Studia Croatica: 46 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918)

Saturday, 12 May 2018

46 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 7. Bizantinska mržnja

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje
CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE

PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

7. Bizantinska mržnja

Dosele još nisam prikazao socialno- vjersku pojavu najveće važnosti, koja je toliko značajna, da ću joj sad posvetiti posebno poglavlje. To je pravoslavna mržnja na svakog inovjerca, a poimence na katolicizam i na katolike.

U samoj biti svake vjere jest osnovno to, da se ona smatra jedino izpravnom i jedino spasavajućom, te poradi toga osporava svim ostalim svako pravo na obstanak, pa zato mora stvarati međusobno odbijanje i odjeljivanje. Ipak se vjerska mržnja očituje kod raznih vjera u raznim oblicima.

Jedva da je ikada u svjetskoj poviesti ikoja vjera gojila prema inovjercima snažniju mržnju od islama. Ipak državno-politički (bar ne u osmanskoj carevini) nije nikad islam inovjercima porekao pravo na obstanak u državi. Naprotiv, po osmanlijskom poimanju države spadali su inovjerci, a osobito kršćani u državni uređaj (raja).

Pravovjernost bijaše samo preduvjet za vladanje nad inovjercima, za njihovo preziranje i zapravo za nemilo izkorišćivanje po miloj volji. Ta ustanova, koja je pravovjercima trebala omogućiti da bezbrižno žive i da se posvete širenju vjere, postala je na koncu, kako to danas znamo, za islam sudbonosna.

Vjera, puna tako izrazito univerzalističkih nastojanja, kao što je katolicizam, ne može dakako po svojoj prirodi da bude snošljiva. Nesnošljivost katolicizma bijaše u nekim razdobljima srednjeg vieka dosta visokog stupnja. Ali pobliže promatrajući, zapazit ćemo i ovdje onu obćenitu crtu nutarnje strukture katolicizma: samo je kler bio djelatan i igrao vodeću ulogu, laici su uglavnom nedjelatni. Tako se i svi nesnošljivi pokreti svode u svom početku na katolički kler. U katoličkog laika prevladava težnja, da se uobće ne brine za inovjerca, s kojim zajedno stanuje. Odkako je suvremena država načela vjerske snošljivosti izpisala na svojim zastavama i stekla dovoljnu moć, da i svećenstvo, barem u praksi, primora na poštivanje državnih načela, katolički laik je inovjernom sugrađaninu najugodniji susjed.

Sasvim je drugačije kod pravoslavlja. I u ovoj stvari vriedi načelo, što sam ga postavio: pravoslavno svećenstvo je povučeno, a djelatno i nesnošljivo nastupa država i masa laika. Nesnošljivost pravoslavnog svećenstva nije se nikada osobito izticala.

Revno nastojanje nadbiskupa Eulogija u doba ruskog upada u Galiciju (1914. — 1915.) ne spada ovamo, nego u poglavlje širenja vjere (str. 141.). Kako da si to razjasnimo? Pravoslavni laik mrzi svakog inovjerca kao pravoslavac, jer je to baš bitno u pravoslavlju. On ne podnosi zajedničko stanovanje s inovjercima. Zato nagonski nastoji da inovjerce drži daleko od sebe. Tamo, gdje su uslied poviestnog razvoja primorali stanovati zajedno s inovjercima, pravoslavni se odjeljuju od ostalih vjera u posebnoj gradskoj četvrti (srbske četvrti u Bosni). Jao inovjercu, kad zapadne u pravoslavnu četvrt, iztjerat će ga najodabranijim sredstvima ljudske zlobe. U to poglavlje spada nestajanje bez traga katolika u nekim dielovima Balkana, u sjevernoj i sjeverozapadnoj Bosni, u sjevernoj Srbiji, te poimence u Mačvi, gdje još pred dva do tri stoljeća bijaše mnogo katolika (ostatci nekadašnjih Hrvata), a zatim i napadno brzo nestajanje muslimana u pravoslavnim balkanskim zemljama. Pravoslavni elementi, što ih austrijske vojničke vlasti naseliše u Hrvatskoj i Slavoniji počevši od 16. stoljeća uspješe god, 1632. da im je car Ferdinand podario svu zemlju između Save i Drave, te stadoše mnoge katolike tjerati sa svojih zeinalja, a mnoge i prisiliše da prieđu na pravoslavlje!

http://www.studiacroatica.org/pilar/pilar46.htm