PRVI DIO - POSTANAK BALKANSKIH SLAVENA
3. Narav slavenskog naseljivanja na Balkanu
U četvrtom desetljeću sedmoga stoljeća započelo je naseljivanje Hrvata, a neko vrieme kasnije stadoše se naseljavati i Srbi.
Budući da danas vidimo pred sobom gotov hrvatski i srbski narod, to nas lako može zavesti, da krivo prosudimo značenje tog naseljivanja. Kriva je predočba, da su Hrvati i Srbi kao, takvi ono područje, koje danas nastavaju, naselili, ovdje se razmnožili, a njihovi potomci da su današnji Hrvati i Srbi. To je sasvim neizpravna pretpostavka. Današnji Hrvati i Srbi, kao i svi ostali narodi Europe, nastali su kao proizvod stapanja prastanovnika i doseljenika, koji su dali novonastalom narodnu svoje ime, pa još i drugim tokom poviesti nadošlim elementima stranih naroda. No ne možemo uztvrditi, da su ta naseljenja Slavena sama po sebi bila dovoljna, da odluče nacionalnom sudbinom sjeverozapadnog Balkana; zato su naselja bila brojčano preslaba. Ja zastupam mišljenje, da činjenica doseljenja Hrvata i Srba ne bijaše sama po sebi odlučna za postanak obadvaju naroda, jer postanak tih naroda bijaše odlučen tek nastupom drugih momenata, pretežno poličkoga karaktera.
Kako sam već utvrdio, Hrvati i Srbi ne bijahu prvi, nego posljednji Slaveni, koji su došli na Balkan.
No starija slavenska naselja na Balkanskom poluotoku ne bijahu kompaktna, nego ona bijahu među staro stanovništvo razsute naseobine slavenskog življa, koje bijahu nejedinstvene i međusobno različne i plemenom i jezikom.
Da ponovim: treba iztaknuti četiri kategorije slavenskih naselja:
1. Slavenski narodni preostatci, koji zaostaše kao ostatak slavenskih gomila, što sudjelovahu u germanskim i mongolskim vojnim pohodima.
2. Preostatci ratnih podhvata čisto slavenskog značaja, kako ih poznaje poviest 6. stoljeća, kao na pr. u godinama 527., 546., 548., 551.,553. i t. d. Treba smatrati, da su kod svih tih podhvata pojedini raztrkani dielovi ostali u područjima, kroz koja su prolazili.
3. Tiho naseljivanje slavenskih poljodjelaca u 6. stoljeću, koji ovamo prodirahu u manjini obiteljskim skupinama u potrazi za plodnom zemljom, pa se tako razgranaše sve do krajnjih izdanaka Balkanskog poluotoka.
4. Slavenski osvajački čopori, koji krenuše, da osvaju zemljišta, kao što to bijaše slučaj kod Hrvata i Srba.
Balkanski poluotok pruža dakle početkom sedmoga stoljeća sliku podpune etničke razkidanosti i narodne neizjednačenosti, jer iz prvih .triju kategorija naseljavanja uobće nisu mogli nastati jedinstveni narodi i države bez izvanjskog djelovanja. Tim manje, što — kako sam to gore utvrdio — i bez te etničke neizjednačenosti., geopolitički raztrgan Balkanski poluotok ne bijaše zgodan da stvori jedinstvenu narodino-političku tvorevinu.
Tima vanjskim momentima pridolazi još daljnji važni moment, a to je vrlo slaba politička sposobnost predhrvatskoga i predsrbskoga slavenskoga stanovničtva na Balkanu. Ja sam doduše već iztaknuo, da držim slavensku seljačku kolonizaciju šestog stoljeća vrlo važnim momentom, koji je odlučio slavenskom sudbinom na Balkanskom poluotoku. Da je seljak uobće i kod svih naroda politički najpasivniji element, uzimam kao obćenito poznatu činjenicu. Koliko se slaba politička djelatnost balkanskih Slavena temelji na njihovu seljačkom zvanju, a koliko na rasnim osobinama, ne mogu ovdje iztraživati, no treba koliko-toliko naglasiti, da su u svakom slučaju oba momenta djelovala na sveukupnu tu pojavu.
Moram ipak iztaknuti, da tu slabiju političku darovitost Slavena smatram također jasnom osobinom, kojoj povod leži u Slavenima svojstvenom prevladavanju osjećajnog nad misaonim životom i u sklonosti jakom podavanju časovitom utisku.
Ne smije se pustiti također s vida, da su baš ta svojstva znatno pojačana seljačkim zvanjem.
Svakome misaonom čovjeku podpuno je jasno, da stanovništvo iznutra etnički nejedinstveno, politički slabo nadareno i previđeno slabim svojstvima za stvaranje države, ima vrlo slabe izglede za veliku držaivu organizaciju, pogotovo ako je stalno nastanjeno uz kulturno jače narode, pa ma bili ovi posljednji i te kako oslabljeni i razmrvljeni.
Pa ipak su se južni Slaveni održali na većem dielu Balkanskog poluotoka. Velika su područja doduše izgubili u današnjoj Vlaškoj, u današnjoj Albaniji, u današnjoj Grčkoj, ali je ipak velik dio masiva Balkanskog poluotoka sve do sjeveroiztočnog i jugozapadnog diela još danas nastanjen južnim Slavenima. Nakon razdoblja uzmicanja pokazuju južni Slaveni od počeltka devetog stoljeća jaku sklonost za ekspanzijom.
Tu nam pojavu valja tim više iztaknuti, ako je usporedimo s germanskim plemenima, koja su također svojedobno provalila u timska područja, kao što se to zbilo s Vandalima, Langaibardima, Gotimia, Francima, Bungundima i kako se sve zvahu, i koji narodnostno propadoše uzprkos tome Što bijahu ratnički i državotvorno bolje nadareni.
Čini mi se, da toj pojavi nije nigdje posvećena dovoljna pažnja. Stoga ću to ovdje učiniti, iako naravno u uzkom obsegu ovog rada.
No comments:
Post a Comment