Saturday, 24 October 2020

Referentno djelo hrvatske dijaspore

Referentno djelo hrvatske dijaspore

Hrvatska matica iseljenika  i Institut društvenih znanosti Ivo Pilar priredili su svečano predstavljanje prvog tiskanog izdanja Leksikona hrvatskoga iseljeništva i manjina  koje je uspješno održano 21. listopada 2020. u multimedijalnoj dvorani Kluba Matis u Zagrebu.

Video Izdvojeno Laudato TV:

https://www.youtube.com/watch?v=Bmi-TGn9pFY

Uz uvodne riječi dvojice sunakladnika ravnatelja Hrvatske matice iseljenika profesora Mije Marića i ravnatelja Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar prof. dr. sc. Željka Holjevca, govorili su recenzenti i predstavljači ovog jedinstvenog leksikografskog pothvata: prof. dr. sc. Vladimir P. Goss; prof. dr. sc. Dinko Šokčević (čiji je govor bio čitan) i ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu dr. sc. Tomislav Markić, te urednici dr. sc. Ljiljana Dobrovšak i  prof. dr. sc. Vlado Šakić. 

Prigodni glazbeni program izvela je sopranistica Antonela Malis, a promociju je vodila V. Kukavica.

Leksikon hrvatskoga iseljeništva i manjina sunakladnički je pothvat Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar i Hrvatske matice iseljenika koji potpisuje urednički dvojac Vlado Šakić i Ljiljana Dobrovšak sa suradnicima. 

Leksikografski prvijenac izlazi u sklopu zajedničke Biblioteke Posebna izdanja nakladnika Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, kojim ravna prof. dr. sc. Željko Holjevac i sunakladnika Hrvatske matice iseljenika, čiji je ravnatelj profesor Mijo Marić. Voditelj znanstvenog projekta Leksikona hrvatskoga iseljeništva i manjina je prof. dr. sc. Vlado Šakić, a zamjenica voditelja projekta dr. sc. Ljiljana Dobrovšak. Dvojac Šakić – Dobrovšak urednički potpisuje prvo izdanje Leksikona. Konzultantski tim na projektu čine doktori Ivan Čizmić, Ivan Rogić i Marin Sopta. 

Voditelji pojedinih dionica su brojni renomirani suradnici iz zemlje i inozemstva. Hrvatske manjine u susjednim zemljama i hrvatsko iseljeništvo obrađivala je Ljiljana Dobrovšak s posebnim naglaskom na sintetskim makropedijskim natuknicama, dok su Hrvati u Sjedinjenim Američkim Državama bili u fokusu dvojca Danijel Vojak – Filip Tomić; Hrvati u Australiji i Novom Zelandu bili su predmet interesa Ivana Hrstića; Hrvati u Kanadi bili su u fokusu Filipa Majetića; Hrvati u Južnoj Americi ključna su tema Ivane Žebec Šilj; Hrvati u Njemačkoj u središtu su pozornosti Aleksandre Brnetić; Hrvate u Austriji obradio je Ivan Brlić; Hrvati u Francuskoj bili su u fokusu Mauricija Frke Petešića, a Hrvatima u Norveškoj bavio se u ovom izdanju Ivan Poljac.  

Stalni suradnici Leksikona bili  su Ivana Andrić Penava, Željko Brguljan, Đuro Franković, Eduard Hemar, Vesna Kukavica, Teodoro Darko Mažuranić i Jakov Žižić. Stručni suradnici bili su Slaven Kale i Neven Bošnjaković. 

Suradnici i autori natuknica su: Ivana Andrić Penava, Petar Antunović, Mario Bara, fra Josip Bebić, Nikola Benčić, Ivana Bendra, Marin Beroš, Saša Bodulica, Neven Bošnjaković, Željko Brguljan, Ivan Brlić, Aleksandra Brnetić, Lovorka Čoralić, Jasna Ćurković Nimac, Ljiljana Dobrovšak, Vlatka Dugački, Tomislav Đurasović, Bruna Esih (voditeljica dionice Iseljeništvo do 1. 5. 2011.), pok. Đuro Franković, Mauricij Frka Petešić, Marko Fuček, Mislav Gabelica, Sabina Galeković, Darjan Godić, Branimir Grabić, Marko Grabić, Zlatko Hasanbegović, Eduard Hemar, Željko Holjevac, Ivan Hrstić, Josip Humjan, Šime Ivanjko, Jadran Jeić, Leo Juko, Ana Jura (Zujić), Slaven Kale, Maja Katušić, Stipe Kljajić, Blaženka Krajina, Silva Kramer, Jasenka Kranjčević, Vesna Kukavica, Boris Kukić, Koraljka Kuzman Šlogar, Josef Lawitschka, Vlatka Leskovec (Tomić), Marijan Lipovac, Maja Lozo, Vanja Lukić, Petar Macut, Filip Majetić, Castilia Manea Grgin, Teodoro Darko Mažuranić, Ivana Mudronja, Dragan Nimac, Tihomir Nuić, Marko Orlić, Marija Pandžić, Petra Platužić, Ivan Poljac, Tamara Prevendar, fra Marko Prpa, Ivana Rukavina, Eva Salopek, Zdravko Sančević, Mario Spadanuda, Melita Suljanović, Marija Šerić, Martina Šestić, Dinko Šokčević, Christian Šprljan, Ilija Šutalo, Ivan Tepeš, Filip Tomić, pok. Snježana Trojčanec, Ivo Turk, Danijel Vojak, vlč. Marko Zadravec, Radoslav Zaradić, Domagoj Zovak, Mateo Žanić, Ivana Žebec Šilj, Jakov Žižić i Zlatko Žužić. 

Recenzenti tiskanog izdanja su prof. dr. sc. Vladimir P. Goss i prof. dr. sc. Ivan Rogić. Leksikografski savjetnici i redaktori nagrađivani su stručnjaci Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža Vlatka Dugački i Krešimir Regan. 

Tiskano izdanje može se nabaviti putem interneta u Institutu Ivo Pilar u Zagrebu. Zbog epidemioloških mjera i zaštite ljudskoga zdravlja dio autora i suradnika je promociju pratio putem interneta u nadi susreta uživo kada prođe pandemija.

Sažeto, Leksikon hrvatskoga iseljeništva i manjina sveobuhvatno je leksikografsko djelo opsega 1096 stranica s 3464 natuknice koje donosi jedinstven opis fenomena hrvatskih migracija u razdoblju od novoga vijeka sve do suvremene mobilnosti s posebnim naglaskom na migracije u 19. i 20. stoljeću. 

Posrijedi je referentno djelo koje će vas zadiviti  leksikografskim blagom sažetim iz građe relevantne za hrvatski nacionalni korpus i kulturu izvan domovine, uključujući pokrete, organizacije, događaje i ljude iz 45 zemalja svijeta. 

Izvor: HMI




Wednesday, 21 October 2020

Ukoričeno leksikografsko blago hrvatskoga iseljeništva i manjina

 

Ukoričeno leksikografsko blago hrvatskoga iseljeništva i manjina

 

U Zagrebu je promovirano divot izdanje Leksikona hrvatskoga iseljeništva i manjina u nazočnosti brojnih visokih uzvanika iz javnoga života Republike Hrvatske i hrvatskoga izvandomovinstva. 

Leksikon je ove godine izašao u sunakladništvu Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar i Hrvatske matice iseljenika, a naslovnica je rad uglednoga hrvatskog slikara iz Australije Charlesa Billicha. Izaslanik predsjednika Vlade RH gospodina Andreja Plenkovića na promociji bio je povjesničar Dario Magdić, zamjenik državnog tajnika Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH koji je ovaj projekt ocijenio prvorazrednim referentnim djelom naše kulture…

 

Tekst: Diana Šimurina Šoufek

Fotografije: Snježana Radoš

 

Leksikon hrvatskoga iseljeništva i manjina koji, na 1096 stranica i s 3464 natuknica, opisuje fenomen hrvatskih migracija s naglaskom na one u protekla dva stoljeća, predstavljen je 21. listopada u multimedijalnoj dvorani Kluba Matis u Hrvatskoj matici iseljenika. O djelu koje predstavlja leksikografsku građu relevantnu za hrvatski nacionalni korpus i kulturu izvan domovine, uključujući pokrete, organizacije, događaje i ljude iz 45 zemalja svijeta, okupljenima su govorili : ravnatelj Matice prof. Mijo Marić, ravnatelj Instituta Ivo Pilar dr.sc. Željko Holjevac, recenzent prof. dr. sc. Vladimir P. Goss, ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu dr. sc. Tomislav Markić te urednici dr. sc. Vlado Šakić i dr. sc. Ljiljana Dobrovšak. 

Prisutnima se obratio i zamjenik državnog tajnika Zvonka Milasa i izaslanik hrvatskoga premijera Dario Magdić. Prigodni glazbeni program izvela je operna umjetnica Antonela Malis, a promociju je znalački i nadahnuto vodila Vesna Kukavica, rukovoditeljica Odjela za nakladništvo HMI. Broj uzvanika bio je ograničen u skladu s odlukom lokalnog stožera Civilne zaštite grada Zagreba. Predstavljanje se u realnom vremenu moglo pratiti na Facebook stranici Hrvatske matice iseljenika.

Matičin je ravnatelj Mijo Marić, među inim, naglasio kako predstavljani Leksikon nastoji sažeti ljudsko znanje o hrvatskome iseljeništvu među korice jednog kompedija. Na sistematizaciji građe Leksikona radilo se godinama – razumljivo,  radi neistraženosti kako manjinske tematike tako i iseljeničke problematike hrvatskoga naroda, dodao je. 

Urednički dvojac Šakić-Dobrovšak upravljao je sa stotinjak mlađih suradnika iz desetak vodećih hrvatskih baštinskih ustanova, među kojima su i Leksikografski zavod Miroslav Krleža i Nacionalna i sveučilišna knjižnica iz Zagreba te vodeće iseljeničke organizacije iz 45 zemalja sa svih kontinenata.

Ideja o pokretanju ovog nakladničkog pothvata, kako stoji u uvodu Leksikona, pripisana je predsjednici Upravnog odbora Hrvatske matice iseljenika i saborskoj zastupnici Zdenki Babić Petričević, koju su podržali članovi Matičina UO književnik Hrvoje Hitrec i povjesničar, dr. Ljubomir Antić (2007.). 

Najkraće rečeno, Leksikon hrvatskog iseljeništva i manjina je svjedočanstvo o hrvatskim postignućima od Sjevernog do Južnoga pola. Posrijedi je pravo leksikografsko blago nacionalnoga tipa u kojem je pozornost uredništva pridana isključivo građi relevantnoj za hrvatski nacionalni korpus i kulturu izvan domovine, kazao je ravnatelj Marić.

Objavljivanje i tiskanje knjige koja hrvatskoj čitateljskoj publici u našoj matičnoj državi predstavlja povijest, književnost, kulturu i umjetnost Hrvata izvan granica Hrvatske uvijek je radostan događaj za pripadnike tih hrvatskih zajednica, jer je to znak da nas Hrvatska nije zaboravila i da još uvijek ima pojedinaca i ustanova koji vode brigu o svojim sunarodnjacima koji su tijekom povijesti bili prisiljeni iz raznih razloga napustiti svoje rodne krajeve, ali su i u novoj sredini ostali privrženi jeziku i kulturi svojih dalekih predaka. Veliki pothvat Instituta za društvene znanosti Ivo Pilar i Hrvatske matice iseljenika predstavlja uistinu veliku radost za spomenute hrvatske zajednice širom svijeta, riječi su koji je skupu uputio nenazočni recenzent dr. sc. Dinko Šokčević iz Budimpešte, a pročitao politolog Željko Rupić iz Hrvatske matice iseljenika.  

Leksikon hrvatskog iseljeništva i manjina, po riječima prof. dr. sc. Vladimira P. Gossa, rječnički je popis pojedinaca, skupina, ostvarenja, karakteristika hrvatskih ljudi trajno izvan njihovih domovina, RH i RBiH, odnosno onih koji se makar djelomično ili privremeno identificiraju s nekim izvanhrvatskim domicilom. 

Ideološki je ujednačen i bez političkih predznaka. Za zemlju s razmjerno vrlo velikim iseljeništvom, ovaj leksikon proširuje znanje i značaj hrvatskog naroda kao globalnog fenomena za barem jednu trećinu. Veliki je korak prema stvaranju identiteta Globalne Hrvatske i važno sredstvo zbližavanja svih ljudi hrvatskog podrijetla u svijetu. 

Nadalje, Leksikon hrvatskoga iseljeništva i manjina je naša vrhunska legitimacija pred svijetom, poviješću i nama samima, usttvrdio je recenzent Goss.

Leksikon je ove godine izašao u sunakladništvu Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar i Hrvatske matice iseljenika, a naslovnica je rad  uglednoga hrvatskog slikara iz Australije Charlesa Billicha.

Raspon obrađenih pojmova tematski obuhvaća multidisciplinarna područja povijesti i sociologije, jezikoslovlja i kulturne antropologije, humane geografije i etnografskih obilježja hrvatskih migranata, umjetničko stvaralaštvo i znanstvena postignuća, nakladništvu u dijaspori i hrvatskoj nastavi u inozemstvu i dr. Stotinjak domaćih i inozemnih stručnjaka saželo je makropedijske natuknice globalne hrvatske iseljeničke dionice. 

Uz njih, u leksikon su uvrštene i mikropedijske natuknice, a najbrojnije su biografije istaknutih pojedinaca, umjetnika i znanstvenika. Pažljivi će se čitatelj, među inima, susresti i s radnicima na privremenom radu u inozemstvu, pečalbarima, prekooceanskim iseljenicima, manjincima u europskome susjedstvu, disidentima, egzilantima, pustolovima i onima zahvaćeni suvremenom mobilnošću.

Nakladnički tim sastavio je širi abecedarij elektroničke baze leksikografskih znanja utemeljen na istraživanjima na području migracija građana hrvatskih korijena, a njihov je pionirski rad čitateljskoj javnosti dostupan u mrežnom izdanju od 2015., dok tiskano izdanje izlazi uoči sedamdesete obljetnice uspješnoga djelovanja Hrvatske matice iseljenika i tridesete obljetnice Instituta Ivo Pilar.

Na povijesnim tragovima i Domovinskome ratu potkraj XX. stoljeća ostvarena je i hrvatska državna samostalnost, pa su stoga spoznaje o iseljenoj Hrvatskoj i hrvatskim manjinama u suvremenim okolnostima nezaobilazna sastavnica hrvatskoga globalnog i europskog identiteta. Nadalje, u svim procesima koji su prethodili ostvarenju osamostaljenja sudjelovali su i hrvatski iseljenici.

Nakon što je za potrebe projekta izrađen abecedarij natuknica, stručnjaci i znanstvenici Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža i Instituta Ivo Pilar osmislili su bazu podataka. Trenutačno baza Leksikona sadrži 12 783 natuknice, no taj će se broj prikupljanjem informacija i spoznaja kontinuirano dopunjavati novima. 

Više od 2900 natuknica odnosi se na manjinske skupine, 9000 na iseljeništvo, a ostale na pojmove, mjesta i događaje. Valja reći da će se svi podaci iz baze u budućnosti moći koristiti za izradu Enciklopedije hrvatskoga iseljeništva i manjina ili zasebnih leksikona (npr. Leksikon Hrvata u Sjedinjenim Američkim Državama, Leksikon Hrvata u Mađarskoj, Leksikon gradišćanskih Hrvata i dr.) i za daljnja istraživanja, kazala je urednica Dobrovšak.

U gotovo desetogodišnjem procesu od početka rada na Leksikonu do danas sudjelovale su mnogobrojne institucije i pojedinci. Očekivano je u bazi pohranjeno mnogo više natuknica nego što sadrži tiskano izdanje, što dakako svjedoči i o velikom broju neusustavljenih i još uvijek relativno nepoznatih spoznaja o iseljenoj Hrvatskoj i hrvatskim manjinama, dodala je urednica Dobrovšak.

Svečanosti predstavljanja ovoga enciklopedijskoga prvijenaca, čija naklada tiskanog izdanja je iz razumljivih razloga ograničena, uz spomenute, nazočili su i veleposlanica RH u Argentini Duška Paravić, predsjednica Saborskog odbora za Hrvate izvan RH Zdravka Bušić i Zdravko Gavran iz MVEP,  izaslanica ministrice kulture RH Anja Jelavić, predsjednik UV HMI Milan Kovač i njegov član Hrvoje Hitrec, Croatiana Orešković i  dr. sc. Milan Bošnjak iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, prof. dr. sc. Željko Tanjić rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta, akademik Ante Markotić, Predsjednik Udruge Prsten Pavo Zubak, dr. Marin Sopta, dr. Božo Skoko, Tuga Tarle, Drago Šaravanja, Ivana Bačić Serdarević, Darko (Teodoro) Mažuranić, Ruža Studer-Babić, Jadranka Vincek, Kristijan Jusić, Marijan Lipovac i dr.            

Uz zahvalu svima koji su na bilo koji način doprinijeli realizaciji ovog izdavačkog pothvata, pojedincima i institucijama, iseljeničkim udrugama i katoličkim misijama, a posebno urednicima, ravnatelju Holjevcu i voditelju projekta Šakiću i zajedničkom timu koji je vrijedno godinama radio na Leksikonu, ravnatelj Marić je darovao bukete cvijeća Ljiljani Dobrovšak i Vesni Kukavici.

Konzultantski tim na projektu čine doktori Ivan Čizmić, Ivan Rogić i Marin Sopta. Voditelji pojedinih dionica su brojni renomirani suradnici iz zemlje i inozemstva. Hrvatske manjine u susjednim zemljama i hrvatsko iseljeništvo obrađivala je Ljiljana Dobrovšak s posebnim naglaskom na sintetskim makropedijskim natuknicama, dok su Hrvati u Sjedinjenim Američkim Državama bili u fokusu dvojca Danijel Vojak – Filip Tomić; Hrvati u Australiji i Novom Zelandu bili su predmet interesa Ivana Hrstića; Hrvati u Kanadi bili su u fokusu Filipa Majetića; Hrvati u Južnoj Americi ključna su tema Ivane Žebec Šilj; Hrvati u Njemačkoj u središtu su pozornosti Aleksandre Brnetić; Hrvate u Austriji obradio je Ivan Brlić; Hrvati u Francuskoj bili su u fokusu Mauricija Frke Petešića, a Hrvatima u Norveškoj bavio se u ovom izdanju Ivan Poljac.  

Stalni suradnici Leksikona bili  su Ivana Andrić Penava, Željko Brguljan, Đuro Franković, Eduard Hemar, Vesna Kukavica, Teodoro Darko Mažuranić i Jakov Žižić. Stručni suradnici bili su Slaven Kale i Neven Bošnjaković. Suradnici i autori natuknica su: Ivana Andrić Penava, Petar Antunović, Mario Bara, fra Josip Bebić, Nikola Benčić, Ivana Bendra, Marin Beroš, Saša Bodulica, Neven Bošnjaković, Željko Brguljan, Ivan Brlić, Aleksandra Brnetić, Lovorka Čoralić, Jasna Ćurković Nimac, Ljiljana Dobrovšak, Vlatka Dugački, Tomislav Đurasović, Bruna Esih (voditeljica dionice Iseljeništvo do 1. 5. 2011.), pok. Đuro Franković, Mauricij Frka Petešić, Marko Fuček, Mislav Gabelica, Sabina Galeković, Darjan Godić, Branimir Grabić, Marko Grabić, Zlatko Hasanbegović, Eduard Hemar, Željko Holjevac, Ivan Hrstić, Josip Humjan, Šime Ivanjko, Jadran Jeić, Leo Juko, Ana Jura (Zujić), Slaven Kale, Maja Katušić, Stipe Kljajić, Blaženka Krajina, Silva Kramer, Jasenka Kranjčević,Vesna Kukavica, Boris Kukić, Koraljka Kuzman Šlogar, Josef Lawitschka (Jevišovka, 31. 1. 1933. – Beč, 31. 3. 2020.), Vlatka Leskovec (Tomić), Marijan Lipovac, Maja Lozo, Vanja Lukić, Petar Macut, Filip Majetić, Castilia Manea Grgin, Teodoro Darko Mažuranić, Ivana Mudronja, Dragan Nimac, Tihomir Nuić, Marko Orlić, Marija Pandžić, Petra Platužić, Ivan Poljac, Tamara Prevendar, fra Marko Prpa, Ivana Rukavina, Eva Salopek, Zdravko Sančević, Mario Spadanuda, Melita Suljanović, Marija Šerić, Martina Šestić, Dinko Šokčević, Christian Šprljan, Ilija Šutalo, Ivan Tepeš, Filip Tomić, pok. Snježana Trojčanec, Ivo Turk, Danijel Vojak, vlč. Marko Zadravec, Radoslav Zaradić, Domagoj Zovak, Mateo Žanić, Ivana Žebec Šilj, Jakov Žižić i Zlatko Žužić. 

Recenzenti tiskanog izdanja su prof. dr. sc. Vladimir P. Goss i prof. dr. sc. Ivan Rogić. Leksikografski savjetnici i redaktori nagrađivani su stručnjaci Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža Vlatka Dugački i Krešimir Regan.






Wednesday, 30 September 2020

OVDJE, U SVOM SRCU, NAPRAVIO SAM VELIK, ZLATAN BOR I JASLE ZA MALOG ISUSA - Nikola Šimić Tonin

 

OVDJE, U SVOM SRCU, NAPRAVIO SAM VELIK, ZLATAN BOR I JASLE ZA MALOG ISUSA

 

 

Draga moja majčice,

pišem Ti radosno pismo za Božić. Ne plači što me nema, da s Davorom kitim jaslice i bor. Ovdje, u svom srcu, napravio sam velik, zlatan bor i jasle za Malog Isusa.

Doći će Pravednik u srce pravednika, jer tako je rekao.

Zvone sva zvona u mojim tkivima, duša je moja raspjevani slavuj u grmu. Hvala Ti, majčice, za ovaj osjećaj koji nadilazi sve osjećaje. Hvala Tebi i Milosti. Jer nema uzvišenije ideje od ideje Ljubavi.

Evo se rađa Ljubav svijetu, evo se rađa Ljubav u meni.

Što mi nažao može učiniti dušmanin moj, kad ga ljubim?

Križ je moj sladak i breme je moje lako, tako lako, da ga ja i ne osjećam drugačije nego kao sreću. Pa kako da budeš žalosna za svojim sinom? Raduj se sa mnom, jer je pisano: tugu ću vašu pretvoriti u radost, uzdahe u kliktaje, suze vaše u smjehove.

Tu sam, u tinelu, kraj bora i pjevam. Gore svjećice na boru i odsjaj njihov u Tvojim očima. Gori svjetlo Kristovo u nama. Mrak je raspršila baklja ljubavi, jer je Bog tako ljubio svijet, da je Sina svoga poslao na Zemlju, da trpi i strada. Ima li većeg primjera ljubavi, može li ljudska mašta zamisliti sličan primjer? Svijetli primjer Kristov kao svjetionik pred nama. Ljubimo, da noćas budemo sretni u prisutnosti našeg Gospodina vršeći Njegovu punu zapovijed. I milost Njegova neka bude nad nama. Imajući to dvoje - Ljubav i Milost - dosta smo bogati i ne tražimo više ništa.

Raduj se, majčice, za ovaj Božić i ne plači što me nema da s Davorom kitim jaslice i bor. Ovdje, u svom srcu, napravio sam velik, zlatan bor i jasle, što čekaju Malog Isusa.

Doći će Pravednik u srce pravednika, jer je tako rekao.

Tvoj Ivo

 

Navedeno pismo Ivo je poslao svojoj majci iz zloglasne tamnice u Đorđićevoj ulici u Zagrebu, pred Božić 1954. g. Okrutno je ubijen (zadavljen) u tamnici u Staroj Gradiški 1961. g., u svojoj 33. godini.

Velik u svojoj ljubavi prema Domovini Ivo Mašina rodio se 21. srpnja 1927. godine kao četvrto od devetoro djece Ive i Marice Mašina. Pučku školu pohađao je u rodnom Preku. Gimnaziju je pohađao u Dubrovniku i u Zagrebu a nakon križnog puta završava je u Zadru. Upisao je povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kako istaknuti sveučilištarac zajedno sa još 22 studenta Zagrebačkog sveučilišta zbog polaganja vijenca na grob Ante Starčevića osuđen je na 18 mjeseci zatvora. Nakon izdržane kazne upućen je na odsluženje vojnog roka 1956/1957 godine u Beograd.

 

Pripremajući završni ispit uhićen je u hajci na vlč. opata Rudija Jeraka. Kao drugooptuženi osuđen je na 11 godina robije. U siječnju 1960. godine uspijeva pobjeći iz ćelije Okružnog suda u Zagrebu. Pobjegavši u Italiju, vraća se pomažući ranjenom prijatelju. Mjesecima se skrivao po Gorskom kotaru, no biva prokazan i uhićen. Umro je od posljedica zlostavljanja u zatvoru Stara Gradiška 20. studenoga 1961. godine.

 

Ivo Mašina znao je u kakvim je rukama i što mu slijedi. No, nikad nije gubio nadu, vjeru i ufanje. Tome svjedoči dio pisma upućen obitelji iz Okružnog zatvora u Zagrebu.

 

"...Dobar dan, gospodine, izvolite uđite u ovu sobu, svejedno može i kroz rešetke. Tko vas može zadržati kad ste Vi, gospodine, Sunce. I ono uže u širokim slapovima, u rijekama svjetla u moj mali stan, koji tako, naravno, nije i ne može bit ono što ljudi obično nazivaju "zatvor". I tako se Sunce i ja raspričamo, a ono me usput tetoši po glavi i ruke stavlja na moja ramena. Zagrljeni tako, ja i moje sunce, pjevat' ćemo u uskrsno jutro psalam uskrsnuća..."

 

Ivo Mašina za ono doba je bio politički protivnik, no nikako nije bio politički sanjar i pustolov, baš naprotiv - vizionar. Tako je u jednom odgovoru svom profesoru Jaroslavu Šidaku, koji je Mašinu izuzetno cijenio čak štoviše nadao se da će ga naslijediti na katedri.

 

"Mislili, gospodine profesore, i govorili Vi kako Vam drago, Hrvati su imali i imati će opet svoju samostalnu državu, a ljudi kao što sam ja - stvaraju povijest."

 

Bio je najbolji student povijesti na Zagrebačkom sveučilištu u svojoj generaciji, i profesori su mu predviđali briljantnu karijeru. Međutim, istoga dana kada je trebao pristupiti diplomskom ispitu policija ga je uhitila, onemogućivši ga da završi studij. Isto se dogodilo u još dva navrata, što pokazuje da ga je policija promišljeno sprječavala da pristupi završnom ispitu, te Ivo Mašin nikada nije došao u priliku da službeno završi studij. Osobna informacija prof. Joje Ricova.

 

U hrvatskoj povijesti Ivo Mašina uvijek je otkrivao kontinuitet hrvatske državnosti, a za buduća pokoljenja nudio je jedino pravedno rješenje: neovisnu, suverenu državu Hrvatsku. Bio je genijalac i vizionar, svjetlo u mraku, hrvatski mučenik, simbol borbe i stradanja cijelog naroda. Kako reče njegov prijatelj Joja Ricov, pjesnik i mučenik:

 

"... Bez našeg jučer, najčešće porobljenog, grobnog-krbavskog, sigetskoga, bečkonovomjesnog, rakovačkog i sibinjskog, bleiburškoga, golootočnogrgurskoga i starogradiškog ne bi bilo no ovog našeg danas, jer ne teče naša povijest tek od '71. Jer, ne bojuju samo živi vitezovi nego i mrtvi nam, (a koliki !) junaci - svjetlokazi na postajama velekrižna nam nacionalnog puta. Svi oni zajedno izvojštiše nam Hrvatsku !".

 

Kad je umro, Ivo Mašina imao je samo 35 godina. Dugo se nije znalo gdje mu je grob, unutar zatvorskih zidina. Bilo je nekoliko pokušaja ekshumacije od 1968. do 1984. godine. Posmrtni su mu ostatci preneseni na Školjić, 24. srpnja 1998. godine.

 

Postoji i književna mnografija posvećena Ivi Mašini, koju je napisao hrvatski književnik Joja Ricov: Ivo Mašina- pitate me - tko je to? Lumin, 1994, Zagreb. Joja Ricov rođen je u ribarskom mjestu Kali na otoku Uljanu, pored Preka - rodnoga mjesta Ive Mašine. Ogranak Matice hrvatske iz Preka izdao je knjigu Ivo Mašina: Uskrsna zvona (pisma), 1945. - 1961., Preko, 1994.

 

Još jedna monografija posvećena ovom malo poznatom mučeniku je: Ivo Mašina, Kršćanski borac za slobodnu i pravednu Hrvatsku, Braća hrvatskog zmaja, Zmajski stol u Zadru, priredio Bernardin Škunca OFM, Zadar, 2002.

 

Sljedeću važnu monografiju koja sadrži izvorna svjedočanstva o Ivi Mašini napisao je Hrvoje Kačić, Dubrovačke žrtve / Jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. i poratnim godinama. Ivi Mašini je posvećeno posebno poglavlje:

 

XII. Dike Dubrovnika: Ivo Mašina i Boris Krasovac / protivnici svakog totalitarizma i borci protiv svakog zločina.

 

Konačno, objavljen je vrlo opsežan i podroban prikaz o Ivi Mašini u časopisu Zadarska smotra, na ukupno 985 str.: Zadarska smotra, časopis za kulturu, znanost i umjetnost, Godina XLIV, br. 4-6. 2000. (985 str.)

 

Nikola Šimić Tonin



 

 

El tesoro del orfebre - disponible en todo el mundo en papel y como ebook por Amazon

 

El tesoro del orfebre (Spanish Edition)

El tesoro del orfebre (Spanish Edition)

by August ŠenoaAdriana Ivana Smajic, et al. | Sep 27, 2020
Available instantly
Ships to Argentina

Tuesday, 29 September 2020

Promocija novoga sveska zbornika Hrvatska izvan domovine - svezak III

 Promocija novoga sveska zbornika Hrvatska izvan domovine

Promocija zbornika Hrvatska izvan domovine, svezak III, održana je u Hrvatskoj matici iseljenika uz poštovanje epidemioloških mjera 29. rujna 2020. Okupljenima u Matici zbornik su predstavili: recenzentica prof. dr. sc. Jasna Horvat i urednici,  izv. prof. sc. Josipa Mijoč,  Jasna Trošelj Miočević i dr.sc. Marin Sopta

 

Tekst: Diana Šimurina Šoufek

Foto: Hina

 

Hrvatski iseljenički kongres na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Osijeku na temu „Odlazak – ostanak – povratak” u organizaciji Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva održan je u ljeto 2018. Upravo promovirana znanstvena knjiga Hrvatska izvan domovine III, zbornik je radova predstavljenih u Osijeku na tom trećem iseljeničkom kongresu, koji su uredili izv. prof. dr. sc. Josipa Mijoč, dr. sc. Marin Sopta i Tanja Trošelj Miočević. Zbornik je izašao u nakladi Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva i Ekonomskoga fakulteta u Osijeku. Recenzenti izdanja su prof. dr. sc. Jasna Horvat, doc. dr. sc. Vlatka Lemić i dr. sc. Ivan Čizmić. Knjiga je tiskana zahvaljujući financijskoj potpori dr. sc. Ćirila Zovka, Ante Zovka i Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

Devet poglavlja, na gotovo 400-tinjak stranica, obrađuju teme poput ODNOS DOMOVINE I ISELJENIŠTVA - SADA I OVDJE, DEMOGRAFSKA PITANJA, DIGITALNO POVEZIVANJE DOMOVINSKE I ISELJENE HRVATSKE, DEMOGRAFSKA PITANJA, DIGITALNO POVEZIVANJE DOMOVINSKE I ISELJENE HRVATSKE, ČIMBENICI ISELJAVANJA, NOVI VAL ISELJAVANJA, UČENJE HRVATSKOG JEZIKA I KULTURE, KULTURA I UMJETNOST – HRVATSKI PROMOTORI U SVIJETU, GOSPODARSKE TEME i POVIJESNI OSVRTI. Autori priloga, od kojih su neki i na engleskom jeziku, redom su ugledni znanstvenici i društveni aktivisti, primjerice Marin Sopta, Božo Skoko, Marin Strmota, Nada Pomper, Tado Jurić, Marko Soldo, Tuga Tarle, Gojko Borić, Zdenka Weber, Josipa Mijoč, Mijo Korade, Ante Čuvalo i drugi.

Zagrebačku promociju u Hrvatskoj matici iseljenika organizirali su 29. rujna, uz pridržavanje mjera vezanih uz pandemiju koronavirusa, Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva, Ekonomski fakultet u Osijeku i Hrvatska matica iseljenika .

Okupljene je kao domaćin i sudionik kongresa pozdravio ravnatelj Matice Mijo Marić, a u predstavljanju su sudjelovali: u ulozi voditeljice promocije izv. prof. sc. Josipa Mijoč, recenzentica prof. dr. sc. Jasna Horvat, urednica Jasna Trošelj Miočević, doktorand te urednik i idejni začetnik kongresa dr. sc. Marin Sopta. Predstavljanju je, među inim uzvanicima i autorima, nazočio i zamjenik državnog tajnika Zvonka Milasa iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske Dario Magdić. Na predstavljanju je bio i Domagoj Novosel, načelnik Sektora za demografski razvoj Iz Uprave za demografski razvoj, obitelj, djecu i mlade.

Urednik Sopta je u obraćanju nazočnima pokušao rasvijetliti motive, prije svih iseljavanja stanovništva, koji su ga ponukali na organizaciju kongresa koji propituju ulogu iseljenika u svekolikom životu naše domovine, kao i šutnju oko gašenja Katedre za hrvatski jezik u Torontu. Urednica Trošelj predstavila je djelovanje i dosadašnje uspjehe zagrebačkoga Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva, osnovanog 2016., iza kojeg su, uz drugo, dva kongresa, 6 konferencija i tri zbornika. Recenzentica Horvat nada se kritičkom iščitavanju objavljenih radova, izgradnji strategije djelovanja i povezivanja tuzemne i iseljene Hrvatske i iznosi sjajnu misao o tome kako „ Hrvatska, i kad je iseljena“, ostaje Hrvatskom.“

Voditeljica promocije na kraju se zahvalila recenzentima, urednicima, autorima priloga, domaćinima i organizatorima skupa te publici. Najavila je i skori, četvrti kongres koji će se održati u Zagrebu 5. i 6. studenoga 2020. na temu „Povratak- stvarnost ili utopija“.   

 Na Facebook stranici možete pogledati tijek predstavljanja, snimljen u realnom vremenu, na poveznici  https://www.facebook.com/231777773503011/videos/813533632786361/

 




 

Friday, 25 September 2020

Hereditarnost u djelima Vjenceslava Novaka - Žaklina Kutija / Nikola Šimić Tonin

 

HEREDITARNOST U DJELIMA VJENCESLAVA NOVAKA

 

Žaklina Kutija / Nikola Šimić Tonin

  

Ključne riječi: hereditarnost, umjetnost, glazba, škola, duh, licemjerje, lukavost

 

Sažetak:

            Djela Vjenceslava Novaka čitamo u djetinjstvu tijekom osnovnoškolskog obrazovanja, kao snažnu realističku prozu tijekom gimnazijskog obrazovanja i vraćamo mu se kao zrele osobe s mnogim proživljenim životnim iskustvima. Zbog čega se vraćamo tom izvoru naše nacionalne književnosti?

            Mladost donosi određene prosudbe i često je opterećena sugestijama ili svojim još neizgrađenim književnim poimanjima. Mnogo pročitanih djela raznih autora različitih nazora  i stavova, pitanja i odgovora „o svrsi umjetnosti, književnosti“, djela uobličenih u različitim formama, perspektiva i izražajnih htijenja, često traže nova čitanja i preispitivanja. Univerzalni općeljudski problemi i teme, koje na neki način: naslijeđe, uvjetovanost, kontinuitet, određenost sredinom, neki književnici isključuju na periferiju književne zaokupljenosti, tako i teme sadržane u Novakovim djelima i njegovu tezu i načelo da bismo, možda, život lakše podnosili u svom okruženju iz kojega nas je sve ono naslijeđeno u nama i oko nas, dobrim dijelom oblikovalo kao osobu – lik u fikciji, književnom djelu.

            Prije nekoliko desetljeća ovaj je pojam izazivao nelagodu, a hereditarnost kao ograničenje, konzervativni stav, jer su težnje i misli grabile prema individualizmu, pripadanju nekoj imaginarnoj slobodi „slobodnih ljudi“, a hereditarnost bi pri tom bila uteg. Tek zrele godine, ponovljena čitanja, otvore zatomljene osjećaje potisnute spoznaje bez straha, bez predrasuda, samouvjereno dugotrajno promišljane. Znanstvene činjenice različitih disciplina vraćaju nas „doma“ i govore dijelove teksta romana Tito Dorčić, sretni što ste se problematici vratili, tužni što se sve nije dogodilo prije. Trebala se dogoditi sveprisutna tehnološka revolucija u svim područjima znanosti, svijet postati „Globalno Selo“, medicina i forenzika toliko napredovati kako bismo se vratili na početak. Realnost rođenja, podneblje, milje koji nas oblikuje, obitelj i podrijetlo, genetske predispozicije. Genetske prilagodbe se sporo događaju i specifične su, kao što su specifične i lokalne zajednice, sa svojim socijalnim odnosima. Nije uvijek sve moguće odbaciti, koliko god to pojedinac  – lik, htio. Naša primarna matrica bori se za afirmaciju svega što je duboko u nama zadano. Vjenceslav Novak je to predočio u svojim romanima. Pojedinac izvan konteksta svoga podneblja, svojih tradicija i svojih stoljećima stvaranih predispozicija, strada. Zbog čega i zbog koga postati netko drugi, izgubiti dobar dio sebe i biti izgubljen za društvenu zajednicu?

            Hereditarnost je u djelima Vjenceslava Novaka naglašena, ali je veliki broj književnika kod kojih nije u prvom planu, ali postoji. Postoje književnici koji su s puno ironije, ali ne s manje ljubavi, promišljali ljudske odnose i postupke. „Em smo Horvati“ – kaže Matoš, a posredno u svojim zrelim godinama u romanu Zastave Miroslava Krleže, mnogi ulomci mogu poslužiti kao primjer hereditarnosti.

            Ovim ćemo radom dokazati da književnost – umjetnost riječi, riječi kao prenositelja mnogih znanja, uvjerenja, usmeno ili pisano, čuva naslijeđe, upozorava na realnost i ima stožerni značaj za znanost svijeta, kontinuitet opstanka, snažna potreba za pričom kojom želimo s nekim nešto posebno i bitno podijeliti, kojom želimo upozoriti i uprizoriti mogućnosti socijalnog i moralnog pada.

            Vrijednost naslijeđa i pripadnosti zajednici možemo svjesno obezvrjeđivati, ali koliko god se trudimo, ne možemo joj odreći značenje kao niz odrednica naše osobnosti, a taj, često silan trud nas vrati izvorima koji nas ozdravljuju, u kojima smo bolji, snažniji, tamo gdje nas prepoznaju. Stoljeće od Novakovih romana znanost potvrđuje spoznaje i stavove ovoga profesora glazbe, osjećajnog pojedinca koji je naslonio uho, osluškivao bilo društva i konkretnog čovjeka, shvatio bit opstanka, pokušao literaturom pomoći. Njegovim djelima se vraćamo, obogaćeni iskustvima življenja i novim nadahnućem za analitičke prosudbe.


http://www.studiacroatica.org/novak_vjenceslav/Hereditarnost%20u%20djelima%20V.%20Novaka.htm






Sunday, 20 September 2020

Hrvatsko proljeće - 2 book reviews - Journal of Croatian Studies Vol. 51

 HRVATSKA I HRVATSKO PROLJEĆE 1971. ZBORNIK RADOVA SA ZNANSTVENOG SKUPA ODRŽANOG U ZAGREBU 25. I 26. SIJEČNJA 2012. [Croatia and Croatian Spring 1971. Proceedings of the symposium held in Zagreb January 25 and 26, 2012]. Edited by Igor Zidić. Zagreb: Matica hrvatska, 2017. 740 pp. ISBN 9789533410876.

HRVATSKO PROLJEĆE I HRVATSKA POLITIČKA EMIGRACIJA [Croatian Spring and Croatian Political Émigrés]By Wollfy Krašić. Zagreb: Školska knjiga, 2018. 456 pp. ISBN 978-953-0-60032-4.

A cautious silence was a prevailing characteristic of Croatian life during the totalitarian Yugoslav Communist era (1945–1990). It was not a silence of tranquility and contentment, but one of subjugation. For example, in 1966, Tito’s regime itself acknowledged that in Croatia, a socialist republic at the time with a population of just over four million, more than 1.3 million people were under police surveillance. With just this fact in mind, it should be no surprised that silence was the loudest expression of the Croatian predicament. If a decibel meter could have been used on the national level during those dire decades, it might have detected screams and groans, church bells and religious songs alluding to national traditions, and jokes and curses that might easily have led to imprisonment, but the voice of the people was muted. Some symbolic outbursts by youth did take place, such as the Zagreb student demonstrations in 1959, but they were mercilessly crushed.

The ruling communist regime’s internal power struggle and growing economic problems provided small openings that were used by thousands of Croatians to leave for the West. As well, some daring intellectuals as well as a number of liberal Croatian Titoists started raising questions about the plight of their nation. A few subdued voices toward the end of the 1960s began to resonate and at the beginning of the 1970s a national movement blossomed. Demands grew asking for political and economic reforms, national equality in a multinational Yugoslav conglomerate, more freedom of expression, and “socialism with a human face.” But, on December 1, 1971, the dictator Tito, the ultimate arbitrator, abruptly crushed the hopes and dreams of the youth movement. Thousands were imprisoned, tortured, and dismissed from their jobs because they had dared to dream of freedom. A totalitarian silence was once again imposed, and it lasted until the brutal Serbian wars of aggression on Croatia and Bosnia and Herzegovina, and ultimately the collapse of the Yugoslav state.

The Croatian Spring and its demise were forbidden topics during the communist era, but to date there have been no serious efforts to research the movement, even after Croatia became an independent country. The fact is that many of those who were part of the oppressive regime (and their descendants, as well as their ideological progeny) continue to hold power in the country and in academia as well. They are those who would rather forget their personal or Communist-Party transgressions than allow open research and discussion of the communists’ bloody past. For that reason, even the Communist Party archives in Croatia are not fully accessible. Fortunately, the two books presented here are a sign that the time has come to explore in depth “one of the most important political processes” among Croatians in the second half of the twentieth century.

Following the introductory remarks in Zbornik by Igor Zidić and greetings by Stjepan Sučić to the symposium participants, the book Hrvatska i Hrvatsko proljeće 1971. is divided into three sections: “Introductory Thoughts,” by Igor Zidić and Dražen Budiša; “Studies and Treatises,” with twenty-two contributions, by Ivan Rogić, Božidar Novak, Božidar Petrač, Mato Artuković, Josip Mihaljević, Slaven Letica, Juraj Kolarić, Ivica Lučić, Darko Dukovski, Stjepan Trogrlić, Ivica Vrkić, Ivan Čizmić, Marin Sopta, Jakša Kušan, Stjepan Sučić, Tomislav Jonjić, Marko Zubak, Dragutin Pavličević, Tonči Trstenjak SJ, Božidar Brezinščak Bagola, Naco Zelić, and Dragutin Pavličević; and “Testimonies, Remembrances, Documents,” with nine contributions, by Marko Veselica, Ivan Mužić, Jozo Ivičević, Josip Bratulić, Hrvoje Kačić, Ivan Aralica, Veseljko Velčić, Milan Vuković, and Zvonimir Puljić.

At the infamous meeting of the communist leadership from Croatia with Tito in Karađorđevo, near Belgrade (November 30–December 1, 1971), which marked the end of the Croatian Spring, the old dictator declared, “We know about the existence of the so-called revolutionary committee of the fifty—and I call it counter-revolutionary—which commands all the actions [of the movement]. There are four or five [members] who are the most important, but we know that there are many more of them,” with headquarters at Matica hrvatska, the oldest cultural institution in Croatia. This book, however, brings a whole spectrum of topics, facts, and views regarding the Croatian Spring which makes it obvious that the movement did not even have a coordinating body, much less a “revolutionary committee.” It was a multifaceted and multicentered national movement.

According to all accounts, the three main animating forces of the movement were Matica hrvatska, the Alliance of [university] Students of Croatia, and the top reformists of the Communist Party in Croatia. Regardless of the lack of cooperation and coordination among the three, the book indicates that these forces (as well as people at large) shared three basic elements: dissatisfaction with the existing state of affairs in Croatia (and Yugoslavia), common dreams of a better future, and a readiness to undertake dicey actions in order to safeguard Croatia’s national and political identity, culture, and economic interests. However, each of the three centers had its own perspective and momentum. While the students were the most vocal, the Communist reformists were the most tactical, and the Matica hrvatska intellectuals were the most enduring in raising the bar in the ongoing national struggle.

As can be expected, the contributors who were directly involved in the Croatian Spring tend to emphasize the role of their particular group or institution in the movement. Thus, for example, Igor Zidić stresses that the Matica intellectuals articulated people’s desires for national emancipation, which included “getting out from under colonial subjugation, abolishment of the [Communist] Party’s monopoly of power, democracy, etc.” Other contributors accentuate the role of the reformist Party leadership, of the student leaders, the daring publications of Vjesnik, the merits of the publishing house Školska knjiga, the Croatian Writers’ Association, the role of the Catholic Church, or of other organizations or publications. Furthermore, the book brings much-needed accounts of movement activities in various cities and regions of Croatia, including Split, Dubrovnik, Rijeka, Zadar, Osijek, and Istra, as well as among the Croatians in Bosnia and Herzegovina, Vojvodina, and throughout the world. The book is a welcome contribution not only to the study of the evolution and nature of the Croatian Spring, but also to the research of the immediate consequences of its tragic ending, namely the magnitude of the persecutions that followed Tito’s actions in Karađorđevo. In this regard, the works by Marko Veselica, Jozo Ivičević, and Milan Vuković are especially valuable.

The wide scope and different approaches, views, and interpretations presented in the book are especially important for future in-depth studies of the Croatian National Movement in the early 1970s, which in many ways signaled the beginning of the end of the Yugoslav state and Communist regime.

Wollfy Krašić’s Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija, based on his doctoral dissertation of the same title, brings a new and valuable contribution to the study of two fields in modern Croatian history: the national movement in the late 1960s and early 1970s in Croatia, and a spectrum of responses to this movement by patriotic Croatians around the world. The fact that both topics, the Croatian national movement and the history of Croatian emigration, have been for the most part neglected by Croatian historiography makes this book particularly relevant.

By researching the political views of various emigrant Croatian political organizations, publications, and some better-known individuals with regard to the national movement in Croatia, and more specifically the reformist communist leaders in Croatia, the author offers a good survey of the Croatian émigré political and ideological landscape. Moreover, the book is based not only on primary sources and interviews, but also on written materials found in the UDBA (Yugoslav State Security Service) archives dealing with Croatian anti-Yugoslav activities around the world in the post-World War II era. The UDBA sources consulted also shed new light on the clandestine contacts between different individuals who had a role in the Croatian national movement and some émigrés, as well as information on UDBA agents befriending some of the better-known Croatian activists in the West at the time.

Regarding the views and positions of the emigrants toward the reformist movement in Croatia, the author examined the following organizations and publications: ObranaPregled, and Nova Hrvatska, concerning the idea of a Croatian national reconciliation; HOP – HrvatskaNezavisna Država HrvatskaHrvatska GrudaSpremnostHrvatski putokaz; HOP-Reformed – Hrvatski narodUzdanica; Croatian Peasant Party – Hrvatski Glas; Croatian National Committee (HNO) – Hrvatska država; Hrvatska republikanska stranka – Republika HrvatskaNaš putHrvatska borbaHrvatska RevijaHrvatski tjednik DanicaSlobodna riječOsvitBilten Hrvatske i socijalne akcijeOgnjišteBilten hrvatskih socijalista, and Socijalistička Hrvatska. Besides consulting these and other published sources, the author interviewed with several Croatian former political emigrants.

In examining the attitudes of Croatian political emigrants, the book brings forth the fact that all of them were united in their support of Matica hrvatska and the intellectuals around it, as well as the students and their youthful enthusiasm, but they had different stands toward the Croatian reformist communist leaders. For those who were firmly anti-Yugoslav and anti-Communist, the reformist communist leadership in Croatia was not genuinely the free voice of the nation and thus their reformism was seen just as a process that would extend the life of Yugoslavia and its Communist regime. Proponents of this view waited for an international victory over communism that eventually would also bring freedom and independence to Croatia. Others held that by supporting the Croatian reformist movement they were contributing to the process of democratization in Yugoslavia, which in the long run would lead to the fruition of liberal democracy and Croatian national freedom. Yet others stressed that the primary goal had to be the destruction of the Yugoslav state as a prison of nations by any means and with the help of anyone, and therefore, communist reformists in Croatia were to be supported because they were at the frontline of the struggle for a better future for Croatia. For them, the core issue was the dismantling of the Yugoslav state (socialist, royalist, or democratic), while the existing socialist system could be transformed into a truly free society with the passing of time.

The Karađorđevo debacle (December 1, 1971) and the persecutions that followed crushed all hopes that the freedom-seeking forces in Croatia could bring about the changes desired. Such a perception had two major effects on political emigrants: first, younger émigrés turned to more radical means in their struggle for freedom and, second, the Croatian National Council (1974) was formed as a body representing patriotic Croatians in the world.

In the post-independence era, some former political emigrants continue to debate the issue of who was right. The reformists accuse those more radical that their activitiewere harmful to the ongoing democratization process, while their opponents respond that the reformists, by their tactics, would have never achieved Croatia’s independence, that their approach would simply secure the existence of the Yugoslav state but not bring about Croatian independence and genuine freedom. Similarly, the question of radicalism, as opposed to moderate realism, has also been raised among the Croatian reformist communists. For example, the late Dušan Bilandžić, a well-known communist historian and one-time member of the reformist movement, claimed that Tito, by his drastic measures at the end of 1971 (and the persecutions that followed), saved Croatia from a looming disaster caused by the radicalism of the republic’s reformist Party leadership, Matica, and the students. For him and his ilk, Tito and those he appointed as new communist leaders in Croatia in 1972 were moderate realists and not traitors.

This book will most probably provoke more discussion, especially regarding the author’s interviews with some of the political émigrés who were thus given the opportunity of self-promotion and justification of their own views and activities. Also, questions will be raised as to why some peripheral émigré groups, publications, and individuals received undue attention while other, more prominent ones, were marginalized or ignored, and why the research did not include the activities and views of emigrants at a local or regional level.

The books Hrvatska i Hrvatsko proljeće 1971. and Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija are valuable contributions to the study of recent Croatian history, especially because they deal with two insufficiently researched subjects, that is, the Croatian Spring and Croatians in the world. The comments and clarifications that will follow these publications will not diminish their value but add to the understanding of these important areas and help future researchers of twentieth-century Croatian history.

Ante Čuvalo

Island of Pašman, Croatia


Journal of Croatian Studies

Annual Review of the Croatian Academy of America, Inc. New York

US ISSN 0075-4218 (print) 2475-269X (online)

Vol. 51, 2019, pp. 151-158