Studia Croatica: 11 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 5. Hrvati za vrieme Arpadovica i Anžuvinaca

Koloman

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje

DRUGI DIO - HRVATI I STVARANJE HRVATSKE DRŽAVE

5. Hrvati za vrieme Arpadovića i Anžuvinaca

Dinastija Arpadovića već je bila prekoračila vrhunac svoga razvitka, kad se je Hrvatska pridružila Ugarskoj. Arpadovići su izgradili mađarsku državu i dali joj najveće moguće naravne granice, Pridruženjem Hrvatske dali su oni svojoj državi prielaz k moru. No time je niz velikih djela ove dinastije iscrpljen. Od Kolomana je dinastija u vidljivom opadanjiu. Od Bele Sliepoga (1131. — 1141.) nose ugarski kraljevi naslov kralja Rame, pri čemu je Rama imala značiti Bosnu kao pars pro toto {dio za cjelinu). Sama ta činjenica prikazuje nam se kao nuždna posljedica pridruženja Hrvatske. Bosna bijaše svakako u različitom obsegu sastavni dio hrvatske države. Daje do tog stjecanja došlo u vnieme sliepog i nesumnjivo, slabog vladara, dokazuje nam, da to stjecanje nije stajalo nikakvih napora, nego se očitovalo samo kao logična posljedica pridruženja Hrvatske.

Arpadovići su se zapravo brinuli malo za Hrvatsku, Hrvatska je bila gotova, uređena država, koja je samo prolaznom krizom bila nešto oslabljena. Vanjski utjecaji bijahu protutežom sjedinjenih snaga obiju država odalečeni, i tako su se naskoro prilike u Hrvatskoj same od sebe sredile. Pitanje političke uprave riešili su Mađari na taj način, da su upravu ovih partes anexae (pripojenih dielova) povjerili jednom kraljeviću, članu kraljevske kuće. Time je u Hrvatskoj stvorena neka vrsta sekundogeniture. Hrvatska je inače tek onda dolazila u pitanje, kad su se morali voditi ratovi s vanjskim neprijateljima, koji bi ugrožavali teritorialnu cjelokupnost Hrvatske. U prvom redu bili su to Mletci i Bizant, a kasnije otomanska carevina, kao pravni nasljednik Bizanta.

Ugarski kraljevi bijahu prisiljeni dalje voditi borbu, koju su svojedobno započeli Hrvati protiv nepouzdanog romanskog Primorja i protiv Mletaka. Vodili su je bez osobitog zamaha i odlučnosti, pa također i bez velikog uspjeha. Položaj se u korist ugarskog kralja poboljšao zapravo sam od sebe.

Premještajem kraljevske vlasti u Mađarsku izgubili su Romani onaj utjecaj, koji su bili stekli na kraljevskom dvoru u vrieme hrvatskog nacionalnog kraljevstva. I crkvena je politika zadobila novu orientaciju. Gubitkom neposrednog utjecaja na državnu vlast, Romani Dalmacije vidno su propadali.

Dok su romanski gradovi u vrieme hrvatskoga narodnog kraljevstva romanizirali Slavene, koji su dolazili u gradove, počeo je sada upravo protivni razvitak, začudo pod jednom neslavenskom dinastijom, Slaveni, koji su dolazili u gradove, poslavenili su postupno nekada moćne romanske gradove u Dalmaciji. Time seje položaj ugarskih kraljeva sasvim poboljšao, jer su poslavenjeni gradovi postali pouzdaniji za državu, pošto su u njoj tražili oslona protiv mletačkog pritiska i proširivanja na Jadranu. Cieli taj razvitak krenuo se je zapravo u povodu jednoga dosada premalo zapaženoga socialnog razvitka. Hrvatska je bila plemićka država, a stari Hrvati osvajalački živalj. Vlast se je prema ostalom stanovničtvu osnivala na maču i na plemenitoj krvi. Stare Hrvate moramo si zamišljati kao slavensko-arijski narod čistog arijskog tipa: svjetlokos, plavo ok, visokog uzrasta i dolihokefalne glave.

Baš kao plemićka država tražili su oni priključak plemićkoj državi Ugarskoj. Za razdoblja Arpadovića započelo je socialno razpadanje plemenskih rodova. Hrvati kao Slaveni živjeli su u plemenskoj obiteljskoj organizaciji zadruge. Pod utjecajem rimskoga individualističkog shvaćanja i prava počelo je probijati individualno vlastničtvo nasuprot slavenskom zadružnom, plemenskom i obiteljskom vlastničtvu.

Plemenski poglavice nastojahu pod utjecajem romanskoga prava pretvoriti zadružni posjed cielog plemena u svoje osobno vlastničtvo, a slično i obiteljski starješine stadoše smatrati zadružni posjed ciele obitelji svojini osobnim samovlastničtvom. U plemenima i obiteljima nastale su borbe i trvenja, te su jači pojedinci iztiskivali slabije iz zadružnoga poajeda, a jači članovi obitelji iztiskivali su opet slabije iz zajedničkoga obiteljskog zadružnog posjeda.

Tako je jedan dio Hrvata izkorienjen i iztisnut s baštinskoga zadružnog zemljišta. Tome je razvitku pogodovao ugarski feudalizam, osnovan na t. zv. donacialnom sustavu, po kome je vladar čitave komplekse zemljišta darovao zaslužnim pojedincima. Najjače obitelji porasle su do moćnih feudalaca, kakve već nalazimo u 13. stoljeću. Slabiji utonuše u stalež seljački ili se odputiše trbuhom za kruhom u romanske gradove.

Taj stalni pritok Hrvata u gradove, koji je bio u punom tieku za vrieme Arpadovića, odlučio je etničkom sudbinom dalmatinskih gradova, gdje je već u 12. stoljeću bilo sve više slavenskih patricijskih porodica. Današnji dolihokefalni (dugolubanjski) stanovnici dalmatinskih gradova upravo su mješavina starih Romana i hrvatske plemićke kivi.

Ne smijemo nadalje pustiti iz vida loša izkustva, koja su dalmatinski gradovi stekli s mletačkom upravom, a napose u gospodarskom pogledu. Ta ih izkustva nisu mogla oduševljavati za prekojadranske gospodare. Mletci su tjerali bezobzirnu politiku trgovačkog izrabljivanja i poreznog pljačkanja zemlje. Tako vidimo, da su dalmatinski gradovi redovito voljeli ugarsko gospodstvo nego mletačko.

Za Ugarsku uzprkos tome nije posjed dalmatinskog primorja nikada bio ni trajan ni miran. Mletci su neumorno nastojali, da se domognu dragocjenog Primorja. U sjevernom dielu Jadrana nisu trpjeli nikakve druge vlasti, nego otvoreno težili za svojom političkom i trgovačkom prevlasti. To bijaše smišljeno provođenje i početak programa politike »mare nostro« današnje Italije.

Za vladanja, a napose za propadanja Arpadovića, vidimo nešto kao nastojanje Hrvata, da politički samostalno nastupe. Ali ne vidimo ni jasnoga cilja ni jedinstvenoga nastupa čitavog naroda. Razpadanje, započeto propašću narodne države, očevidno je dalje napredovalo. Hrvatski gospodujući sloj, kao što već rekoh, nalazio se u nekom stanju družtvenog raztakanja. Osim toga tatarska provala, — koja je usliedila sredinom 13. stoljeća i kojoj su se Hrvati odlučno suprotstavili tako, da se u Hrvatskoj mogla ustaviti, — porušila je posjedovne odnose i imala za posljedicu seobu plemena. Imovinski i posjedovni odnosi hrvatskog plemstva težko su se potresli. Razvitak feudalizma u cieloj Europi, a osobito u Ugarskoj, kao i rimski pravni nazori, slomiše staru snagu hrvatskih plemenskih rodova. Tako se nisu mogla izkristalizirati jedinstvena narodna nastojanja; sve je došlo pod vodstvo osobnih ambicija, pa glavne težnje pojedinih feudalaca bijahu nastojanja za osobne feudalne probitke.

Nakon nasilne smrti Ladislava IV. Kumanca dođe na ugarsko-hrvatsko priestolje Andrija III., sin Stjepana i Tomasine Morosini, unuk Arpadovića Andrije II.

Unutarnje ustrojstvio ugarske države bijaše težko potreseno. Unutarnje razsulo hrabrilo je vanjske aspiracije. Kao vrhovni lenski gospodari javiše se Rudolf Habsburžki i papa Nikola IV. Svaki je od njih htio razpolagati izpražnjenim priestoljem radi naslova vrhovnoga lenskog gospodstva. Rudolf je dao Ugarsku

Hrvatsku u leno svome sinu vojvodi Albrechtu, a papa Nikola Karlu Robertu, odvjetku vjerne mu kuće Anjou. Tako su sjedinjene Ugarska i Hrvatska imale sretno tri kralja — Andriju III., Albrechta Austrijskog i Anžuvinca Karla Roberta. Hrvati sustajali pred izborom, za koga da se odluče. Oni se odlučile protiv najjačeg kandidata, Andrije III. Ne samo da bijahu strogi legitimisti, kakvima ih uviek u poviesti vidimo, te sumnjahu u legitimnost Andrijinu (bio je posthumus i vrlo sumnjivog arpadovskog podrietla); nego su se uz to još i bojali, da Andrija, kao sin mletačke patricijke, odgojen u Mletcima i zvan »MletČanin«, ne bi dovoljno i energično suzbijao Mletčiće, zavjetne dušmane Hrvata, u njihovoj težnji za Dalmacijom.

Polazeći s toga političkog stajališta, odlučiše se Hrvati za Karla Roberta, jer Anžuvinci bijahu najmoćnija onodobna vladarska kuća i ogorčeni protivnici Mletaka. Tako su i nacionalni i klerikalni elementi u Hrvatskoj predobiveni za Anžuvince, a kod klerikalaca je sigurno djelovao i papinski utjecaj. Karlo Roberto bude dakle kao kandidat Hrvata okrunjen u Zagrebu za kralja Ugarske i Hrvatske. 3 U borbi između Anžuvinaca i Andrije III., koja se sad razplamtjela, nađe Andrija III. smrt. God. 1301. je Karlo Roberto neprieporni kralj ugarsko-hrvatski.

Uzporedo s ovim poviestnim događajima tekao je još jedan drugi razvitak. Kao svagdje u srednjem vieku, tako je i u Hrvatskoj moć feudalnih gospodara stajala u obrnutom odnosu prema kraljevskoj vlasti. Tako je u vrieme pada Arpadovića nekolicina hrvatskih feudalaca postala osobito moćna. Među njima se osobito odlikovao rod bribirskih knezova iz plemena Šubić (iz istoga roda niknuli.su poslije glasoviti grofovi Zrinski). Sa svojim sjedištem, smještenim daleko na jugu, u bregovitoj srednjoj Dalmaciji, bijahu izvan izravnog utjecaja ugarskih kraljeva, bijahu bogati i moćni, gotovo neovisni dinasti u svojoj državini. Posjedovali su najveći dio tadašnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine. Knezovi Šubići stajali su dakle u gotovo neovisnom odnosu prema državi, a osim toga bijahu hrvatski banovi.

Obnašali su nasljednu bansku čast, te bijahu po svemu tome de facto neovisni. U toj se porodici uzdigao ban Pavao Bribirski tako visoko, da se činilo, kao da će samostalnost Hrvatske opet uzkrsnuti. No s banom Mladenom dosegla je ta porodica vrhunac svoje moći, te je iza toga sliedio brzi pad. Već u vrieme bana Pavla nastale su potežkoće vjerske naravi. U Bosni se pojavila hereza (krivovjerstvo) bogumilstva, koja se tamo brzo širila. Šubići kao revni katolici nastupiše odlučno protiv bosanskih heretika.

Uslied toga nastadoše težki sukobi, i kod jedne taikve prilike izgubi Mladen život.

Svakako bijahu opreke i trvenja između bogumilskoga bosanskog plemstva i katolički razpoloženih banova Bribirskih jedan od glavnih uzroka propasti njihove moći. U smjeru slabljenja premoćne obitelji Šubić djelovala je i zavist ostalih slabijih plemenskih rodova, koji su se osjećali ugroženima od premoći Subića. Sve je to spretno podjarivala i izrabljivala neumorna mletačka diplomacija, koja je nerado gledala jačanje ijedne porodice u Hrvatskoj. Konačno je odlučila ojačana središnja vlast pod Anžuvincimta da zapečati propast moćne obitelji. Neprijateljski feuidacci predali, su Mladena Bribirskog u ruke kralja Karla Roberta, koji hitaše potaknut od mletačke diplomacije protiv opasnoga feudalnog gospodara.

To je jedno od protuslovlja, koja su toliko značajna za hrvatsku poviest. Hrvati podigoše na priestolje Karla Roberta, da nađu u njemu obranu od Mletaka. Ali Mletci izkoristiše jakoga kralja, da unište opasne hrvatske feudalce, najprije grofa Bribirskoga, a kasnije grofa Nelepića ili Nelipića. Čim pak grofovi Bribirski bijahu oslabljeni i poniženi, lukavi Mletci izkorišćuju uvrieđenu porodicu knezova Bribirskih kao oruđe protrv ugarskog kralja i kuće Anjou.

Karlo Roberto nije ispunio nade, koje su Hrvati stavljali u njega glede Mletaka. Okretni Mletci znali su odkloniti kraljevu moć od sebe. No sin Karla Roberta Ljudevit I. Veliki vodio je zbog Dalmacije dva velika rata s Mletčanima. Prvi (1356. — 1358.) zaključen bi zadarskim mirom. Čitava Dalmacija do Kotora pripala je ugarsko-hrvatskom kralju. Drugi rat je zaključen mirom u Turinu 8. kolovoza 1381., kojim je uzdržan status quo (stanje kao prije rata). Važno je iztaknuti, daje u prvom ratu kao saveznik Mletčana nastupio srbski car Stjepan Dušan. Samo je njegova smrt tokom rata učinila, da taj rat nije postao neugodan za Ljudevita I. Ja to iztičem i naglašujem, da je savez Srba i Talijana činjenica, s kojom mi Hrvati trebamo u budućnosti računati. 4

Hrvati ostadoše vjerni obitelji Anjou. Kad su međutim nasljedstvo Ljudevita I. Velikog preuzele njegova žena i kći, i kad se kraljevska vlast u rukama slabih žena izrodila u pravu revoluciju, pa se činilo, da će kruna prieći na Luksemburgovce podigli su Hrvati opet na priestolje jednog Anžuvuica, Karla Dračkog. No ovoga su Mađari umorili, a Hrvati i ojačano bosansko kraljevstvo pristadoše uz Ladislava Napuljskog, njegova sina. Taj se pak nije usuđivao dolaziti u ove opasne zemlje, gdje je njegov otac iz potaje ubijen, i zato je držao pametnijim god. 1409. prodati Mletcima za 100.000 dukata koliko stvarni toliko i očekivani posjed kao i sva svoja prava na Dalmaciju.

Tako su Hrvati opet doživjeli gorko razočaranje, jer su ih Anžuvinci, — koje su oni podigli i kao protutežu Mletcima za svoje vladare izabrali, te za njih toliko krvi prolili, — konačno sramotno izdali i njihovu stvar prodali tim istim Mletcima.