- 1. Bosna kao politicki, zemljopisni i sociološki problem
- 2. Bosna kao nacionalni problem
- 3. Bosna je hrvatska zemlja
- 4. Bogumili
- 5. Politicka pozadina bogumilskog pokreta
- 6. Sudbina Bosne kao bogumilske države
- 7. Prielaz bogumila na islam
- 8. Problem balkanskih Romana
- 9. Postanak Srba a Bosni
- 10.Etnicka sudbina Bosne istovjetna je sa sudbinom Trojedne kraljevine
- 11.Zakljucak
- 1. Uvod
- 2. Pravi je razlog crkvenom razkolu politicke prirode
- 3. Poviestni temelji razlikovanja obiju Crkava
- 4. Državno-politicke posljedice razkola
- 5. Socialno-politicke posljedice razkola
- 6. Osnovna misao bizantinizma i pravoslavlja
- 7. Bizantinska mržnja
- 8. Bizantinska opasnost
- 1. Pojam velikosrbstva
- 2. Srbska državna i crkvena predaja
- 3. Srbsko-pravoslavna Crkva kao narodno-politicki cinbenik
- 4. Pecka patriarhija
- 5. Nomadski element kao družtvovni i politicki cinbenik
6. Šafarik i Vuk Karadžić kao znanstveni osnivači današnjeg nacional no-političkog svesrbstva
U predhodnim, smo poglavljima bitno obogatili naše znanje o postanku današnjeg Srbstva i o težnjama, nastojanjima, mislima i snagama, koje u njem spavaju uvjetovane poviestnim razvojem, te gledamo sad Srbstvo onako, kako je odprilike god. 1 830. ušlo kao nova država u europsku državnu zajednicu.
U to doba djelovale su i ideje francuzkog prevrata, te novi život započinje u slavenskim narodima. Preporod Slavenstva u početku 19. st. vezan je uz ime dviju ličnosti, pjesnika Jana Kollara i učenjaka Pavla Josipa Šafafika. Obojica su začudo Slovaci i protestanti. Šafahkom sam se već pozabavio; budući da je značenje tog učenjaka izvanredno, moram se njime još jedanput izcrpnije pozabaviti. Rođenje god. 1795., učio je od god. 1830. — 1815. bogoslovlje na liceju u Kežmarku. Od god, 1815. — 1817. bijaše u Jeni i bavio se osim svojom strukom još i jezikoslovljem, mudroslovljem i poviešću, a zatim je pošao u Halle, Leipzig. Prag i Beč, gdje se upoznao s Dobrovskim, Hankom i Palackim. Godine 1819. postade profesorom na srbskoj gimnaziji u Novom Sadu, gdje postade i ravnateljem i ostade ondje do god. 1833. Za vrieme službovanja na ovoj srbskoj, iz crkvenih fondova uzdržavanoj gimnaziji, napisao je god. 1826. svoje prvo važno djelo: Poviest slavenskog jezika i književnosti na temelju svih narječja.
U prvom poglavlju obrađuje on staroslavenski crkveni jezik i književnost; drugom poglavlju ruski jezik i književnost; u trećem poviest jezika i književnosti grkoiztočnih Slavosrba, 60 u četvrtom poviest jezika i književnosti katoličkih Slavosrba (Dalmatinaca, Bosanaca, Slavonaca) i Hrvata. 61 Dalmatince, Bosance i Slavonce smatra dakle Šafarik prema tome Srbima, a Hrvatima samo one Slavene, koji govore kajkavsko narječje, a to su uglavnom stanovnici triju županija varaždinske, zagrebačke i bjelovarske. Dalmatince uobće nije smatrao Hrvatima. Tom poglavlju bijaše još pridodano i nekoliko podataka o Bugarskoj, o kojoj tada ne bijaše gotovo ništa poznato. Šafarik je smatrao Bugare srbskim plemenom i govori o njima samo u okviru poglavlja o Srbiji.
No te tri županije bijahu uz uzki pojas uz obalu i kranjsku granicu »reliquiae reliquiarum inclvti olim regni Croatiae«, jedine hrvatske zemlje, koje Turci nikad ne osvojiše. Sve ostalo bijaše posjed osmanlijske države i podpadaše prema prijašnjim mojim tvrdnjama pod crkveno-političku sudbenost pećke patriarhije. Pada na svaki način u oči, da je ono uzko područje, što ga Šafarik daje Hrvatima kao njihovo jezično i narodno područje, istovjetno s područjem, koje nikad nije palo pod tursku vlast, dok nasuprot tome označuje srbskima sve nedvojbeno hrvatske zemlje kao Dalmaciju, Slavoniju i Bosnu, pa čak i Bugare smatra samo srbskim plemenom.
Budući da srbska gimnazija u Novom Sadu bijaše srbsko-pravoslavna crkvena ustanova, ne mogu takvo stanovište Šafarikovo smatrati pukim slučajem, te tvrdim, da se Šafarik uslied dnevnog dodira s grkoiztoČnim popovima i monasima, svojim službodavcima, dao utjecati u pravcu tradicionalnog shvaćanja srbske Crkve, da je naime srbsko narodno područje čitavo hrvatsko i bugarsko narodno područje, ukoliko je nekada bilo pod sudbenošću pećke patriarhije, no to je samo crkveno mišljenje isto tako kao i ona o »Hellenes bulgarophonoi, alvanophonoi i t. d.«, a u stvari, samo zbog svoje smjelosti veličanstvena poviestna krivotvorina.
U svojim djelima poziva se Šafarik na Dobrovskog. Pa budući da se i Srbi rado na njega pozivaju, smatrao sam, da tu postoji neka veza. Dobrovskom nažalost ne mogoh posvetiti toliko pažnje zbog pomanjkanja književnih pomagala i zbog nepoznavanja češkog jezika. Ali je u meni sumnju pobudila činjenica, što je Dobrovski crpio pobudu za studij slavenskih jezika u Rusiji.
- 7. Svesrbstvo kao misao vodilja srbske državne politike
- 8. Nova formulacija svesrbskih nastojanja
- 9. Odnos Srbije prema Bugarskoj i Crnoj Gori
- 1. Uvod
- 2. Austrija i južni Slaveni do beckog kongresa 1815.
- 3. God. 1848. kod južnih Slavena u Austriji
- 4. Od 1867. do 1868.
- 5. Hrvatska i Slavonija od god. 1867.
- 6. Dalmacija od god. 1797.
- 7. Bosna i Hercegovina od god. 1878.
- 8. Madari i južni Slaveni
- 9. Austro -Ugarska pod utjecajem Bizanta
- 10. U svjetski rat
No comments:
Post a Comment