Studia Croatica: 42 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 3. Poviestni temelji razlikovanja obiju Crkava

Saturday 12 May 2018

42 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 3. Poviestni temelji razlikovanja obiju Crkava

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje
CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE

PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

3. Poviestni temelji razlikovanja obiju Crkava

Premda izpoviedamo, da je kršćanska, a osobito katolička Crkva božanska ustanova, ipak ne smijemo pri prosuđivanju Crkve stavljati je izvan okvira sveg onog, što je ljudsko. S obzirom na njen poviestni razvoj, ona je poput svih ljudskih uredbi podvrgnuta istim zakonima, i mi ćemo je promatrati u prvome redu s toga stanovišta.

Svatko izkusan znade, da sve ljudske ustrojbe dišu svojim vlastitim duhom, a taj duh i njihovo nutarnje tkivo ne slažu se uviek s riečima i s duhom pravila, nego su proizvod poviestnog razvoja, prilika i udesa, te značaja i rasnih osobitosti vodećih ličnosti, a i drugih slučajnih okolnosti.

To isto se opaža i kod obiju glavnih kršćanskih Crkvi, i budući da su uvjeti, iz kojih se razvijao taj duh i to tkivo, bili kod obiju Crkava raznovrstni, morale su nuždno nastati i u tome pravcu velike razlike kod obiju Crkava. Ovi sasvim ljudski momenti uvjeti su za političku i socialnu ocjenu obih vjera, po se zato moramo njima pobliže pozabaviti.

Razlika u duhu i nutarnjem tkivu kod katolicizma i pravoslavlja neobično je zamršen problem, koji zahvaljuje svoje postanje nebrojenim zapletenim razlozima.

ovom uzkom okviru, moramo se ograničiti na najvažnije i najnuždnije, i čitav problem prikazati shematsku Naglasit ćemo odmah, da se glavni razlog navedenim razlikama nalazi u različnom stanovištu obiju Crkava prema državi, te u raznim političkim i antropološkim sudbinama obiju polovica svjetskog rimskog carstva, iztočne i zapadne.

Kad se kršćanstvo počelo podizati, naišlo je na propalo zapadnorimsko carstvo, a u Italiji na pritisak mladih, koji su bili u naponu snage. Iztočnorimsko carstvo tek je u to doba započelo igrati svoju ulogu, koju je znalo igrati kroz čitavo tisućljeće. Tako je kršćanstvo na iztoku naišlo na snažnu državu, koja je držala do rimske predaje i s kojom se moralo pomiriti.

Način, na koji će se to pomirenje izvršiti, bijaše već odredio pravi osnivač Bizanta, Konstantin I. (306.-337.). Konstarttin, premda još poganin i poganski pontifex maximus — pokrstio se tek na samrti — podigne kršćanstvo do državne vjere, ali zatraži kao dobar političar, da se Crkva stavi bez priuzdržaja u službu državnih ciljeva i probitaka. Odmah bijaše jasno, da će Crkva, bar za početak, pristati na taj posao, da bi se kršćanstvo iz svog položaja progonjene sekte uzdignulo do sjaja i moći državne vjere rimskog carstva.

Ali anatolska Crkva ne uzmogne se kasnije nikad više oteti iz tog položaja, u koji bijaše isprva zapala, premda je to često puta pokušavala. Jedanaest vjekovno obstojanje Bizanta zapriečilo je u tom pravcu bilo kakav trajni uspjeh. Stupivši u podređeni položaj prema državi, dala joj je Crkva toliko snage, da se nije samo sačuvala uzprkos svim napadima i potresima, nego je uspjela, da si i Crkvu održi stalno podložnom. Jztočna Crkva bijaše savladana vlastitim svojini oružjem.

Borba za oslobođenje Crkve i prilike, koje tada vladahu u Bizatntu, najljepše se vide iz zaključaka osmog obćeg crkvenog sabora (869.). Tako na pr. veli se u 12. kanonu tog crkvenog sabora, da se skinutim smatra svaki onaj biskup, koji je na svoj položaj došao varkom ili nasiljem vladara, ako ne bi htio vladati kućom Božjom po volji Božjoj i Crkve, nego po ljudskoj volji.

http://www.studiacroatica.org/pilar/pilar42.htm

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA