Studia Croatica: 02 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918)

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje SADRŽAJ

PREDGOVOR

U času, kad možemo opravdano tvrditi, da se približujemo koncu rata, što je preko nas prohujao, sasvim je umjestno vratiti se na njegovo izhodište, na južnoslavensko pitanje, kojeg je srbsko pitanje tek jedan dio.

To mi se čini tim opravdanije, što mi iz čitava nepreglednog množtva ratne književnosti, koja je od početka, rata preplavila književno tržište Austro-Ugarske i Njemačke, nije poznata, do jedne jedine iznimke, 1 ni jedna publikacija o pitanjima speciatno južnih Slavena. Zato se nadam, da sam zadovoljio jednu potrebu, pokušavši izpuniti tu .prazninu posebnim djelom. Mislim, da ne griešim, ako govorim o toj potrebi. Činjenica je, naime, da netko, tko u Austro-Ugarskoj ili Njemačkoj želi nešto znati o pitanju južnih Slavena, osobito u odnosu prema Monarhiji, mora posegnuti za djelom Engleza Setona Watso.na ili za srbskim piscima.

To su nesumnjivo izvori, koji moraju i u nama pobuditi nepovjerenje. Smatranu to upravo neodrživim stanjem i nalazim, daje upravo sramota, što do danas i uzprkos tom strašnom ratu, koji je nastao iz pitanja južnih Slavena, još uviek u Austro-Ugarskoj nema domaćeg djela, koje bi se pozabavilo samo tim pitanjem.

Čini mi se, da je suvišno govoriti o važnosti pitanja Južnih Slavena. O knjizi Setona Watsona može se imati najrazličitije mišljenje — ja ću prema njemu zauzeti vrlo kritično stajalište — ali njegove rieči: — »Danas se već obćenito priznaje, daje pitanje južnih Slavena životno pitanje Austro-Ugarske; a svakom čitaocu ove knjige postat će jasno, da ne može biti ravnodušno ni Njemačkoj«, 2 — sadrže u sebi aksiom, koji po mome mišljenju mora postati obćim dobrom našega politcickog mišljenja.

Nadam se također, da će ovo; knjizi .uspjeti učvrstiti to uvjerenje u svakom čitaocu, jer će se poslije rata polako shvatiti, kolika je zapravo ogromna ciena plaćena za sistematsko zapuštanje i zanemarivanje tog pitanja.

Držim, da je važno ukratko razjasniti sklonome čitaocu, kako sam zapravo došao do toga, da napišem ovu knjigu.

Ima već skoro dvadeset godina, da me je životna sudbina bacila duboko na Jug Monarhije. U svojoj sam mladosti prošao već mnogo zemalja južnih Slavena, pa mi zato ne bijahu sasvim strani ni zemlja, ni ljudi, a ni jezik. Sviđahu mi se ljudi uzprkos njihovim mnogim manama i njihovoj zaostalosti.

Kao pripadnik starodrevne Monarhije i privržen njoj odgojem i uvjerenjem, osjećao sam se pozvanim da pomognem narodu tamo na jugu. Latih se žustro posla, htjedoh raditi, ipomnagati, podizati. Ali sav trud bijaše mi uzaludan! Nevidljive, nerazumljive i nepremostive zapreke staviše između mene i svakog iole znatnijeg uspjeha. Podvostručili svoju marljivost i nastojanje: uzalud! Na koncu se okanih usrećivanja naroda kao nezahvalnog posla, ali me obuze sve veća radoznalost da vidim, što se to zapnavo skriva na jugu za svim tim stvarima. Tako je promatranje, proučavanje i razjmišljanje o pitanju, južnih Slavena postalo zanimanjem, koje je polako obuzimalo čitavo moje biće. Čitao sam književnost o južnim Slavenima, osobito poviest i politiku, skupljao brošure, programe, izrezke iz novina i t. d. Po zanimanju pravnik i ekonomist, a po osobnom nagnuću antropolog i sociolog, imao sam teoretske temelje da zadrem u taj neobično zapleteni material. Službenim putovanjima i izletema prošao sam sve zemlje južnih Slavena i pohodio većinu poviestnih mjesta, promatrao očima antropologa ljude, koji tamo stanuju i prisluškivao njihovu govoru. Tako sam tokom godina točno upoznao narječja južnih Slavena, te sam doskora mogao posvuda razgovarati s narodom u njegovu narječju, steći povjerenje naroda i iz razgovora s njime čuti više od ostalih.

Ipak mi, u prvih deset godina, uzprkos mnogim pojedinačnim spoznajama, nije uspjelo stvoriti podpunu sliku o razvoju pitanja Južnih Slavena. Naprotiv! Sto sam više proučavao i što sam više čtao, to je veća bivala pometenost, to sam se češće našao nasuprot obće priznatciim istinama, koje me nisu zadovoljavale, nego mi se, štaviše, pričinjahu nevjerojatnim, pa čak i nemogućim. Tek kad sam se zadubio u vjersku povitest Balkanskog poluotoka, kad sam se upoznao s bizantskom poviešću i bizantskim duhovnim životom ta s važnim pojmom »bizant«, kao da mi je pala mrena s očiju, i ja sam pred sobom ugledao istinu u svoj njenoj koliko strasnoj, toliko privlačnoj golotinji.

Kad je buknuo rat — a ja sam ga skoro deset godina gledao kako dolazi — te je postao očit sav obseg nesreće, tad mi se nadala prilika, da javnosti ne zatajim spoznaju, do koje sam došao. Neminovan bijaše obseg ove knjige, jer je pitanje Južnih Slavena jednačba s više nepoznanica, nego što se sluti, pa ne može biti riješena, dok se za svaku nepoznanicu ne postavi posebna jednačba. Morao sam zato posegnuti daleko unatrag, da dam; podptunu sliku o predmetu, što ga. valja prikazati.

Nu ova knjiga treba da ima i osobno, subjektivno obilježje. Ona je krik izmučene duše, koja već dvadeset godina gleda, kako na jugu nestaju temelji moći Monarhije.

Ova knjiga neka bude glas vapijućega u pustinji, da prilike na jugu. više ne smiju ići dosadašnjim putem, ako se ne želi, da država pretrpi nenadoknadivu Štetu.

Nastojao sam promatrati čitav problem sub aspectu aetenniatis, bez osobne pristranosti i jedino s gledišta traženja istine.

Rieč ambrozijskog pjesnika: »Čovjek grieši, dok živi« ne vriedi samo za pojedinca, nego i za, države, pojedince višeg reda. Ustanovljene zablude i pogrješke nisu stoga mogle u meni izazvati ogorčenje, nego jedino sažaljenje i ujedno čvrstu odluku, da odkrivanjem zabluda poradim na odstranjivanju pogrješaka.

S obzirom na više probitke, o kojima je rieč, zamolio bih svakog čitaoca, da se prenese u isto takvo razpoloženje.

Na jugu, u siečnju 1917.

L. v. Südland.