Saturday, 12 May 2018

66 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 10. U svjetski rat

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje


PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA

SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI

10. U svjetski rat

Monarhija se nalazila pred rat u sudbonosnom položaju. Razvojem u razdoblju od g. 1867. do 1914. došla je država u sukob s oba južnoslavenska naroda, s Hrvatima i sa Srbima. Razlog sukoba sa Srbima ležao je izvan područja upliva Monarhije, u prirodnom razvoju srbske narodno-crkvene osvajačke misli, kao što sam to prikazao u pređašnjern odsjeku. Taj sukob datira zapravo od god. 1830, od osnutka nove srbske države, premda on tek god, 1860. stupa u djelatno stanje. Od tog doba postao je taj sukob zapravo neizlječiv, jer je prije osnivanja nove srbske države moglo postojati možda pitanje, može li jedna grkoiztočna Srbija postojati unutar katoličke Austrije. Po mome shvaćanju o odnosima katolicizma i grkoiztočnjačtva, između Crkve i države u grkoiztočnjačtvu, te o prirodi i tendenciji bizantinske misli o Crkvi i državi, smatram to sasvim izključenim.

Sukob s Hrvatima počinje zapravo tek od god. 1868. U 5., 6. i 7. poglavlju ovoga diela vidjeli smo na djelu onaj Hrvatima malo skloni duh, što ga nazvasmo »duhom pokvarenog dualizma«. Kao dvie glavne komponente toga duha uglavili smo dvie u poviesti nastale misli, i to Thuguttovu. i Kassuthovu. Postojaše međutim još i jedan treći Činbenik, koji je pokvario odnos Hrvata spram dualističke Monarhije, a to bijaše mogućnost, da se dualizam provede na jugu. Kako sam već iznio, dualizam se osniva na podjeli Monarhije u dvie interesne sfere, u njemačku i mađarsku. Međutim se sve više očitovalo, da se te zemlje ne mogu podieliti, i to ne samo poradi toga, Što su poviestno-politički i nacionalno-politički nego i gospodarski i u pogledu prometa jedna nedjeljiva cjelina tako, da bi tu svaka dioba bila nasilje, koje bi moglo imati samo loše posljedice. Bijahu na taj način u neprilici, što da se zapravo napravi s tim južnim slavenskim zemljama. K tome dođoše još i Hrvati sa svojina tvrdokornim zahtjevima i žalbama, koje baš ne izgledahu osnovanima na suvremenom narodoslovlju. Raspoloženje prema Hrvatima bijaše zato malko razdraženo, pa su sva nastojanja, protivna hrvatskim probitcima, imala najbolju priliku da dođu do izražaja.

Trvenja bivahu sve žešća, duhovi se na obim stranama sve više raspaljivahu, i tako nastade ono razpoloženje, u kome se počelo Hrvate smatrati elementom opasnim po državu. Suprotnosti spram Srba ne bijahu međutim nikada tako očigledno vidljive.

Srbi su se većinom služili njima svojstvenim uglađenim oblikom, znali su spretno sakriti tragove svojih pravih namjera i pripisati ih na tuđi račun tako, da se javnost sve više priklanjala Srbima, a ne Hrvatima.

Takvo bijaše razpoloženje u Monarhiji spram južnih Slavena od god. 1867. do 1905. Ono bijaše nezdravo, jer je počivalo na podpunom nepoznavanju položaja i na krivoj ocjeni obaju naroda. To je razpoloženje dovelo do toga, da se slabilo onaj element, čiji probitci bijahu uzporedni s probitcima države, a jačalo element, koji bijaše u nepremostivoj suprotnosti s probitcima Monarhije.

Da će ta naopaka politika donieti loše plodove, bijaše neminovno. Od god, 1883. do 1903, pod Khuenovim režimom Srbi su neobično ojačali u Hrvatskoj i Slavoniji.

God. 1903. stupili su Karađorđevići na srbsko priestolje. Kažu, daje Kallav uzkliknuo, Čuvši za beogradske dogođaje u lipnju g. 1903.: »Sada nastupaju za nas u Bosni burni dani«. 171 U nekoliko puta već spomenutoj Spalajkovićevoj knjizi našli su Karađorđevići vješto izgrađenu osnovu za akciju protiv Monarhije u Bosni. A upravo u Bosni, gdje bijaše nakon smrti Kallava njegov sustav odstranjen, propustilo se nadomjestiti tu knjigu jednom razboritijom. Zatim se pak još pojačavao položaj Srba, uzakonjujući sve njihovo najopasnije oružje: crkvenu autonomiju, samostalnu školsku autonomiju, srbsko ime, zastavu i ćirilicu. U Bosni su sliedili Srbe i muslimani, kao što sam već iztaknuo. U Dalmaciji uspjelo je Srbima zadobiti sve više utjecaja na nezadovoljne i protiv Monarhije ogorčene Hrvate, te je to konačno u listopadu g. 1905, dovelo do poznate riečke rezolucije, pa je i tamo Iiep broj Hrvata dospio pod vodstvo Srba. Tako se koncem god. 1905. Srbi osjećahu dovoljno snažnima, da bi mogli sve otvorenije izstupati protiv Monarhije. Time je započela također i akcija u Bosni i Hercegovini, koju sam prikazao u 7. poglavlju ovog diela.

Konačno su ipak u Monarhiji osjetili opasnost, te se nađoše ponukanima braniti ugrožene probitke države i započeše borbu. Ta je borba obilježena dvjema velikim političkim parnicama, zagrebačkom veleizdajničkom parnicom i Friedjungovom parnicom u Beču.

Premda su te dvie parnice neizmjerno zanimljive, mi ćemo se njima samo letimice pozabaviti, sasvim obratno od Setona Watsona, koji im je posvetio veliki dio svoga djela. Kod Setona Watsona može se to sasvim dobro razumjeti. O predhistoriji tih parnica, nije on skoro ništa razumio, pa im je zato dao sasvim drugo značenje, nego što im uistinu pripada. Ja ću ukratko sabrati čudni i nepojmljivi rezultat, da u obje te parnice, pred vlastitim sudovima, i u pravednoj stvari, Austro-Ugarska nije mogla dobiti svoje pravo. Umjesto da se srbskom rovarenju stane na put, postiglo se upravo protivno. Srbi se osjećahu pobjednicima, vidješe, da im se ništa ne može i postadoše sve bezobrazniji. Ne mogu opisati onaj sram, što sam ga osjećao kao privatnik zbog tog sramotnog neuspjeha naše državne misli, a to tim većma, što mi je već tada bilo poznato, koliko je opravdano stanovište državne vlasti bilo u obadvie parnice, i poradi toga, stoje bilo poznato, koji su momenti skrivili te neuspjehe.

No comments: