Studia Croatica: 41 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 2. Pravi je razlog crkvenom razkolu politicke prirode

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje

CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE

PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

1. Uvod

2. Pravi je razlog crkvenom razkolu političke prirode

Poviestna znanost je o tome načistu, da pravi razlozi razkolu na zapadnu i iztočnu Crkvu leže pretežno u političkim, a ne u vjerskim i dogmatičkim suprotnostima između Rima i Carigrada.

Prvi temelji nalaze se vjerojatno u različnim sklonostima i uvjetima razvoja grčkog i rimskog naroda. Mnogi i obilni prednjoazijski utjecaji pomagali su mnogostrani kulturni razvoj kod Grka, te stajahu ujedno na putu grčkom ujedinjenju, te tako Grci nikada ne postadoše znatniji činbenik sile. Vanjskih kulturnih utjecaja, pod kojima je nastajao kopneni Rim, bijaše mnogo manje, a ne bijahu ni toliko mnogostrani. Pokraj prirođenih sklonosti, čini se, da je i kakvoća tih kulturnih utjecaja djelovala u tom pravcu, da se Rim razvijao mnogo jednostavnije, ali zato jedinstvenije i materialno snažnije, tako snažno, da je mogao ponieti najveličanstveniju državnu tvorevinu, koju je sviet dotada poznavao.

Jači Rim osvojio je Heladu. Sad nastadoše između Grka i Rimljana mržnja i prezir. Rimljani prezirahu lažljivog Graecula, a Grk nekulturnog ratnika i okrutnog političara, koji ne mogaše živjeti bez grčke kulture, ne htijući ipak priznati svojeg pozajmljivanja.

Još jedan bitni raziog za kasniji razkol bijaše podpuno različito shvaćanje državne vlasti kod Grka i Rimljana, Prema grčkom shvaćanju države treba se pojedina ličnost sasvim žrtvovati državi. Samo iz takvog poimanja države mogao je nastati Platonov ideal države. A rimskom shvaćanju države odgovaraše održavanje pojedinog individualiteta i njegovo samoodređenje unutar granica, koje su određene zakonom.

Uzprkos dosele još nedostignutoom kulturnom razvoju, ne bijaše Grcima suđeno, da dođu do jačeg političkog utjecaja. Stekoše ga tek u doba polugrka Aleksandra Velikog, koji otvori grčkoj kulturi čitavu prednju Aziju. Ali bijaše potrebno da izgube svoju samostalnost, da se pojavi trajna vlast rimske države, da bi Grci uzmogli produbiti i učvrstiti sve prednosti zadobivene u doba Aleksandra Velikog. A kad se godine 395. zbog prevelike vlastite težine rimsko carstvo razpalo na dva diela, prodru Grci u iztočnu polovicu i iztisnu doskora Rimljane u jeziku i u narodnoj sviesti. Ali ti Grci, koji etnički prodirahu, ne bijahu više rasa, nego samo jezični, religiozni i kulturni pojam; udio prave helenske krvi mora da je bio vrlo malen. Velika većina sređnjogrčkog pučanstva bijaše šarena mješavina prabalkanskih, slavenskih, germanskih i naročito maloaizijskih (sirosemitskih) naroda. To je po svoj prilici jedan od razloga, zašto su Grci srednjeg vieka po svojoj političkoj sviesti još uviek ostali Rimljani, Romaioi, premda bijaše prodro grčki jezik i grčka narodna sviest. Drugi razlog toj pojavi bijaše opet ono ogromno političko značenje jedinstveno zbijenih Rimljana u čitavoj poviesti nad razbijenim Grcima,

Uzprkos svemu tome preživjela je iztočna polovina zapadnu skoro za čitavih tisuću godina. Godine 476. sruši Odoaker zapadno rimsko carstvo, koje postade plienom Germana, dok iztočnorimskom carstvu uspije, da prikupi Ij i vanjem rimskih političkih i grčkih prednjoazijskih kulturnih i kršćansko-religioznih elemenata skupi još toliko snage, da je još tisuću godina moglo životariti, te je podleglo tek snažnom naletu Osmanlija.

Nakon pada Rima smatrao se Bizant, taj novi ili iztočni Rim, jedinim punopravnim baštinikom čitavog rimskog svjetskog carstva. Bijaše nekoliko pokušaja, da se taj pravni naslov pretvori u stvarni posjed. Ali Bizantu nedostajahu materialne i moralne snage, da podpuno izpuni taj ogromni zadatak. U prvom redu tu ne bijaše snažnog naroda, rase, bez čega nema velikih poviestnih podhvata. Takvome zadatku ne bijaše dorastao malovriedan narod mješanaca, pa bio on prepreden i tvrdokoran poput Bizantinaca, pogotovo, kad u njega ne bijaše gotovo nikakvih vojničkih vrlina. U tome pravcu ne imadaše Bizant već unapried nikakvih izgleda u uspjeh.

Rim ne bijaše još uviek izgubio snage i ambicije, premda je propao i stradao i svojom opustjelom Italijom zaostao za Bizantom, koji je u prednjoj Aziji naišao na neizcrpivo vrelo ljudi i kulture. Još uviek ne bijaše utrnula stara predaja, pa se misao o svjetskom gospodstvu vrzla još uviek u glavama rimskog plemstva, ali nije bilo snage, da se te težnje provedu u djelo. Pa kad su se kasnije snažni, vojnički jaki, politički i državotvorno djelatni germanski narodi naselili u Italiji i u pokrajinama nekadašnjeg zapadnorimskog carstva, dođe rimskom plemstvu, koje je težilo za vraćanjem nekadašnje veličine, zamamna pomisao, da se združi s Germanima i njihovom pomoću obnovi nekadašnje zapadno rimsko carstvo.

To spajanje snage zaista se i zbilo. Starački, ali predajom i političkim školovanjem izkusni Rim združio se s mladenački snažnim, ali još neoblikovanim snagama Germana, ne samo da obnovi zapadnorimsko carstvo, nego i da otme omraženim prezrenim Grcima sjaj rimskog carstva. I zato o Božiću god. 800. papa Leon III. rimski biskup, koji se bijaše domogao najviše političke vlasti, okruni rimskim carem Karla Velikoga, najjaču političku ličnost tadašnjeg Zapada.

http://www.studiacroatica.org/pilar/pilar41.htm