Studia Croatica: 27 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918)

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje SADRŽAJ

PRVI DIO - POSTANAK BALKANSKIH SLAVENA

DRUGI DIO - HRVATI I STVARANJE HRVATSKE DRŽAVE

TRECI DIO - SRBI I STVARANJE SRBSKE DRŽAVE

9. Uzkrs Srbije

Sredinom 16. stoljeća postiglo je osmanlijsko carstvo svoj vrhunac. Ali osvojenje i vladanje nad prostranim područjima izcrplo je životnu snagu državotvornih Osmanlija; na prielazu iz 16. u 17. stoljeće počinje osmanlijsko carstvo najprije polagano, a zatim sve brže propadati. To bijaše čas, kad je ona politička tvorevina, kojoj pripada zasluga, daje zaustavila turski val, — a to su zemlje austrijske kuće, — morala prirodno prieći iz stanja obrane u napadaj. To se i zbilo, a posljedica ovog vremenskog razdoblja bijaše pet ratova Austrije protiv Turske: rat od 1663. — 1664. (vašvarski mir), četrnaestgodišnji rat od 1684. — 1699, (karlovački mir), rat od 1715. — 1718. (požarevački mir), rat od 1736. — 1739. (beogradski mir), te rat od 1789. — 1791. (svištovski mir). Ovi ratovi bijahu od najveće važnosti za srbski narod, jer se počevši od četmaestgodišnjeg rata radilo uviek i o srbskim zemljama kao i o oslobođenju Srba od turskog jarma. Jedna od posljedica četmaestgodišnjeg rata bijaše i to, da se oko 350.000 Srba, kako sam već prije spomenuo, pod patriarsima Crnojevićemi i Jovanovićem naselilo na jugu Monarhije i tako našlo put, na kojem se moglo stalno i snažno razvijati. Posljednji veliki rat protiv Turske (1789. — 1791.) bijaše od osobitog značenja za Srbe. Austrija se bijaše obratila na Srbe s pomoću agenata i proglasa i pozivala ih u borbu protiv inovjernog tlačitelja, obećavajući im oslobođenje od turskog jarma. Srbi (poimence najsjeverniji krajevi kraljevine Srbije, razumije se, one pred balkanskim ratovima) odazvaše se u velikom broju tom pozivu, i postrojbe, koje vježbahu i organizirahu austrijski častnici, učiniše sve, što im bijaše moguće. Ali ne izpuniše se nade, koje se bijahu polagale u konačni izhod ovog rata s ove i s one strane Dunava. Sve ih pokopa svištovski mir. jer njegov posljedak bijaše status quo ante. Tisuće i tisuće Srba naselise se u Sriemu i južnoj Mađarskoj. Ali mnogo važnije od toga bijaše ovo: mnogi austrijski Srbi, koji pođoše kao častnici, učitelji i činovnici u Srbiju, stupiše u veze s tamošnjim Srbima, čime se pripremiše putovi za kasnije posredovanje suvremenih misli i kulturnih nastojanja između Austrije i Srbije, a osim toga probudilo je i snažno prodrmalo ovo ratno razdoblje te Srbe, koji bijahu mnogo izgubili od svoje nekadašnje vojničke spreme i samopouzdanja uslied vjekovnog robstva i razoružanja. Austrija izvježba veliki broj Srba iz Srbije i upozna ih sa zapadnoeuropskim oružjem, vojničkom stegom, ustrojstvom, zaptom i ratnom vještinom. Uspjesi tih četa podigoše u velikoj mjeri narodnu sviest, pa se Turci, kad nakon mira u Svištovu ponovno zaposjedoše zemlju, moradoše u čudu zapitati: »Susjedi, što to učiniste iz naše raje?«

Tako je osobito posljednji austrijsko-turskt rat postao važnim činbenikom, koji bijaše pozvan, da kod kasnijih srbskih ratova za oslobođenje odigra važnu ulogu.

Kod Srba, koji se naseliše u Austriji, i kojima se doduše obećavalo, da će ih se natrag preseliti u Srbiju, a kojima se iz vanjskopolitičkih razloga to nije moglo dopustiti, započeo je koncem 18. stoljeća živahan pokret, koji je išao za tim, da se narod duhovno i kulturno podigne. Uz crkvene organizacije, svuda se osnivahu škole i tako udaraše temelj kasnijim crkveno-školskim obćinama, koje bijahu toliko važne za politički razvoj Srba. Snažni pojedinci, kao Dositej Obradović i Vuk Stefanović Karadžić, učiniše, da se narodni jezik prihvati kao književni, čime bi širim narodnim slojevima težko razumljivi crkvenoslavenski jezik sretno zamienjen te uobće omogućena narodna književnost.

Ovaj razvoj nije mogao ostati bez posljedica ni za one Srbe, koji bijahu pod turskim gospodstvom, te je morao i kod njih uzrokovati slične težnje i nastojanje, da se popravi politički, gospodarski i družtvovni položaj srbskog naroda. Ovo nastojanje poticaše i pomagaše snažno uspomena na nekadašnju narodnu veličinu, koju njegovaše narodna predaja, narodna pjesma i narodna Crkva, i koja postade obćim narodnim dobrom.

Ali taj pokret, koji je išao u cielom srbskom narodu za tim, da se njegovo stanje popravi, nastao je vremenski u razdoblju, u kome se čitavo stanje Srba u otomanskoj carevini pogoršavalo. Razvitak unutarnjeg propadanja osmanlijskog carstva bijaše došao u osobito zaoštreno stanje. Vojnička sila Osmanlija, taj temelj veličine i uzpona Turaka, bijaše podložena procesu raztvaranja. To se očitovalo osobito u dva pravca, u propadanju osmanlijskog lenskog sustava i u izrađivanju janjičara, koji nekada bijahu probir i srž turske vojske. Mjesto odabranika različitih naroda prostranog carstva, nagrnuše sad u postrojbu janjičari protekcionaši i razni velegradski ološ iz Carigrada.

Ratnički duh propade; u vojsci se pojavi neko nametničtvo, iz nje postadoše vojnici najgore vrste, podkupljiva banda, koja nije samo sudjelovala kod svih državnih udara, zavjera i promjena na priestolju, nego je ovakve promjene, ako ikako bijaše moguće, sama izazivala, da bi zatim mogla ucjenjivati nove vlastodržce. Na taj način postadoše janjičari raztvorni element, koji je težko ugrožavao sigurnost i mirni razvoj osmanlijske države. Prvi pokušaji, da se janjičari učine neškodljivima, ne uspješe pa dođoše na malo sretnu zamisao, da ih razprše, premještavajući ih iz glavnog grada države u pokrajine. Posljedica te nakane bijaše, da se zlo stalo širiti po pokrajinama. Osobito se u Srbiji janjičari izrodiše. Snagom svoje stoljetne organizacije oni bijahu nadmoćni svim drugim državnim ustanovama, proširiše se po čitavoj zemlji, postadoše svemoćna klika, s kojom nitko ne mogaše izaći na kraj. A kad jednom podpuno zavladaše, započeše nemilosrdno izrabljivati položaj i obogaćivati se grabežom i nasiljem također i na račun ostalih muslimana u Srbiji, a najviše dakako na račun raje.

Osobito im bijaše omililo protjerivanje osmanlijskih posjednika lena, a to bijahu obično muslimani bosanskog ili albanskog podrietla, s njiiovih lenskih posjeda, i nasilno pribavljanje neograničenog vlastničtva tih lena, t. j. da prema osmanlijskim pravnim pojmovima postanu čitluk-sahibima. Za tadašnje prilike u Turskoj značajna je činjenica, da je središnja vlast bila nemoćna protiv ovakvih postupaka, i da su janjičari mogli prisvojiti gotovo sva državna lena. Pa dok su pravi posjednici lena, t. j. spahije, razmjerno blago i štedeći postupali sa srbskim stanovničtvom tih lena, janjicari-uzurpatori bijahu nada sve silovitiji, okrutniji, te izcrpljivahu i pljačkahu narod. Prilike u tursko-srbskim zemljama, koje bijahu ionako nesnosne, postadoše neizdrživima, o kakvoj sigurnosti života ili vlastničtva ne mogaše već biti ni govora. Protuudar na te prilike ne mogaše izostati.

Ovi događaji ne zbivahu se dakako bez unutarnjih borba medu samim Turcima.

http://www.studiacroatica.org/pilar/pilar27.htm