Studia Croatica: 26 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918)

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje SADRŽAJ

PRVI DIO - POSTANAK BALKANSKIH SLAVENA

DRUGI DIO - HRVATI I STVARANJE HRVATSKE DRŽAVE

TRECI DIO - SRBI I STVARANJE SRBSKE DRŽAVE

8. Tursko doba

Sad dolazi kod Srba ono stanje, koje označismo kod Hrvata turskom dobi. Što o tom predmetu tamo rekosmo, to vriedi uz stanovite iznimke i kod Srba. Ovdje ne ćemo ništa opetovati, nego samo navesti, u čemu se tursko doba i njegove posljedice za srbski narod razlikuju od posljedica istoga razdoblja za hrvatski narod:

1. Tursko doba trajalo je kod Srba duže nego kod Hrvata. Ono počinje kosovskom bitkom (1389.), dolazi na vrhunac propašču despotovine (1445.), dok kod Hrvata počinje padom Bosne (1463.) i dolazi do vrhunca bitkom kod Udbine (1493.), odnosno mohačkom bitkom (1526.). I kao što tursko doba kod Srba prije počinje, ono se i kasnije završuje. U neturskin središnjim hrvatskim krajevima (Hrvatskoj, Slavoniji ijednom dielu Dalmacije), svršava ono karlovačkim mirom (1699.), a u Srbiji se svršava tek hatišerifom god. 1830. Tako počinje tursko doba kod srbskog naroda 75 godina prije i traje 130 godina dulje. Prirodno treba stoga utjecaj turski na srbski narod u cielosti označiti većim i dubljim. 17 Ali treba odmah ustanoviti, da to ne vriedi za sva područja narodnog života, i da je uzprkos tome srbska narodna snaga u tursko doba manje stradala od hrvatske, što ćemo kasnije još obširnije obrazložiti.

2. Nastojali smo prikazati, kako su Srbi, koji izprva bijahu malobrojan osvajalacki narod, uslied prirode svojih središnjih zemalja, koja je davala narodu snage i uslied kulturnog utjecaja iztočnog kršćanstva, — kojeg su crkveni dio poprimili izravno iz njegova duhovnog središta na Atosu, a njegov politički dio bizantskom baštinom, — te pogodovani svojim središnjim položajem prodrli na sve strane i postali važnim političkim Činbenikom. Iztakli smo također, daje nagla propast morala usliediti već iz tog razloga, što onaj pravi srbski narodni sloj u državi ne bijaše dosta snažan, da posluži kao protuteža centrifugalnim nastojanjima. U tom je pravcu tursko doba, koje je trajalo četiri stoljeća, donielo važnu promjenu. Ono je ukinulo družtvenu razliku između vladajućih Srba i ostalih nesrbskih Slavena kao i većim dielom neslavenskih prastanovnika, koji življahu u nekoj podložnosti kao meropi ili kao poluslobodni sebri. Prema unutarnjem ustrojstvu osmanlijskog carstva bijahu svi nemuslimanski državljani, t, j. raja, stalež s manje prava, koji se trpio samo zbog toga, da obrađuje zemlju i da hrani muslimanski gospodski sloj, koji bijaše dužan služiti kao vojnik. Svi srbski državljani, bez obzira, bili odličnici, slobodnjaci, sebri ili mteropi, spadaju u raju. Pod pritiskom strane vlasti nestade svih staležkih razlika; zajednička prošlost, zajedničke patnje toga razdoblja i jaka kopča srbske narodne Crkve, spojile su podpuno nekada inorodne etničke elemente u jednu družtveno, jezički i etnički jednoličnu narodnu gomilu, u kojoj već u 16. i 17. stoljeću ne nalazimo socialnog razlikovanja. Pri tome je Srbstvo dokazalo svoju veliku moć priljubljivanja, jer je u sebe primilo sve te raztrkane elemente.

3. Spomenuto je već, od kolikog je značenja za Srbe u političkom i narodnom smislu bila narodna Crkva, koju je osnovao sv. Sava. Njezino koristno djelovanje nije prestajalo, premda u doba razsula propade i narodna Crkva, i Srbija bude podređena grčkom ohridskom nadbiskupu. Kasnije podpadoše srbske zemlje izravno pod carigradsku patriarhiju, i grčki svećenici poplaviše krajeve, u kojima nastavahu Srbi.

Ali i ove nepovoljne Činjenice ne mogahu posvema uništiti duh srbske narodne Crkve.

On se skloni u mnogobrojne manastire, koje su u doba sjaja utemeljili srbski vladari i koji bijahu organizirani još od sv. Save. 1 Ovi manastiri ostadoše narodni, jer se monasi obnavljanu izključivo od okolnog srbskog pučanstva i čuvahu predaje sv. Save. koje se sastoje u stavljanju na razpolaganje pravoslavne Crkve narodnim i političkim ciljevima srbskog naroda. Sve je to imalo za posljedicu, da je važnost svećenstva spala, a značenje manastira poraslo. U najtežim danima postadoše tako ti manastiri utočištem srbske narodne misli. Ovdje treba navesti, što o tome piše jedan od izvrstnih poznavalaca toga predmeta. 19 »Manastiri bijahu za turskoga vladanja na Balkanu jedina mjesta duhovnog života. Skoro svaki srbski manastir je zadušbina iz doba srbske nezavisnosti, i zato u svakome živi živahna poviestna predaja o nekadašnjoj narodnoj veličini. Tamo bijaše starih knjiga okovanih srebrom i zlatom s inicialima kraljeva i kneževskih darovatelja, a na zidovima bijaše starih nadpisa o umrlim visokim gostima i o starim vladarima: razni nadgrobni nadpisi i mnoge druge stvari opominjahu posjetnike na propalo, ali sjajno doba. Vješti pisci prepisivahu srbski kraljevski ljetopis, koji pričaše o starim srbskim vladarima, carevima, knezovima i despotima. Tako na pr. ljetopis, koji se nalazi u manastiru Žitomisliću u Hercegovini, bijaše napisan u Hopovu godine 1364. On govori o Nemanji, o prvom okrunjenom vladaru, o sv. Savi, vrlo obširno o caru Dušanu, zatim o caru Lazaru i kosovskoj bitci, o Miloševu junačtvu, kako probode sultana Murata, o Stevanu sinu Lazarovu, o zauzeću Beograda i o despotu Đurđu.

Ljetopis završava riečima: »Jovan umre i ostavi srbski narod u žalosti«. Ta ista predaja, sadržaj ljetopisa o kraljevima, nalazi se i u srbskoj junačkoj pjesmi. Može se čak smatrati, da su pisani izvori imali odlučan utjecaj na sadržaje ustmene predaje, jer narod ostade vazda u tiesnom dodiru s manastirima, monasi bijahu narodni sinovi, a skupštine, sajmovi i narodne svečanosti obdržavahu se uviek pred manastirom i u njegovu dvorištu. Ruski konzul A. Hilferding, poznavalac Bosne iz prvog diela 19. stoljeća, misli, da su se narodna pjesma, narodno kolo i narodni običaji uobće održali samo tamo, gdje bijaše manastira«.

Turci, u kojih bijaše mnogo iztančanog razumievanja za politička pitanja, spoznaše doskora snagu ove narodne vjerske ustanove. Oni pokušaše upregnuti tu silu u službu otomanske državnb misli. I veliki vezir Mehmed Sokolović, rođeni Hercegovac, uzpostavi godine 1557. pećku patriarhiju, postavivši patriarhom nadbiskupa Makarija. Odtada se pećki patriarh zove: »Srbski patriarh sviju Srba,Bugara i Primorja«. Ali Osmanlije računahu krivo, stvar pođe protivnim putem. Po svom unutarnjem ustrojstvu ne mogaše osmanlijsko carstvo ni u kojem slučaju pružiti kršćanskoj vjeri ono, što joj mogaše pružiti kršćanska država. Pećki patriarsi stupiše doskora u odnose s Austrijom, postadoše posrednici za njene političke osnove i imađahu udjela u osnovi, da se svi kršćanski narodi na Balkanu pobune protiv Turaka.

Zbog toga morade pećki patriarh Arsenije Crnojević pobjeći s 36.000 srbskih obitelji u Austriju, a srbska narodna Crkva nastavi se u patriarhiji karlovačkoj. Nakon ovih izkustava ukinuše Turci, razumije se, pećku patriarhiju — doduše tek god. 1 776. — i podložiše srbsku Crkvu izravno carigradskom patriarhu. Sva viša svećenička mjesta u srbskim zemljama zaposjedoše Grci, i samo manastiri ostadoše u narodnim rukama. Ali ovaj obrat nije nipošto smetao, da je srbski narod u toj patriarhiji, koja je trajala 150 godina, gledao nastavak svoje nekadašnje države i da je ta ustanova, kako ćemo vidjeti, bila narodu kasnije od najveće praktične koristi. Pod nju ne podpadahu samo srbske, nego i hrvatske zemlje, koje se tada uz neke iznimke nalažahu gotovo sve pod turskom vlašću. Hrvatski katolici ne imađahu ništa slično, da joj stave nasuprot, i tako postade pecka pabriarhija zapravo predtečom današnjih velikosrbskih težnja.

4. Iztaknuto je već, da je uzprkos duljem trajanju turska vladavina djelovala manje razorno na narodnu snagu Srba nego na snagu Hrvata. Ova je činjenica potrebna za razumievanje sadašnjice obaju naroda, pa je treba potanje razjasniti, jer je osim toga naoko u prvi mah paradoksna.

a) Srbski odpor protiv nadirućega turskog vala preuzeše na sebe srbske državice, koje bijahu nastale nakon propasti Dušanova carstva. Uzprkos već poodmaklom razpadanju, bijaše u njih još dovoljno snage, da se Turcima izprieče u velikim bitkama kao na Marici i na Kosovu polju. Nepovoljni izhod ovih bitaka imao je posljedicu, da su potučene državice dospjele u neki zavisni, vazalni odnos prema Turcima. Zbog toga Turci nisu imali povoda da izkale svoj bies na srbskom pučanstvu, kao što su to radili na hrvatskom. Osmanlije su išli samo za tim, da unište državu, a nemahu interesa da unište srbski narod. A baš kod Hrvata nije se borila država, jer Hrvati u to doba nisu imali organizirane državne sile, nego se borio narod kao takav: svaki se plemić borio, da očuva svoj posjed sa svojim kmetovima i ostalom svojtom. U jednome pismu staležima zemlje izpod rieke Ennsa izdaje car Maksimilian god. 1572. Hrvatima izseljenicima svjedočbu »da su se u svojoj domaji Turcima opirali do krajnjih mogućnosti i da to još danas čine njihovi srodnici, koji su tamo ostali.« 20 Zbog toga bijaše turski bies uperen prije svega na hrvatsko plemstvo i na narod, pa nastojahu izkorieniti i uništiti oboje tim više, što se Hrvati prisloniše na austrijsku kuću i što su Turci osjećali, da su tu prvi puta naišli na protivnika, koji će ih nadvladati. Osim toga prolažahu hrvatskim krajevima dvie fronte: jedna, koju je držala Austrija, i druga, koju su držali protiv Turaka Mletčani. Sasvim je prirodno, da pučanstvo tih krajeva bijaše uništavano u jačoj mjeri nego Srbi, kojih su države dospjele u doduše nepovoljan, ali ipak kako-tako sređeni odnos prema osmanlijskom carstvu.

b) Dok su Hrvati stalno i dosljedno provodili prema Turcima politiku nepopustljivog odpora, dotle su Srbi vrlo rano započeli s onom njima svojstvenom, oportunom politikom kolebanja. Prije svega opažamo i ovdje, kao i u svakom drugom razdoblju srbske poviesti, srbsku politiku ženitbe. Carica Milica, udovica cara Lazara, koji pade na Kosovu, uda smjesta svoju kćer Oliveru za novog sultana Bajazita 1., a despot Đorde Lazarević uda svoju kćerku Maru za sultana Murata.

Da su Srbi u praksi izrabljivali svoje zetove-careve, shvatit će svatko, tko samo iole pozna srbsku poviest.

http://www.studiacroatica.org/pilar/pilar26.htm

CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE