Thursday 29 June 2017

02 - PRVI DAN PUTOVANJA - Čudnovate zgode šegrta Hlapića - Ivana Brlić - Mažuranić

Čudnovate zgode šegrta Hlapića - Ivana Brlić - Mažuranić
02 - PRVI DAN PUTOVANJA

I. Mali mljekar

Išao je Hlapić, išao po mraku vrlo dugo ulicama, jer je grad bio velik. Već je bio prošao toliko ulica da ga majstor Mrkonja više ne bi mogao naći.

Još uvijek je išao Hlapić, a onda je počeo svitati dan, pa nije bilo više tako tamno. U posljednjoj ulici grada susretne Hlapić jednoga starca, koji je na malim kolima i na malom magarcu dovezao mnogo posuda s mlijekom u grad.

Kola i magarac bili su vrlo lijepi, ali siromah starac bio je slab i pogrbljen.

Starac je s kolima stao pred jednom trokatnom kućom, koja je bila tako visoka da je na najviše njezine prozore još uvijek mjesec gledao.

Kad je starac s magarcem stao pred kućom, uhvati on jednu posudu punu mlijeka i htjede je odnijeti u kuću. No kako je bio slab, potepe se na prvoj stubi, te malo da nije pao. Počne jadikovati i sjedne na stube pred kućom.

Uto dođe Hlapić u zelenim hlačama i crvenoj košulji, s krasnim čizmicama i sjajnom kapom. Kad ga je starac vidio, tako se začudio da je prestao jadikovati.

"Dajte, djede, ja ću vam ponijeti mlijeko u kuću", reče Hlapić.

"A otkuda si ti?" upita djed čudnoga Hlapića.

Hlapić nije rado pripovijedao o majstoru Mrkonji, pa zato reče: "Ja sam šegrt Hlapić. Šalje me car da njegovu sinu razgazim čizme, i ako treba kome pomoći u njegovu carstvu, da mu pomognem."

Starac je znao da se Hlapić šali, ali mu se tako svidio da je prestao jadikovati, pače se i nasmijao.

"U koji kat treba odnijeti mlijeko?" upita Hlapić.

"U treći kat", reče starac.

Hlapić je bio vrlo jak i uhvati tešku posudu, pa je odnese kao pero u kuću.

Na stubama je bio još mrak.

Dođe Hlapić s posudom u prvi, onda u drugi, pa konačno i u treći kat. Treći kat bio je tako visoko da je tamo još mjesec gledao na prozore.

Na stubama je bilo sasvim tamno, a u mraku je ležalo na stubama nešto sasvim crno. Samo su se dvije točke sjajile kao dvije crvene svijeće. To je bila dakako mačka, a njezine su se oči krijesile kao crvene svijeće. "O molim", reče Hlapić mački, "ja sam već donio mlijeko, samo mi izvolite pokazati put."

Mačka digne veselo rep i potrči pred Hlapićem do jednih vrata.

Tu Hlapić potraži zvono i pozvoni.

Sluškinja otključa vrata i otvori.

Kad je vidjela šarenoga Hlapića, uplaši se sluškinja, vrisne u sav glas i pljesne rukama. Mačka se uplaši od njezinoga vriska, pa skoči Hlapiću na glavu, a s glave sluškinji na rame, i onda preko ramena pljus! ravno u lonac pun vode.

Sad da je tko mogao vidjeti tu komediju!

Mačka mijauče, voda štrca, lonac se kotrlja, Hlapić skače da ne smoči čizmice, a sluškinja se smije tako jako da se tresu stakla na prozorima.

"O! O!" smijala se sluškinja, "kakvo si ti šareno čudovište? Jesi li papiga ili djetao ili tko si?"

"Vi se varate, gospođice", reče Hlapić. "Ja sam Hlapić i nosim vam mlijeko. Starac je slab, pa ne može po stubama. No bolje bi bilo da nijeste vikali."

Sluškinja se sad još više smijala.

Zatim uzme od njega mlijeko, a kad je Hlapić s praznom posudom htio otići, uzme sluškinja svijeću i otprati ga po stubama dolje, jer joj se Hlapić svidio.

"A zašto vi, gospođice, ne idete svaki dan sami po mlijeko dolje? Kad možete sad mene dolje pratiti, možete i sami po mlijeko", reče Hlapić. "Starac je vrlo slab, pa ne može nositi mlijeko na treći kat."

Sluškinja se zasrami što se nije sama na to sjetila i obeća Hlapiću da će ići odsada svaki dan sama dolje po mlijeko.

Hlapić pak obeća da će joj zato donijeti cvijeća s putovanja.

Kad je Hlapić došao dolje na ulicu k starcu, umoli ga da mu dopusti i dalje raznositi mlijeko, jer su kola još bila puna.

Starac to jedva dočeka, a Hlapić uhvati maloga magarca za uzde i počne razvoziti mlijeko. Pametni magarac znao je sam u koju kuću treba nositi mlijeko i sam je stao svagdje pred kućnim vratima. Hlapić se veoma čudio kako li je to pametan magarac i upitao je starca zašto ljudi tako pametnu životinju nazivaju magarcem ili oslom?

Starac je bio doduše vrlo star, ali ipak nije znao odgovoriti Hlapiću na to pitanje.

"Kad sam se rodio, već su magarci imali to ime", reče starac.

To Hlapiću nije bilo pravo i požalio je što ne zna bolje pisati. "Da znadem bolje pisati, napisao bih jednu knjigu o tome da se te pametne životinje okrste ljepšim imenom, a ime magarac ili osao da se ostavi za one stvorove koji ga zaslužuju", reče Hlapić.

Međutim se pametni magarac nije brinuo o tom kako ga ljudi nazivlju, niti o tom što govore Hlapić i starac o njem, nego je stao i nadalje pred onim vratima gdje je trebalo.

Hlapić je svakiput uhvatio posudu s mlijekom i brzo kao vjetar trčao uza stube.

Tako su kola bila začas prazna. Samo je ostala jedna mala posuda starcu za zajutrak.

Starac se zahvali dobromu Hlapiću i dade mu da se napije slatkoga mlijeka. Zatim ode starac s magarcem i sa svojim kolima dalje, a Hlapić ode svojim putem.

Već je bio bijeli dan.

Još malo je išao Hlapić, a onda izađe iz grada. I opet je još malo išao, pa nije bilo više nijedne kuće, već samo velika polja, grmlje, drveće i dugačka cesta. Grad se više nije vidio.

"Hvala Bogu", reče Hlapić i sjedne pod jedno drvo.

Bio je tako dremovan, jer je u noći malo spavao. Zato metne crvenu torbu pod glavu i legne u duboku travu.

Trava je bila mekana, ali je ipak bilo dosta tvrdo na njoj ležati. Ipak Hlapić usne slatko kao zec u travi.

Neka samo spava. Glavna je stvar da je majstor Mrkonja daleko - a još je glavnije da Hlapić ne zna koliko ga dobra, a koliko zla čeka na tom putu.

Kad bi on to znao, ne bi tako mirno spavao.


II. Velika se glava pokazuje u travi

Hlapić je spavao vrlo dobro i dugo u travi.

Kraj njega je po cesti prošlo mnogo kola, mnogo seljaka i seljakinja. Konji su toptali po cesti, ljudi razgovarali i vikali, kola su škripala, a guske, što su ih seljakinje nosile u grad, gakale su.

Hlapić je spavao i nije baš ništa čuo, kao da ima bazgu u ušima. U visokoj travi nije ga nitko vidio.

Tako je došlo i podne. Na cesti nije bilo već nikoga.

Najedanput počne se Hlapić buditi. Čuje on kako se nešto vuče po travi, kako se šunja i šunja. Sve bolje i bolje čuje kako nešto tapka i tapka. A onda začuje već sasvim blizu sebe kako netko teško diše i duva.

To mu je bilo čudnovato.

Hlapić je bio dremovan, pa nije još dobro vidio ni čuo. Zato se htjede malo podići da vidi što se to šunja i što to tapka u travi primičući se sve bliže i bliže k njemu.

U taj čas pokaže se iz trave sasvim blizu Hlapića jedna velika, kuštrava, žuta glava i isplazi naprama Hlapiću dugačak i crven jezik.

To je bilo zbilja vrlo čudnovato i dosta strašno. Možda bi se tko drugi i uplašio. No Hlapić samo skoči i zagrli onu veliku kuštravu glavu!

To je, naime, bio njegov dragi pas Bundaš. Bundaš je za Hlapićem utekao od majstora Mrkonje, i tako je dugo njušio i tražio i trčao dok nije Hlapića našao.

Bundaš počne svojim dugim crvenim jezikom lizati Hlapiću ruke, a Hlapić ga je neprestano grlio i grlio.

"To je lijepo, dragi moj Bundašu!" govorio je Hlapić.

Onda se od veselja počeše prebacivati i kotrljati po travi kao dvije lopte. Kad im je bilo toga već dosta, reče Hlapić: "No, a sada izvoli sjesti, pa ćemo objedovati."

Bundaš je bio tako veseo da je samo skakao za muhama i skakavcima.

Hlapić je sio na travu, izvadio iz torbe svoj kruh i slaninu i mali nož. Onda se prekrstio, skinuo kapu i počeo jesti. Jedan komad slanine metao je sebi u usta, a drugi je bacao Bundašu. Bundaš je svaki komad dočekao u uzduhu i u isti čas progutao.

Zatim je odrezao Hlapić komad kruha sebi, i drugi bacio Bundašu. Šćap! učini Bundaš i kruha više nije bilo!

Tako su Hlapić i Bundaš dakako dosta brzo svršili objed, a onda ustali i pošli dalje na put.

Bilo je vruće, a cesta je bila dugačka, bijela i prašna.


III. Kuća s plavom zvijezdom

Dugo su Hlapić i Bundaš veselo išli po cesti. No konačno su ih već počeli i tabani peći.

Baš su došli do jedne male sirotinjske kućice. Kućica je bila okrpana i naherena, a imala je dva prozorčića. Dolje ispod prozorčića bila je narisana plavom bojom velika zvijezda. Ta se zvijezda već izdaleka vidjela, pa je radi nje cijela kuća izgledala kao starica kad se smije.

U kući je netko jako plakao. To je Hlapiću bilo žao i on se sjeti kako je rekao da ide po svijetu da pomogne komu treba. Zato uniđe u kuću da vidi što se tamo dogodilo.

U sobi je našao Hlapić jednoga dječaka koji se zvao Marko i koji je sam sjedio na klupi i plakao. Bio je tako velik kao Hlapić, a plakao je jer je izgubio na paši dvije guske. To dakako nije bila najveća nesreća, ali kako za koga!

Marko nije imao oca, a njegova majka bila je siromašna, pa je zato Marko morao paziti na guske jer je svaka guska vrijedila tri stotine kruna.

Kad je Hlapić u zelenim hlačama, s crvenom košuljom i sjajnim čizmicama došao u sobu, Marko se tako začudio da je širom otvorio usta i prestao plakati.

"Zašto si tako jako plakao?" upitao je Hlapić Marka.

"Izgubio sam na paši dvije guske", odgovorio je Marko i počeo još jače plakati.

"To nije ništa", reče Hlapić. "Mi ćemo ih naći. Hajdemo ih tražiti."

Bundaš, Hlapić i Marko pođu tražiti guske.

Blizu je bila jedna velika voda, kraj koje je Marko uvijek pasao guske, pa je sada odveo do te vode Bundaša i Hlapića. Hlapić još nikada nije vidio tako velike vode jer je dosada uvijek živio u gradu. Oko vode bilo je puno grmlja, a daleko prijeko, kraj obale, rasle su šibe iz vode.

Kad su došli tamo, počeo je Marko opet plakati.

"Joj, joj! nikad neću naći svojih gusaka." Marko je tako jako plakao da mu je Hlapić morao posuditi svoj plavi rubac iz torbe za brisanje suza.

I Hlapiću se činilo da se ne mogu naći kraj tako velike vode dvije guske, koje su tako male. No nije htio to reći da ne ražalosti Marka, već je počeo s njim tražiti guske po grmlju. Bundaš je dotle trčao, njušio i lajao oko njih sve jače i jače.

Najedanput se zatrči kuštravi Bundaš i skoči u vodu te počne plivati preko one velike vode.

"Bundaš! Bundaš!" zvao je Hlapić, ali Bundaš ne mari, samo trese glavom i pliva dalje na drugu stranu vode, pa se izgubi među šibama.

Hlapić je već mislio da je njegov Bundaš izgubljen. A da se Bundaš izgubio, zaista bi i Hlapić plakao! No Hlapić nije mogao sad plakati, jer je svoj rubac posudio Marku. A nije imao vremena da plače, jer se preko vode u granju čulo mahanje i lupanje krilima i glasno gakanje, pa još glasnije lajanje. To su dakako bile Markove guske koje je Bundaš tražio i našao preko vode u grmlju. Tamo dakako ni Marko ni Hlapić ne bi nikad mogli doći.

Marko je skakao od veselja kad je Bundaš počeo tjerati guske k njemu. Guske su plivale naprijed i otvarale širom kljun te srdito gakale. Bundaš je plivao za guskama, tjerao ih i isto tako srdito lajao.

No sve se dobro svršilo i Bundaš srećno dotjera guske do Marka i Hlapića, pa izađe veselo iz vode.

"Kako si ti pametan! Kad obogatim, kupit ću ti kobasicu za deset kruna", rekao je Hlapić Bundašu.

Onda uhvati Marko jednu, a Hlapić drugu gusku, pa ih metnu pod pazuho i odu kući. Bili su tako veseli da su fićukali po putu kao kosovi.

Dok su tako išli, reče Marko Hlapiću:

"Alaj ima tvoj Bundaš veliku glavu!"

"Zato i jest tako pametan", reče Hlapić. "Da si ti imao tako veliku glavu, našao bi guske bez Bundaša!"

Uto su došli k Markovoj kući. Markova majka bila je već kod kuće, pa je dopustila Hlapiću da može kod njih spavati, jer je bila vrlo srećna što je Bundaš našao guske. Tako je Bundaš priskrbio Hlapiću prvo noćište. Već je bila večer, pa su Marko i Hlapić sjeli na veliki kamen pred kuću i dobili u šarenoj zdjelici žganaca s mlijekom i dvije velike drvene žlice.

Dok su večerali, upita Hlapić Marka:

"A tko je narisao onu plavu zvijezdu na kućici?!"

"Ja", odgovori Marko. "Kad je mati ličila sobu, uzeo sam boju, pa sam narisao zvijezdu. Mislio sam da će moje guske poznati kućicu po zvijezdi. Ali sad vidim da je to badava bilo i da guske idu preko vode, bila ili ne bila zvijezda na kući."

No Hlapić je dobro upamtio tu plavu zvijezdu. I svaki koji čita ovu knjigu neka je upamti. To će mu trebati kad dođu ozbiljni dani po Hlapića.

Tako su razgovarali Marko i Hlapić i večerali, a onda je dobio i Bundaš žganaca. Zatim odoše svi spavati.

Dakako da Hlapić nije ni u sobi ni u postelji spavao, jer u kućici nije bilo za njega mjesta.

Hlapić je spavao na štali.

U dvorištu je, naime, bila jedna mala i stara staja, a na staji sijeno.

Hlapić se morao penjati na tavan po ljestvama, a onda se morao uvući kroz jedan mali otvor na tavanu. Kad je već bio na tavanu, okrene se Hlapić, pruži glavu kroz otvor i vikne:

"Laku noć!"

U dvorištu nije bilo više nikoga. Bila je crna noć, pa je dvorište izgledalo kao velika crna rupa. Gore na nebu bilo je toliko zvijezda koliko ih Hlapić još nikada nije vidio.

Onda Hlapić izuje i obriše svoje krasne čizmice, pa legne u sijeno i zaspi.

Pred štalom je spavao Bundaš, na štali je spavao Hlapić, a u štali je spavala jedna lijepa šarena krava.

To je bio prvi dan Hlapićeva putovanja i srećno je prošao. Bog zna kako će mu biti drugi dan!



-         01 KOD MAJSTORA MRKONJE
-         02 PRVI DAN PUTOVANJA
-         03 DRUGI DAN PUTOVANJA
-         04 TREĆI DAN PUTOVANJA
-         05 ČETVRTI DAN PUTOVANJA
-         06 PETI DAN PUTOVANJA
-         07 ŠESTI DAN PUTOVANJA
-         08 SEDMA NOĆ PUTOVANJA
-         09 ZAGLAVAK
-         10 SVRŠETAK



Wednesday 28 June 2017

01 - KOD MAJSTORA MRKONJE - Čudnovate zgode šegrta Hlapića - Ivana Brlić - Mažuranić

Čudnovate zgode šegrta Hlapića - Ivana Brlić - Mažuranić
01 - KOD MAJSTORA MRKONJE

I. Šegrt Hlapić

Bio je neki mali postolarski šegrt, koji nije imao ni oca ni majke. Zvao se Hlapić.

Hlapić je bio još malen kao lakat, a veseo kao ptica. Cijeli je dan sjedio u poderanim hlačama i crvenoj košulji na malom postolarskom stôcu, koji je imao tri noge, i cijeli je dan zabijao klince u čizme i šivao cipele. Cijeli je dan fućkao i pjevao kod posla.

Hlapićev gospodar zvao se majstor Mrkonja, a bio je zao i strašan. Tako je bio velik da mu je glava sezala do stropa u njihovoj maloj sobi. Imao je kuštravu kosu kao lav, a duge brkove do ramena. Njegov glas bio je tako jak i krupan kao u medvjeda.

Majstoru Mrkonji dogodila se jedanput u životu velika žalost i nesreća, pa je od onda bio vrlo tvrda srca. Kakva se nesreća dogodila majstoru Mrkonji, to će se istom mnogo kasnije iz ove knjige saznati.

Majstor Mrkonja bio je dakle tvrda srca i vrlo nepravedan, pa je psovao i vikao na Hlapića kad god je bio zlovoljan.

Majstorica je bila jako dobra. I njoj se dogodila ista žalost kao i majstoru Mrkonji. No ona je od toga doba postala još bolja i imala je vrlo dobro srce. Hlapića je jako voljela.

Ali se i ona bojala majstora Mrkonje. Kad god bi nosila Hlapiću svježa kruha, uvijek ga je sakrivala pod pregaču da majstor ne vidi, jer je majstor zapovjedio da se Hlapiću daje onaj tvrdi i stari kruh, a majstorica je znala da Hlapić rado jede meki krušac.

Hlapić je imao samo jedne poderane hlače i još jedne, koje mu je majstorica načinila od zelenoga sukna. To je sukno ostalo od majstorove zelene pregače, pa je majstor zapovjedio svojoj ženi da načini od toga Hlapiću hlače. Hlapić je imao u tim hlačama tako zelene noge kao zelena žaba, pa ih nije rado nosio, jer su mu se drugi šegrti rugali. Majstor Mrkonja je zapovjedio da ih mora nositi u nedjelju. Hlapić je bio uvijek dobre volje, pa kad je vidio da mora nositi te hlače, počeo se i sam šaliti. Kreketao je "kre-kre" kao žaba kad god je obukao zelene hlače.

Kad su vidjeli drugi šegrti da se Hlapić šali, nijesu mu se više rugali, nego su se igrali s njime u nedjelju i vrlo su ga voljeli. Majstor Mrkonja nije smio vidjeti da se Hlapić igra, jer bi ga odmah otjerao kući.

Tako je živio Hlapić kod majstora Mrkonje i nije mu bilo dobro. Ali on bi ipak bogzna kako dugo tamo ostao da se nije dogodilo nešto što je Hlapića odveć ražalostilo.



II. Čizmice

Neki bogati gospodin naručio je kod majstora Mrkonje čizmice za svoga malog sina.

Čizme su bile vrlo lijepe. Njihove sare sjajile su se kao sunce. Sam Hlapić zabijao je klince u te čizme. No kad je gospodin došao sa svojim sinom po čizme i kad je sin obuo čizme, bile su one na nesreću pretijesne. Zato gospodin nije htio čizme uzeti ni platiti, pa se majstor Mrkonja popravdao s njim. Gospodin uza sve to nije htio uzeti ni platiti čizme.

Kad je gospodin otišao, počne majstor Mrkonja bjesnjeti i vikati na Hlapića:

"Ti se, nevaljalče, to skrivio! Ti lijenštino! Ti ništarijo! Ti si kriv da su čizme tijesne!" Strašno je vikao Mrkonja. Onda uhvati one čizme i izbije Hlapića sa čizmicama po leđima. To je bilo odviše nepravedno, jer je majstor sam krojio čizme, pa Hlapić nije bio kriv što su bile pretijesne. No kad je majstor Mrkonja bio ljutit, onda nije znao što je pravo, a što krivo.

On dakle izbije Hlapića čizmicama po leđima, baci čizme u kut i reče svojoj ženi: "Sjutra ćeš ih u vatru baciti. Neću više da vidim tih čizama. Onda se okrenuo kao lav prema Hlapiću i zagrozio mu se svojom velikom šakom i gromkim glasom: "Čizme će izgorjeti, ali ti ćeš mi, lijenštino, još platiti za njih." To je značilo da će Hlapić još dobiti batina radi tih čizama.

Kad je Hlapić naveče toga dana išao spavati, nije on ni fućkao ni pjevao kao obično, nego je nešto razmišljao.

Hlapić je spavao u kuhinji na podu kraj štednjaka. Tamo je imao jednu tvrdu slamnjaču, poderan gunj i komadić svijeće utaknut u jednom krumpiru, jer nije imao svijećnjaka.

Legne dakle Hlapić na svoju slamnjaču, ugasne svijeću koja je još malo virila iz krumpira i počne razmišljati. Mislio je Hlapić, mislio, a onda odluči da će u noći pobjeći od majstora Mrkonje i da će otići u svijet. Premda to nije bilo lako, a bilo je i pogibeljno, ipak je Hlapić to izveo. Što god šegrt može da zamisli, to može i izvesti.



III. Bijeg

U noći, kad je sve tvrdo spavalo, ustane Hlapić. Oko njega bilo je sve tamno kao u zatvorenoj škatulji.

Tiho kao miš izađe Hlapić iz kuhinje i uvuče se u radionicu. Kad je Hlapić zapalio žigicu, počelo je po podu na sve strane nešto šuškati, pucketati i bježati. To su bili miševi, koji su po noći griskali kožu. No Hlapić se nije osvrtao na njih, jer je imao još puno posla, da se pripravi za putovanje.

Najprije uzme Hlapić komad stare hartije i veliku postolarsku olovku. Onda sjedne na svoj mali stolac s tri noge i počne pisati pismo:

Vi ste htjeli bacati u oganj čizmice. Meni je to žao, pa idem u svijet da ih razgazim. Onda neće biti pretijesne. Budite bolji s Vašim drugim šegrtom. Dajte mu više juhe i mekši kruh. Čizme ću Vam vratiti.

Hlapić


To je Hlapić vrlo dugo pisao jer nije bio baš osobito vješt pisanju. Njegova slova bila su velika i grbava kao kruške.

Kad je Hlapić svršio to pismo, onda ustane vrlo tiho i prikopča pismo na pregaču majstorovu, koja je visjela na zidu. Zatim sjedne i počne pisati drugo pismo:


Draga gospojo!

Hvala Vam na Vašoj dobroti. Ja idem u svijet. Mislit ću na Vas i pomagat ću svakom, kao što ste i Vi meni pomagali.

Vaš Hlapić


Onda opet ustane tiho i prikopča to pismo na pregaču majstoričinu. Majstoričina pregača visjela je također na zidu.

Zatim uzme Hlapić svoju crvenu kožnatu torbu i počne u nju trpati što mu je trebalo za putovanje. Najprije metne unutra komad kruha i komad slanine. To mu je bila njegova večera od jučer, jer je Hlapić bio jučer žalostan, pa nije mogao večerati.

U torbu metne jedan modar rubac, pa jedno šilo, malo dretve i nekoliko komadića kože. Hlapić je, naime, bio pravi mali majstor, a postolar ne može da bude bez šila i dretve, kao ni vojnik bez puške. Zatim metne u torbu još svoj mali nož i bila je puna.

Kad je to bilo gotovo, počeo se Hlapić odijevati za put.

Najprije uzme s klina svoje zelene hlače i obuče ih. Malo da nije zakreketao kad ih je obukao, tako je bio naučen na tu šalu! No morao je šutjeti kao miš da se ne probudi majstor Mrkonja, koji je spavao u drugoj sobi.

Zatim uzme Hlapić konac i pokrpa lakat na svojoj crveno košulji, pa je obuče. Iz kuta uzme i one krasne čizmice, radi kojih je jučer dobio batina.

Hlapić malo da nije zazviždao od veselja kad je obukao čizmice, tako su mu krasno stajale! No dakako da ni zviždati nije smio, jer bi se majstor probudio! Zatim je Hlapić htio uzeti svoju kapu. No ona je bila sasvim poderana i zaprljana.

Zato Hlapić uze komad sjajne kože, koja je ostala od čizmica i sašije od te kože široku vrpcu oko kape. Lako je njemu bilo šivati kožu kad je bio postolar!

Kapa se sada sjajila kao sunce i Hlapić je metne na glavu.

Tako je Hlapić bio gotov za putovanje. Imao je na sebi zelene hlače, crvenu košulju, krasne čizmice, sjajnu kapu i crvenu torbu preko ramena.

Izgledao je kao general nekakve čudnovate vojske!

Onda se odšulja Hlapić tiho, posve tiho iz radionice u dvorište.

Na dvorištu je bio svezan pas Bundaš. Hlapić i Bundaš bili su veliki prijatelji, zato Hlapić nije išao sada k njemu, jer je znao da će za njim cviljeti. A Hlapiću je ionako bilo teško i žao ostaviti Bundaša.

Baš kad je Hlapić izašao na dvorište i razmišljao bi li išao zagrliti Bundaša, počne majstor Mrkonja u sobi kašljati. Majstor je samo u snu kašljao. Greblo ga je u vratu, jer je jučer odveć na Hlapića vikao. Kad je Hlapić čuo da majstor kašlje, bilo mu je strašno. Uplašio se, jer je mislio da se majstor Mrkonja probudio: "Bježi sad, Hlapiću, što brže možeš", reče on sam sebi.

Brzo se provuče napolje kroz velika kućna vrata, koja srećom nisu bila zaključana, i bio je na ulici.

Na ulici je bio još crn mrak. Kuće su izgledale velike do neba, a Hlapić je išao po ulici vrlo živo. Nigdje nije bilo nikoga; svi su ljudi još spavali.

Tako je pobjegao Hlapić od majstora Mrkonje.

- - - -


-         01 KOD MAJSTORA MRKONJE
-         02 PRVI DAN PUTOVANJA
-         03 DRUGI DAN PUTOVANJA
-         04 TREĆI DAN PUTOVANJA
-         05 ČETVRTI DAN PUTOVANJA
-         06 PETI DAN PUTOVANJA
-         07 ŠESTI DAN PUTOVANJA
-         08 SEDMA NOĆ PUTOVANJA
-         09 ZAGLAVAK
-         10 SVRŠETAK


Wednesday 14 June 2017

01. Branka Bezić Filipović - Hrvatski Tragovi u Svijetu

01. Branka Bezić Filipović - Hrvatski Tragovi u Svijetu

Branka Bezić Filipović
Hrvatski Tragovi u Svijetu

NAKLADNIK/ZA NAKLADNIKA
Naklada Bošković

AUTORICA
Branka Bezić Filipović

RECENZIJA/PREDGOVOR:
Vesna Kukavica

LEKTORICA
Jelena Mijatović

PRIJEVODI:
Prijevod na španjolski: Kate Špika
Prijevod uvoda na španjolski: Claudia Miličević
Prijevod na engleski: Almis Roje
Prijevod uvoda na engleski: Tania Blažević

OBLIKOVANJE/PRIPREMA ZA TISAK
Branka Bezić Filipović

KORICE
Vicko Bezić

Branka Bezić Filipović
Hrvatski Tragovi u Svijetu
Split, 2016.
  
U spomen na moga dragog papu, Borisa Bezića
  
PREDGOVOR
 U rukopisu knjige pod naslovom Hrvatski tragovi u svijetu autorice Branke Bezić Filipović uvršteni su i opisani povijesni izvori o našim migrantskim stvaralačkim ličnostima, vidljivi u kulturnim krajobrazima na raznim meridijanima i paralelama u inozemstvu. Susrećemo ih u imenima ulica stranih gradova, gradskih četvrti, nazivima palača, mostova, imenima institucija, spomen parkova, filatelističkim i numizmatičkim zbirkama, grobljima, ali i nazivima prirodnih ljepota: živopisnih brežuljaka i čarobnih rijeka…
Knjiga se sastoji od četiri cjeline, nenametljivo i pregledno naslovljene – Europa, Južna Amerika, Sjeverna Amerika i Oceanija –  koje prate geografske pokazatelje hrvatskih tradicionalnih migrantskih ruta s mnoštvom fotografija snimljenih na šezdesetak autentičnih lokaliteta od Sjevernoga do Južnoga pola.
Budući da Hrvati i građani hrvatskoga podrijetla žive stoljećima integrirani u zemljama raznih kulturnih obilježja i ostvaruju zamjetne stvaralačke tragove na tim geografskim širinama, logičan je interes Matičine djelatnice za hrvatskom dionicom u tim multietničkim i multikulturnim mozaicima udaljenih kontinenata.
Zamjetan kulturni trag, nerijetko visokih estetskih dosega, naših ljudi autorica je pronašla putujući brojnim državama svijeta od Aljaske do Ognjene zemlje, juga Afrike do Australije i Novoga Zelanda, ali i diljem europskog susjedstva.
Knjiga je namijenjena svima koje zanima pozicija hrvatskoga iseljeništva našega doba, a slavi običnog čovjeka koji je imao dovoljno znatiželje i hrabrosti krenuti ususret novim horizontima i drukčijim kulturama.
Pred nama je vrijedan nakladnički projekt o Hrvatskim tragovima u svijetu na čijim stranicama ima tisuće i tisuće dosad ne obrađenih i manje poznatih činjenica iz naše kulturne, društvene pa i političke povijesti koja se stvarala u iseljeništvu gotovo od sredine drugog tisućljeća do naših dana.
Riječ je o povijesnoj građi koja će imati dvojaku težinu: s jedne strane, ona će predstavljati javnosti nepoznate tragove vezane uz hrvatske migrante, a s druge pak strane komentari istraživačice toliko su sadržajni da pružaju svojevrsni kulturološki presjek kroz iseljeničku povijest i koji je nedostajući segment naše ukupne nacionalne i kulturne povijesti.
Uz sve to, ova studija neizravno upućuje i na potrebu sustavnijega ubaštinjavanja hrvatskih kulturnih tragova diljem svijeta.  Isto tako, ova je Bezićkina studija izvorno osmišljeno autorsko djelo i kao takvo ne samo koristan vodič zainteresiranom stručnom krugu nego i doprinos poznavanju čega sve u stvari ima o hrvatskom iseljeništvu,  a čega često puta nismo ni svjesni u mjeri u kojoj bi to bilo potrebno. Autorica Branka Bezić Filipović je do te mjere proniknula u srž problematike kojom je zaokupljena na stranicama svoje knjige, u mnoge zamršene odnose u multietničkim sredinama drugih kontinenata.  Stoga će knjiga, u mnogim segmentima vjerujemo ostvariti kvalitetan doprinos, namijenjen stručnjacima, ali i najširoj čitalačkoj publici.
Knjiga posjeduje preglednost te metodološku dosljednost i mnoštvo fotografija kao i mnoge druge atribucije koje će joj u koncepcijskom, misaonom i svakom drugom pogledu osigurati  ono mjesto koje joj očekivano pripada. Knjiga sadrži više stotina fotografija koje svjedoče o autentičnosti opisanih hrvatskih tragova u četrdesetak zemalja.

Vesna Kukavica, prof.

UVOD
Moj posao u Hrvatskoj matici iseljenika vezan je za posjete hrvatskim zajednicama u svijetu, za surađivanje s hrvatskim društvima preko raznih programa te za održavanje hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta. Društva, odnosno klubove Hrvati su osnivali da bi se imali gdje okupljati i gdje bi mogli čuti hrvatsku riječ koju, u nedostatku hrvatskoga svećenstva, često nisu mogli čuti ni u crkvi. Na tim se mjestima načas zaboravi da se čovjek nalazi daleko od domovine. Tu se liječi nostalgija, tu se opušta na hrvatski način.
U svojim novim zajednicama Hrvati su se izborili i za posebna priznanja. U multinacionalnim državama priskrbili su si počasti koje im je podarila strana zemlja. U sredinama gdje je teško riješiti se stigme doseljenika mnoge su države morale priznati da su baš Hrvati, vrijedan i nadaren narod, doprinijeli njihovu općem boljitku.
Zato nije teško naići na ulicu koja se zove po našoj domovini ili po našemu čovjeku; na spomenik, spomen ploču, na rad našeg umjetnika na javnom mjestu ili na most koji nosi ime po Hrvatu. Mene takav trag Hrvatske negdje daleko uvijek iznenadi; ispuni me ponosom, jer Hrvati su ga zaslužili svojim trudom. No izazove u meni i sjetu, pri pomisli da je za postići takvo što trebalo otići od kuće.
Neke su države našim ljudima posvetile poštanske marke, druge su dopustile da im se škole zovu hrvatskim imenom – mada je u njima sve manje učenika hrvatskoga porijekla, a neki hrvatski sportaši ušli su u Kuće slave drugih država. Iz ovoga se vidi koliko Hrvati drže do svojih korijena i da se ne žele neopaženo utopiti u oceanu drugih nacija.
Posjećujući hrvatske zajednice, naišla sam na niz ovakvih primjera, a pri pisanju ove knjige ograničila sam se samo na ono što sam vidjela. Fotografije na kojima nije naznačen izvor moje su vlastite. Jasno je da mi je u vezi s ovom temom još mnogo toga nepoznato. Međutim, već se i u ovome što je ovdje opisano jasno vidi snaga hrvatskih zajednica u iseljeništvu i upornost kojom su Hrvati u svijetu htjeli ostaviti vidljiv trag svoje ljubavi prema matičnoj domovini.
Autorica