PRVI DIO - POSTANAK BALKANSKIH SLAVENA
2. Rimsko carstvo
Nastanak južnoslavenskih naroda obično se prikazuje kao posljedica slavenskog naseljavanja. To je međutim točno samo uz jednu bitnu primjetbu: ja ću se truditi da ovu po mom nušljenju važnu primjetbu što jasnije predočim.
Za budući narodni i politički razvitak balkanskih Slavena bijaše vrlo važno ono razdoblje, u kojem se Balkan nalazio pod rimskim gospodstvom. Ne mogu ulaziti u poviestno prikazivanje ovog razdoblja, koje počinje 12 godina poslije Krista, držeći, daje manje više poznato.
Pošto je Rimsko carstvo politički obuhvatilo razcjepkani Balkanski poluotok i vladalo njime gotovo 300 godina, najednom je propalo. Snaga Rimskog imperija bijaše izcrpljena i slomljena, najdivniji upravni stroj, što gaje sviet dotada vidio, sve je više zatajivao. Rim, ta svjetska metropola, bi zauzet od barbarskih osvajača, a rimski narod, koji je sve to stvorio, izumro je i razplinuo se u vrevi potlačenih naroda.
Razumljivo je, da je najstrašnija slika propasti i razpadanja bila na Balkanu i u susjednim pokrajinama. Nasrtanje barbarskih gomila bilo je ovdje najčešće i najdublje; vrata Balkana sa sjevera i sjeveroiztoka bila su otvorena. Narodna smjesa — koja je malo pomalo nastala na Balkanu, iznutra bez veze, samo površno ujedinjena rimskom upravom, jezikom i običajima, a sastojala se iz nacionalnih elemenata Grka, Dačana, Tračana, Hira, Kelta i iz izsluženih vojnika, koji su došli iz ciele države — nije imala snage, da se pomladi sama iz sebe. Tako je propadanje sustavno napredovalo: gradovi su opustjeli, stanovničtvo je ne stajalo, izseljivalo se ili izumiralo, oranice su ležale na ugaru.. Nakon, najezde germanskih ratnih gomila, te mongolskih i uralo-altajskih horda u 4. i 5. stoljeću, dolazile su u 6. i 7, stoljeću slavenske seobe kao posljednji val velike seobe maroda.
Slaveni se pojaviše na dva načina: kao ratnički osvajači, gdjekad pod vodstvom kojeg poduzetnog kneza, kome je uspjelo sjediniti više plemenskih dielova pod sobom, ili kao mirni ratari, koji se, potiskivani sa sjevera i sjeveroiztoka, sele i zauzimaju ns napuštene oranice i sela, da ih iznova napuče. Dakako, ni to se nije zbivalo sasvim mirno. Bilo je okršaja i s jedne i s druge strane. Ipak su se prilike svagdje nekako sredile. U bivšoj rimskoj državi vladala je, kao posljedica sveobćeg razsula, sve veća nestašica ljudi tako, da mjestna poglavarstva nisu mogla tome naseljivanju seljaka prigovoriti, ako su se ovi iole htjeli prilagoditi postojećim prilikama.
Ta je vrsta naseljivanja, koja je usliedila tokom 6. stoljeća, najvažnija. Ona je imala za posljedicu, da je početkom 7. stoljeća veći dio Balkanskog poluotoka bio rjeđe ili gušće naseljen slavenskim seljačkim naseljima. No ne smijemo ovo stanovničtvo smatrati politički ili nacionalno jedinstvenim. Jedino se na sjeverozapadu natisnulo jedno prilično kompaktno alpinsko-slavensko pleme sve do nutrine Balkanskog poluotoka u današnju Hrvatsku i Slavoniju. Potomci tog plemena su današnji Slovenci. S iztoka prodirala je kompaktna, etnički i jezično jedinstvena, slavenska rasa, koja je naseljivala iztočnu i jugoiztočnu Ugarsku, Sedmogradsku, Vlašku, Sriem, veći dio današnje Srbije i sadašnju Bugarsku.
To, je bilo ono slavensko pleme,koje je poslije miešanjem s uraFo-altajskim elementima stvorilo bugarski narod i koje ćemo pleme suglasno s velikim slavistima nazivati »bugarskim Slavenima«. Ali oba prije spomenuta, uglavnom jedinstvena područja, ne smijenio ipak smatrati etnički podpuno jedinstvenima. Posvuda je bilo razasutih elemenata stranih doseljenika ili ostataka razbijenih ratničkih gomila. Možemo kao sigurno uzeti, da su manje ili vise gomile Slavena sudjelovale na vojnim pohodima i germanskim i mongolskim, te su i od njih mjestimice preostali ostatci. Uzmimo samo jedan primjer: naseljenje iztočnosla venskih Hrvata u sredinu područje alpinskih Slavena. U danas čisto njemačkim krajevima sjeverne Štajerske nalazimo spomen na to u imenu Hrubath (od Horvat = Chzobat).
Dok na iztoku i na krajnjem sjeverozapadu Balkanskog poluotoka imamo jezično i etnički prilično jedinstveno slavensko narodno područje, moramo na prekretnici 6. i 7. stoljeća ostale dielove Balkanskog poluotoka — ukoliko su oni bili naseljeni Slavenima — smatrati sasvim nejedinstvenima. Tu su slavenska plemena bila izmiješana s pripadnicima različitih stranih plemena, površno romaniziranim Tračanima i Ilirima, a dalje na jugoiztoku Balkana s Grcima. Tako je izgledalo u ono vrieme u južnom dielu današnje banske Hrvatske, u zapadnom dielu današnje Slavonije, u Dalmaciji, Bosni, Sandžaku, Grnoj Gori, Albaniji, Staroj Srbiji, Macedoniji, Epiru, Tesaliji, Atici, Beociji i Peloponezu.
No comments:
Post a Comment