Studia Croatica: 34 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 6. Sudbina Bosne kao bogumilske države

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje DRUGI DIO - HRVATI I STVARANJE HRVATSKE DRŽAVE

TRECI DIO - SRBI I STVARANJE SRBSKE DRŽAVE

CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE

6. Sudbina Bosne kao bogumilske države

Hotimice sam se dulje zadržao prikazivanjem bogumilske teorije, da čitaocu omogućim stvaranje vlastitog suda o tome, kakav je morao biti utjecaj bogumilstva na kulturni i politički razvoj Bosne.

Kulturni utjecaj bijaše uglavnom povoljan. Onaj snažni asketski potez, koji je prožimao tu nauku, odgojio je triezni, umjereni i zato fizički sposoban narod. Obča dužnost rada, od koje ni svećenstvo ne bijaše izuzeto, stvorila je marljivi srednji stalež, koji se bavio obrtom. S time u vezi bijaše razmjerno blagostanje, koje se međutim nigdje ne mogaže razviti u bogatstvo, budući da trgovina i spekulacija bijahu prezrene »da ne bi ljudi podlegli« laži, zakletvi i prevari. Zato bijaše u doba bosanske samostalnosti trgovina u Bosni usredotočena gotovo izkljucivo u rukama Dubrovčana.

Ovu sliku, koja je u cielosti povoljna, dopunja još činjenica, da bogumili bijahu prilično načitani, što se može tumačiti prosvjećivanjem bogumila putem evanđelja.

Koliko bijaše ta slika s jedne strane povoljna, toliko bijaše s druge strane nepovoljna. A što bismo mogli i reći o političkom i državotvornom značenju jedne nauke, po kojoj je sve što se stvarnog oko nas nalazi, djelo sotone? A zadatak je države, da se bavi uglavnom stvarnom stranom ljudskoga života. Kakav je položaj države u toj nauci, ako je ono, što joj je glavni zadatak, djelo sotone i prema tome ne samo suvišno, nego i prezira vriedno? Kako da se razvija država, u kojoj se brak načelno zabacuje i podnosi samo per nefas, gdje su savršeni, viši i vodeći krugovi ljudskog družtva zbog zabrane braka i spolnog obćenja isključeni od rasplođivanja, a time nestaju upravo vredniji i savršeniji ljudi, kao što vidimo u slučaju gospara Vladka Vlavića. Kako da se razvija država, gdje se načelno prezire trgovina i promet zbog nekog bolestnog straha od »laži, zakletve i prevare«, gdje je nemoguće prikupljanje bogatstva, gdje je posjed zemljišta jedina mogućnost družtvenog uspona i gdje je prema tome čitavo pučanstvo podieljeno u seljake, u marljivi i radini, ali nepomični i neambiciozni srednji stalež i u stalež silne feudalne gospode? Pa onda još k tome i stroga zabrana ubijanja životinja i ljudi, koja je, koliko god simpatična, ipak jednaka načelnoj zabrani rata i vojevanja, koja je i tako ratničkom narodu, kakvi bijahu Hrvati uobće, a poimence Bosanci, morala oduzeti njegove ratničke vrline, te njegovu državnu tvorevinu učiniti nesposobnom za proširivanje i obranu?

Ne treba nam dalje više ništa istraživati i razmišljati, jer je na prvi pogled jasno: bogumilstvo bijaše politički opasan i poguban pa čak i protudržavan nauk.

Ova nam tvrdnja razjašnjuje mnoge pojmove o bosanskoj državnoj tvorevini. U njoj zapravo i ne bijaše nikakve snage, a u njeno najbolje doba bijaše njena ekspanzivna snaga vrlo umjerena, osobito kad Bosnu uzporedimo sa Srbijom. Ovo je tim napadnije, što bosanski Hrvati bijahu po svojoj naravi vrlo ratoborni. Razlog tomu bijaše vladajući bogumilski nauk. Jer država, u kojoj ne kola novac, koja nema oružja i koja se iz vjerskih razloga ne smije spremati na rat, takova država ne može pomišljati na proširivanje. Jedina snaga, koja se u toj državnoj tvorevini pojavila, bijaše odpor protiv katolicizma. To bijaše ona za Hrvate tako značajna upornost i odpornost, koju kasnije nalazimo kod katoličkih Hirvata s obziroom na Turke. Jedina bijaše razlika, što ta odpornost počivaše na bogumilskoj vjerskoj osnovi i bijaše uperena protiv Mađara, a tamo na katoličkoj osnovici i uperena protiv Turaka.

Bogumilstvo nam tumači i nestalno držanje bosanskih vladara. Pada u oči. kako bijahu uviek brzo spremni zatomiti svoju vjeru i primiti katolicizam, i kako su brzo opet upali u bogumilsko krivovjerje, čim nestade vanjske sile, koja ih primoravaše da prime katolicizam. Moram priznati, da sam ovo ponašanje dugo smatrao bezkarakternošću, balkanizmom, kao što to drži Thalloczv. Tek kad sam se zadubio u bit samog bogumilstva, našao sam, u čemu je stvar. Gotovo da je obrnuto; ovo ponašanje nije posljedica bezkarakternosti, nego krute nužde, od koje je nastala nepostojanost, koja još i danas karakterizira Bošnjaka. Bosanski kraljevi bijahu stvorovi, koje bi trebado žaliti. Jedva bismo mogli držati, da od prirode nadareni Bosanci nisu uvidjeli, da s bogumilstvom u političkom pravcu ne će mnogo napredovati. Ali država bijaše postala na bogumilskom temelju, pa bi odricanje bogumilstva značilo napuštanje temelja države, a narod se osim toga tvrdokorno držao uz tu vjeru, koju bijaše zavolio. Bosanski vladari nalažahu se tako u stalnome škripcu, s bogumilstvom ne mogahu vladati, a niti protiv njega, jer u tom slučaju imali bi protiv sebe sve državotvorne, hrvatske bogumilske elemente. Te česte promjene vjere, ta okretanja fronte brjahu zapravo samo zdvojno bacanje beznadno pritisnutog organizma, koji htjede, ali ne mogaše, živjeti.

U bosanskoj poviesti nailazimo tako na bana Sebeslava, koji bijaže gorljiv katolik, jer mu papinski dvor izdaje svjedočbu, da je »sicut lilium inter spinas«. Ali kao bosanski ban proigrao se za nekoliko godina, pa ga zanaviek nestade.

Kotromanići, ta sposobna bosanska dinastija, koja je vještim upravljanjem podignula zemlju na kraljevinu, imađahu dovoljno uviđavnosti. da spoznaju praktičnu političku vriednost pravoslavlja. To pitanje nije još sasvim razjašnjeno, ali vele, da simpatizirahu s pravoslavljem. Ja to podpuno shvaćam i uvjeren sam, daje tako, jer bi bilo čudno, kad jedna sposobna dinastija, uviđajući beznadnost stanja, u kome se nalazi, ne bi pokušala, da makar i tim putem izađe iz tog zdvojnog položaja.

Stjepan Tvrdko (1353. — 1391.), u mladosti bogumil, kasnije pravoslavac, a u zrelijim godinama katolik — čime je dobio slobodnije ruke prema papi i prema Mađarima — pokuša zasliepljen srbskim uspjesima nasljedovati Srbe i povesti Bosnu na put kojim se razvijaše srbska država. Kad godine 1371. Nemanjići ostadoše bez potomaka, sjeti se on, da i u njegovim žilama teče nemanjićka krv i zauzevši susjedne dielove srbskih zemalja, poimence veći dio današnjeg Novopazarskog Sandžaka, okruni se na grobu sv. Save u Mileševu dvostrukom krunom Bosne i Srbije i stade se po uzoru srbskih kraljeva nazivati: »Stefan Tvrdko, po milosti Gospoda Boga kral Srblem, Bosni, Primorju, Hlmsci zemli, Dolnim krajem, Zapadnim stranam, Usori, Soli, Podrinju i k tome«, Krunitba na grobu sv. Save dovoljno nam jasno govori, kakva bijaše politička zamisao ovog formalnog čina, jer smo se već namjerno podrobnije pozabavili ovim zanimljivim svetcem anatolske crkve. Budući da sv. Sava bijaše zastupao misao, da je pravoslavlje najzgodnija vjera za južne Slavene, jasno je, da vezanje jednog državničkog Čina na i spomen sv. Save nije ništa drugo, doli okretanje fronte u pravcu pravoslavlja.

Samo što je taj pokušaj sasvim neuspio. Uzprkos njegovoj nemanjićkoj krvi, ne htjedoše Srbi ništa znati o vladaru, koji bijaše u svojoj prošlosti bogumil, a isto tako ne htjedoše da znaju ništa ni o zajednici s krivovjernom Bosnom, Ali i Bošnjaci, većinom — još bogumili, ne htjedoše ništa da znadu o nekoj političkoj zajednici s pravoslavnim Srbima. Pokušaj Stjepana Tvrdka ostade tako bez [kakovih znatnijih političkih posljedica. Ambiciozni Stjepan Tvrdko bijaše bogatiji za jedno razočaranje, bosanski kraljevski naslov za jedno zvučno ime, a potomstvu ostade školski primjer za tvrdnju, da poviestni razvoj ide pravilima, koja se ne mogu po volji mienjati.

Ova se ista igra ponovila još jednom. Nekadašnja Crvena Hrvatska podielila se s vremenom u tri područja: U Zetu, koja se kasnije sasvim posrbila, u slobodni grad Dubrovnik, koji je izprva romanski, kasnije sasvim pohrvaćen, i u Humsku zemlju sa susjednom Travunjom, koja je privremeno podpala pod Nemanjiće za vrieme njihova najsnažnijeg razdoblja, ali je kasnije od Nemanjića oteše bosanski kraljevi (1325.), pa ona dospije konačno u područje bosanske državne tvorbe, gdje je i ostala. Na taj je način postala i dionikom njene sudbine i njenih težkoća zbog nepovoljnih unutarnjih utjecaja bogumilstva. Geopolitički prilično jedinstvena Humska zemlja, razvila se u područje snažne feudalne vlasti obitelji Vukčić. Što slabija bijaše središnja vlast feudalnih gospodara, to se jače uzdizala moć feudalne gospode, a poimence vojvode Hrvoja Hrvatinića i Stjepana Vukčića (Kosače). Čini se, da seje Stjepan VukČić, u čijoj se zemlji bijahu veoma proširili bogumili u doba katoličke reakcije u Bosni, htio onako slično preorientirati kao i bosanski kralj Tvrdko. Ali izgleda, da je on kušao zapadnoeuropske i istočnoeuropske pomoćne činbenike staviti u službu podizanja svoje vlasti. On si dade god, 1 440. od cara Fridrika IV. podariti službu čuvara groba sv. Save s naslovom »herceg svetog rimskog carstva«, a njegova zemlja zvaše se odtada »Hercežtvo sv. Save«, od čega nastade današnje skraćeno ime Hercegovina. Ali sve to osta bezuspješno kao i kod kralja Stjepana Tvrdka.

Na ovim primjerima vidimo, kako se posvuda služilo sv. Savom i njegovom predajom kao utjelovljenjem razvitka južnoslavenske moći.

http://www.studiacroatica.org/pilar/pilar34.htm

PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE