Wednesday, 30 September 2020

OVDJE, U SVOM SRCU, NAPRAVIO SAM VELIK, ZLATAN BOR I JASLE ZA MALOG ISUSA - Nikola Šimić Tonin

 

OVDJE, U SVOM SRCU, NAPRAVIO SAM VELIK, ZLATAN BOR I JASLE ZA MALOG ISUSA

 

 

Draga moja majčice,

pišem Ti radosno pismo za Božić. Ne plači što me nema, da s Davorom kitim jaslice i bor. Ovdje, u svom srcu, napravio sam velik, zlatan bor i jasle za Malog Isusa.

Doći će Pravednik u srce pravednika, jer tako je rekao.

Zvone sva zvona u mojim tkivima, duša je moja raspjevani slavuj u grmu. Hvala Ti, majčice, za ovaj osjećaj koji nadilazi sve osjećaje. Hvala Tebi i Milosti. Jer nema uzvišenije ideje od ideje Ljubavi.

Evo se rađa Ljubav svijetu, evo se rađa Ljubav u meni.

Što mi nažao može učiniti dušmanin moj, kad ga ljubim?

Križ je moj sladak i breme je moje lako, tako lako, da ga ja i ne osjećam drugačije nego kao sreću. Pa kako da budeš žalosna za svojim sinom? Raduj se sa mnom, jer je pisano: tugu ću vašu pretvoriti u radost, uzdahe u kliktaje, suze vaše u smjehove.

Tu sam, u tinelu, kraj bora i pjevam. Gore svjećice na boru i odsjaj njihov u Tvojim očima. Gori svjetlo Kristovo u nama. Mrak je raspršila baklja ljubavi, jer je Bog tako ljubio svijet, da je Sina svoga poslao na Zemlju, da trpi i strada. Ima li većeg primjera ljubavi, može li ljudska mašta zamisliti sličan primjer? Svijetli primjer Kristov kao svjetionik pred nama. Ljubimo, da noćas budemo sretni u prisutnosti našeg Gospodina vršeći Njegovu punu zapovijed. I milost Njegova neka bude nad nama. Imajući to dvoje - Ljubav i Milost - dosta smo bogati i ne tražimo više ništa.

Raduj se, majčice, za ovaj Božić i ne plači što me nema da s Davorom kitim jaslice i bor. Ovdje, u svom srcu, napravio sam velik, zlatan bor i jasle, što čekaju Malog Isusa.

Doći će Pravednik u srce pravednika, jer je tako rekao.

Tvoj Ivo

 

Navedeno pismo Ivo je poslao svojoj majci iz zloglasne tamnice u Đorđićevoj ulici u Zagrebu, pred Božić 1954. g. Okrutno je ubijen (zadavljen) u tamnici u Staroj Gradiški 1961. g., u svojoj 33. godini.

Velik u svojoj ljubavi prema Domovini Ivo Mašina rodio se 21. srpnja 1927. godine kao četvrto od devetoro djece Ive i Marice Mašina. Pučku školu pohađao je u rodnom Preku. Gimnaziju je pohađao u Dubrovniku i u Zagrebu a nakon križnog puta završava je u Zadru. Upisao je povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kako istaknuti sveučilištarac zajedno sa još 22 studenta Zagrebačkog sveučilišta zbog polaganja vijenca na grob Ante Starčevića osuđen je na 18 mjeseci zatvora. Nakon izdržane kazne upućen je na odsluženje vojnog roka 1956/1957 godine u Beograd.

 

Pripremajući završni ispit uhićen je u hajci na vlč. opata Rudija Jeraka. Kao drugooptuženi osuđen je na 11 godina robije. U siječnju 1960. godine uspijeva pobjeći iz ćelije Okružnog suda u Zagrebu. Pobjegavši u Italiju, vraća se pomažući ranjenom prijatelju. Mjesecima se skrivao po Gorskom kotaru, no biva prokazan i uhićen. Umro je od posljedica zlostavljanja u zatvoru Stara Gradiška 20. studenoga 1961. godine.

 

Ivo Mašina znao je u kakvim je rukama i što mu slijedi. No, nikad nije gubio nadu, vjeru i ufanje. Tome svjedoči dio pisma upućen obitelji iz Okružnog zatvora u Zagrebu.

 

"...Dobar dan, gospodine, izvolite uđite u ovu sobu, svejedno može i kroz rešetke. Tko vas može zadržati kad ste Vi, gospodine, Sunce. I ono uže u širokim slapovima, u rijekama svjetla u moj mali stan, koji tako, naravno, nije i ne može bit ono što ljudi obično nazivaju "zatvor". I tako se Sunce i ja raspričamo, a ono me usput tetoši po glavi i ruke stavlja na moja ramena. Zagrljeni tako, ja i moje sunce, pjevat' ćemo u uskrsno jutro psalam uskrsnuća..."

 

Ivo Mašina za ono doba je bio politički protivnik, no nikako nije bio politički sanjar i pustolov, baš naprotiv - vizionar. Tako je u jednom odgovoru svom profesoru Jaroslavu Šidaku, koji je Mašinu izuzetno cijenio čak štoviše nadao se da će ga naslijediti na katedri.

 

"Mislili, gospodine profesore, i govorili Vi kako Vam drago, Hrvati su imali i imati će opet svoju samostalnu državu, a ljudi kao što sam ja - stvaraju povijest."

 

Bio je najbolji student povijesti na Zagrebačkom sveučilištu u svojoj generaciji, i profesori su mu predviđali briljantnu karijeru. Međutim, istoga dana kada je trebao pristupiti diplomskom ispitu policija ga je uhitila, onemogućivši ga da završi studij. Isto se dogodilo u još dva navrata, što pokazuje da ga je policija promišljeno sprječavala da pristupi završnom ispitu, te Ivo Mašin nikada nije došao u priliku da službeno završi studij. Osobna informacija prof. Joje Ricova.

 

U hrvatskoj povijesti Ivo Mašina uvijek je otkrivao kontinuitet hrvatske državnosti, a za buduća pokoljenja nudio je jedino pravedno rješenje: neovisnu, suverenu državu Hrvatsku. Bio je genijalac i vizionar, svjetlo u mraku, hrvatski mučenik, simbol borbe i stradanja cijelog naroda. Kako reče njegov prijatelj Joja Ricov, pjesnik i mučenik:

 

"... Bez našeg jučer, najčešće porobljenog, grobnog-krbavskog, sigetskoga, bečkonovomjesnog, rakovačkog i sibinjskog, bleiburškoga, golootočnogrgurskoga i starogradiškog ne bi bilo no ovog našeg danas, jer ne teče naša povijest tek od '71. Jer, ne bojuju samo živi vitezovi nego i mrtvi nam, (a koliki !) junaci - svjetlokazi na postajama velekrižna nam nacionalnog puta. Svi oni zajedno izvojštiše nam Hrvatsku !".

 

Kad je umro, Ivo Mašina imao je samo 35 godina. Dugo se nije znalo gdje mu je grob, unutar zatvorskih zidina. Bilo je nekoliko pokušaja ekshumacije od 1968. do 1984. godine. Posmrtni su mu ostatci preneseni na Školjić, 24. srpnja 1998. godine.

 

Postoji i književna mnografija posvećena Ivi Mašini, koju je napisao hrvatski književnik Joja Ricov: Ivo Mašina- pitate me - tko je to? Lumin, 1994, Zagreb. Joja Ricov rođen je u ribarskom mjestu Kali na otoku Uljanu, pored Preka - rodnoga mjesta Ive Mašine. Ogranak Matice hrvatske iz Preka izdao je knjigu Ivo Mašina: Uskrsna zvona (pisma), 1945. - 1961., Preko, 1994.

 

Još jedna monografija posvećena ovom malo poznatom mučeniku je: Ivo Mašina, Kršćanski borac za slobodnu i pravednu Hrvatsku, Braća hrvatskog zmaja, Zmajski stol u Zadru, priredio Bernardin Škunca OFM, Zadar, 2002.

 

Sljedeću važnu monografiju koja sadrži izvorna svjedočanstva o Ivi Mašini napisao je Hrvoje Kačić, Dubrovačke žrtve / Jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. i poratnim godinama. Ivi Mašini je posvećeno posebno poglavlje:

 

XII. Dike Dubrovnika: Ivo Mašina i Boris Krasovac / protivnici svakog totalitarizma i borci protiv svakog zločina.

 

Konačno, objavljen je vrlo opsežan i podroban prikaz o Ivi Mašini u časopisu Zadarska smotra, na ukupno 985 str.: Zadarska smotra, časopis za kulturu, znanost i umjetnost, Godina XLIV, br. 4-6. 2000. (985 str.)

 

Nikola Šimić Tonin



 

 

El tesoro del orfebre - disponible en todo el mundo en papel y como ebook por Amazon

 

El tesoro del orfebre (Spanish Edition)

El tesoro del orfebre (Spanish Edition)

by August ŠenoaAdriana Ivana Smajic, et al. | Sep 27, 2020
Available instantly
Ships to Argentina

Tuesday, 29 September 2020

Promocija novoga sveska zbornika Hrvatska izvan domovine - svezak III

 Promocija novoga sveska zbornika Hrvatska izvan domovine

Promocija zbornika Hrvatska izvan domovine, svezak III, održana je u Hrvatskoj matici iseljenika uz poštovanje epidemioloških mjera 29. rujna 2020. Okupljenima u Matici zbornik su predstavili: recenzentica prof. dr. sc. Jasna Horvat i urednici,  izv. prof. sc. Josipa Mijoč,  Jasna Trošelj Miočević i dr.sc. Marin Sopta

 

Tekst: Diana Šimurina Šoufek

Foto: Hina

 

Hrvatski iseljenički kongres na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Osijeku na temu „Odlazak – ostanak – povratak” u organizaciji Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva održan je u ljeto 2018. Upravo promovirana znanstvena knjiga Hrvatska izvan domovine III, zbornik je radova predstavljenih u Osijeku na tom trećem iseljeničkom kongresu, koji su uredili izv. prof. dr. sc. Josipa Mijoč, dr. sc. Marin Sopta i Tanja Trošelj Miočević. Zbornik je izašao u nakladi Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva i Ekonomskoga fakulteta u Osijeku. Recenzenti izdanja su prof. dr. sc. Jasna Horvat, doc. dr. sc. Vlatka Lemić i dr. sc. Ivan Čizmić. Knjiga je tiskana zahvaljujući financijskoj potpori dr. sc. Ćirila Zovka, Ante Zovka i Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

Devet poglavlja, na gotovo 400-tinjak stranica, obrađuju teme poput ODNOS DOMOVINE I ISELJENIŠTVA - SADA I OVDJE, DEMOGRAFSKA PITANJA, DIGITALNO POVEZIVANJE DOMOVINSKE I ISELJENE HRVATSKE, DEMOGRAFSKA PITANJA, DIGITALNO POVEZIVANJE DOMOVINSKE I ISELJENE HRVATSKE, ČIMBENICI ISELJAVANJA, NOVI VAL ISELJAVANJA, UČENJE HRVATSKOG JEZIKA I KULTURE, KULTURA I UMJETNOST – HRVATSKI PROMOTORI U SVIJETU, GOSPODARSKE TEME i POVIJESNI OSVRTI. Autori priloga, od kojih su neki i na engleskom jeziku, redom su ugledni znanstvenici i društveni aktivisti, primjerice Marin Sopta, Božo Skoko, Marin Strmota, Nada Pomper, Tado Jurić, Marko Soldo, Tuga Tarle, Gojko Borić, Zdenka Weber, Josipa Mijoč, Mijo Korade, Ante Čuvalo i drugi.

Zagrebačku promociju u Hrvatskoj matici iseljenika organizirali su 29. rujna, uz pridržavanje mjera vezanih uz pandemiju koronavirusa, Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva, Ekonomski fakultet u Osijeku i Hrvatska matica iseljenika .

Okupljene je kao domaćin i sudionik kongresa pozdravio ravnatelj Matice Mijo Marić, a u predstavljanju su sudjelovali: u ulozi voditeljice promocije izv. prof. sc. Josipa Mijoč, recenzentica prof. dr. sc. Jasna Horvat, urednica Jasna Trošelj Miočević, doktorand te urednik i idejni začetnik kongresa dr. sc. Marin Sopta. Predstavljanju je, među inim uzvanicima i autorima, nazočio i zamjenik državnog tajnika Zvonka Milasa iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske Dario Magdić. Na predstavljanju je bio i Domagoj Novosel, načelnik Sektora za demografski razvoj Iz Uprave za demografski razvoj, obitelj, djecu i mlade.

Urednik Sopta je u obraćanju nazočnima pokušao rasvijetliti motive, prije svih iseljavanja stanovništva, koji su ga ponukali na organizaciju kongresa koji propituju ulogu iseljenika u svekolikom životu naše domovine, kao i šutnju oko gašenja Katedre za hrvatski jezik u Torontu. Urednica Trošelj predstavila je djelovanje i dosadašnje uspjehe zagrebačkoga Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva, osnovanog 2016., iza kojeg su, uz drugo, dva kongresa, 6 konferencija i tri zbornika. Recenzentica Horvat nada se kritičkom iščitavanju objavljenih radova, izgradnji strategije djelovanja i povezivanja tuzemne i iseljene Hrvatske i iznosi sjajnu misao o tome kako „ Hrvatska, i kad je iseljena“, ostaje Hrvatskom.“

Voditeljica promocije na kraju se zahvalila recenzentima, urednicima, autorima priloga, domaćinima i organizatorima skupa te publici. Najavila je i skori, četvrti kongres koji će se održati u Zagrebu 5. i 6. studenoga 2020. na temu „Povratak- stvarnost ili utopija“.   

 Na Facebook stranici možete pogledati tijek predstavljanja, snimljen u realnom vremenu, na poveznici  https://www.facebook.com/231777773503011/videos/813533632786361/

 




 

Friday, 25 September 2020

Hereditarnost u djelima Vjenceslava Novaka - Žaklina Kutija / Nikola Šimić Tonin

 

HEREDITARNOST U DJELIMA VJENCESLAVA NOVAKA

 

Žaklina Kutija / Nikola Šimić Tonin

  

Ključne riječi: hereditarnost, umjetnost, glazba, škola, duh, licemjerje, lukavost

 

Sažetak:

            Djela Vjenceslava Novaka čitamo u djetinjstvu tijekom osnovnoškolskog obrazovanja, kao snažnu realističku prozu tijekom gimnazijskog obrazovanja i vraćamo mu se kao zrele osobe s mnogim proživljenim životnim iskustvima. Zbog čega se vraćamo tom izvoru naše nacionalne književnosti?

            Mladost donosi određene prosudbe i često je opterećena sugestijama ili svojim još neizgrađenim književnim poimanjima. Mnogo pročitanih djela raznih autora različitih nazora  i stavova, pitanja i odgovora „o svrsi umjetnosti, književnosti“, djela uobličenih u različitim formama, perspektiva i izražajnih htijenja, često traže nova čitanja i preispitivanja. Univerzalni općeljudski problemi i teme, koje na neki način: naslijeđe, uvjetovanost, kontinuitet, određenost sredinom, neki književnici isključuju na periferiju književne zaokupljenosti, tako i teme sadržane u Novakovim djelima i njegovu tezu i načelo da bismo, možda, život lakše podnosili u svom okruženju iz kojega nas je sve ono naslijeđeno u nama i oko nas, dobrim dijelom oblikovalo kao osobu – lik u fikciji, književnom djelu.

            Prije nekoliko desetljeća ovaj je pojam izazivao nelagodu, a hereditarnost kao ograničenje, konzervativni stav, jer su težnje i misli grabile prema individualizmu, pripadanju nekoj imaginarnoj slobodi „slobodnih ljudi“, a hereditarnost bi pri tom bila uteg. Tek zrele godine, ponovljena čitanja, otvore zatomljene osjećaje potisnute spoznaje bez straha, bez predrasuda, samouvjereno dugotrajno promišljane. Znanstvene činjenice različitih disciplina vraćaju nas „doma“ i govore dijelove teksta romana Tito Dorčić, sretni što ste se problematici vratili, tužni što se sve nije dogodilo prije. Trebala se dogoditi sveprisutna tehnološka revolucija u svim područjima znanosti, svijet postati „Globalno Selo“, medicina i forenzika toliko napredovati kako bismo se vratili na početak. Realnost rođenja, podneblje, milje koji nas oblikuje, obitelj i podrijetlo, genetske predispozicije. Genetske prilagodbe se sporo događaju i specifične su, kao što su specifične i lokalne zajednice, sa svojim socijalnim odnosima. Nije uvijek sve moguće odbaciti, koliko god to pojedinac  – lik, htio. Naša primarna matrica bori se za afirmaciju svega što je duboko u nama zadano. Vjenceslav Novak je to predočio u svojim romanima. Pojedinac izvan konteksta svoga podneblja, svojih tradicija i svojih stoljećima stvaranih predispozicija, strada. Zbog čega i zbog koga postati netko drugi, izgubiti dobar dio sebe i biti izgubljen za društvenu zajednicu?

            Hereditarnost je u djelima Vjenceslava Novaka naglašena, ali je veliki broj književnika kod kojih nije u prvom planu, ali postoji. Postoje književnici koji su s puno ironije, ali ne s manje ljubavi, promišljali ljudske odnose i postupke. „Em smo Horvati“ – kaže Matoš, a posredno u svojim zrelim godinama u romanu Zastave Miroslava Krleže, mnogi ulomci mogu poslužiti kao primjer hereditarnosti.

            Ovim ćemo radom dokazati da književnost – umjetnost riječi, riječi kao prenositelja mnogih znanja, uvjerenja, usmeno ili pisano, čuva naslijeđe, upozorava na realnost i ima stožerni značaj za znanost svijeta, kontinuitet opstanka, snažna potreba za pričom kojom želimo s nekim nešto posebno i bitno podijeliti, kojom želimo upozoriti i uprizoriti mogućnosti socijalnog i moralnog pada.

            Vrijednost naslijeđa i pripadnosti zajednici možemo svjesno obezvrjeđivati, ali koliko god se trudimo, ne možemo joj odreći značenje kao niz odrednica naše osobnosti, a taj, često silan trud nas vrati izvorima koji nas ozdravljuju, u kojima smo bolji, snažniji, tamo gdje nas prepoznaju. Stoljeće od Novakovih romana znanost potvrđuje spoznaje i stavove ovoga profesora glazbe, osjećajnog pojedinca koji je naslonio uho, osluškivao bilo društva i konkretnog čovjeka, shvatio bit opstanka, pokušao literaturom pomoći. Njegovim djelima se vraćamo, obogaćeni iskustvima življenja i novim nadahnućem za analitičke prosudbe.


http://www.studiacroatica.org/novak_vjenceslav/Hereditarnost%20u%20djelima%20V.%20Novaka.htm






Sunday, 20 September 2020

Hrvatsko proljeće - 2 book reviews - Journal of Croatian Studies Vol. 51

 HRVATSKA I HRVATSKO PROLJEĆE 1971. ZBORNIK RADOVA SA ZNANSTVENOG SKUPA ODRŽANOG U ZAGREBU 25. I 26. SIJEČNJA 2012. [Croatia and Croatian Spring 1971. Proceedings of the symposium held in Zagreb January 25 and 26, 2012]. Edited by Igor Zidić. Zagreb: Matica hrvatska, 2017. 740 pp. ISBN 9789533410876.

HRVATSKO PROLJEĆE I HRVATSKA POLITIČKA EMIGRACIJA [Croatian Spring and Croatian Political Émigrés]By Wollfy Krašić. Zagreb: Školska knjiga, 2018. 456 pp. ISBN 978-953-0-60032-4.

A cautious silence was a prevailing characteristic of Croatian life during the totalitarian Yugoslav Communist era (1945–1990). It was not a silence of tranquility and contentment, but one of subjugation. For example, in 1966, Tito’s regime itself acknowledged that in Croatia, a socialist republic at the time with a population of just over four million, more than 1.3 million people were under police surveillance. With just this fact in mind, it should be no surprised that silence was the loudest expression of the Croatian predicament. If a decibel meter could have been used on the national level during those dire decades, it might have detected screams and groans, church bells and religious songs alluding to national traditions, and jokes and curses that might easily have led to imprisonment, but the voice of the people was muted. Some symbolic outbursts by youth did take place, such as the Zagreb student demonstrations in 1959, but they were mercilessly crushed.

The ruling communist regime’s internal power struggle and growing economic problems provided small openings that were used by thousands of Croatians to leave for the West. As well, some daring intellectuals as well as a number of liberal Croatian Titoists started raising questions about the plight of their nation. A few subdued voices toward the end of the 1960s began to resonate and at the beginning of the 1970s a national movement blossomed. Demands grew asking for political and economic reforms, national equality in a multinational Yugoslav conglomerate, more freedom of expression, and “socialism with a human face.” But, on December 1, 1971, the dictator Tito, the ultimate arbitrator, abruptly crushed the hopes and dreams of the youth movement. Thousands were imprisoned, tortured, and dismissed from their jobs because they had dared to dream of freedom. A totalitarian silence was once again imposed, and it lasted until the brutal Serbian wars of aggression on Croatia and Bosnia and Herzegovina, and ultimately the collapse of the Yugoslav state.

The Croatian Spring and its demise were forbidden topics during the communist era, but to date there have been no serious efforts to research the movement, even after Croatia became an independent country. The fact is that many of those who were part of the oppressive regime (and their descendants, as well as their ideological progeny) continue to hold power in the country and in academia as well. They are those who would rather forget their personal or Communist-Party transgressions than allow open research and discussion of the communists’ bloody past. For that reason, even the Communist Party archives in Croatia are not fully accessible. Fortunately, the two books presented here are a sign that the time has come to explore in depth “one of the most important political processes” among Croatians in the second half of the twentieth century.

Following the introductory remarks in Zbornik by Igor Zidić and greetings by Stjepan Sučić to the symposium participants, the book Hrvatska i Hrvatsko proljeće 1971. is divided into three sections: “Introductory Thoughts,” by Igor Zidić and Dražen Budiša; “Studies and Treatises,” with twenty-two contributions, by Ivan Rogić, Božidar Novak, Božidar Petrač, Mato Artuković, Josip Mihaljević, Slaven Letica, Juraj Kolarić, Ivica Lučić, Darko Dukovski, Stjepan Trogrlić, Ivica Vrkić, Ivan Čizmić, Marin Sopta, Jakša Kušan, Stjepan Sučić, Tomislav Jonjić, Marko Zubak, Dragutin Pavličević, Tonči Trstenjak SJ, Božidar Brezinščak Bagola, Naco Zelić, and Dragutin Pavličević; and “Testimonies, Remembrances, Documents,” with nine contributions, by Marko Veselica, Ivan Mužić, Jozo Ivičević, Josip Bratulić, Hrvoje Kačić, Ivan Aralica, Veseljko Velčić, Milan Vuković, and Zvonimir Puljić.

At the infamous meeting of the communist leadership from Croatia with Tito in Karađorđevo, near Belgrade (November 30–December 1, 1971), which marked the end of the Croatian Spring, the old dictator declared, “We know about the existence of the so-called revolutionary committee of the fifty—and I call it counter-revolutionary—which commands all the actions [of the movement]. There are four or five [members] who are the most important, but we know that there are many more of them,” with headquarters at Matica hrvatska, the oldest cultural institution in Croatia. This book, however, brings a whole spectrum of topics, facts, and views regarding the Croatian Spring which makes it obvious that the movement did not even have a coordinating body, much less a “revolutionary committee.” It was a multifaceted and multicentered national movement.

According to all accounts, the three main animating forces of the movement were Matica hrvatska, the Alliance of [university] Students of Croatia, and the top reformists of the Communist Party in Croatia. Regardless of the lack of cooperation and coordination among the three, the book indicates that these forces (as well as people at large) shared three basic elements: dissatisfaction with the existing state of affairs in Croatia (and Yugoslavia), common dreams of a better future, and a readiness to undertake dicey actions in order to safeguard Croatia’s national and political identity, culture, and economic interests. However, each of the three centers had its own perspective and momentum. While the students were the most vocal, the Communist reformists were the most tactical, and the Matica hrvatska intellectuals were the most enduring in raising the bar in the ongoing national struggle.

As can be expected, the contributors who were directly involved in the Croatian Spring tend to emphasize the role of their particular group or institution in the movement. Thus, for example, Igor Zidić stresses that the Matica intellectuals articulated people’s desires for national emancipation, which included “getting out from under colonial subjugation, abolishment of the [Communist] Party’s monopoly of power, democracy, etc.” Other contributors accentuate the role of the reformist Party leadership, of the student leaders, the daring publications of Vjesnik, the merits of the publishing house Školska knjiga, the Croatian Writers’ Association, the role of the Catholic Church, or of other organizations or publications. Furthermore, the book brings much-needed accounts of movement activities in various cities and regions of Croatia, including Split, Dubrovnik, Rijeka, Zadar, Osijek, and Istra, as well as among the Croatians in Bosnia and Herzegovina, Vojvodina, and throughout the world. The book is a welcome contribution not only to the study of the evolution and nature of the Croatian Spring, but also to the research of the immediate consequences of its tragic ending, namely the magnitude of the persecutions that followed Tito’s actions in Karađorđevo. In this regard, the works by Marko Veselica, Jozo Ivičević, and Milan Vuković are especially valuable.

The wide scope and different approaches, views, and interpretations presented in the book are especially important for future in-depth studies of the Croatian National Movement in the early 1970s, which in many ways signaled the beginning of the end of the Yugoslav state and Communist regime.

Wollfy Krašić’s Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija, based on his doctoral dissertation of the same title, brings a new and valuable contribution to the study of two fields in modern Croatian history: the national movement in the late 1960s and early 1970s in Croatia, and a spectrum of responses to this movement by patriotic Croatians around the world. The fact that both topics, the Croatian national movement and the history of Croatian emigration, have been for the most part neglected by Croatian historiography makes this book particularly relevant.

By researching the political views of various emigrant Croatian political organizations, publications, and some better-known individuals with regard to the national movement in Croatia, and more specifically the reformist communist leaders in Croatia, the author offers a good survey of the Croatian émigré political and ideological landscape. Moreover, the book is based not only on primary sources and interviews, but also on written materials found in the UDBA (Yugoslav State Security Service) archives dealing with Croatian anti-Yugoslav activities around the world in the post-World War II era. The UDBA sources consulted also shed new light on the clandestine contacts between different individuals who had a role in the Croatian national movement and some émigrés, as well as information on UDBA agents befriending some of the better-known Croatian activists in the West at the time.

Regarding the views and positions of the emigrants toward the reformist movement in Croatia, the author examined the following organizations and publications: ObranaPregled, and Nova Hrvatska, concerning the idea of a Croatian national reconciliation; HOP – HrvatskaNezavisna Država HrvatskaHrvatska GrudaSpremnostHrvatski putokaz; HOP-Reformed – Hrvatski narodUzdanica; Croatian Peasant Party – Hrvatski Glas; Croatian National Committee (HNO) – Hrvatska država; Hrvatska republikanska stranka – Republika HrvatskaNaš putHrvatska borbaHrvatska RevijaHrvatski tjednik DanicaSlobodna riječOsvitBilten Hrvatske i socijalne akcijeOgnjišteBilten hrvatskih socijalista, and Socijalistička Hrvatska. Besides consulting these and other published sources, the author interviewed with several Croatian former political emigrants.

In examining the attitudes of Croatian political emigrants, the book brings forth the fact that all of them were united in their support of Matica hrvatska and the intellectuals around it, as well as the students and their youthful enthusiasm, but they had different stands toward the Croatian reformist communist leaders. For those who were firmly anti-Yugoslav and anti-Communist, the reformist communist leadership in Croatia was not genuinely the free voice of the nation and thus their reformism was seen just as a process that would extend the life of Yugoslavia and its Communist regime. Proponents of this view waited for an international victory over communism that eventually would also bring freedom and independence to Croatia. Others held that by supporting the Croatian reformist movement they were contributing to the process of democratization in Yugoslavia, which in the long run would lead to the fruition of liberal democracy and Croatian national freedom. Yet others stressed that the primary goal had to be the destruction of the Yugoslav state as a prison of nations by any means and with the help of anyone, and therefore, communist reformists in Croatia were to be supported because they were at the frontline of the struggle for a better future for Croatia. For them, the core issue was the dismantling of the Yugoslav state (socialist, royalist, or democratic), while the existing socialist system could be transformed into a truly free society with the passing of time.

The Karađorđevo debacle (December 1, 1971) and the persecutions that followed crushed all hopes that the freedom-seeking forces in Croatia could bring about the changes desired. Such a perception had two major effects on political emigrants: first, younger émigrés turned to more radical means in their struggle for freedom and, second, the Croatian National Council (1974) was formed as a body representing patriotic Croatians in the world.

In the post-independence era, some former political emigrants continue to debate the issue of who was right. The reformists accuse those more radical that their activitiewere harmful to the ongoing democratization process, while their opponents respond that the reformists, by their tactics, would have never achieved Croatia’s independence, that their approach would simply secure the existence of the Yugoslav state but not bring about Croatian independence and genuine freedom. Similarly, the question of radicalism, as opposed to moderate realism, has also been raised among the Croatian reformist communists. For example, the late Dušan Bilandžić, a well-known communist historian and one-time member of the reformist movement, claimed that Tito, by his drastic measures at the end of 1971 (and the persecutions that followed), saved Croatia from a looming disaster caused by the radicalism of the republic’s reformist Party leadership, Matica, and the students. For him and his ilk, Tito and those he appointed as new communist leaders in Croatia in 1972 were moderate realists and not traitors.

This book will most probably provoke more discussion, especially regarding the author’s interviews with some of the political émigrés who were thus given the opportunity of self-promotion and justification of their own views and activities. Also, questions will be raised as to why some peripheral émigré groups, publications, and individuals received undue attention while other, more prominent ones, were marginalized or ignored, and why the research did not include the activities and views of emigrants at a local or regional level.

The books Hrvatska i Hrvatsko proljeće 1971. and Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija are valuable contributions to the study of recent Croatian history, especially because they deal with two insufficiently researched subjects, that is, the Croatian Spring and Croatians in the world. The comments and clarifications that will follow these publications will not diminish their value but add to the understanding of these important areas and help future researchers of twentieth-century Croatian history.

Ante Čuvalo

Island of Pašman, Croatia


Journal of Croatian Studies

Annual Review of the Croatian Academy of America, Inc. New York

US ISSN 0075-4218 (print) 2475-269X (online)

Vol. 51, 2019, pp. 151-158




Wednesday, 9 September 2020

El grande de la cultura croata y francesa y ardiente patriota croata Ante Glibota falleció de Corona en París

 El grande de la cultura croata y francesa y ardiente patriota croata Ante Glibota falleció de Corona en París

El famoso historiador del arte, economista y publicista y luchador incansable por la libertad y la independencia croatas Ante Glibota (Slivno cerca de Imotski, 15 de junio de 1945 - París, 29 de agosto de 2020) murió en París, dejando una enorme obra a la cultura francesa y croata.

Asistió a la escuela primaria en su Slivno natal, al colegio secundario clásico en Split, y se graduó de la Facultad de Economía de Zagreb en 1969. Fue secretario de la Sociedad de Economistas de Zagreb y de la Sociedad de Economistas de Croacia, y junto con el economista Vladimir Veselica fundó la Gaceta Económica Croata, que se convirtió en uno de los periódicos más importantes de la Primavera croata. La Gaceta Económica Croata fue prohibida y fue arrestado junto con varios columnistas prominentes por cargos de actividad contrarrevolucionaria en 1972.

Después de una dura prisión, torturado y humillado, pero quedando con un espíritu indomable tras su liberación de la cárcel, emigró a París en 1974.

En París estudió civilización, economía, estética e historia del arte en la Sorbona y en el Collège de France, mientras realizaba trabajos manuales.

Abrió galerías de arte en París en 1978 y Chicago en 1981, y estableció colaboraciones con galerías de arte y museos en Italia, Japón, Corea, Estados Unidos y otros lugares.

Comenzó a colaborar con la American-Swiss Open End Theatre Foundation en 1978. Fue nombrado director artístico del Paris Art Centre en 1979.

Avanzando en su carrera, este creativo, cosmopolita y políglota fue nombrado Gerente General del Paris Art Centre, ocupando este cargo durante más de una década, de 1982 a 1994.

Los intereses de Glibota se centraron en la relación entre ciencia y arte, nuevas tecnologías y arquitectura, lo que dio lugar a numerosos simposios, exposiciones y publicaciones. En 1986, el Comité Olímpico Internacional lo nombró secretario del programa artístico de los Juegos Olímpicos de Seúl.

Fue comisario de la exposición El Deporte en el Arte en los Juegos Olímpicos de Beijing 2008. Es autor de más de quinientas exposiciones internacionales en los museos y galerías más importantes del mundo, alrededor de cuarenta documentales y una serie de grabaciones audiovisuales con destacados artistas y científicos con los que ha trabajado estrechamente en proyectos de arte en toda Europa y el mundo.

Glibota es autor y editor de más de doscientos veinte libros y catálogos y editor de más de ciento cincuenta álbumes musicales, antologías musicales y recopilaciones. Ha impartido numerosas conferencias en universidades, academias nacionales, museos, galerías y centros culturales de todo el mundo.

En el número Le Siècle 1900 - 1999, el diario parisino Le Monde eligió la exposición de Glibota 150 años de arquitectura de Chicago como la exposición del siglo XX, declarándola el evento artístico más significativo de la época.

En el exilio en Francia, participó activamente en todas las actividades de la emigración cultural croata a Occidente. Desde 1990, ha participado activamente en todas las actividades en la diáspora y la patria por la independencia y libertad de Croacia, y sobre todo en la promoción de Croacia en el mundo, alentando y liderando diversas actividades de promoción para el reconocimiento de la independencia de Croacia, especialmente en las democracias occidentales que al comienzo no le eran favorables.

Fue un amigo personal, un colaborador leal y admirador del carácter y obra del Dr. Franjo Tuđman, fundador del moderno estado croata. Como era políglota y un científico establecido de procedencia artística, se le abrieron muchas puertas y los resultados se hicieron más visibles en la difusión de la verdad sobre la agresión a Croacia tanto en los medios de comunicación como en los entonces centros de poder y reconocimientos concretos de un número creciente de países extranjeros y la ayuda humanitaria para la Croacia en peligro por la guerra. Es uno de los organizadores y líderes de la mayor manifestación de protesta de la diáspora croata, que se celebró en Maastricht en 1991.

No dejó de lado ninguna acción humanitaria para Croacia, donando bienes personales y amor a su tierra. Fue consultor y miembro del consejo editorial de la revista Cimaise, miembro del Consejo Editorial de Prometheus International y Cahier d’Art, colaboró escribió para Spirale, Ace Arts, Il Secondo Rinacimento, New York Art Magazine, Appreciation Magazine. Fue miembro del Consejo Editorial de la Revista Económica Croata y de la Gaceta Económica Croata, así como de la revista Science and Society. Nos enorgullece señalar que ha sido colaborador de las publicaciones de Matica durante décadas, especialmente la Antología de emigrantes croatas.

Ha sido miembro de una serie de prestigiosas instituciones y asociaciones científicas y artísticas como el Consejo Científico de la Academia Europea de Ciencias, Artes y Literatura (EASAL) de París desde 1985, miembro de pleno derecho de la Academia desde 2004 y miembro de la presidencia desde 2012, miembro honorario del American Institute of Architects desde 1985 y miembro de pleno derecho de la Academia Estadounidense de Ciencias Políticas desde 1999.

Ante Glibota también ha sido miembro de la Academia Nacional de Ciencia y Alta Tecnología en Shenzhen, China desde 2003, asesor del Centro Nacional Chino para el Intercambio Cultural Internacional - CICEC desde 2004, y asesor artístico de Huaxie Cultural Development Co. de Beijing desde 2005, pero también profesor honorario de la Universidad Shijiazhuang en China desde 2008.

Como historiador de arte de renombre, ha sido vicepresidente y conservador en jefe del Museo de Arte y Urbanismo - MAUS de Shanghai, China desde 2010. Ha ganado numerosos premios y reconocimientos como la Carta de la Ciudad de Chicago (1983), la Carta de la Ciudad de Versalles (1986), el Caballero de la Orden de las Artes y Literatura de la República de Francia (1987), Carta de la ciudad de Seúl (1988), Carta de la ciudad de Antibes (1989), Orden de Danica Hrvatska con la figura de Marko Marulić (1996), Orden del Trébol de Croacia (1996), Gran Premio Popmedia (1997), Carta de Mare Nostrum Croaticum (2003), Carta de la Universidad Tsinghua de Beijing (2004), Premio Porin por la compilación de la Antología Josipa Lisac (2008), la Gran Placa Dorada de Veteranos de Guerra Patria, Inválidos y Viudas (2012) y otros. El International Biographical Centre de Cambridge, por su sus méritos científicos y artísticos, con énfasis en su destacada contribución a los estudios históricos en el campo del arte y la arquitectura, lo incluyó en la Edición de la Selección A Thousand Great Intellectuals of the World (2002).

Entre las obras del científico croata-francés Ante Glibota, el Léxico biográfico croata del Instituto Lexicográfico Miroslav Krleža de Zagreb destaca: 150 ans d’architecture de Chicago (coautor F. Edelmann), París 1983; Achille Perilli - L’irrazionale geometrico (coautores G. C. Argan, A. Heiz y G. Plazy), París 1984; Adevor - Vision sensuelle (coautor G. Plazy), París 1984; Aventuras geométricas y cinéticas (coautores G. C. Argan y G. Plazy), París 1984; Franzheim, París 1985; A Guide to 150 Years of Chicago Architecture, Chicago 1985; Léon Gischia (coautores A. Chastel, B. Dorival y P. Francastel), París 1985; Virginio Ferrari - Esculturas (coautor J. M. Dunoyer), París 1985; Nouvelles tapisseries, París 1986; Canogar, París 1987; Helmut Jahn, arquitecto, París 1987; Olympiade des arts, París 1988; Parque Olímpico de Esculturas, Seúl 1988; Dieter Jung, París 1989; Revolution Flash Back, París 1989; Shingu, París 1989; Unger, París 1989; Ferdinand Kulmer, París - Zagreb 1990; Jean Messagier, París 1990; D’Agaggio - Les Sillons de la création (coautores R. Huyghe, J. A. França y R. Daudel), Milán - París 1992; Arrabal espace, París - Roma 1994; Léon Gischia, 1-3. Turín 1995; Otto Piene (s. L.) 2011.




 

Jasna Bulat (Split 1930 - Buenos Aires 2007) - en castellano

 Jasna Bulat (Split 1930 - Buenos Aires 2007) 

Jasna Bulat nació en Split en 1930 en la familia del abogado y representante de HSS-Partido Campesino Croata Dr. Edo Bulat y Danica née Jerković. Era bisnieta del Dr. Gajo F. Bulat, luchador del Renacimiento Nacional Croata-PNH de Dalmacia. Se graduó de la escuela secundaria "Vladimir Nazor" en Split, y después del final de la Segunda Guerra Mundial se fue con su madre y su hermana Vjera a Buenos Aires, donde ya vivía su padre.

En su juventud se involucró activamente en la comunidad croata y más tarde en la Sociedad de Universitarios Católicos Croatas. En Buenos Aires, se empleó en la empresa eléctrica SEGBA y alcanzó un alto cargo. Además de su trabajo, también se graduó de la Facultad de Derecho y trabajó como escribana pública.

Desde la proclamación de la República de Croacia, trabajó durante 9 años como funcionaria consular en la Embajada en Buenos Aires. Fue traductora, colaboradora y miembro del Consejo de Redacción de Studia Croatica y de otras revistas, como Croacia Eterna y El Croata Errante.

Escribió numerosos artículos y folletos sobre la historia, la cultura y la naturaleza de Croacia. Organizó la participación de la Embajada de Croacia en la Feria Internacional del Libro de Buenos Aires durante 8 años. Junto al poeta Atilio Rocca, participó en la traducción de numerosos poemas de autores croatas que fueron publicados en la colección "Atilio Rocca en homenaje". Allí también se incluyó el himno croata, que ella tradujo.

Tradujo al español la obra de teatro de Miro Gavran "Chehov le dijo adiós a Tolstoy", y parcialmente tradujo "En esta hora del horror" de Ivo Sanader y Ante Stamać, "Cartas desde Croacia en algún año de la década de los 1990" de Šimun Šito Ćorić y "Hamlet Recidivo" de Ivo Kravić.

Participó activamente en los esfuerzos, junto con otros croatas en Argentina, para que ese Estado sudamericano reconociera la independencia de Croacia, escribiendo y contactando incansablemente a periodistas y muchas celebridades. Su presencia y colaboración también se pudo ver en la reciente exposición de Carmen Vrljičak en FIMI.

Medio siglo de trabajo desinteresado en la difusión de la cultura croata en Argentina seguirá siendo un gran legado para los descendientes de croatas allí y en la patria Croacia. Jasna Bulat completó su noble misión de vida de conectar sus dos patrias el 27 de abril en Buenos Aires. (B. B. F.)

matica svibani/may 2007.