DIE SÜDSLAWISCHE FRAGE UND DER WELTKRIEG
ÜBERSICHTLICHE DARSTELLUNG DES GESAMT-PROBLEMS
VON L. v. SÜDLAND
MIT 3 KARTEN
WIEN 1918
MANZSCHE KUK. HOF-, VERLAGS- U. UNIVERS1TATS-
BUCHHANDLUNG
Naslovna strana Izvornog izdanja
L. V. SÜDLAND
JUŽNOSLAVENSKO PITANJE
PRIKAZ CJELOKUPNOG PITANJA
1943
IZDANJE MATICE HRVATSKE
PREVEO FEDOR PUCEK
TISAK: DP TISKARA VARTEKS, VARAŽDIN
PREDGOVOR PREVODIOCA
Da poviest naroda valja pisati sine ira et studio, čujemo već u školama, Ne može biti nikakve sumnje, da pisci poviesti, kojima je iole stalo do svog imena, zaista nastoje, koliko god im je to prema razpoloživom gradivu moguće, zbivanje događaja u prošlosti prikazati objektivno i nepristrano bez obzira na to, da li takav prikaz događaja u taj čas ide u prilog njima samima, njihovoj sredini ili njihovu narodu.
No poviest je također i magistra vitae. Zato njezini rezultati ne zanimaju samo povjestničare u užem smislu, nego manje-više i svakog pojedinca, koji ne misli samo od danas na sutra, pa i svakog onog, koji se od zanata ili po svom pozivu bavi budućim problicima svog naroda, a loje političar. Zato je oduviek između poviesti i politike postojala veza, te su pojedine stranke u političkim borbama i prečesto pokušavale s pomoću poviesti dokazivati svoje zasade i teze.
Zbog toga je mnogo puta povjestničaru vrlo težko prikazivati događaje samo onako, kako su se zaista zbili, a osobito je to težko onda, kad pisac, u dnevnim političkim borbama, i sam stoji na jednoj strani. Onda je gotovo i nemoguće od njega tražili, da gleda na događaje u prošlosti bez ikakvih obzira na svoje vrieme. To dakako ne znači, da bi se on sviestno smio ogriešitii o ono staro u uvodu spomenuto pravilo, nego znači, da pojedinim povjestničarima ne smijemo zamjeriti, ako su se ovdje ili ondje, htijući ostati nepristrani koliko god im je to bilo moguće, ipak u tom pravcu ogriešili, jer nijedan pisac nije sasvim slobodan. Povjestničar ne podlieže samo svom vlastitom razsuđivanju i svojoj savjesti, nego on živi u svome doba na nekom mjestu, gdje se neke stvari u laj čas prosuđuju aprioristički, u nekom određenom pravcu. Kao da postoje neki poviest ni aksiomi, koji se doduše ne mogu matematički dokazati, ali je gotovo nemoguće u njih dirati.
Od vremena do vremena potrese se međutim čitav sviet, pa i zgrada poviestne znanosti, a onda dolazi i vrieme, da se i te apriorističke zasade podvrgnu nekom, podrobnijem izpitivanju, te se onda može naći, da nije sve baš onako, kako su prvi i najbolji duhovi na tom polju u prošlosti mislili. Onda se događa, da dotadanjoj slici nekog događaja valja ponešto pridodati ili oduzeti, da dobijemo sliku, koja odgovara našem današnjem gledanju, a koju će poznija pokoljenja možda opet jednom podvrći reviziji, kad se bude mienjalo gledanje na sviet. I kao što mi danas imamo pravo od tih, kasnijih pokoljenja tražiti, da nam budu pravedni sudci, da uzmu u obzir, da nam danas nisu poznate neke okolnosti, koje će njima biti poznate, isto lako mi danas nemamo prava omalovažili ili čak sasvim poricati vriednost rada našim povjestničarima 19. stoljeća, koji su udarili temelj hrvatskoj povieslnoj znanosti, samo zato, što nam se danas čini, da su stajali i previše pod dojmom nekih aksioma 19. stoljeća. Odnos između hrvatske historiografije 19. stoljeća i naših današnjih gledanja na predmet imao bi više biti nalik na odnos klasične mehanike i suvremene teorije relativnosti, koja nije niekanje, nego samo dopuna klasične mehanike.
Hrvatska historiografija 19. stoljeća obilježena je imenima Kukuljevića, Račkoga, Smičiklasa i Klaiča. To su, pisci, koji su manje ili više sudjelovali i u našem javnom političkom životu, i u borbama hrvatskog naroda. Je li onda čudo, da se i u njihovu poviestnorn radu opažaju tragovi njihova političkog djelovanja? A zar bi bilo i moguće očekivati, da će netko kao političar izpoviedati jednu ideologiju, a kao historičar drugu, onoj prvoj oprečnu?
Da shvatimo stanovište spomenutih naših starijih povjestničara, valja nam se prenieti u, njihovo duševno razpoloženje i treba da pokušamo misliti, kao što su mogli misliti oni, recimo tamo negdje oko godine 1870. Vratimo li se u ono doba, mogli bismo o hrvatskoj prošlosti umovati odprilike ovako:
Hrvati su svojevoljno izabrali Habsburgovce svojim kraljevima, vjerno im služili, i braneći sebe od Turaka, branili i njihovo carstvo i obratno. U svim ratovima protiv Turaka Hrvatska je težko stradala i izgubila je velik dio svog stanovništva, Uzprkos tome Austrija je pozivala Hrvate i u borbu za njezine probitke u Njemačkoj.
U Tridesetgodišnjem ratu i u Sedmogodišnjem ratu, u sukobu o prevlast u, njemačkom Reichu između Fridrika i Marije Terezije lili su i Hrvali svoju krv, no mjesto nagrade za, njihove usluge Hrvatima je bila nametnuta bečka centralizacija Josipa II.
Kad bijahu na vidiku napoleonski ratovi, proizašii iz Francuzke revolucije, bečka je germanizacija u hrvatskim zemljama popustila, i Hrvati su u napoleonskim ratovima opet doprinieli težke žrtve na strani Austrije.
No kad je minula opasnost, zavladao je opet kruti Metternichov absotutizam. Dalmacija, kad je padom Mletaka dospjela pod istoga kralja kao i druge hrvatske zemlje, koje ne bijahu granicama Turske, ostala je i nadalje zasebna pokrajina. Bosna bijaše i dalje u sklopu turske carevine, pa i sama ostala Hrvatska — hrvatski sjever — bijaše podieljena: na građansku i vojničku.
Od osnova Josipa II., koje bijahu povoljne za Hrvate, nije se ostvarilo ništa. Bijaše dakle prirodno, da su Hrvali nastojali popraviti i ojačati svoj položaj drugim sredstvima.
Konzervativni krugovi potražiše jači oslonac u Mađarima, s kojima ih djelomice vezahu zajednički probitci, te im od vremena do vremena prepuštahu čak i zastupanje svojih vlastitih probitaka, a drugi, koje bismo današnjim rječnikom mogli nazvati naprednijima, prihvatiše — pod dojmom ideja Francuzke revolucije i njemačke romantike — misao o ilirskom narodu. Pošlo se naime s gledišta, da su Hrvati i uobće svi stanovnici nekadašnjeg rimskog lliricuma potomci starih Ilira.
Takvom shvaćanju mnogo je dopriniela činjenica, da su mnogi strani pisci iz neobavieštenosti zaista nazivali narod u tim krajevima ilirskim, a osim toga je hrvatsko ime, kao državno ime u prvome redu, slabljenjem hrvatske države tokom stoljeća bilo već mnogo izgubilo s obzirom na, svoju proširenost, te mnogi smatrahu Hrvatima samo stanovnike područja zvanog »reliquiae reliquiarum«, koje bijaše pod banskom vlašću, dok se za ostale Hrvate uvriežiše mjesto narodnoga hrvatskog imena razna pokrajinska imena kao Dalmatinac. Bosanac, Hercegovac, Slavonac, Sriemac i t. d.
No i ti pokušaji, da se položaj Hrvatske popravi, ostadoše bez uspjeha. Austrijske vlasti zabraniše ime ilirsko, a ne htjedoše ga prihvatiti ni Srbi, koji su onda već imali vlastitu malu vazalnu kneževinu, gdje su se postupno izgrađivali kao državni narod. Pokušaj suradnje s Mađarima imao je još i kobnije posljedice. Mađari se okoristiše (ežkim položajem Hrvatske, te joj pokušaše sa svoje strane također nametnuli svoj mađarski centralizam i pomađariti je. Iz toga njihova pokušaja nastao je madarsko-hrvatski sukob godine 1848., pa su Hrvati, boreći se na strani Austrije, protiv Mađara, mnogo pomogli Austriji i dinastiji, da se svlada mađarski ustanak. Držanje Hrvata god. 1848. mnogo im se zamjeravalo u tako zvanim naprednim i slobodarskim krugovima Europe, koji su, izgleda, mislili, da se s pravom može tražiti od Hrvata, da žrtvuju svoju vlastitu slobodu, na korist slobode nekoga trećeg.
I sad se opet ponovila stara igra. Nakon pobjede s pomoću Hrvata, Austrija je i u Hrvatskoj zavela zloglasni Bachov absolutistički i centralistički sustav. Hrvati su lime, kako netko zgodno reče, dobili kao nagradu ono isto, čime su Mađari bili kažnjeni.
Ogorčenje u Hrvatskoj bijaše veliko. Unutar nekoliko desetljeća bijahu gorko razočarane i prevarene sve nade, koje se bijahu stavljale najprije u Mađarsku, pa u Austriju, pa u ilirizam, i konačno opet u Austriju. No ne samo da se ne izpuniše nade, nego se onaj, koji bi ih trebao izpuniti, redovito pokazao kao novi neprijatelj. U tom je položaju Otac domovine dr. Ante Starčević stao naučavati svoju nauku vraćanja n čistom hrvatstvu. No bilo da se taj put mnogima činio i suviše težkim i dalekim, bilo iz drugih razloga, većina odgovornih hrvatskih, političara krenula je drugim pravcem.
Rusija je god. 1848. pomogla učvrstiti stanje u Srednjoj Europi svojom intervencijom. Ona se je u Krimskom ratu uspješno suprotstavila koaliciji čitave ostale udružene Europe, pa kojeg li onda čuda, da je njezin ugled stao rasti kod potlačenih balkanskih naroda, kad se ona ionako gradila njihovim zaštitnikom. U to doba nastao je iz pojma kulturnog slavenstva, koje se osnivaše samo na zajednici jezika i književnosti, i pojam političkog slavenstva. Oslanjajući se dobrim dielom na predaju ilirizma, političko slavenstvo postalo je u Hrvatskoj naskoro gotovo obće priznatim sredstvom u borbi protiv Austrije, Mađarske i Talijana. U praksi je to značilo odprilike ovo: Hrvati govore slavenskim jezikom, zato su oni t. zv. slavenski narod i obvezatni su zbog t. zv. slavenske uzajamnosti služili nekim obćim slavenskim probitcima čak i onda, kad bi ti probitci došli u protivnost s hrvatskima.
Iz činjenice, daje hrvatki jezik slavenski, zaključilo se odmah, da su Hrvati i po podriellu, čisti Slaveni i da im je zato vodili nekakvu slavensku politiku. To je onda ujedno značilo borbu protiv Austrije, protiv. Mađara, protiv Talijana i protiv Turske. Hrvatima bijaše ostavljena samo jedna mogućnost suradnje, sa susjednim Srbima, i unapried onemogućena svaka suradnja s bilo kojim drugim, susjedom, a sve to samo zato, što hrvatski jezik jezikoslovno spada među slavenske jezike.
Kako je velik dio naše inteligencije zastupao taj politički pravac i kako su taj pravac zastupali gotovo svi hrvatski povjestničari, ne treba se iznenaditi, što su oni možda i nehotice iz prošlosti iz ticali uviek samo ono, stoje makar i posredno moglo poslužiti u potvrdu njihova političkog stajališta, a prešućivali su ili su barem premalo uzimali u obzir one činjenice, koje ne bi mogle slutiti njihovu političkom stajalištu.
Nakon političkog sloma ilirskog preporoda prestaje tvrdnja, da su Hrvati potomci Ilira, te se umjesto toga bez ikakvog daljnjeg istraživanja uzima, kao gotova činjenica i kao neki poviestni aksiom, da su Hrvati čisti Slaveni, ne samo po jeziku, nego i po podriellu bez ikakve druge primjese, i da prema tome imaju voditi slavensku politiku.
Sva vrela, i to upravo ona najstarija, ne govore međutim tako jasno o tom slavenskom podrietlu, nego pokazuju i druge elemente, koji su, sudjelovali u stvaranju hrvatskog naroda, a neki izvori idu čak tako daleko, da Hrvate u prošlosti gotovo poistovjećuju s Gotima. Međutim je naša starija poviestna nauka naprosto prelazila preko tih proturječja i činjenica, jer joj nikako nisu, pristajati u vladajući sustav o absolutnom slavenstvu Hrvata, pa ih je zato ili prešućivala ili naprosto proglasila neozbiljnima.
Zato se naskoro pojavila reakcija, protiv pretjeranog naglašivanja slavenstva, i to ne samo u političkim, krugovima, koji su na tome mogli biti zanimani i ne sasvim, nepristrani, nego i u čistim, znanstvenim krugovima. Prvi je u toj stvari jasno podigao svoj glas Gumplowicz. No i prije njega bilo je pisaca, koji su vodili računa i o drugim elementima pri postojanju hrvatskog naroda.
Tako ima napr. već u Adelunga, (Mitridates II, str. 612, Berlin 1809.) ovo mjesto:
»Die Slaven waren allerdings ein eigener, von allen iibrigen verschiedener Volkerslamm. Dass sie indessen in ihrem Ursprunge mit den Deutschen, mit welchen sie immer im Osten wohnten, und anderen alten benachbarten Vblkern nahe venvandt geM'esen, zeigen die Wurzeln ihrer meisten Worter, welche sich in der deutscken und anderen Sprachen immer wieder jinden. Aber auch in der Folge konnen sie Blut und Sprache wohl nicht immer urtvermischt gehalten haben. So zahlreichi sie auch gewesen sein mogen, so hatten sie doch Europa unmoglich wie Dalmatien on bis an das Eismeer, und von der Elbe an bis an die Volga besetzen konnen, wenn sie nicht eine Menge in diesen Ldndern bereits vorgefundener Volker bezwungen, sich einverlebt und an ihre Sprache gewohnt hatten, welches denn nicht ohne betrachtliche Einfliisse aufdie Sprache wird haben geschehen konnen; so dass viele der dl teren und neueren Slaven nicht geborene, sondern nur eingepfropfte Slaven sein werden. «
Na etimološke veze između slavenskih i germanskih rieči upućuje nadalje u početku prošlog stoljeća i Christian Friedrich Temler u razpravi: »Ober die Spuren der Harmonie zmischen den illyrischen und celtischen (germanischen) Sprachen» u 12. svezku razprava danskog znanstvenog družtva. U nas je već Smičiklas u svojoj hrvatskoj poviesti (l, str. 79.) o tome mislio ovako: »Odsele (god. 397.) ime Gota i ostaje za dugo na zemljištu hrvatskom, s njimi počimlju naši stari Ijetopisci poviest hrvatsku. Pod ovim imenom dolaze razni narodi kod Bizantinaca, pak i Slaveni, barbarski jezik i nošnja neko vrieme nose samo gotsko ime«.
Kasnije se sve više množe glasovi, da, se pitanje podrietla. Hrvata ne može riešiti jednostavno i jednostrano, pa danas nakon radova Šegvića, Rusa, Hauptmanna i Sakača imamo već mnogo jasniju sliku, koju bismo možda mogli opisati ovako:
Hrvati nisu najedanput došli u svoju današnju postojbinu, nego u nekoliko navrata kroz nekoliko desetljeća, a možda i stoljeća. Gibbon u svom djelu «Decline and fall of the Roman Empire» London 1776., govori u VI. knjizi na str. 258. izdanja 1890. o tome ovako: »From tke Eiaine to the Adriatic, in the state of captives or subjects, or allies or enemies, of the Greek Empire, they overspread the land; and tke national appellation oftke Slaves has been degraded by chance or malice from the signification of glory to that of servitude. Among these colonies, the Chrobatians or Croats, who now attend the motions ofan Austrian army, are the descendanls of a mighty people, the conguerors and sovereigns of Dalmatia«.
(Od euksinskog do jadranskog mora razširili su se po zemlji, bilo kao roblje, bilo kao podanici, bilo kao saveznici bilo kao neprijatelji grčkog imperija; narodni nazivi za Slavene poniženi su bilo slučajem bilo zlobom od slavnog značenja do robskog. Među tim kolonijama, Hrobatijani ili Hrvati, koji se danas iztiču u redovima austrijske vojske, potomci su moćnog naroda, osvajača i vladara Dalmacije).
Poput gotovo svih naroda u Europi, i hrvatski je narod nastao miešanjem raznih naroda i rasa, koje su tečajem stoljeća obitavale na današnjem zemljištnom posjedu hrvatskog naroda. U današnjim Hrvatima ima bez sumnje više ili manje rasne primjese Kelta, Ilira, Huna, Avara, Rimljana i Gota, koji su se u današnjim hrvatskim zemljama, nalazili još prije l. zv. doseljenja Hrvata, a i Hrvati, koji su se po pričanju cara Heraklija doselili god. 641., bit će da još nisu bili sasvim homogeni, nego je po svoj prilici slavensku većinu predvodio jedan manje brojan ratnički sloj gotsko kavkazko-iranskog podriella, koji se je s tom većinom jezično već prilično asimilirao, ali ju je podvrgao svojoj organizaciji. Ti doseljeni Hrvati naišli su na ostatke rimske državne uprave, koju su bili Goli djelomično sačuvali, a na tim, ostatcima stvorili su oni vlastitu novu državu. Hrvatska država kao da je dakle organizam ustrojen od gotsko-kavkazkih Iranaca za slavenska plemena na teritoriju zapadno-rimskog carstva. Kao stoje Siidlondprvi iztaknuo, narodi su na Balkanu nastali kao posljedica državne tvorbe. 1 današnje Hrvatstvo zapravo je posljedica stvaranja hrvatske države, pa su zato u današnjem Hrvatstvu i sadržane sve one komponente, koje su sudjelovale u stvaranju hrvatske države. A te su neslavensko stanovničtvo prije doseljenja Hrvata, slavenska većina stanovništva, koje se doselilo sa sjevera pod gotsko-iranskim kavkazkim vodstvom, i ostatci rimske državne uprave. Dodamo li k tome još neka obilježja, koja su kasnije pridošla, a to su utjecaj zapadnoga kršćanstva, prevladali slavenski jezik i zajednička sviest, onda smo spomenuli uglavnom sve komponente, koje sačinjavaju poviestno Hrvatstvo.
Pojava islama u hrvatskom narodu od 15. stoljeća sa svojim pozitivnim zasadama nije u unutarnjoj suprotnosti s tim komponentama, jer je on čuvao sve duhovne zasebnosti hrvatskog naroda u području svoga širenja i njegovu etničku suvislost. Glavni problem Hrvatstva, a s njime i hrvatske države, oduviek bijaše, a i danas je još problem međusobne asimilacije svih komponenata i vriednosli, koje doprinose unutarnjoj homogenosti narodne cjeline.
Čitavo bosansko pitanje u toku hrvatske poviesti može se s toga gledišta dobrim dielom svesti na težkoće oko asimilacije tamošnjih romaniziranih nomada, kao stoje to Siidland prvi u svom djelu iznesao.
Hrvati su dakle gotov proizvod mješavine raznih etničkih i rasnih komponenata, i zato se ne može tvrditi, da su oni samo Slaveni ili samo Goti.
Da bi Hrvati bili Goli, nije uostalom nitko nikada ni uztvrdio, nego se sa strane pristaša t. zv. gotske teorije uviek samo upozoravalo na činjenicu, da sva starija djela govore mnogo o Gotima u vezi s Hrvatima i da zbog toga treba gotskom elementu u stvaranju, hrvatske države i Hrvatstva pripisati mnogo veći udjel, nego što su to mislili pristaše onog pravca, koji bismo mogli nazvati integralnim slavenskim pravcem.
Danas bi bilo posve izlišno htjeti utvrditi točni brojčani udjel pojedinih etničkih komponenata u Hrvatstvu, ali je sasvim sigurno, da je gotsko-iranska komponenta razmjerno dosta visoka, i to poradi toga, što su osvajači i vladajući slojevi uviek posvuda u svim prilikama imali vazda mnogo više mogućnosti za bioložko održanje i množenje od onih rasnih elemenata, koji im bijahu podloženi. O njihovoj brojnosti svjedoči i njihov odlučan udjel u razbijanju i uništavanju silnih Avara. Isto tako ne može bili nikakve sumnje, daje u današnjem Hrvatstvu razmjerno najjače zastupana rasna, komponenta slavenska, t. j. nordijska, jer i Slaveni su Nordijci, premda ta slavenska komponenta možda nema absolutne većine.
Hrvatski jezik je slavenski. Mi se njime ponosimo, on je za nas najljepši jezik na svi e tu, i mi ćemo učinili sve, da taj jezik očuvamo čist i nenatrunjen raznim germanskim i romanskim primjesama. Mi zato i mislimo, da je na pr. ljepše i bolje kazati »ravnatelj sveučilišine knjižnice« nego »direktor univerzitetske biblioteke«, a i razne »institute za nacionalni publicitet« ne bismo mogli priznati svojim.
No jezik nije sve, i samo zbog te jezikoslovne činjenice, daje naime hrvatski jezik slavenski jezik, ne možemo nikako izvesti zaključka, da hrvatskom narodu treba zato voditi i neku slavensku politiku, a najmanje ondje, gdje bi takva politika značila odricanje sama sebe, slabljenje naše vlastite samoobrane ili zanemarivanje probitaka hrvatskog naroda.
Iz istih razloga nije nam voditi ni nekakvu neslavensku, ili protuslavensku politiku, nego naprosto hrvatsku, t. j. vodili računa samo o hrvatskim probitcima. Mi ne možemo dopustiti, da se naivni romanlički zaključci o jezikoslovnom srodstvu jezika, nastali u 19. stoljeću, danas primjenjuju na području, gdje im nema mjesta.
Pristaše rasne teorije doduše tvrde, da je lielo samo izraz duše i da postoji uzka veza između jezika i rase. To bi naoko potvrđivalo tezu, da je jezično srodstvo ujedno i krvno srodstvo, no pri tome ne valja zaboraviti, da se lielo čovjeka kroz pokoljenja ženitbama unutar srodnih porodica mnogo ne mienja, dok s druge strane već djeca mogu naučiti tuđi jezik, a da ne govorimo o praunucima, pa bismo ih onda, kad bi tako bilo, kad nauče sirani jezik, imali smatrati dielovima stranoga naroda ne samo u jezičnom, nego i u rasnom pogledu. Negdje je u književnosti posljednjih godina vrlo liepo izlaknul primjer djece, koja se rode na pr. u Njemačkoj od kinezkih roditelja i ne nauče nikad kinezkog jezika, ali zato od svoje najranije mladosti znaju njemački jezik.
Ta se djeca zato ipak ne mogu smatrati Niemcima. Istovjetnost jezika ne može zato nikako značiti i krvnu, t. j. rasnu istovjetnost.
Posvuda na svietu događalo se. a i danas se još događa uzprkos svim liepo
zamišljenim, a nepodpuno provađanim mjerama za zaštitu manjina, da pripadnici
jednoga naroda uslied seobe, izseljivanja i drugih uzroka dospiju medu pripadnike
drugog naroda, te onda nakon stanovitog broja godina najprije prime jezik tog drugog
naroda, a zatim se njihovi potomci ženitbama i rasno priljube (asimiliraju) tom
drugom narodu. To se uviek događalo i danas se događa, a možda je i pravo, da je lako. Na taj se način mnogo Hrvata pretopilo u Niemce, u Talijane, u Amerikance i druge narode, a i Hrvatima, je uspjelo na svom narodnom području sebi priljubiti liep broj inorodnog elementa, kao napr. Romana u primorskim zemljama, a Niemaca i Mađara u Slavoniji. Dok je to Hrvatima uspievalo s pripadnicima zapadnih Crkvi, sasvim, je to drugačije s pripadnicima iztočne Crkve.
U Hrvatsku se tokom stoljeća doselilo mnogo stranog elementa, cincarskog, grčkog, romanskog, a bijaše u njoj odprije i balkansko-romanskog elementa (vlaškog). Bilo bi dakle logično, da seje taj element priljubio Hrvatima, jer to bi se u sličnim prilikama po svoj prilici na svakom drugom mjestu dogodilo. No u Hrvatskoj dogodilo se upravo protivno. Sav taj strani element nije se došavši u Hrvatsku priljubio Hrvatima, nego od njega odjednom, postadoše Srbi poradi toga, što je taj element bio zakona istočnoga, a iztočnom Crkvom zagospodariše u nas Srbi upravo u doba, kad je misao o narodnosti krčila sebi putove u najšire narodne slojeve. Tako su na pr. pravoslavne crkvene obćine u Zemunu i Brodu još prije 100 godina bile grčke, a ne srbske (Popović: O Cincarima), a danas u njima nema Grcima ni traga, jer od njih postadoše sami Srbi.
