- 1. Bosna kao politicki, zemljopisni i sociološki problem
- 2. Bosna kao nacionalni problem
- 3. Bosna je hrvatska zemlja
- 4. Bogumili
- 5. Politicka pozadina bogumilskog pokreta
- 6. Sudbina Bosne kao bogumilske države
- 7. Prielaz bogumila na islam
- 8. Problem balkanskih Romana
- 9. Postanak Srba a Bosni
- 10.Etnicka sudbina Bosne istovjetna je sa sudbinom Trojedne kraljevine
- 11.Zakljucak
- 1. Uvod
- 2. Pravi je razlog crkvenom razkolu politicke prirode
- 3. Poviestni temelji razlikovanja obiju Crkava
- 4. Državno-politicke posljedice razkola
- 5. Socialno-politicke posljedice razkola
- 6. Osnovna misao bizantinizma i pravoslavlja
- 7. Bizantinska mržnja
- 8. Bizantinska opasnost
2. Srbska državna i crkvena predaja
Prvi temelj današnjeg svesrbstva leži nedvojbeno u središnjem položaju zemalja, koje su Srbi naselili i koje se nalaze u sredini masiva Balkanskog poluotoka, ali i u sredini između Hrvata i Bugara. Povoljne i nepovoljne momente u savezu s tim položajem obradio sam vrlo izcipno u poglavlju srbske poviesti, te mogu na ovom mjestu čitaoca naprosto na to upozoriti.
Drugi moment jest nacionalna veličina, što ju je Srbstvo doživjelo u doba narodne dinastije Nemanjića. U poviestnom dielu ovog djela pozabavio sam se s dobrim razlogom izcrpnije s ovim razdobljem, te upućujem na ono, što sam tamo kazao (str. 50. i 61.). Ovdje bih htio samo ukratko opetovati. Na prielazu iz 12. u 13. stoljeće, pojavila se u Srba jaka kuća Nemanjića. Jedan njen član, sv. Sava, osnuje god. 1210. srbsko-pravoslavnu narodnu Crkvu, koja postade god. 1345. autokefalna. Upirući se o Crkvu, bijaše Srbima moguće razviti se do neslućenog stupnja i savršeno izkoristiti međunarodne prilike, koje su nastale uslied prolaznog sloma Bizantskog carstva (1204. — 1261.). Oslanjajući se na zemljištni posjed, primi Dušan Silni bizantski carski naslov, pokuša osvojiti Bizant, preuzeti bizantsku državu zajedno s njenim predajama i osnovati na taj način srbsko-grčko carstvo. Ali on prerano umrie. A Srbstvu nedostajahu narodne i kulturne snage za izvršenje tog zadatka, i čitava se Dušanova građevina slomi: Turci završiše posao razaranja. Na drugom sam mjestu također iztaknuo, što je toliko silno obuzelo maštu srbskog naroda: veličina carstva, prevlast na Balkanu, unutarnja sigurnost, blagostanje, cvjetanje trgovine i prometa, sjajne crkve i manastiri, a nada sve ono smiono posezanje za najvišim, što si Balkanac može predstaviti s obzirom na vanjski i unutarnji sjaj: za Bizantom i njegovom misli o vladanju svietom. To je nešto slično kao Rimsko carstvo njemačke narodnosti, koje je stoljećima magično djelovalo na njemački narod. Samo što je to kod Niemaca trajalo gotovo 900 godina, dok je nadošao gorki svršetak, i njemački narod znade, koju je clenu za to platio. Kod Srba nasuprot bijaše veličina carstva samo svietli kratki trenutak u njihovoj poviesti, iza kojeg je neposredno sliedila najdublja noć osmanlijskog robovanja. Nagla promjena samo je pojačala suprotnost. Zato se uspomena na carstvo neobično duboko usjekla u Iako razdražljivu maštu srbskog naroda.
Čudno je samo, kako se ta predaja mogla sve do danas tako živo u narodu sačuvati. I to tim više. Sto je i kod Hrvata neposredno pred njihovo nazadovanje vladalo jedno razdoblje priličnog blagostanja i unutarnjeg mira u doba vladanja kralja Dimjtrija Zvonimira. Pa ipak se u narodnoj predaji od toga samo malo sačuvalo.
Nekoliko starih narodnih pjesama s nejasnim aluzijama, to je sve. A svaki srbski seljak znade njihova cara Dušana ili cara Lazara, a siedi guslar pjeva o nekadašnjoj veličini, hrabrim djelima i propalolm sjaju. Odakle ta razlika? Iz različitog ponašanja obih Crkvi. Već sam u trećem dielu (str. 65. i 66.) pokazao, kako su grkoiztočna Crkva i od sv. Save sagrađeni samostani djelovali u pravcu čuvanja predaje kod Srba.
Kod grkoiztočnih ne bijaše naime samo Crkva narodna nego i najuže spojena s narodnom državom. U skladu s grčkim shvaćanjem o odnosu države i Crkve, bijahu im probitci jednaki. Ne treba zaboraviti, da su dani narodne veličine bili ujedno i dani slave srbsko-pravoslavne Crkve. Velik dio svog imanja upotriebiše Nemanjići u korist Crkve. Na Sv. Gori Atosu, tom bilu grkoiztočnjačtva ili u samoj zemlji sagraditi zadušbinu, prekrasnu crkvu ili samostan, te ga bogato opremiti, bijaše gotovo dužnost svakog kralja. Pa onda moć Crkve u državi! Nešto od onog visokog položaja i silne moći prvog srbskog nadbiskupa, sv. Save, koji bijaše kraljevski sin i najjača ličnost među Nemanjićima, prešlo je i na njegove nasljednike. Srbska Crkva proživjela je pod Nemanjićima zaista sjajne dane!
- 3. Srbsko-pravoslavna Crkva kao narodno-politicki cinbenik
- 4. Pecka patriarhija
- 5. Nomadski element kao družtvovni i politicki cinbenik
- 6. Šafarik i Vuk Karadžic kao znanstveni osnivaci današnjeg nacionalno-politickog svesrbstva
- 7. Svesrbstvo kao misao vodilja srbske državne politike
- 8. Nova formulacija svesrbskih nastojanja
- 9. Odnos Srbije prema Bugarskoj i Crnoj Gori
- 1. Uvod
- 2. Austrija i južni Slaveni do beckog kongresa 1815.
- 3. God. 1848. kod južnih Slavena u Austriji
- 4. Od 1867. do 1868.
- 5. Hrvatska i Slavonija od god. 1867.
- 6. Dalmacija od god. 1797.
- 7. Bosna i Hercegovina od god. 1878.
- 8. Madari i južni Slaveni
- 9. Austro -Ugarska pod utjecajem Bizanta
- 10. U svjetski rat
No comments:
Post a Comment