Studia Croatica: 13 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918)

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje

DRUGI DIO - HRVATI I STVARANJE HRVATSKE DRŽAVE

7. Tursko doba i njegove nevolje

Tursko doba počinje za Hrvatsku sredinom 15. stoljeća, osobito padom Bosne (1463.). To je bilo trajno stanje, koje je zahvatilo cjelokupni narodni život u svim njegovim područjima, te je iz temelja promienilo i potreslo podlogom njegova života.

To mučeničko razdoblje hrvatskoga naroda je tim teže, što je trajalo 250 godina.

Preko sredine hrvatskih zemalja tekao je pravac, što ga je Srednja Europe morala podržavati protiv nasrtljivog Osmanstva. Na tom pravcu lomili su se najžešći valovi njihova razorna moć tu je bila najsilnija. U svemu nije od cieloga predturskog života hrvatskog naroda u kulturnom, priradno i družtvovnom pogledu ostao ni kamen na kamenu.

Shvaćanje biti ovoga stanja vrlo je izbliedilo, koliko u Hrvatskoj toliko u susjednim srednjoeuropskim, zemljama. Stoga su o tom strašnom razdoblju nastali i drugi pogledi. Samo, tko je desetljeća proživio u južnim hrvatskim krajevima i stjecao utiske neposredno iz vlastitog opažanja, taj može bolje shvatiti bit ovog razdoblja. Ja sad ne mogu to pitanje iz razumljivih razloga potanko razglabati, te ću samo naglasiti, da je otomanska država bila takav državni ustroj, kod kojega je ekspanzija i vojničko osvajanje služilo podlogom ciele državne organizacije, u kojoj je organizatorski darovita i ratnički vrlo valjana ratna rasa bila vladajući sloj, i kod koje je osvajanje zemjje, podjarmljivanje ili uništavanje »nevjernika«, bilo vjerska zapovied. Ja ću se uostalom zadovoljiti s prikazom, kojim profesor Sckivicker u svojoj poviesti Vojne Krajine crta nasrtaje surovih osmanlijskih ratničkih čopora: »Posljedice se očitovahu u sve većoj pustoši, razaranju i bježanju stanovničtva iz krajeva, od Turaka izravno ugroženih. Osjećaj krajnje nesigurnosti obuzimao je sve ugrožene. Ljudi su ostavljali hrpimice zaposjednute i ugrožene krajeve, te su sa ženama, djecom i pokretnom imovinom bježali u tuđinu.«

Samo ću još u glavnim crtama prikazati najvažnije družtvovne i političke posljedice, koje su za Hrvate proiztekle iz nevolja ovih turskih vremena: Već sam iztakao, da je hrvatska država bila proizvod stapanja gospodujućeg slavenskog sloja s ostatcima predhrvatskoga podvrgnutog, slavenskog, avarskog, romanskog i ilirskog življa. Za Arpadovića se promienio unutarnji sustav ovog gospodujućeg sloja pridolazkom feudalizma iz Ugarske, nastalog od ugarskog donacionalnog sustava. Digoše se oligarhijski rodovi, koji u svojim područjima gotovo neovisno vladahu. Kraljevi iz kuće Anjou slomiše snagu ovih plemićkih rodova u Hrvatskoj, a Sigismund Luksemburgovac u Bosni. Sjeverna Dalmacija, zapadna i sjeverna Bosna bijahu prvobitna sjedišta ovih rodova, odakle se oni razširiše daleko prema iztoku i zapadu. Kako je pritisak Osmanlija tekao prema sjeverozapadu, tako su sjedišta hrvatskoga plemstva odmah nakon pada Bosne zapala pod vlast osmanlijskih osvajača ili su postala neposrednim ratnim područjima, osobito odkako je Ugarska nakon Mohača bila većim dielom osvojena, dok su jak odpor umjele urediti tek austrijske nasljedne zemlje i njihovi gospodari. Pošto su hrvatski plemići, u skladu s njihovom snagom kao državotvorni i politički vodeći element, postali organizatorima odpora protiv Turaka, to su oni morali naskoro osjetiti bies Turaka, koji se sada u Hrvatskoj po prvi puta u Europi osjetio, ali je naišao na zapreke. Hrvatsko se plemstvo zatiralo i iskorjenjivalo iz svoje djedovinske rođene grude, pa je listom bježalo pred Turcima prema sjeveru i sjeverozapadu.

Najbolje sile bijahu uništene i najbolji pojedinci popadaše u neprestanim bojevima.

Mnogi plemenski rodovi izumrieše, a mnogi se opet odseliše u Mađarsku, gdje se odnarodiše i postadoše Mađarima. Jedan se dio sklonio u preostalo područje Hrvatske, neosvojeno od Turaka, u županije zagrebačku, varaždinsku i križevačku.

1. Vodeći element hrvatskog naroda, koji je državu stvorio i politički vodio, bijaše dielom izkorienjen, dielom uništen, pa je izgubio neposredni dodir s ostalim hrvatskim narodom.

2. Bolje nego plemstvu ne bijaše ni ostalom hrvatskom narodu. Prirodne veze, koje su vezale narod i plemstvo, popucale su, jer su također i ostali slojevi hrvatskog naroda imali izkušati bies Osmanlija. Tako je tursko doba bilo razdoblje neprekidnog izseljivanja Hrvata u Ugarsku, Austriju i Italiju. Zaokružene hrvatske naseobine u ovim zemljama: u županijama Požun, Šopronj, Mošonj, Vaš (željezna županija), Zala, Bač-Bodrog i Baranja, gdje se i danas prema popisu stanovništva iz god, 1910. nalazi oko 300.000 Hrvata, nadalje hrvatski otoci na Moravskom polju i na Leithi, u Moravskoj, Italiji (pokrajina Molise, kotar Larino, sela, u kojima se još danas govori hrvatski: Montemitro, San Felice, Slavo, Aquavivacolle croci) i Bavarskoj (Eisenstadt) etnički su ostatci onog doba izseljivanja. Pri tome su sve te kolonije samo ostatci seoba u skupinama, koje su zapravo bile manje važne, jer su mogle samo kadkada i povremeno usliediti. Mnogo teži etnički gubitak predstavljale su seobe pojedinaca, pojedinih obitelji, manjih iskupina od više obitelji, koje su se stalno izseljivale, pa ih je nova postojbina naskoro odnarodila.

Valja iztaknuti, da je upravo najbolji dio hrvatskog naroda bio onaj, koji se seljenjem uklanjao nepodnosivim prilikama, da to bijahu oni, koji su navikli boljim životnim prilikama, a ostajali su samo gospodarski slabiji, koji se povukoše u neprohodnije krajeve, udaljene od glavnih prometnih putova, pak su tamo nekako dalje životarili. Dok su se gospodarski sposobniji i kulturno više stojeći izselili, dotle su tjelesno jači i sposobniji smuli za obranu domovine u borbu, u kojoj su izgibali.

Tursko razdoblje predstavlja dakle razdoblje negativnoga probira najteže vrste za hrvatski narod, u kome su najsposobniji pogibali ili bili izgubljeni za narodni život. Taj je gubitak bio neizporedivo teži, nego li ga je pretrpio na pr. njemački nanod u Tridesetgodišnjeani ratu, jer je to ratno razdoblje za Hrvate trajalo osam puta dulje.

3. Spomenutim izseljivanjem Hrvata bijahu prostrani krajevi u hrvatskim zemljama opustjeli. Kako Turci iz državnih, financijskih i vojničkih razloga nisu mogli puštati zemlju pustu i bez stanovničtva, nastojali su te puste krajeve ponovno naseliti ljudima, koji su im baš stajali na razpolaganju. Oni naseljavahu iz krajeva Balkana seljačke i pastirske elemente, a budući da ne bijaše muslimanskih seljaka pastira, jer su muslimani bili gospodujući sloj, naseljivahu gotovo izključivo pravoslavne elemente. Ti elementi ne bijahu narodnostno jedinstveni; tu bijaše Bugara, pravoslavinih Arnauta, Grka, Cigana, a osobito vrlo mnogo Vlaha, pastirskih Aromuna, a i stanoviti postotak Srba, jer su srbska područja ležala u susjedstvu.

Budući da su Srbi bili kulturno najbolje oirganizirani u svojoj srbskoij narodnoj Crkvi, kako ćemo to poslije još vidjeti, poslavenili su se doskora neslavenski pravoslavni elementi, ali kod toga podlegoše utjecaju najjačeg istovjetnog elementa, t. j. Srba, pak postadoše i sami Srbima, Tako su nastali današnji Srbi u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji. Bosni i Hercegovini. Tursko doba imalo je dakle kao posljedicu nestanak hrvatskog etnički jedinstvenog područja, i postanak novog narodnog življa, t. j, Srba u hrvatskim zemljama, s posebnim karakterom, vlastitim naziranjima i političkim ciljevima, koji se nisu poklapali s hrvatskim ni u jednom pravcu.

4. Daljnja posljedica turskog doba bijaše težko propadanje kulturne i gospodarske i razine hrvatskih zemalja. Razlozi za to propadanje ne bijahu samo napried spomenuti negativni probir i gubitak fizički najjačih te gospodarski i kulturno najsposobnijih narodnih elemenata, koji se dielom izseliše a dielom bijahu u borbama pobijeni.

Prilike djelovahu, da je i preživjelo hrvatsko stanovničtvo ostalo natražno u J gospodarskom i kulturnom pravcu. Kraj nečuvenih bojeva i pljačkaških pohoda Turaka — takve su za uzvrat vršili i Hrvati — ne bijaše ništa opasnije, no iztaknuti se imetkom, ugledom, osobnim utjecajem ili sličnim. To bijaše najsigurnije sredstvo, da budeš prvom prilikom orobljen, a možda i ubijen. Naprotiv jedino sredstvo za očuvanje osobne sigurnosti i cjelokupnosti posjeda bijaše upravo u što manjem posjedu i životarenju u što skučenijim i siromašnijim prilikama. Ratničke i pljačkaške bande nisu dolazile k onome, u koga se ništa ne mogaše naći ili odnieti. Možemo si dakle živo predstaviti, kako su nepovoljno djelovali na hrvatski narod turski ratovi, koji su trajali stoljećima.

5. Time, što je veći dio hrvatskoga naroda pao pod tursko gospodstvo, dospio je on također i pod utjecaj orientalnog, osmanlijsko-bizantskoga kulturnog kruga, ali se sad ne mogu pozabaviti razglabanjem ovog ogromnog i zamršenog problema, nego se moram ograničiti na nekoliko točaka, kojima ću nastojati to pitanje osvietliti. Nekoje od tih točaka izniet ću kasnije na za to zgodnom mjestu. Poznato je, da su Turci na području vojničke organizacije stvorili nešto veliko, jer su u vrieme svoga napona snage imali u Europi najbolje ustrojenu vojsku. Mnogo su manje stvorili oni na polju državne organizacije, a na polju kulturnom i gospodarskom gotovo ništa.

Njihova državna organizacija počiva izključivo na vjerskoj osnovi. Zajednička pripadnost ne prosuđuje se prema narodnostnim ili rasnim momentima, nego izključivo prema vjerskim. Tko je pristupio islamu, nije stupio samo u vezu vjerske solidarnosti, nego je pristupio interesnom krugu vladajuće tursko-islamske rase — postao je politički Osmanlijom. To se prenielo i na ostale etničke i vjerske skupine u državi, one se zvahu »millet« — vjere. Takvo shvaćanje zahvatilo je i dva susjedna naroda: Srbe i Hrvate, te je uz ostalo djelovalo kao jak moment, koji je pridonio poistovjećivanju vjere i narodnosti kod južnih Slavena. Tu su doduše važnu ulogu igrali također još i drugi momenti, s kojima ću se poslije pozabaviti, no taj razvoj predstavlja nam u svakom slučaju znatnim dielomn zahvaćanje osmanlijskog vjerskog naziranja u život južnih Slavena.

Ne smijemo dakle kraj ovih glavnih momenata smetnuti s uma daje trajni utjecaj orientalnog, bizantsko-osmanlijskog kruga bio nepovoljan, te je sveobći nazadni pravac kod Hrvata i ostalih južnih Slavena još povećavao. Taj utjecaj donio je nedjelatnost i orientalnu pasivnost u gospodarskom i kulturnom smislu, pomanjkanje svakog smisla za gospodarsku proizvodnu djelatnost kao i za priradnu organizaciju, sklonost sitnom pogonu, ukočenu i apriorističku tvrdokornost u vjerskim, dogmatskim i političkim pitanjima. Svaki promatrač prilika na slavenskom Jugu lako će opaziti, da te značajne crte u velikoj mjeri kod Hrvata i dalje djeluju.