Saturday 12 May 2018

65 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 9. Austro -Ugarska pod utjecajem Bizanta

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje


ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA

SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI


9. Austro -Ugarska pod utjecajem Bizanta

Oduviek sam bio iz načelnih razloga protivan »politici rekriminacija» onoj politici, koja u slučaju neuspjeha, velikih nesreća i koja traži uviek »krivca«, koji onda mora izpaštati kaznu. Protivan sam toj politici iz empiričkih i praktičkih razloga. Postoji naime u prvome redu opasnost, da ćemo u razpoloženju, koje obično vlada nakon katastrofa, pozvati na odgovornost sasvim nedužnoga, a zatim takva politika demoralizira čitavu sredinu, jer ljudi na odgovornim položajima nastoje onda previše da budu formalno »pokriveni«, umjesto da se brinu za pozitivne uspjehe, i treće, stoje možda najvažnije, ovakvo formalno žrtvovanje »krivca« lišava nas dužnosti, da tražimo prave uzroke nesreće, pa onda ne možemo zlu temeljito doskočiti.

To sam spomenuo u uvodu, jer mislim, da se je mnogi čitatelj, i to baš onaj, kome je na srdcu sudbina naše častne Austro-ugarske monarhije, kada je čitao posljednja poglavlja ove knjige, zaprepašteno zapitao: kako bijaše sve to uobće moguće?

Uvjeravam vas, da sam se to i sam pitao. Mnogu sam bezsnenu noć proveo od uzbuđenja, kada sam postepeno istražujući odkrivao razne odnose, koji su nezadrživo tjerali u ovaj rat. Često sam se prestrašio vlastitih misli. Ali dužnost naprama državi nalaže mi, da muževno izrečem i zastupam svoje misli, koje su istinite, bez obzira na to, hoće li one biti posvuda povoljno primljene. Pa ako se u Austriji stavi toli omiljelo pitanje, tko je svemu tome kriv, onda ću u skladu s mojim uvodno spomenutim stanovištem, odgovoriti: Nitko nije kriv! Nitko nije kriv poradi toga, što prije, nego se jedno zlo suzbija, treba spoznati sve odnose, koji su s njime u vezi. Te spoznaje nam nedostajaše, i to tim više, što su se moćni interesi povezali na postojeće stanje, i što oni, koji bi u prvom redu bili pozvani, uobće nisu imali interesa, da upoznaju istinu. Punim pravom mogao je već g. 1908. jedan Niemac, domoljub iz Austrije pisati: »Pravo je čudo, kako su ljudi u Austriji bez orientacijs o prilikama u Bosni Hercegovini. Izgleda, kao da austrijska javnost namjerno izbjegava svaki razgovor o prilikama u zauzetom području (još bi bolje bilo kazano, na slavenskom Jugu Monarhije).« 158

Upoznali smo međutim već jedan novi pojam, što sam ga nazvao »pokvarenim smislom nagodbe«, kome pripisujem krivicu za sasvim neshvatljivu pojavu, da se počevši od god. 1867. i osobito poslije god. 1878. čini u južnim slavenskim zemljama gotovo uviek suprotno od onoga, što bi u probitku države valjalo činiti. Ali to nije dovoljno. Ostaje nam još čitav niz činjenica, koje time nisu razjašnjene. Treba potražiti još jedno drugo tumačenje, a to je neki upliv, neko stanovito vezanje misli u stanovitom pravcu tako, da se one u Austro-Ugarskoj susreću uviek u onome pravcu, koji je povoljan za Bizant, za neprijatelja. Nadam se, da će se svatko složiti sa mnom u tvrdnji, daje u probitku svakog državljanina, da se više ne ponove događaji, kakvi su se zbili u razdoblju od g. 1904. — 1914. Hoćemo li pak zaista, da se više ne ponove, moramo se pozabaviti problemom toga bizantskog upliva.

Ako treba razjasniti, kako ja zamišljam postanak toga vezanja misli u jednome pravcu, upozorit ću u prvome redu na sugestivnu snagu Bizanta kao cjeline i kao svakog pojedinog individuuma — tu sugestivnu snagu spomenuo sam već u 5. dielu na str. 156. Tamo sam spomenuo onaj »liet moljaca« prema svjetlu, koji smo promatrali u ovome ratu kod malenih bizantinskih država, koje je Rusija snažno privlačila, te su one sliepo srnule u propast. Od toga je sačuvala Bugarsku jedino herojska protubizantinska prošlost, a Grčku još nedovoljno ocienjena krepost jednog snažnog vladara. Ta sugestivna moć Bizanta nije nikakva nepoznata činjenica, nego je već češće obrađena u književnosti. Bivšem srbskom ministru predsjedniku dru Vladanu Đorđeviću, bijaše stavljeno u dužnost, da taj pojam popularizira. On ga donosi u posebnom obliku i govori o ruskoj hipnozi. 159 No jedna brošura, koja je godine 1915., dakle za vrieme rata, izašla u Hrvatskoj, govori o »srbskoj hipnozi« u hrvatskom narodu, o pojmu, koji poznajem iz vlastitog opažanja, te sam ga često mogao opaziti i izpitati. 160 Tu pojavu treba uobćiti, pa reći: sugestivna moć jest uobće svojstvo Bizanta i djeluje jednako između bizantinskih vjernika kao i u još povećanom obsegu prema inovjercima. To je toliko profinjeni sustav laži i paralaži, stavljen u službu pojačanja vlastite moći, koji protivnika toliko smete, da na koncu ne zna ni kuda ni kamo, te se konačno apatično i bez volje prepušta vodstvu perfidnog častohlepnika. Budući da je povećanje vlastite moći bitno svojstvo, cilj i životni sadržaj svakog Bizantinca, to laž i paralaž postaju dužnošću, čim služe tim sredstvima. Daljnja je posljedica, da Bizantinac vjeruje vlastitim lažima svim žarom svoga religioznog htienja. U tome žaru, u intenzitetu vjerovanja u vlastite izmišljotine i smicalice, leži izvor sugestivne moći, jer svako snažno htienje djeluje sugestivno i prenosi se na druge. Treba li navesti primjer za takvo žarko htienje? Evo ga odmah. Ustanovili smo, da Bosna etnički nije srbska i daje Srbi nisu nikada dosada posjedovali. A vidjeli smo međutim, kako o tome piše Spalajković. (Str. 205. — 206.). Vladan Đorđević naziva Bosnu i Hercegovinu čak »dvjema najsrbskijim pokrajinama«, »to etnografsko srdce čitavog srbskog naroda« »zemljom, koja je toliko srbska, koliko je Moskva ruska«. Bosnu i Hercegovinu trebaju Srbi u svrhu ostvarenja religiozne misli o pećkoj patriarhiji i za povećanje svoje vlastite moći, pa zato vjeruju, daje tako. A vjeruju to tako žarko, opetuju te laži tako često, da im se na koncu vjeruje. Isto tako je i s Dalmacijom, Slavonijom i t.d.


No comments: