Studia Croatica: 17 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918)

Wednesday, 17 January 2018

17 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 11. Hrvatski narodni preporod

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje SADRŽAJ

PRVI DIO - POSTANAK BALKANSKIH SLAVENA

DRUGI DIO - HRVATI I STVARANJE HRVATSKE DRŽAVE

12. Od 1848. do 1867.

Razvoj prilika u čitavoj Monarhiji od g. 1848, do g. 1867., doveo je Hrvate, koji su se bili riešili stoljetnih veza s Mađarskom, ponovno do nagodibe s Mađarskom. Iza građanskih ratova god. 1848., nastao je u čitavoj Monarhiji obći gospodarski i duhovni napredak, a osobito u Hrvatskoj. Mađarskih smetnja je nestalo, a rad Hrvata od 1836. do 1848. na području jezikoslovlja, književnosti, umjetnosti i nastave, stao je nositi liepe plodove. Napredak i procvat zemlje bijaše očevidan. U to dođe godine 1851. i Bachov absolutizam. Rudolf Charmatz opisuje položaj ovako: »Širilo se ogavno policajno douškivanje, ponovno je započinjalo omalovažavanje inteligencije, a na slobodan govor ili pisanu rieČ nije se moglo ni misliti.« Čitava vojska stranih činovnika navalila je u Hrvatsku, iztisnula domaće Hrvate i započela djelovati u gornjem smislu. Poradi nedužne pjesmice budu obtuženi pjesnik Ivan Filipović i urednik Mirko Bogović. Županijski sud i Banski stol riešio ih obtužbe, ali Vrhovni sud u Beču osudi ih na dvie godine težke tamnice i oni moradoše godinu i pol odsjediti.

Takav razvoj prilika uvelike je razočarao Hrvate. Oni, koji su radili za cara i državu, koji su se zavadili s Mađarima, svojim saveznicima kroz stoljeća, oni imađahu sada snositi punu težinu proturevolucije, a da nisu revolucije skrivili, nego štoviše pomogli, da ju je uspjelo skršiti.

Još je ovdje bila na djelu jedna okolnost. Odpisom od 26. veljače 1860. izjavio se car pripravnim udovoljiti opetovanim željama Hrvatske i Slavonije za sjedinjenjem s Dalmacijom, te se pozva tom prilikom na poziv veljačkog patenta, prema kojemu bi dalmatinski sabor u prvome redu imao birati zastupnike, kojima bijaše dužnost pregovarati s hrvatsko-slavonskim saborom o utjelovljenju Dalmacije. Veljački ustav bio je naklonjen jednostrano svojom izbornom geometrijom Talijanima u Dalmaciji tako, da je 15.000 Talijana biralo 28 zastupnika, a 400.000 Hrvata samo 15

zastupnika. Takvom izbornom, geometrijom bijaše utjelovljenje već unapried osujećeno. Schmerlingovom ministarstvu ne bijaše težko talijansku većinu u dalmatinskome saboru ponukati, da ne izabere zastupnike, koji bi imali razpravljiati o utjelovljenju Dalmacije Hrvatskoj.

Sve je to pridonosilo jačanju onih stranaka u Hrvatskoj, koje bijahu za uniju s Mađarskom. Tako unionistima ili mađaronima, koji se opet pojaviše, prilažahu pristaše sa sviju strana.

U zemlji nastadoše tri stranke: jedna unionistička, koja se poglavito sastojala od starih mađarona i koja je tražila realnu uniju s Ugarskom, zatim narodna stranka, koja je išla samo za personalnom unijom, i konačno početci kasnije Starčevićeve stranke, koja je zastupala prilično nejasnu osnovu o izravnom pregovaranju s vladarom. Pri takvom stanju stvari bi banu Šokčeviću predloženo, da Hrvatska bude s devet zastupnika zastupana u središnjem bečkom saboru. Ali rane iz Bachova vremena ne bijahu jošte zacielile. Zalud opominjahu ponajbolji narodni krugovi, neka se prema Austriji ne stane na stajalište tvrdokorne nesuradnje. Jedan dio narodne stranke priđe k unionistima, a pozivu u Beč ne odazva se nitko.

To bijaše pobjeda misli unije s Mađarima. Razvoj prilika morao je nakon zauzimanja netom spomenutog stajališta neminovno krenuti u ovome pravcu.

Hrvatima bijaše vrlo nelagodno. Prevladalo je uvjerenje, da se smije s Mađarskom stupiti samo u personalnu uniju i da su potrebne dalekosežne garancije, kao što ih sadrži zakonski članak XLII. od g. 1861.

Full text:

http://www.studiacroatica.org/pilar/pilar18.htm