Studia Croatica: 07 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918)

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje SADRŽAJ

PRVI DIO - POSTANAK BALKANSKIH SLAVENA

DRUGI DIO - HRVATI I STVARANJE HRVATSKE DRŽAVE

1. Doseljenje i stvaranje države

DRUGI DIO

HRVATI I STVARANJE HRVATSKE DRŽAVE

1 . Doseljenje i stvaranje države

U Austrougarskoj monarhiji brojili su Hrvati i Srbi 5,000.000 duša, dakle 10% sveukupnog stanovničtva. Nije čudo, da se je kod neupućenih, a osobito kod inorodaca, običavalo srodne narode Hrvate i Srbe nazivati zajedničkim imenom, najčešće imenom Srbohrvata, jer je kraj površnoga gledanja na bit t.zv. južnoslavenskog pitanja doista moglo izgledati, da su ova dva naroda jedno. Ali odmah naglašujem da moram iz važnih razloga odkloniti ovo shvaćanje, koje proizlazi samo iz nepoznavanja stvari, a to ću svoje stajalište kasnije još pobliže obrazložiti.

Stoga ću ova dva naroda obraditi svaki zasebno, a zajedničke momente iztaknuti, kad bude uztrebalo.

Da Hrvate i Srbe ovakio bacaju u jedan koš, daprisnielo je mnogo, što su se oni gotovo neposredno jedni iza drugih doselili u svoju sadašnju domaju (Hrvati po Šafariku .g. 634., a Srbi g. 638.), što su se smjestili neposredno jedni kraj drugih što r i) ih je daljnji tok njihove poviesti nerazlučno izmiešao, te što ih je prvi pisac, koji seje s njima pozabavio, obradio u jednoj knjizi bez jasnog razlikovanja. Kako je to djelo najstariji i najodlučniji izvor poviesti obaju naroda, tako je i to gledište ostalo uzorom za mnoge kasnije povjestničare sve do danas.

U glavama 29. do 30. svoga djela »De administrando imperio« ocrtao je Konstantin Porfirogenet slavenska naseljivanja Dalmacije i ostalih pokrajina iztočnorimskog carstva Hrvatima i Srbima.

Ma koliko se time spoznaja o postanku obaju naroda podpomogla, ipak je carski povjestnićar polučio i nepoželjan uspjeh, jer je visoki pisac prikazao, nekoliko gledišta svojim nasljednicima, koja su više u skladu s njegovim političkim nastojanjima negoli s poviestnim činjenicama. Jer iako običnom povjestničaru nije i uviek lako ostati objektivnim prikazujući poviestne činjenice, takova je objektivnost upravo nadčovječan zadatak za osobu, koja ima snositi toliki teret političkih zadataka, tradicija i težnja, kao što to bijaše slučaj kod jednog iztočnorimskog carevića. Ja ću se dakle u ovom djelu držati načela, da tvrdnje carskog povjestničara treba upotrebljavati tek cum grano salis.

Kao prvi doselili su se Hrvati, i to kao ratni osvajači. Oni su u Dalmaciji potukli Avare zajedno s njihovim pomoćnim narodima i zaposjeli zemlju. Naselivši se trajno, oni započeše potiskivati rimsko stanovničtvo Dalmacije i oduzimati mu obradiva . , polja. Romani bježahu na otoke, a primorje prepuštahu osvajačima. Hrvate navodno vodahu petero braće i dvie sestre s čudnim imenima, koja su imala personificirajući simbolizirati sedam glavnih plemenskih rodova. 1

Čini se, da je izpravna tvrdnja, da su Hrvati ponajprije naselili zapadni dio tadašnje Dalmacije, koja je međutim u ono doba obsezala: Bosnu, zapadnu Srbiju, Sandžak, Crnu Goru i Hrvatsko Primorje. Ti su krajevi ponajviše mamili osvajače, jer su bili od rimskih vremena najkultiviraniji. Ipak se čini, da nije mogla, uzprkos tadašnjem procvatu, kršna i manje plodna zapadna Dalmacija pružati Čitavom narodu dovoljno uzdržavanje, te stoga pokazuju Hrvati jako nastojanje da se šire na sve strane.

Tako je poviestno utvrđena ponovna seoba prema sjeveru, prema Noriku i Panoniji, gdje su Hrvati s obje strane Drave i Save zaposjeli nova sjedišta.

Ne smije nam izmaći, da dalmatinski Hrvati pokazuju i nadalje značajnu ekspanzivnost, jer su se, proširujući svoju vlast i osvajajući unutarnjost Balkana, probili sve do Morave i na jadranskoj obali na jugu sve do Skadarskog jezera, dotično do Bojane. Tim ratnim podhvatima uspjelo je naseliti i zauzeti te zemlje. Uspjeh ovoga širenja pokazuje nam u 8. stoljeću postojanje poviestno nepobitno dokazane Crvene Hrvatske — današnje južne Dalmacije, Hercegovine i Crne Gore. Uspjeh ove ekspanzije bijaše poslije potisnut srbskom ekspanzijom.

Polaznu točku za državno ustrojstvo pružalo je strogo centralizirano vojničko vodstvo, potrebno za ratne podhvate, a još više za održanje i obranu posjeda zemlje, koju je trebalo braniti od Romana, Ilira, Avara i predhrvatskih Slavena, koji su svi težili, da opet dođu do svoga prijašnjeg posjeda. Tako vidimo uskoro nakon naseljenja, da se stvaraju tri hrvatske države:

Sjevernodalmatinska ili Biela Hrvatska, koja se pružala od Istre do geopolitičke gorske brane Biokova;

Južnodalmatinska ili Crvena Hrvatska, koja se prostirala od Biokova do Skadarskog jezera2 i Panonska Hrvatska, koja se je svjedobno, prije dolazka Mađara prostirala od početka alpinsko-balkanskog gorja sve do Blatnog jezera i do Dunava.

Ovo prvo dižavno ustrojstvo, osnovano na vojničkoj organizaciji, naskoro je oslabilo. U 8. stoljeću ne vidimo više jakih državnih organizacija. Na mjesto njih stupiše plemenski poglavice.

Na prielazu 8. stoljeća u 9. obje su sjeverne hrvatske države pale pod franačku vlast. Savezno s tim pojaviše se knezovi kao nosioci nastojanja Hrvata za nezavisnošću. Spominje se Ljutovid ili Ljudevit Panonski. Sjevernodalmatinski Hrvati ostali su s Francima u dobrim odnosima, tako da im je vrhovničtvo ostalo nepovriedeno. Primorski Hrvati naučiše od domaćih Hira i Romana pomorstvo, te su postali vješti mornari, kakovima su ostali do današnjih vremena. Kadkada i gdjegdje postadoše opasnim gusarima te zapadoše u kavgu s Mletcima, kojima je moć sve više rasla.