Studia Croatica: 12 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 6. Razdoblje od Anžuvinaca do Habsburgovaca

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje

DRUGI DIO - HRVATI I STVARANJE HRVATSKE DRŽAVE

6. Razdoblje od Anžuvinaca do Habsburgovaca

Anžuvinci. su stvorili za svoga gotovo stogodišnjega gospodstva (1301. — 1390.) relativnu unutarnju sređenost u državi, slomivši moć feudalne gospode. Tek što su se našli u posjedu tako političko-geografski povoljno smještene države, dali su se zavesti, da tjeraju na sve strane ekspanzivnu politiku, koja. ih je slabila. Nisu uočili veliku opasnost, koja se približavala: Osmanlije. Možda ta pogibelj u njihovo vrieme, u čitavom obsegu još nije bila ni vidljiva. Borba s tim novim protivnikom postala je u sliedećem razdoblju poviesti hrvatske i ugarske njenim glavnim sadržajem.

No Hrvati i Mađari bili su baš u to vrieme slabiji nego ikada da vode tu tešku borbu. S Ljudevitom I. Velikim ugasnula je moćna dinastija Anjou, te je nadošlo doba izbornoga kraljevstva i s njime obratni razvitak. Stala su se jačati feudalna gospoda na račun kraljevske vlasti, koja. je vidljivo opadala.

Središnja vlast u Mađarskoj i Hrvatskoj bijaše oslabljena razpolažući samo vojskom, sastavljenom po banderialnom sustavu i ovisnom o dobroj volji odporne feudalne gospode, pa nije bila dorasla suprotstaviti se tako silnoj ratničkoj sili, kao što bijaše osmanlijska. Kad je u kasnijim desetljećima počela ta pogibelj vidljivo rasti, kušali su joj se hrvatsko-ugarski kraljevi odlučno suprotstaviti. Ali bijaše već prekasno, snage ne bijahu dovoljne za tu ogromnu zadaću. Kušalo se pozvati u pomoć misao križarskih vojna, misao borbe sveukupnog kršćanstva protiv polumjeseca. Ali kako križarske vojne uobće nisu postigle željene uspjehe, nisu mogle ništa bitno pridonieti., da ba se otomansko nadiranje zadržalo. Sigismund Luksemburgovac bijaše se stavio na čelo jedne križarske vojne, ali bi god. 1396. kod Nikopolja hametom potučen.

Njegov nasljednik i zet, Albrecht Austrijski, prvi od ove obitelji na ugarsko-hrvatskom priestolju, zaglavi u istom, poslu na bojnom pohodu, jer bijaše od ugarskih velikaša ostavljen na cjedilu. Njegov nasljednik Vladislav Poljski poveo je opet križarsku vojsku protiv Turaka. No kod Varne 1444., izgubi bitku i život. Njegov nasljednik Ladislav IV. Posthumus pretrpi na Kosovu polju g. 1448., gdje bijaše pred 59 godina odlučena sudbina srhske države, odlučan poraz. Snagu ugarsko-hrvatskog kraljevstva, koja je tonula, prolazno je uspjelo dignuti snažnoj osobi Matijaša Korvina (1458. do 1490.). Međutim, uzprkos tome oborili su i osvojili Turci bosansko kraljevstvo (1463.), te je turska vojska prvi puta došla sve do Save.

Matijaš Korvin poduzime protunapadaj, te osvoji sjevernu Bosnu,i osnuje tamo dvie banovine, jajačku i srebreničku, kao krajine protiv Turaka, koji su neprestano nasrtali. Pokušao je dapače uzpostaviti bosansko kraljevstvo, te je bosanskčim kraljem imenovao Nikolu Iločkoga, davši ga okruniti za kralja (1472. — 1477.). To bijaše sasvim izpravno shvaćanje, ali je na.žalost došlo prekasno. Dinastija Jagelovića, koja je naslijdila Matijaša Korvina, razsipala je svoju i državnu snagu u borbi s Poljskom i Austrijom te nije mogla izaći na kraj s moćnim velikašima u državi. Neizreciva financijska nevolja nastala je u nesređenoj državi. Poput Ugarske i Hrvatska bijaše u podipunom razsulu: borbe između velikaša razdiraie su zemlju.

Nezakoniti sin Matijaša Korvima, Ivaniš Korvin, pokušao je kao herceg hrvatski stati na put tome razsulu. Kad mu to nije uspjelo, odrekao se hercežtva i povukao se g. 1492, na svoje posjede u Šlezkoj.

Sliedeće godine bijahu Hrvati, oslabljeni međusobnim borbama zemaljskih velikaša, kod Udbine na Krbavskom polju, od Turaka hametice potučeni. Tu pade cviet hrvatskog plemstva, a Turci prvi puta stigoše u Štajersku i Kranjsku. Tako je razsulo i napredovalo, dok nije god. 1526. kod Mohača usliedila konačna nesreća, koja je a pokopala neovisnost ugarske države.

Hrvati su tako ostali bez vladara i trebalo je izabrati novoga kralja. Kakvo raspoloženje bijaše već pred Mohačem, najbolje pokazuje činjenica, da su hrvatski staleži na saboru u Križevcima 25. siečnja 1526. raspravljali o tom, da zakonitom kralju Ljudevitu II. Jageloviću zbog zanemarivanja kraljevskih dužnosti odkažu poslušnost, da se od Ugarske odciepe i da izaberu novoga kralja. Već je tada bila jaka stranka u zemlji, koja je htjela dovesti na priestolje Habsburgovca, ali jer nisu bile nazočne mjerodavne osobe, nije došlo do toga izbora. 8

Moram se ukratko osvrnuti na događaje, koji su proizveli ove značajne događaje. U prvom redu bijaše to posljedica činjenice, da su se već od Anžuvinaca svi ugarsko hrvatski kraljevi stalno miešali u austrijske, poljske i češke poslove, dočim, su j zapuštali Jug svoje države, gdje su se pripremali težki događaji.

Na jugu je bio položaj osobito opasan. Anžuvinci su skršili moćnu hrvatsku feudalnu gospodu, najveće hrvatske plemenske rodove Šubića, Nelipića, Frankopana, dielom ih izkorienili, a dielom oslabili. Hrvati su izabrali Anžuvince, da u njima nađu obranu protiv Mletaka, koji su nadirali na hrvatsku obalu. Diplomatski spretna republika znala je međutim osujetiti ovaj naum. Proti omraženoj i moćnoj hrvatskoj feudalnoj gospodi umjela je ona potaknute Anžuvince, te na koncu sklomiti posljednjeg Anžuvinca, da od njega čak odkupi pravo na Dalmaciju.

Ali time je i kraljevska čast spala na nizke grane. Uslied toga nije uobće bilo sile u državi, koja bi se mogla uspješno Turcima suprotstaviti. U Hrvatskoj, koja je prva bila izložena otomanskoj navali, ta se slaboća vrlo jako osjećala, Turcima suprotstaviti odpor, kako su to na Kosovu polju uzmogli Srbi, Hrvati nisu više mogli. To bijaše posljedica združenoga nastojanja Anžuvinaca i Mletaka.

Stoga su se Hrvati tjeskobno ogledali za moći, koja bi im u ovo sudbonosno doba i mogla biti na pomoć. To bijahu u prvom redu Habsburgovci.

Činjenica je, da su Habsburgovci prvi upoznali i izpravno ocienili veliku opasnost, koja je zaprietila cieloj srednjoj Europi od ratničkih i agresivnih Osmanliija. S ovog izpravnog gledišta podpomagali su oni već god. 1526. Hrvate u borbi protiv Turaka financijskom i vojničkom pomoći toliko, koliko je to bilo moguće, s obzirom na okolnost, da se je radilo o stranom državnom području. Da su kod toga gledali i na svoje dinastičke aspiracije na Ugarsku i Hrvatsku, ne umanjuje bitno njihove zasluge.

Posljedak tih odnosa bijaše taj, da su Habsburgovci imali u Hrvatskoj znatan broj pristaša, mnogo znatniji nego u Ugarskoj, gdje je stvoren saborski članak od 12. listopada 1505., koji je bio uperen protiv Habsburgovaca i koji je određivao, da treba kazniti smrću onoga, koji bi tuđinca (nemađara) predlagao za kralja na ugarskom priestolju.

Valja imati na umu, da su Habsburgovci svoje zahtjeve na ugarsko-hrvatsko priestolje već odavna sistematski pripravljali. Ja ću se ograničiti te prikazati četiri ugovora: prvi od 24. srpnja 1463. s Matijašem Korvinom, drugi od 7. studenog 1491., treći od 5. kolovoza 1506. i četvrti iz srpnja 1515. s Vladislavom 1L Jagelom, kojim se svim ugovorima išlo za tim, da nakon izumrća tadašnjih dinastija u Ugarskoj i Hrvatskoj Habsburgovci dođu na zajedničko hrvatsko-ugarsko priestolje. S obzirom na strogo legitimističko raspoloženje Hrvata i na njihovu potrebu za jakom rukom, koja bi ih zaštićivala, nije bilo čudo, da kod Hrvata Habsburgovcima nije bilo težko prodrieti s priznanjem ovih ugovora. Na Novu Godinu 1527. bijaše u tvrđavi Cetingradu, kraj Slunja u Hrvatskoj, održan izborni sabor, te bi izabran Ferdinand Habsburgovac za hrvatskoga kralja.

Šest dana iza toga bi u Dubravi u Slavoniji u smislu zakonskog članka od 1505. izabran nacionalni kandidat Ivan Zapolja, pri čemu je odlučio ugarski utjecaj zbog mnogobrojnih ugarskih magnata, koji su u Slavoniji posjedovali imanja.

Između obih kandidata iznio je pobjedu ozbiljniji i valjaniji. Što Zapolji nedostajaše s obzirom na ozbiljnost i predanost stvari, to on nastojaše nadoknaditi popuštanjem Turcima, dok nije konačno svoje dane svršio kao turski vazal.

Ulagivanje Turcima upropastilo je Zapolji ostatke simpatija, što ih je imao kod Hrvata. Nakon, četiri godine nestalo je Zapoljine stranke u Hrvatskoj, te su Habsburgovci postali neograničeni gospodari u Hrvatskoj, ukoliko nije bila od Turaka osvojena. Tako počinje za Hrvate ono poviestcno razdoblje, koje je trajalo blizu 400 godina, i od svog početka pa dalje predstavljalo borbu s Turcima sa svim svojim težkim posljedicama, a vezano je uz dinastiju habsburšku.