Thursday, 14 December 2017

13. prosinca 1856. rođen feldmaršal Borojević – zašto je zaboravljen najslavniji vojskovođa kojeg je imala Hrvatska?

Piše: Petar Horvatić - 13. prosinca 2017. u 07:30
Koliki je zaborav obavio najslavnijeg vojskovođu kojeg je Hrvatska ikada imala najbolje svjedoči to što enigma oko datuma Borojevićevog rođenja nikada nije uspjela ni dostići čak ni status povijesne kontroverze! Javnost i struka ostali su gotovo pa potpuno inertni na to pitanje, dok se u radovima nastalim nakon Borojevićeve smrti uobičajilo ponavljati 13. prosinca 1856. godine kao datum njegovog rođenja.
Odbiti jedanaest napada daleko brojnije i opremljenije talijanske vojske, a u dvanaestoj bitci nanijeti Talijanima strahovit poraz: to je mogao izvesti samo veliki strateg kakav je bio Svetozar Borojević, jedini Hrvat koji je imao čin feldmaršala. Zato s punim pravom možemo postaviti pitanje: gdje bi bile danas bile talijanske i hrvatske (i slovenske) granice da nije bilo Borojevića?
Na današnji dan 1856. rođen je, po mišljenju mnogih, najsposobniji austrougarski vojskovođa u čitavom Prvom svjetskom ratu, Hrvat feldmaršal Svetozar Borojević od Bojne (von Bojna).
Kada pišemo o njegovoj velikoj strategijskoj umješnosti, onda imajmo na umu da je pod njegovim zapovjedništvom 5. austro-ugarska vojska, na jednom geografski relativno ograničenom potezu, na rječici Soči, više od dvije godine blokirala gotovo cijelu talijansku vojnu silu. Zbog generala Borojevića je talijanska promidžba morala smišljati razloge neuspjeha kako bi opravdala ogromne žrtve i umirila javnost, a uspjeh im je uvijek iznova izostajao.
Upitnim je gdje bi se nakon završetka Velikog rata je gdje bi bila ucrtana talijanska granica da nije bilo Borojevića? Italija bi zacijelo polagala pravo na onaj teren koji bi osvojila i krvlju platila, pogotovo jer su joj Londonskim ugovorom bili darežljivo obećani hrvatski teritoriji.
Zato s punim pravom možemo ponoviti pitanje: gdje bi bile danas bile talijanske granice da nije bilo Borojevića?
Feldmaršal Borjoević rođen je u selu Umetić. Umetić se nalazi između Hrvatske Kostajnice i Petrinje, a doba njegovog rođenja pripadao je Vojnoj krajini, na čelu koje je stajao ban Josip Jelačić kao austrijski general. Borojević je odabrao vojničku karijeru i postao je časnik u austrugarskoj c. i k. vojsci (c. i k. je tada bila vrlo česta kratica za “carski i kraljevski”, što je izražavalo dvojnost Austrougarske Monarhije).
No, i unatoč svim neospornim zaslugama kojima je nas Hrvate Borojević zadužio, spomen na njega u Hrvatskoj naglo je okopnio stvaranjem Jugoslavije. Sve do prvih godina novog tisućljeća ovom velikanu hrvatske povijesti posvećeni su bili tek šturi redci u enciklopedijskim izdanjima. Vrlo šturi i najčešće s krivim podacima i uvriježenim stereotipima poput onoga da je Borojević po nacionalnoj pripadnosti bio Srbin zbog činjenice da je kršten u pravoslavnoj crkvi. Pretpostavka da je taj obred obavljen u parohijskoj crkvi u Mečenčanima također nema uporišta jer je ta crkva sagrađena 1877. godine, odnosno 21 godinu nakon njegova rođenja.
O svojoj nacionalnoj pripadnosti Borojević je u više navrata i sam izričito isticao svoju pripadnost hrvatskoj naciji, a Hrvatsku isticao kao svoju domovinu.
Još od početka sukoba Borojević se našao na meti talijanskih promidžbenjaka i Jugoslavenskog odbora (u kojem je bila većina Hrvati), čije je sjedište tada bilo u Rimu. Talijani su ga lažima optuživali za navodne brutalnosti u ratu, dok je projugoslavenskim političarima (i Hrvatima) smetala njegova odanost caru i kralju, koja mu je donijela nadimak Žuto-crni general (Schwarzgelb General). U otvorenom pismu, Ante Trumbić ga je upitao zašto služi Nijemcima i vodi mlade “Jugoslavene” u smrt umjesto da im pomogne u borbi za oslobođenje. Kakva epohalna greška hrvatskih političara zaluđenih južnosslavenskom idejom! Greška koja je donijela stoljeće smrti, krvi i zatiranja hrvatskog naroda!
Zbog situacije u kojoj se našao uspoređivan je i s banom Josipom Jelačićem koji je za vrijeme mađarske revolucije također bio odan caru i kralju. Među hrvatskim vojnicima na bojišnici šireni promidžbeni letci u kojima se Borojevića nastoji prikazati kao izdajnika, sve u cilju slabljenja vojnog morala, ali to nije narušilo njegovu popularnost.
Kao što smo rekli, također treba uzeti u obzir i kako bi razgraničenje između Italije i Kraljevine SHS vjerojatno bilo znatno nepovoljnije za Hrvate da je talijanska vojska ranije uspjela prodrijeti na hrvatsku obalu.
Umro je u dobi od 63 godine, a pokopan je na Središnjem bečkom groblju, predaleko od rodne Hrvatske u koju se nije htio vratiti ne pristajući biti časnikom monarhističke jugoslavenske (srpske) vojske.
Jednom je netko rekao za feldmaršala Borojevića: „Ovaj čovjek zaslužuje veliki spomenik u glavnom gradu – Hrvati ne odričite se svoje slavne povijesti!“