Studia Croatica: 35 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918)

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje
DRUGI DIO - HRVATI I STVARANJE HRVATSKE DRŽAVE

TRECI DIO - SRBI I STVARANJE SRBSKE DRŽAVE

CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE

7. Prielaz bogumila na islam

Bosanske pokrajine, što ih tad Turci osvojiše, postadose zastrte tminom. Dok o Bosni iz predturskog doba posjedujemo bezbroj izvora u domaćim glagoljskim i ćirilskim, izpravama, u hrvatskim i ugarskim poviestnim izvorima, nadalje množtvo izprava u papinskim, mletačkim i dubrovačkim pismohranama, sve to naglo prestaje nakon osmanlijskog osvajanja. Tek tu i tamo dopire do nas kakva sitna viest, koja nam nipošto ne daje dubljeg pogleda u sudbinu Bosne.

Zato su naši podatci o poviesti Bosne u tursko doba vrlo nepodpuni. Tek u novije vrieme, odkako je Austro-Ugarska otvorila Bosnu i Hercegovinu svjetskom prometu a zapadnoeuropskoj kulturi, počinje mučno sakupljanje onog malog, što je još do nas doprlo, pa se stvorila osnovica za pouzdanije poznavanje i spoznanje poviesti toga doba. Zbog tog pomanjkanja pouzdanih viesti dogodilo se, da danas u znanstvenom svietu postoji množtvo krivih teorija i mišljenja, kojima je svima zajednička oznaka, da su na štetu Austro-ugarske monarhije. Zadatak je zato ovog djela, da unese svietlo u taj labirint i da pomogne konačnoj pobjedi istine.

Jedno je sasvim sigurno. Bosanski bogumili prešli su svi kao jedan na islam. U tome se slažu svi noviji pisci o Bosni, Navodim bosanskog pisca Savfetbega Bašagića.

On piše: »Od svega tog (t. j. od pokušaja Mađara i od njih zavisnih bosanskih kraljeva, da Bosnu privedu katolicizmu) ne imađaše Bosna ništa, nego samo ubrzanje vlastite propasti. Vjerska mržnja, koja se bijaše u bogumila stoljećima nakupila, prevršila je svaku mjeru. U tom kritičnom času zaključe bogumili žrtvovati nezavisnost i vjeru, i samo da se osvete kralju i papi.« 33 Tako postade Bosna zemljom, u kojoj bitni dio domaćeg, autohtonog pučanstva prigrli islam i posta time živom kopčom između zemlje i osmanlijske države. Ovdje treba izporediti odmah i srbske zemlje. I u Srba bijaše odmetnika, ali to bijahu samo pojedinci, koji se utopiše u osmanlijskoj bujici, dok Čitavi dielovi Srbstva nikad ne prigrlise islama. Srbstvo bijaše odviše učvršćeno s pomoću svoje narodne Crkve, a da bi se takvo što moglo dogoditi. To je vrlo važno, jer je upravo ta okolnost omogućila oslobođenje Srba od god, 1804. — 1816. i kasnije. Daje islamski dio pučanstva u Srbiji bio autohton ili čak potekao od nekadašnjeg vladajućeg sloja, ne bi Srbima nikada uspjelo, da ih razmjerno tako lako iztjeraju. Turci u Srbiji bijahu doseljenici, zato se razpršiše onako brzo, kao što i dođoše. Taj prielaz bogumila, potomaka tvrdoglavog starog hrvatskog plemstva na islam, tumači nam još i pojavu, da je Bosna i Hercegovina mogla tako dugo ostati na iztraknutom položaju osmanlijskog carstva, da su se pristaše islama u Bosni mogu tako dugo održati i da će se ondje još dugo održati. Sve to poradi toga Što su autohtona rasa i što je autohtonost u borbi naroda i rasa jedan od najjačih činbenika, s kojim treba računati svaki političar, koji znanstveno misli.

Po svojim nacionalnim i političkim posljedicama prielaz bosanskih bogumila na islam; tako je važan i sudbonosan moment za čitavu poviest južnih Slavena, da mu bezuvjetno moramo posvetiti još malo više pažnje.

Kako se zapravo odigrao taj prielaz i što mu bijaše povodom? U predhodnom poglavlju ukratko sam napomenuo zamamljiva obećanja Turaka u Bosni svima i svakome. Upravo zato. Što obećaše sve svima i svakome, ne mogahu obećanja izpuniti.

Između obećanja i izpunjenja bijaše uostalom uviek ogromna razlika. Svjetski rat pruža nam za to upravo klasične primjere. Obećanja Turaka bogumilima bijahu naprosto neizpunjiva iz dva razloga: bogumili bijahu ipak kršćani, a položaj kršćana u osmanlijskoj carevini bijaše javnopravno i crkvenopravno bezuvjetno uređen tako, da bi bosanska vlastela nakon osvojenja od Turaka dospjela u slabiji pravni položaj. A toga njihov ponos ne mogaše podnieti. Još važnije bijaše možda pitanje zemljištnog posjeda. Po osmanlijskom državnom pravu postaje osvojena zemlja vlastničtvom poglavara države: erazi-i-emirie, t. j. zemlja emirova, a sultan kao kalif, kao vjerski poglavar ne mogaše nikako nadieliti zemljom nevjernike, jer time ne bi samo prekinuo s vjerskim propisima islama, nego bi se ogriešio i o osmanlijsko državno pravo. Jedina mogućnost za tvrdokorne bogumilske izbjeglice i za potajne bogumile bijaše prieiaz na islam, zato da se opet domognu izgubljenog posjeda ili da sačuvaju posjed, što ga već jednom spasiše prividnim prelaženjem na katolicizam.

http://www.studiacroatica.org/pilar/pilar35.htm

PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE