Saturday 12 May 2018

64 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 8. Madjari i južni Slaveni

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje


ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA

SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI


8. Mađari i južni Slaveni

Vidjeii smo već u 2. dielu ove knjige (str. 17. do 18.), kako su Mađari došli god. 1102. u državnu zajednicu s Hrvatima. Hrvati bijahu došli u takav položaj, kada su osjećali, da se ne će moći oduprieti nutarnjim i vanjskim neprijateljima i bivši sami državom plemića, priključise se najbližem srodnom državnom ustrojstvu, ugarskoj plemićkoj državi.

Pitamo li za odnos, koji je vladao između oba naroda, odgovor ne će biti težak: vladao je naravni odnos, koji vlada između bolje stojećeg i slabije stojećeg naroda, između jačeg i slabijeg naroda, kojega se vrhunac sastoji u tome, da jači narod nastoji područje svoje vlasti protegnuti i nad slabijim narodom.

Bilo bi možda zanimljivo iztražiti, zašto su Mađari bili jači, ali se ovdje time ne mogu pozabaviti, nego ću samo čitaoca uputiti na ono, što sam o tome kazao u 4. poglavlju ovoga djela. (Str. 234. do 235.). Ugarska je Hrvatskoj nadmoćna u prvom redu svojim neizporedivo boljim političkim položajem i ostat će to po svoj prilici u mnogom pravcu.

Dr. Petriniensis, koga sam već nekoliko puta navodio, pridaje mađarskim kraljevima vrlo dalekosežne ciljeve, kada piše: »Od početka bijaše tajna Kolomanova namjera, da Hrvatsku proguta i da tu državu pripoji svojoj mađarskoj kraljevini, i ugovor, koji mu je donio hrvatsku krunu, smatrao je samo prvim korakom k svome cilju«. 121 Ali ja nisam nikako uvjeren o toj »mala fides praeambulans« ugarskih kraljeva. Meni se čini mnogo vjerojatnijim, da su se Arpadovići vodili osnovnim načelima, koja su značajna za svaku dinastičku politiku; oni htjedoše naprosto steći veliko carstvo, a to im je u povoljnim prilikama također uspjelo. Kasniji razvoj prilika uvjetovao je naravnu prevlast Ugarske u tome pravcu, da se je ugarski utjecaj sve više širio na štetu hrvatskoga. To je dolazilo tim jače do izražaja, što je Ugarska za Arpadovića bila u posebnoj milosti Rima, koji je htio spriečiti, da se Mađari ne priključe Bizantu, dok je Hrvatska bila u Rimu zlo opisana poradi svojih težnja za narodnom Crkvom. I zato nastojanja mađarskih prelata, da razsire granice svojih biskupija u Hrvatskoj, ne naiđoše na odpor u Rimu i mogahu se ostvariti. Ta nastojanja, koja su izprva bila temeljem mađarskih težnja za Hrvatskom, postadoše kasnije temeljem sirenja mađarske prevlasti is Hrvatskoj.

Odnosi su se počeli zaoštravati tek u doba Anžuvinaca. Ali ovdje ne bijahu odlučni nacionalni elementi, nego u glavnome dinastički. Anžuvinci, dospjevši na ugarsko priestolje s pomoću Hrvata, započeše odmah rad oko ojačanja kraljevske vlasti nasuprot moćnom feudalnom plemstvu. A budući da je hrvatsko plemstvo bilo najnezavisnije, najmoćnije i najtvrdokornije, najviše je udaraca pri tome dobila Hrvatska, tim više, stoje Venecija, u nastojanju, da odvrati od sebe akcije Anžuvinaca i da uništi hrvatske velmože, koji su joj smetali, neprestano huškala premoćnom diplomatskom vještinom Anžuvince na hrvatsko plemstvo.

Za čitavo razdoblje od god. 1102. do 1506. valja ustanoviti ovo: s Hrvatskom je preuzela Ugarska neobično ugroženo područje, koje bijaše vrlo težko braniti. Najveće nezadovoljstvo Hrvata s mađarskom vladavinom ležalo je u uzroku, što Ugarska nije po mišljenju Hrvata posvećivala dovoljno pažnje obrani zemlje. Dinastički probitci ugarskih vladara bijahu zauzeti suviše na sjeveru u Poljskoj, Šlezkoj i Češkoj. Da su Hrvati nerado išli na sjever, možemo lako shvatiti, kada su znali, da im je hrvatska obala skoro neprestano ugrožena od Mletčana. A da hrvatsko nezadovoljstvo ne bijaše sasvim bezrazložno, najbolje nam dokazuje konačni ukupni rezultat, koji nas baš ne raduje. Ugarska nije mogla održati hrvatske zemlje niti prema Apeninskom poluotoku (Venecija), a niti prema Balkanu (Turska). Počevši od sredine 15. stoljeća, nalazi se Dalmacija 350 godina čvrsto u mletačkim rukama; god. 1463. Hrvati izgubiše Bosnu, god. 1493. bije se za Hrvatsku sudbonosna bitka kod Udbine, a god. 1526. na Mohačkom polju propala je ugarska država. Povrat u prijašnje stanje nije međutim potekao s ugarske strane, nego od strane habsburžke vojne sile, kao što to Peez sasvim izpravno utvrđuje. Mađari ne bijahu baš u tome vrlo revni, te ih Hrvati znatno nadkriliše.

No comments: