoću Turaka od pritiska srbske feudalne gospode, a za uzvrat pomogoše Turcima razoriti feudalni temelj srbske države. Pa kad je taj vlaški element došao u Bosnu, našao je tamošnje feudalce muslimane, t. j. islamizirane bogumile, protiv kojih kao raja ne mogahu uspjeti. Kad bi pokušali raditi protiv bosanskih begova istim metodama, kao i u Srbiji, bilo bi kolaca, vješala, paljenja tabana i sličnih neugodnih stvari. Begovi nisu znali za šalu i nisu marili mnogo za zasluge Vlaha za osmanlijsku državu, nego ihpokoriše svojoj sili.

Kad bi tim kolonistima dodijala nasilja, pobjegoše u Austriju pod uvjetom, da ne budu podložni tamošnjem plemstvu. 58 Zaista vidimo, da je glavna borba tih pravoslavnih doseljenika kroz 200 godina uperena protiv prava hrvatskog plemstva na zemlju, a jednako u Ugarskoj protiv prava ugarskog plemstva. 59 Kad je hrvatskom plemstvu pošlo za rukom, da podloži jednu od tih vlaških kolonija, preseliše se Vlasi opet natrag u Tursku, Austrijski vojnički zapovjednici, koji se bojahu slabljenja vlastite granice, moradoše uzeti Vlahe u zaštitu protiv hrvatskog plemstva. Vidimo dakle, da nomadski karakter tog elementa bijaše ujedno i najbolja njegova zaštita, jer je za ono burno razdoblje bio mnogo prikladniji nego kulturniji način života na stalnom tlu.

Od početka 16. st, pojavljuju se ovi turski prebjezi sve češće, te ih austrijske vojničke vlasti naseljivahu duž turske granice kao protutežu upadima Bosanaca i njihovih (vlaških) istovjernika.

C. i kr. ratni arhiv u Beču pun je izvještaja o njima. Dolažahu pod najrazličitijim imenima, ali većinom ih nazivahu: Rasciani sive Wallachi, Raci ili Vlasi, Ali zovu ih »Thraces«, pa »Wallachen, alias Altröomer«. 60 IzpoČetka nalazimo ih također pod imenom Rasciani atque Wallachi, pa se prema tome razlikovahu slavenski Raei od romanskih Vlaha. Kasnije udomila se oznaka »Rasciani sive Wallachi«, jer se više nije razpoznavalo, koji su jedni, a koji oni drugi. U pravoj Srbiji bijahu romanski pastiri sašli s brdina, odnosno upali s juga kao čisti Romani, Oni uništiše srbski vladajući sloj i priljubiše ga k sebi.

Zatim pođoše s turskim osvajanjima od juga prema sjeveru, rastvarajući srbsku državu, dok se ne ustaviše na crti Dunava, koju su držali Mađari. Već u doba tih seoba koje su trajale blizu stotinu godina, primiše oni u sebe i mnoge slavenske elemente, jer propalom srbskom seljaku i ne preostade ništa drugo, nego dopustiti, da ga struja ponese i da postane pomoćni turski vojnik. U to doba bijaše među njima već više slavenskog elementa, i poslavenjivanje bijaše već donekle napredovalo. Zadnjih 30 godina 15. st. dođoše u Bosnu, gdje stupiše u doticaj sa slavenskim vladajućim slojem, s bosanskim muslimanskim plemstvom. Poslavenjivanje je uznapredovalo tada još i više. Bijahu doduše još uviek velikom svojom većinom Romani, ali već izmiešani sa slavenskim elementom. Osobito im jezik bijaše dobrano poslavenjen tako, da ih više dobro ne razpoznavahu, nego jednostavno skupno pisahu; Wallachi, sive Rasciani.

Još u doba Marije Terezije piše carski komesar Taube: »Ovi Vlasi nauče doduše ilirski jezik, ali im se još danas pozna, da su Vlasi.«

http://www.studiacroatica.org/pilar/pilar38.htm