Problem bivše države, t. zv. Jugoslavije, bijaše vrlo složen. On bijaše prije svega problem hrvatsko-srbskih odnosa. Problem stvaranja jednog novog naroda od već tri postojeća, ili bolje, problem, kako će 5 milijuna Srba progutali odprilike isto toliko Hrvata, bijaše to zatim probem Iztoka. i Zapada u kulturnom pogledu, no to bijaše možda prije svega i rasni problem. Jer dok su u Hrvatstvu tokom stoljeća došli do izražaja i prevlasti oni svjetliji elementi, koje danas djelomice nazivamo nordijskim ili europskim u užem smislu, u Srba su izbili na površinu i dali obilježje srbskom dahu i srbskim težnjama oni tamniji elementi, koje kadkada zovemo cincarskim ili vlaškim.
Pa ako na Balkanu negdje postoji kakvo narodno jedinstvo u krvnom, pogledu, onda ono mnogo prije postoji između Srba i Rumunja, nego između Srba i Hrvata, jer su i Rumunji kao i Srbi rasna mješavina uglavnom slave nsko-balkansko-romanska, s tom razlikom, da je u srbskoj mješavini prevladao slavenski jezik, a u rumunjskojromanski. Izgleda, kao da seje ona nordijska slavensko-gotsko-iranska komponenta u rasnim mješavinama na Balkanskom poluotoku najjače održala na zapadu kod Hrvata, dok je sve dalje prema iztoku više podliegala komponenti prastanovnika, koji su samo djelomično primili slavenski jezik, kao na pr. Srbi, dok su Bugari već primili i neslavensko ime, a Rumunji čak i zadržali svoj romanski jezik
Izvan svake je sumnje, da i u samome narodu imade mnogo razumievanja za rasne
probleme. Tomu su najbolji dokaz narodna pjesma i narodni običaji, gdje često
nailazimo na tragove narodnog osjećaja za pitanja o podrietlu XXXXX[1]
Ove i slične misli nameću, nam se čitajući Südlandovo djelo «Die südslavischeFrage und der Weltkrieg«, koje sada izlazi u hrvatskom prievodu. Ovo djelo zauzima u našoj književnosti posebno mjesto. Napisano na njemačkom jeziku podkraj prvog svjetskog rata, ono je već u Beču doživjelo dva izdanja. Jedno podpuno, a drugo dobrano prorieđeno, jer iskrena, premda formalno blaga kritika austrijske politike u hrvatskim zemljama tokom 19. stoljeća nije bila dopuštena od tadašnjih austrijskih vlasti. Podpuno izdanje na njemačkom, jeziku postalo je prava riedkost, a to lim više, šio su na neki čudnovati način s tržišta i kod nas i u inozemstvu nakon, rata nestali svi primjerci. Ne ćemo se prevariti, ako držimo, da su čitavu nakladu te knjige pokupovali Srbi, kako bi spriečili, da se misli i stajališta pisca toga znamenitog djela prošire u krugovima hrvatske i svjetske inteligencije.
Bilo je malo Hrvata, koji su to djelo pročitali na njemačkom jeziku odmah kad je izašlo, i zato ono zapravo u ono vrieme nije ni izpunilo svog zadatka, jer daje tada, u početku stvaranja bivše države, bilo poznalo širim krugovima hrvatske inteligencije, možda se mnogi događaji ne bi onako razvijali i mnogi bi se Hrvat još pravodobno trgnuo, jer bi mu Südlandovo djelo otvorilo oči, pa bi spoznao, da su Srbi naoko prihvatili jugoslavenstvo samo kao sredstvo, da njime nacionalno razoružaju Hrvate, koje bi kasnije naprosto posrbili. Ta misao je uostalom već godine 1909. jasno izrečena u uvodu u djelo »Servia by the Servians«, koje je u Londonu, izdao Alfred Stead, a nastalo je suradnjom čitava niza tadašnjih ministara i utaknutih javnih radnika kraljevine Srbije. Na strani 3, veli se tamo, govoreći o štokavskom, čakavskom i kajkavskom narječja «srbskog» jezika, doslovce ovo:
»But all these differences of language are so small that the Servians may be said to possess, and certainly to feel, a unity of language both in the literary works and in the spoken language. Today this language has arrived at such perfection that it may be considered as the best of the Slav languages, and this will undoubtedly lead it to replace the Croatian and Bulgarian languages«.
No comments:
Post a Comment