Studia Croatica: 44 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 5. Socialno-politicke posljedice razkola

Saturday, 12 May 2018

44 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 5. Socialno-politicke posljedice razkola

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje
CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE

PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

5. Socialno-poliličke posljedice razkola

U Bizantu si je država iz sasvim sebičnih razloga podložila Crkvu i učinila je službenicom isključivo državnih i političkih ciljeva. Država je čak preuzela brigu za održanje i proširivanje vjere. A kako je pri tome prolazila Crkva i njeni uzvišeni ciljevi, a poimence njena briga oko morala i ćudoređa? Odgovor na to pitanje pruža nam se sam od sebe. Državna neman progutala je zajedno s Crkvom i moral. Može li zar jedna nesamostalna Crkva, koja služi uviek samo političkim ciljevima i koja mora uviek imati pred očima svjetovnu korist, može li ona služiti ćudoređu, odricanju i skromnosti? Moral i politika bijahu u svako doba u prilično diametralnoj opreci.

Ovo stanje podpune zavisnosti od države i službovanje njenim svjetovnim i političkim probitcima, njen oportunizam, sve je to podpuno demoraliziralo anatolsku Crkvu. Grci ne bijahu nikada osobito moralan narod, pa njihova poznata nam slika iz starog vieka nije ostala nepomućena. K svemu tome pridošlo je još i miešanje s prednjoazajskom mješavinom naroda, a povrh toga i demoralizirana, posvjetovljena i izključivo državnim probitcima i državnim prohtjevima svagda uslužna Crkva.

Država se žrtvovaše svojim probitcima bez ikakvog obzira na pravednost i na probitke, koji je se ne ticahu neposredno. Taj primjer djelovaše i prema dolje: iz bezobzirne državne sebičnosti nastala je s druge strane naj bezobzirnija posebna individualna sebičnost. Kuda su takve prilike morale dovesti?

Evo, što o tome veli historiografija. A da mi se ne predbaci pristranost, navest ću jednog pravoslavnog pisca i obožavatelja Bizanta. Poznati srbski povjestničar Stanoje Stanojević piše o Bizantu ovako: »Bizantinsko družtvo ovog doba bijaše izgubilo sav smisao za pravo, svaki osjećaj za ćudoređe i svaki osjećaj dužnosti. Nasilje i samosila bijahu jači od prava, a najsitniji osobni probitak bijaše važniji od najhitnijih i najvažnijih probitaka obćenitosti i države. Nizka i podla zavist bijaše svagda spremna izvršiti najsramotnija djela, a laž, hinba, kleveta, spletka, pa i ona bezrazložna i bezszmislena, koja je nastala od pukog radovanja zlu, a da i ne govorim o slučajevima, kad je bila posljedak osobnih probitaka, sve to kraj prevare, laži, grabeža, nezahvalnosti i čitavog niza sličnih poroka bijahu svakodnevna pojava u Bizantu, a što bijaše najžalostnije,

tadašnje družtvo niti ne osuđivaše počinitelje ovakvih djela ...?

Ipak zato ne smijemo pravoslavnoj Crkvi predbaciti, da se nije trudila da zaustavi to moralno propadanje. Upoznali smo već borbu protiv presezanja države na iztoku.

Ma da je ona bila bezuspješna, pravoslavna ju je Crkva povela još i dalje. A pošto svjetovno svećenstvo bijaše suviše zavisno od države, tu je borbu vodilo uglavnom redovničko svećenstvo. Poviestna je činjenica, da su upravo monasi postali na iztoku borcima protiv prevlasti države, i taj odnos odgovara sasvim tada postojećain izprikama. Kad bi neki monah prerevnim i preoštrim agitiranjem i protivljenjem pobudio srčbu državne vlasti, nestao bi on u špilji kakvog zaboravljenog brdskog samostana,

Kao što i priotiv presezanja državne vlasti, tako su u prvome redu monasi poveli borbu i protiv posvjetovljivanja, probiv propadanja morala i pokvarenosti. Tko ne zna za Atos, tu monašku republiku na Svetom brdu na obali Egejskog mora, koja bijaše duhovno središte pravoslavnog kršćanstva? Tko je ne pozna, a želio bi spojiti najviši književni užitak s najdubljom spoznajom, neka čita Fallmeravera.

http://www.studiacroatica.org/pilar/pilar44.htm

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA