Studia Croatica: 22 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 4. Nemanjici kao prvi osnivaci srbske države

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje SADRŽAJ

PRVI DIO - POSTANAK BALKANSKIH SLAVENA

DRUGI DIO - HRVATI I STVARANJE HRVATSKE DRŽAVE

TRECI DIO - SRBI I STVARANJE SRBSKE DRŽAVE

1. Seoba i podrucje naseljenja
2. Srbi i njihovi susjedi
3. Obilježje prvih srbsklh državnih tvorevina
4. Nemanjići kao prvi osnivači srbske države

Istom na prielazu iz 12. u 13. stoljeće, uspjelo je, Nemanjićima osnovati čisto srbsku državnu tvorevinu.

Već sam prije iztaknuo jedan od odlučnih razloga, zbog kojih je srbska država trebala gotovo 500 godina, da poprimi čvrsti ustaljeni oblik: maleni obseg, te gospodarsko i kulturno siromaštvo središta srbskih zemalja. Vanjski kulturni utjecaj, koji mogaše djelovati na Srbe u njihovoj središnjoj postojbini, bijaše i suviše neznatan, a da bi mogao održati državu u prilično težkim okolnostima. Najbliži i najjači utjecaj, bizantski, ne bijaše u onoj oporoj gorskoj zemlji toliko snažan, da bi se drugačije očitovao osim u crkvenim stvarima. A pokraj toga, taj utjecaj se stalno mienjao. Samo u vrieme, kad bi Bizant zapao u nezgodan položaj, podupirao bi on samostalna politička nastojanja u srbskom području. Ali kad bi se Bizant osilio, taj bi utjecaj djelovao protiv nastojanja oko samostalne srbske države, te bi podupirao ona nastojanja, koja bi radila na tom, da se Srbi sasvim podlože. Srbski sije narod morao sam stvoriti uvjete i boriti se za to, da stvori vlastitu državu u težkoj školi života.

Poput sviju Slavena i Srbi imađahu plemensko ustrojstvo, kojem bijaše temelj obiteljski život u zadruzi. U prijašnjem poglavlju vidjesmo već, da ovaj uređaj bijaše temeljem hrvatske Vojne Krajine. Obitelj, koja se množi, ostaje u kućnoj zajednici, a pri tome je pojedinačno vlastničtvo, t. zv, osebunjak, veoma ograničeno. Glava zadruge bijaše njen najstariji član, starješina; više zadruga tvorilo je rod, a više rodova sačinjavalo je pleme. Poglavica roda bijaše župan, najugledniji starješina roda, a najugledniji starješina plemena bijaše veliki župan, koji je u doba narodnog uzpona preuzimao vodstvo sviju plemena, od kojih se sastojao srbski narod.

Kod Srba bijahu prilike sasvim drugačije nego kod Hrvata, koji dođoše u zemlje, snažno prožete romanskim kulturnim utjecajima, gdje su rimske pravne zasade, koje se osnivahu na načelu pojedinačnog vlastničtva, doskora nadvladale slavensko pravno shvaćanje djedova i postale temeljem vladarove vlasti.

Vladarova vlast u Srba, koja se razvijala iz uređaja velikog žpanstva, trebala je stoljeća, da poprimi takav oblik, koji omogućuje obstanak države. Zato od g. 900. do g. 1200. vidimo u srbskim zemljama, da samo povremeno i uz sudjelovanje hrvatskih ili bugarskih državnih tradicija nastaju državne tvorevine, koje mogahu obstajati, samo kad se pojavljivahu osobito jaki pojedinci, ili kad političke prilike bijahu osobito povoljne. Čim bi odpala jaka ličnost osnivača države, nastupila bi obitelj, zadruga osnivača države sa zahtjevom na zajednički posjed države, nastupili bi mnogi pojedinci, koji bi si međusobno pravili smetnje. Time bijaše sudbina države zapečaćena, ona je morala propasti.

Razdoblje vladavine Komnena, a poimence vladavina Manojla Komnena (1143. — 1180.) »posljednjeg viteza« među bizantskim carevima, postalo je labuđim pjevom bizantske moći; poslije njega usliedila je nagla propast. Manojlo Komnen nastojao je ponovno podići nekadašnju veličinu Bizanta, nastojao je ponovno steći zemlje, koje Bizant nekada posjedovaše, te živo poradi na tom. Vlast Bizanta proširi se daleko prema sjeveru sve do granice Mađarske. Srbi, koji se već od 10. do 12. stoljeća s promljenljivom srećom nastojahu oduprieti vrhovnoj vlasti svojih susjeda, bijahu i suviše pametni, a da bi se izcrpli u borbi protiv premoćnog neprijatelja, pa se pokore i čekahu na bolja vremena. I tako dospješe pod bizantsko gospodstvo. Tražeći pogodne ličnosti za upravu srbskih zemalja, naiđe Manojlo na sinove Zavidine, potomke stare ugledne vladarske porodice iz Raše, koji se bijahu povodom jedne od nezgoda izselili u Duklju, i preda im srbske krajeve na upravljanje.

Od četvorice braće: Tihomira, Miroslava, Sracimira i Nemanje, bijaše ovaj posljednjjj najjača ličnost. Rođen u kutivirainim primorskim predjelima Duklje i katolički odgojen, bijaše on obrazovaniji, elastičniji, a imađaše i starih rodbinskih veza u Raši, te novih tek stečenih u Duklji (Zeti). Doskora dođe on u sutkob sa svojom braćom, ali uspije, da se njegov vrhovni gospodar za njega toliko zauzeo, da mu je pomogao protiv braće, imenovao ga velikim županom i predao mu sve srbske zemlje u upravu. Čim Nemanja osjeti vlast u svojtoj ruci, pobuni se odmah protiv Manojla i uznastoji oružanom rukom otresti se bizantskoga vrhovnog gospodstva.

bitci kod Pantina imađaše toliko sreće, da mu uspije suzbiti bizantski napadaj.Bizantinci ga doduše kasnije ponovno podlože, čak i zarobe i odvedu u Carigrad, gdje pobudi udivljenje zbog skladnosti svog tiela. Ali se on uspije ponovno ulaskati Bizantincima, te mu oni povrate njegovu zemlju. Čim stiže kuci, smišljaše odmah, kako će ih ponovno izdati, te potraži oslonca u Ugarskoj, i ponudi se čak vođi križara,Fridriku Barbarosi, koji je tuda prolazio, te položi vazalnu prisegu. Nikad više Bizantu ne uspije da ga ponovno trajno podloži.

Nemanja postade na taj način osnivačem srbske nezavisnosti i dinastije Nemanjića, koja se kroz 200 godina, t. j. do izumrća, uzdržala na srbskom priesitolju.

Za njene vladavine prešla je Srbija kroz svoje zlatno doba i razvila se u prvu vlast na Balkanskom poluotoku. Ovo sjajno doba usjeklo se duboko u narodnu dušu, pa postade u doba najvećeg poniženja stegom, zviezdom vodiljom čitavog naroda, koji nije nikad izgubio ni vjeru ni nadu, da će se opet jednom povratiti vremena moći i slave.