Monday, 11 September 2017

Politički emigrant Zlatko Tanodi otac moderne arhivistike u Južnoj Americi

Politički emigrant Zlatko Tanodi otac moderne arhivistike u Južnoj Americi

Bez Zlatka Tanodija dokument Zlatna bula ne bi bio verificiran (Foto: iz privatne arhive obitelji Tanodi)

Rođendan tog istaknutog znanstvenika, povjesničara, arhivista i profesora, 1. rujna, proglašen je Danom arhivista Južne Amerike.
IZVAN DOMOVINE Ivana Perkovac10. rujna 2017. 22:55
Njegov predani rad nastavlja ugledna, umirovljena ravnateljica Općeg i povijesnog arhiva Nacionalnog sveučilišta u Córdobi te omiljena profesorica paleografije i diplomatike na tom sveučilištu, njegova kći Branka María Tanodi de Chiapero.
- Kad je moj otac 1947. stigao na južnamerički kontinent, u Cordobi uopće nisu poznavali značenje arhivistike – govori Branka Tanodi.

Njegova kći Branka Tanodi de Chiapero (Foto: iz privatne arhive obitelji Tanodi)
Njegovim zaslugama arhivistička djelatnost u tom gradu poprimila je nove dimenzije osnivanjem Interameričkog centra za formiranje arhiva, koji je kasnije preimenovan u Interamerički centar za razvoj arhiva (Centro Interamericano de Desarrollo de Archivos). 
Izlaganje na Interameričkom centru za formiranje arhiva (Foto: iz privatne arhive obitelji Tanodi)
Varaždinski učenik i zagrebački student doktorirao je disertacijom Zagrebačka Zlatna bula iz 1242. godine. Da nije bilo našega Tanodija, 1942., taj se važan datum u hrvatskoj povijesti uopće ne bi obilježavao. Naime, jedan profesor pomoćnih povijesnih znanosti na Državnom sveučilištu u Zagrebu, uoči obilježavanja 700. obljetnice Bule, otkrio je da u tekstu dokumenta nedostaje jedan važan dio, što se do tada nije susretalo u drugim sličnim dokumentima i proglasio ga falsifikatom. Diplomiranom povjesničaru Tanodiju to se činilo nemogućim.
Smatrao je da u ono vrijeme nitko nije mogao napraviti tako savršen falsifikat pečata. Nakon dvije godine intenzivnih istraživanja, Tanodi je ne samo potvrdio autentičnost dokumenta, nego je time stekao i doktorat znanosti. Obrana doktorata u vihoru Drugoga svjetskog rata bila je nažalost karta za egzil.
"Idite u arhive!"
Njegov znanstveni rad nije ostao nezapažen u Južnoj Americi, u koju je otišao 1945. u strahu od novouspostavljene komunističke vlasti. Na ''slobodnom Zapadu'' završio je u zatvoru, zbog ilegalnog prelaska granice. Kada su ga oslobodili prvo je zakoračio u austrijske arhive. Želja koja ga cijeloga života nije napuštala, bila je formirati arhive hrvatskih emigranata, no životni ga je put odveo u talijansku prijestolnicu.
Do 1947. boravio je u Rimu, gdje nastavlja stručno usavršavanje u Tajnom arhivu Vatikana. Talijanski ga je mentalitet, intuicija, snalažljivost, toplina, pa i improvizacija, pripremila za život u Argentini.
Italiju je napustio ponovno osjećajući bol zbog onoga što ostavlja, ali i s nadom u bolju budućnost, koja se ostvarila kada je naučio španjolski jezik. Kada je dobio argentinsko državljanstvo, u jednoj od usamljeničkih šetnji patagonskim prostranstvima, kleknuo je i poljubio zemlju. Taj je poljubac za njega bio znak duhovnog sjedinjenja s novom domovinom.
U idućim desetljećima afirmirao se kao vrhunski arhivist, znanstvenik i sveučilišni profesor arhivistike. Studenti ga se rado prisjećaju kao profesora na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Córdobi i utemeljitelja Katedre za paleografiju i diplomatiku te Arhivske škole, koju je pohađala i Branka Tanodi.
- Bio je silno ponosan na svoje studente, a oni su dolazili iz cijele Amerike, iz Meksika, Gvatemale, Nikaragve, Hondurasa, Santo Dominga, Haitija, Kostarike, Paname, Venezuele, Kolumbije, Brazila, Bolivije, Čilea, Paragvaja i Urugvaja. I danas mnogi od njih čuju njegove riječi: ''Idite u arhive!''-


Organizator i promicatelj arhivističke struke odlikovan je, uz ostala prestižna odličja i Časnom medaljom zasluga Peruanskog generalnog arhiva u ime tamošnje Akademije znanosti prigodom proslave 185. obljetnice neovisnosti Perua.
- Peruanci su ga prozvali don Aurelije, što ga je jako veselilo, jer tu titulu dobivaju samo najbolji – sa sjetom se prisjeća Branka Tanodi, otkrivši još jedan njegov nadimak, koji je dobio od njezine djece, Tatita.
Sin obiju domovina
Njegova kći kaže da je odrastao u kršćanskoj obitelji u Humu i bio je za cijeloga života dosljedan čovjek. Nakon stečenog ugleda u Južnoj Americi nekoliko su ga puta pozivali u tadašnju Jugoslaviju, no nije se odazvao.
- Govorio bi, zbog Tita sam otišao, zbog Tita se neću ni vraćati! – kaže Branka Tanodi. Iako se kasnije osjećao kao sin obiju domovina, rodni Hum, Varaždin i Zagreb nikada nije zaboravio. Godine 1992. konačno je prihvatio poziv, u neovisnu Hrvatsku i odazvao se proslavi 750. obljetnice Zagreba kao slobodnog kraljevskog grada.
Ta se obljetnica poklopila i s 500. godišnjicom otkrića Amerike, koju je Hrvatski državni arhiv u Zagrebu obilježio izložbom ''Susret dvaju svjetova – Hrvati i Amerika''. Na izložbi je bio istaknut golem prinos hrvatskih imigranata u američkim zemljama.
Dolazak u rodni kraj nakon toliko desetljeća bio je pun emocija. Prošetao je Gornjim gradom, posjetio crkvu sv. Marka i Katedralu, u kojoj se oženio 1942.
- Sjećanja na Masarikovu 25 u kojoj sam živjela do svoje desete godine toliko su snažna da tu ulicu i danas u Argentini vidim kristalno jasno - govori Tanodi.
Foto: Zagreb kakav je bio nekada/Facebook 
Priča koju nikada neće zaboraviti vezana je uz njegov studentski šešir. Za vrijeme putovanja u Rim 1941. kupio je šešir u dućanu Super Borsalino. Kada je napustio Hrvatsku 1945., njegova odjeća je poklonjena, ali rodbina je sačuvala šešir. Čekali su 47 godina da mu ga vrate. Branka se sjeća i njegovih riječi: '' I tada je taj šešir za mene postao jedna vrijedna uspomena koja će čuvati od hladnoće moju staru glavu, kao nekad u Zagrebu moju studentsku.''
Danas mu cijeli svijet skida kapu, jer malo je tko bježeći u strahu iz domovine, u stranome svijetu zadužio zemlju iz koje je morao otići.
Njegov se san u Latinskoj Americi ostvario.
- Osnivanjem Interameričkog centra za arhive, kada je Organizacija američkih država odlučila da će se, zbog svih njegovih zasluga, arhivistika predavati upravo u Córdobi, to je za njega bio vrhunac njegova rada. S toliko je ponosa i ljubavi govorio o svojim stipendistima, kao da su njegova djeca – kaže Tanodijeva kći.
- Njih najmanje 150, danas ili predaju arhivistiku na fakultetima diljem južnoameričkog kontinenta ili su zaposleni na važnim pozicijama u arhivima svojih zemalja. Žar s kojim svi oni rade vidi se u napretku koji je na kontinentalnoj razini arhivistika postigla posljednjih desetljeća, što najviše možemo zahvaliti don Aureliju - kaže Branka Tanodi de Chiapero.









Friday, 8 September 2017